nido2 piše:
Kroči na niski stepenik ljetne kuhinje i zakuca po vratima, a kos otprhnu i nesta iz vidokruga.
„Hajde, bujrum, bujrum! Začuo se nanin glas iznutra, još prije nego je stigao otvoriti vrata. Uzbuđenje u njihovim glasovima punim radosnog iščekivanja, probudi u njemu, po tko zna koji put, osjećaj krivnje i srama.
„E, to je prava ljubav,“ prođe mu glavom, dok je, saginjući se, prelazio preko praga“ uvijek mi se tako bezrezervno raduju, a ja teško da im i svratim bez nekog osobitog razloga ili nagovora.“
„Essalamu alejkum!“ pozdravi gledajući u pravcu didove prilike, na sećiji, iza mangale, u suprotnom kutu polumračne sobe.
„Ve alejkumu selam, ve rahmetullah ve berekatuhu, junače!“ odvrati dido drhtavim glasom iza kojeg se jedva mogla naslutiti nekadašnja čvrstina i bespogovornost, koja je u njegovom ranom djetinjstvu činila da se uz njega osjeća potpuno sigurnim i zaštićenim. Otresao je pepeo s cigaršpica u unutrašnjost mangale i pogladio se po sijedoj, kratko štucovanoj bradi, očito sakrivajući neku nelagodu s kojom se nije znao nositi.
Cijelog života je morao biti tvrd poput najfržavijeg panja s Kozare, a starost mu je donijela situacije, kojima nije znao vladati, što mu je otežavalo disanje i činilo ga nesigurnim u ono što je mislio i izgovarao. Došla su vremena, kad je svega bilo u izobilju, pogotovu u odnosu na one gladne godine iza Drugog rata, kad se često morao jesti i kukolj, umjesto žita, i on nije mogao prihvatiti da djeca, unučad, to svjetlo starosti, moraju napuštati kuću na samom pragu života i odlaziti u najam, u taj daleki i nepoznati svijet, koji će ih još više udaljiti od njihove vjere, običaja i tradicije.
Potiskivao je takve misli u onim sve rjeđim prilikama, kad je razgovarao s unučadima, jer se bojao da će ih otjerati dalje od sebe, a i nije bio posve siguran da razumije novi vakat, pa nije htio i njima otežeti snalaženje u njemu. Ono, što je stvarno mislio o svemu tome, mogao je govoriti samo, kad oni odu, pred nanom, a ona je bila naviknuta strpljivo ga slušati i potvrđivati, jer je znala da svako oponiranje može samo pojačati njegovu ljutnju, a tko god je ijednom vidio dida ljutog, nije to htio opet prizivati. Povremeno, samo kad je baš morala, izgovarale bi one neutralne fraze, tipa: “ah, šta ćeš”, koje, ne samo da ničim nisu mogle izmijeniti smisao didovog monologa, već su prije služile kao podest s kojeg je on mogao, nakon kratkog predaha, ići dalje, svojim zacrtanim smjerom.
Soba je izgledala kao da je iz nekog drugog vremena, zaustavljenog i prenešenog u današnjicu. Drveni pod, koji je mjestimično vibrirao pod nogama i milozvučno škripao, ako se stalo na koju raspuklu i sasušenu dasku, sakrivene ispod istkane ponjave, kakvih se sve manje moglo vidjeti po kućama mlađih naraštaja. Šparhet fijaker, varenika s debelim žutim kajmakom, kukuruzni poležak na saću u otvorenoj rerni, suha drva i triješće na polici ispod ložišta, mašice obješene na rundajz šesticu, koji je majstor Hrnjak stavljao oko gusane ploče pleha. Zidom, iznad skromnog kuhinjskog elementa, dominirala je jednostavna šifonska tapiserija s likom neznane kućanice, kojoj je bila upućena izvezena poruka: „Kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori!“
Kredenc, kakvi se odavno ne proizvode, malko iskošen, poluotškrinutih šiberstakala iza kojih se, na policama prekrivenim masnim pakpapirom, kočoperila mrtva priroda artefakata od kahvenih kutija, išaranih šarama nekih minulih i zaboravljenih iluminatora, stakleni bokal i male posudice za slatko, kakve se više ne koriste ni u kakvim prilikama, ali ih nane, svejedno redovito prala, prebrisavala i uredno, onako starački usporeno, slagala natrag na njihovo mjesto, jer nije zaboravila dane kad su te sitnice činile da se osjeća ponosnom i sretnom. Podsjećanje, pa i ono dok je brisala svoju stakleriju, moglo je ispuniti starost ugodom, jer starost je uvijek spora, sita i strpljiva, treba joj tako malo, ponekad, tek pokoji povremeni bljesak s tih nekorištenih izložaka na kredencu.
Prišao je zidu i zagledao se u fotografiju u okviru. Znao je da dido voli kad gleda u tu sliku i htio mu je ugoditi. Malo je primaknuo glavu i tobož pažljivije zagledao, pa ponovio pitanje, koje je postavljao već nebrojeno puta, ali je znao da ga dido, iz nekih nejasnih razloga, želi uvijek iznova čuti:„ Je l’ ovo u ćošku Avdo!?“ reče, pokazujući prstom na mlado lice u crvenom fesu, čiji su rubovi zračili natruhama zelenog, da li zbog starosti, a da li zbog nesavršenosti fotografske tehnike ili nekog primitivnog retuša, to nije mogao znati.
„Jest, vidiš odmah si ga prepozn'o! Bio je kršan i lip k'o slika! Eno, pogledaj i onu malu sliku u tom drugom okviru. To je on u uniformi, u Banjaluci! Bio je oružnik!“
„I, tako, veliš, samo je nestao i ništa nisi uspio saznati o njemu! nastavi Adnan, ne baš uvjeren da takav razgovor nije već vodio s didom.
„Jok! K'o da je u zemlju propao! Priča se da su pobjegli gore, prema Austriji, ali nikad nisam dobio nikakvog habera, niti potvrde o tome. A, volio bih…Da mi je barem znati đe mu je mezar…Da bar mogu Fatihu proučiti. ‘vako je grijeh, možda je i živ, al’ sve nešto imam išaret da nije, neka mi Allah oprosti!“
Dido nipošto nije bio insan kojeg bi zanimala nečija vanjština i koji bi i u čijem vanjskom izgledu mogao vidjeti ikakvu zaslugu ili vrlinu, no kad je govorio o svom mlađem bratu Avdi, nestalom u ratnom vihoru, uvijek je naglašavo kako je bio “lip”, pokušajući, valjda, i na taj način ispuniti ogromnu prazninu, koja se protokom vremena samo povećavala. Adnan, odjednom i sam postade svjesniji te praznine i grudi mu se stisnuše nad starčevom tugom. Kako li je samo morao patiti za tim svojim bratom, za kojeg godinama nije smio ni zapitati kako treba.
“Salko je bio na Staljingradu i nije ga ni ogrebalo, a toliki su izginuli, da im se ni broja ne zna. Proš'o je zarobljeništvo i ništa, eno ga, mog'o bi i sada volu rep iščupati. Eno, Adema, zdrav k'o dren, a u handžar diviziji bio i zarobljeništvo proš'o. Prič'o mi je da su ga pet – šest puta lažno streljali. Jednom si je i mezar mor'o iskopati…A, opet, ne bi trebali osuđivati Allahovu volju. Kišmet je to i melek smrti uvijek dođe tek kad mu se naredi…”
“Reci ti meni, dido, kako je moguće da su svi naši otišli u okupacujsku vojsku, a nitko u partizane!? Nešto tu ne valja! Pa, mogao je netko, barem iz računice, otići i na pobjedničku stranu!”
“Mani se ćoravog posla!” umiješao se otac.
“Ma, dobro pita!” zaustavi ga dido ” I sam sam stotine puta kontao o tome! Narod ti je poput marve i kad nevolje dođu obično traži svoje stado i u njemu zaštitu. Al’, lažu kad kažu da je neko išao u neku vojsku da bi bio zao ili da je išao u onu drugu da bi bio dobar! Jok, svak’ je iš'o đe je mor'o i nikakve tu pameti nema. Eh, jedino što su komšije Srbi, sve do zadnjeg dana rata, mogli bez problema preći u partizane, samo ako su htjeli, al’ naše nisu primali tamo, ako nisu bili od prvog dana!”
“E, sad je dosta!” podviknu tata. ” Balavac i starac govore o stvarima, o kojima pojma nemaju! Partizani su bili jedina legitimna snaga, koja se borila protiv okupatora i sve drugo možete okvačiti mačku o rep. Većina pripadnika našeg naroda se dala uvući u kojekakve kvislinške formacije i završili smo, kako smo završili, i sad je red da platimo cijenu te svoje nepromišljenosti! Svakao drugo objašnjenje je iskrivljavanje jednostavne istorijske istine!”
“Pa, more bit’ da je i tako, al, opet, nije sve baš tako!” reče dido, zagledan u žar iz mangale, a onda podiže obrve i glasom, ispunjenim nevjericom i ledenom mirnoćom koja je sadržavala neku suzdržanu prijetnju,upita:”Misliš li ti, stvarno, da su ljudi poput našeg Avde zločinci!? Pa, Avdo se i žandarima suprostavljao za pravdu i siguran sam da nikome ne bi nepravdu nanio, ni pod prisilom!”
“Avdo, nije bio zao, ali mnogi drugi jesu…” uključi se otac opet.
“E, tu i jes’ belaj! Oni su napravili prijeke sudove i dozvolili odmazdu! Svi naši su odjednoim bili zli, a svi njihovi dobri! Pobili su sve koji su mogli išta drugačije reći, a Allah mi je svjedok da svojima i nisu tako strogo sudili. Pobili su više ljudi poslije rata, nego u ratu samome, zar ti to nije nimalo čudno!? I, đe to ima da za mrtve ne smiješ ni upitati!? Pa, mi ne smijemo pitati katile, zašto su ubili i gdje su bacili meita! Nema tu pravde!”
“Fino podučavaš dijete, a još ide u Zagreb! Tamo, ionako, svako malo naprave neku svinjariju! Sve im nešto ne valja u Jugi, te ovo, te ono, a sve im je na volju dato!” odbrusi otac.
“Imaju i pravo i od njih bi mogli puno naučiti!” na Adnanovo iznenađenje, nije popuštao dido.
“Ma, otkud ti sad to!?” bio je iskreno iznenađen otac.
“I oni su morali pristati na sve, ali mi je Ibro pričao da se nisu htjeli odreći vjere! Kaže da im sva djeca nedjeljom, to ti je ko’ kod nas petak, idu na vjeronauk i da cestom ne možeš proći od gužve, kad ih pusti van! A Božja istina nije od jednog vakta i ne možeš je farbati kako ti se prohtije! To, što im djeca uče i stare, a ne samo nove istine, najbolje je jamstvo da će znati nastaviti svojim putem, čim im se za to ukaže prilika! A svakom zulumu, kad-tad, dođe kraj, pa će i ovome!”
“Babo, volio bih da sve ovo nisam čuo i stvarno ne znam što ti bi da ovako govoriš djetetu na pragu novog života! Mislim da si ga skroz zbunio, a ne vidim ni jedne dobre konotacije, u svemu ovome što si govorio, pa čak i da je sve istina!”
” Eh, sine, misliš da je meni bilo lako, al’ neko im mora reći. U džamiju ne idu, niko im ne govori ništa, osim onog što su drugi smislili. Pa, ja nisam siguran ni da ću biti živ, kad on drugi put prijeđe ovaj prag, a i oni u Zagrebu bi mogli pomisliti da smo glupi baš ko’ u onim vicevima, koje tvoja UDBA slaže da se ne bi ljutili ni Srbi ni Hrvati, a da bi se ipak imali čemu smijati. Čovječe, oni se smiju onom našem Sirotanoviću i lopati od pola kubika, …”
” E, sad je stvarno dosta…”, podviknuo je otac, već sav crven u licu. ” Što bi ti, zapravo htio reći Adnanu, osim tih političkih nebuloza i potpuno neutemeljenih asocijacija!?”
“Pa, mislio sam mu reći, da tamo, u Zagrebu, ne bi smio zaboraviti svoje porijeklo i da se ponosi s njim! Ako zaboravi ko je i što je, oni će mu to reći, kad mu bude najmanje do toga. Htio sam mu reći i da je meitima mjesto na mezarjima i da bi ljudi mezarjima trebali prilaziti s poštovanjem, ma čiji oni bili, jer stanovnici kabura su poruka svima nama, poruka o prolaznosti, htio sam mu reći da naš Avdo nije bio kukavica, ni zlikovac, ni okupator i da nije dužan nositi zbog njega nikakav teret…”
Miris kahve iz velikog ibrika, koji je nane prinosila mangali, na trenutak prekinu razgovor. Didova nenadana žustrina je zbog neke čudne okolnosti Adnana asocirala na Whitmanovu sarkastičnu pridiku ” Respondez”, samo što je genijalni Whitman ogorčeno uzvikivao da se stvari svedu na svoju recipročnu vrijednost, a dido je tražio da se samo nazovu pravim imenom. Kako suprotno, a kako isto.
Zaključak: obojica su u pravu, samo što dido nije pjesnik…
Add comment