Dio slagalice XV

 “Mi poslanika nismo pjesništvu učili, to mu ne priliči. Ovo je samo pouka – Kur'an jasni” (36:69)
 
“A on nije govor nikakva pjesnika – kako vi nikako ne vjerujete!

 i nisu riječi nikakva proroka – kako vi malo razmišljate.

Objava je od Gospodara svjetova.” (69:41,42,43)

Šetač je, nakon što je klanjao Ikindiju i još jednom pročitao neke dijelove Tesfira, vezane za suru Šua'ra, uzeo Kellerovu “Povijest Židova” i zagledao se u templarski grb na jednoj ilustraciji.

Šua'ra ga je zanimala, jer je bio iskreno zaintrigiran onim tihim, gotovo bezglasnim,  Mešinim odbacivanjem svojeg etnoidentiteta, koje je njemu zvonilo poput razbijenog stakla, a nitko relevantan nije se na tu činjenicu ni osvrnuo. Za njega je to bilo ravno onom srednjevjekovnom misteriju nestanka Templara, potpuno  neočekivano i neobjašnjivo. Iznebuha! Kao da kažeš: “ Od sada više nisam rođen u Kozarcu, već u Mrduši Donjoj!!! Je l’ to svima jasno!?”

“Ma, vraga bi to ikome bilo jasno, ma što pričali o tome ili, pak, ma koliko se šutilo o tome! Pitanje je samo: A, zašto se, uopće, šuti!?

Ali, blažen, neka je moj diletantizam i Referat, koji sam dobio za zadaću, ja ću ih pitati, samo pitati, ne sporeći nikome slobodu da se proglasi dijelom bilo čije kulturalnosti ili nasljeđa. Ne muče me odgovori koje mogu dobiti, već samo tužna okolnost, da je svima to tako jasno i nitko drugi ništa ne pita!”

Valjda je i taj misterij pripadao onom tabuiziranom dijelu socrealističke kulturne scene, kojeg se prihvatalo prešutno, a svako propitivanje na tu, fakat zamagljenu temu, prije špekulaciju, moglo se obilježiti nacionalističkom etiketom, a kulturnjaci su uglavnom onakvi, obuzeti brigom za svoje apanaže,  i načelno protivni bilo kakvoj nadolazećoj, za njih apriorno heretičkoj misli, koja bi u nekoj neželjenoj konačnici mogla dekonstalirati njihovu pozvanost i neupitnost, da sve osim žabokrečine  i igre na sigurno i nisu doživljavali svojom zadaćom. Talasanja svake vrsti bila su rezervirana na jadne i isfrustrirane outsidere, a nikako za etablirane i potpuno isprofilirane veličine s kulturnog Olimpa.

Krv umjetnosti uvijek se razvodnjava, kad  počne lizati ruku mecene, pa makar se ona zvala i Država, a lovorike su tako ugodne za svakojaki drijemež, pa i za onaj duhovni. Ako se tome pridoda da društvo, koje je gotovo ciljano potenciralo tu eliptičnu ravnopravnost (kojeg li oksymorona, pa posvuda su, ne živimo li mi, zapravo, u nekoj quazirealnosti), bilo , u samoj svojoj biti, protivno bilo kakvom zaokruživanju svojih suodnosa, onda pitalica, koja mu je bludila  mislima i nije bila tako besmislena. Ako, ništa drugo, zasluživala je da je se javno izrekne, samo kad bi za to bilo ikakvih ideoloških i inih uvjeta.

Da bi se nešto moglo doživljavati pravilnim, normalnim i skroz racionalnim, moralo bi se držati nekakve sredine spektra i ne naginjati ekstremima, moralo bi biti skoro pa svakome, jednako prihvatljivima. Morali bi postojati i suprotni slučajevi!

Baš bih volio vidjeti, što bi se dogodilo da su Dučić ili Krleža, htjeli biti dijelom nečije druge književnosti, a ne onih, čijem su opusu i nasljeđu doista i pripadali.

Znakovit je onaj dijalog iz “Tvrđava”, gdje Šebi onaj lukavi knjižničar sugerira da Allah baš i ne voli pjesnike i da ih je osudio u toj suri, no slijedeći Mešinu dubioznost i minucioznost, ne čini mi se da je to razlogom njegovog odricanja svoje muslimanske osobnosti, prije mi izgleda da je to dio alibija, koji gradi i u mnogim drugim sekvencama, koje nisu nužno vjerski intonirane, jer iz sure je poprilično vidljivo da se ona odnosi na one koji su autorstvo Zadnju Objave  pokušavali pripisati pjesnicima, a ne Stvoritelju samom.

Ako se, dakle, zanemari taj otužni bljesak na prozoru knjižnice, možda bih Kecića trebao izmoriti s vrlo čudnom okolnošću da je i drugi Mešin pozitivac, Hasan, iz “Derviša i smrti”, također zaljubljen u “nevjernicu”, ženu dubrovačkog trgovca!

Ma, gdje je njemu, tom Selimoviću, barem jedna Emira!? A, sav je naš, ma kome se nudio!

Mora da ga je neka  džulhanuma gadno ujela za nekad mlado i čežnjom kakvu može stvoriti samo čaršijski ambijent, ispunjeno srce!

Znaju te “naše” biti takve! Često žele zarobiti muškarca uzimanjem njegovog prostora. To je cijeli jedan ženski svjetonazor. Žena koja je u konačnici uzela Mešino, a i Šebino ( držim da opisuje upravo svoju ženu) srce, uradila je to baš kako treba. Njezina vlast se ogledala u davanju slobode svojem muškarcu. Teško je  umjetnika držati u ropstvu, nemoguće. Umjetnost je negacija svakog posjedovanja i inspiracija i dominacija su tu strogo odijeljene. Zeusove kćeri obilaze samo slobodne ljude, nikad mentalno roblje!

Bogohulno je iznositi tvrdnje, koje se ničim ne mogu dokazati, no nitko mi ne može zabraniti slutnje…

Nekako bi me umirilo da je to učinio zbog ljubavi, a ne nekog, niskog, politikantskog poriva ili neke neiživljene frustracije, uključujući tu i zlehudu sudbinu njegovog brata, u burnim događanjima iz 1948, nakon glasovite Rezolucije Informbiroa, koja je “De facto.” a i “De iure.”, bila desertom kanibalske gozbe, nazvane ofucanim imenom: “Revolucija papa svoju djecu!”

Sve  i ako jest tako, Meša je to, pa ću svejedno pitati, jer ja sam samo beznačajni Šetač i radoznao sam, tako nezasitno radoznao…”

Dok je stavljao Tesfir na vitrinu, sjetio se da su mu meleci sjedili na ramenima cijelo vrijeme dok je klanjao. Allah mu je poslao dar ljubavi i svaka misao je jedva čekala da bude zamijenjena njezinim licem. Sudbina Templara, kojom se Keller bavio u jednom dijelu svoje fundamentalne knjige, prateći Židove od Mezopotamije pa sve do newyorške  Pete avenije, bila je predmetom njegove znatiželje i kad je ulazio u đački autobus u Prijedoru, no nakon razgovora s Emirom nije mogao nikako opet prizvati tu znatiželju, već mu se Šebina čista ljubav iz “Tvrđava”, vukla mislima…

“ Već ću saznati kako je skončao taj krščanski red, možda još večeras prije spavanja!” pomislio je odlažući knjižurinu Wernera Kellera na komodu pokraj kauča.

Židovi su ga gotovo nekritički fascinirali i bili su jedina narodnosna skupina u čijoj je prošlosti nalazio na toliku količinu pojavnosti, koje bi htio, uz male prilagodbe, podastrijeti svome narodu na korištenje.

Spoznaje, kojima su oni raspolagali, moglo se samo prepisati, zahvaljujući njihovim iskustvima, moglo se izbjeći neke opasnosti i napraviti prečace, o kakvima su i oni sami mogli samo sanjati. Prepisivati, eto, to se moglo, kad su ti starovjeki i novovjeki šetači, Židovi, u pitanju! Na islamski svjetonazor i neupitnu,vjerom prožetu moralnost, bosanski merhamet i sevdah, mogla su se lako nadograditi njihova svjetovna znanja. Mogli bi od njih preuzeti palicu i odvesti svijet u mirnije vode. Dematerijalizirati ga i produhoviti, umilostiviti, očistiti od pohlepe i nejednakosti,….

“ Čovječe, znali su kamatni račun i sve Euklidove postulate još u starom vijeku, pa bili su poput vanzemaljaca za sve druge! I Karlo Veliki i  španjolski kralj i Sultan i Tito, svi su oni imali Židove za rizničare, pomoćnike i ideologe!

Diviti se znanju, eh to bih volio naučiti svoj narod, samo kad bi htjeli slušati! Da sam i sam siguran u svoje misli, samo bih ih izgovarao i ne pitajući se hoće li me itko slušati! Mudrac samo govori svoje, a mudrost je ionako vječna i uvijek se nađe netko, tko je otkopa…

Emira! Drhti li sad njezino srce, poput moga, čime se ona zavarava i koliko je dugo moguće održati ovaj naboj u grudima! Nebo će biti ružičasto kad se zaputim prema Starome gradu, Sunce će obasjavati neke druge neznane ljude i njihovu stvarnost stavljati uz bok onome tek odsanjanom u noći koja je prethodila, a moj san bit će java, moći ću je gledati do mile volje, tamo na Tablji, a zviježđe Oriona će joj obasjavati onaj sjetni dio lica, kojim kao da mi upućuje neki svoj nedefinirani strah ili čuđenje nad nečim što će donijeti neka od sjena iz neprozirne  budućnosti.

Što bi Židov napravio na mojem mjestu!? Nije to matematika, brale, tu su smotani baš poput mene! Eto, onaj Joyceov Bloom, introvertiran do daske, samo obično izlazi iz njega, prema van, a iznutra: grandiozan i svevideći. Držim da mu je ona njegova koketna i razmažena pjevaljka nabijala rogove sve u šesnaest, no on je to prekrivao debelim naslagama samozavaravanja, vodeći računa o svemu što bi ga moglo odvesti što dalje od te spoznaje.

 Ma, možda i on samo vidi dalje od sviju nas!? Pa, ne može istovremeno biti toliko pametan i toliko blentav!? Možda je ljubav nemoguća, možda je neispunjiva i egzistira samo na razini premise. Možda je nemoguće napraviti ikakvu duhovnu slitinu ta dva ega, muškog i ženskog, možda svi pokušaji i trebaju završiti baš poput onih alkemičarskih. Možda je stvarna priroda ljubavi sadržana baš u tom neispunjenju, u toj nemogućnosti finalizacije, možda ona ne može podnijeti ove atmosferalije materijalnog okružja i možda posve izrealizirana i vječna i stanuje baš tamo, kamo ćemo otići ako ispunimo svoje ljudsko poslanje, na dobar način i bez preveć skrnavljenja.

Uh, ljubav, zar je baš sva sazdana od pitanja!? če su odgovori!?”

“ Sine, nešto si mi čudan danas, opet ništa nisi jeo!” rekla je mati, unoseći vazu sa cvijećem, na kojoj se iskrila jedna kap ledene bunarske vode.

“ Mama, znaš da sam jeo u Prijedoru!” slaga joj.

“ I, malo si ubrzan nešto danas! I malo crveniji u licu! Ne moraš ništa reći, ako ne želiš…”

“ Rekao bih da sam se zaljubio, mama!” izleti mu.

Nije to ličilo na njega, no ako ga je išta moglo uznemiriti bila je to njezina briga i vjerovao je svim svojim srcem u onaj hadis, u kojemu Muhamed a.s., kaže nekom pitaču, koji ga je pitao za mjesto na kojemu je lociran Džennet: “Džennet se nalazi ispod materinih nogu!”

Vedrina, u talasima, nahrupi na njezino lice i poče peglati bore i ulegnuća, koje je sedimentirao cjelodnevni pritisak briga, egzistencijalnog straha i davno iskonzumiranih iluzija.

“ Ma, fala Allahu Velikom, a ja mislila da si imao problema u školi ili u čaršiji!” uzviknu ozarena lica.

“ Ma, sreo sam curu s kojom bih volio stalno biti, al’ nisam siguran što ona misli, nisam baš spretan s curama. Puno pričam o knjigama i svim tim vanjskim stvarima, pa onda svi misle da ću znati i takve stvari, ali danas sam skužio kako sam baš taraba i da imam povelike rupe u znanju. Ma, prave Bejdine jandure, ko’ tele sam!

Sve sam probavao nešto reći, ali sam već na pola misli shvatao da to nije dostatno i htio sam sve ispočetka, no ona je takva dama i gospodarica da ni jednom gestom nije pokazivala koliko sam smotan. Pravi biser, velim ti! Morao sam nekom reći, oprosti, ako sam te uznemirio!”

“ Ma, znam ja da si ti naučio stvari usitnjavati do krajnjih granica, no čim te ona pomaže da prijeđeš pomosnicu, rekla bih da ni njoj nije svejedno. Naletio bi ti i prije na neku, al’ se sigurno boje! Ne znam ti to objasniti, al’ ti svima izgledaš tako ranjivo. Govoriš i misliš na način koji nije uobičajen i ljudima se uvijek čini da ćeš već sljedećem trenu upasti u neku nevolju iz koje nema izlaza! Ne znam je li to samo materinski strah, ali ti mi djeluješ toliko izloženo da bih najradije stalno išla za tobom i štitila te i upozoravala. Sine, čaršija nikome ne prašta nikakvo iskakanje. Moraš se uklopiti ili otići. Ovdje nikad niko nije ništa postigao! Za mnoge se čulo tek kad su otišli! Ono što kažu “ da je najteže biti prorok u svome selu”, gola je istina! Sad moraš misliti i na tu malu, pa bi bio red da ne izlijećeš za svaku sitnicu! I ona ima obitelj i moraš voditi računa i o njihovom ugledu!”

Zagrlio je mater. Plakala je i nije je ništa pitao. Gledao je preko njezinih mršavih ramena, šaru na zidu, koju je Saud, moler, svojim valjkom nanio preko svih tih neravnina.Nekakvi smećkasti cvijetni labirinti…

Osjetio je olakšanje i materine suze su ga po prvi puta učinile lakšim i odagnaše mu sve sivilo iz misli. Malo se odmaknu od nje, duboko udahnu slatkasti zrak, koji je u sobu ušao s ružama u vazi i poče joj krajem njezine marame brisati suze s lica.

Činilo mu se da je vrlo sretna. Nije se mogao sjetiti da ju je ikad vidio istinski sretnu, a sad je odavala upravo takav dojam.” Život je lijep!” prođe mu mislima, a mater odlazeći od njega, prema drugoj sobi, tiho reče: “Sine, donijet’ ću ti novu košulju, nemoj da bi išao u toj majici!”