Kozarac.ba

Dio slagalice XIII

 

nido2 piše:

„ Morat ćemo kod dide i nane na kahvu. Inzistiraju. Žele te još jednom vidjeti prije polaska, a i red je“, rekla je mati Adnanu, tog kasnoproljetnog jutra, uzdišući i brišući vrškom marame suzu, koja joj je kretala iz umornog i pomalo zastrašenog oka.

„ OK, mama, haj'mo onda k njima, isti nam je vrag, pili ovdje ili tamo“ i sam već drhtavog glasa, odgovori joj Adnan, spremajući četkicu za zube u čašu na umivaoniku.

„ To je to, dakle,“ prolazilo mu glavom, koja je pokušavala uloviti i srediti nove misli i porive koji su se komešali u još nerazbuđenom tijelu „veliko križanje, promjena mjesta i razine, čeka me nova uloga i novi smisao, tamo negdje, u potpuno nepoznatom ambijentu, sa potpuno nepoznatim ljudima.“

Znao je da će taj dan doći, ali to ničim nije umanjilo njegovu zatečenost i nekakvu tupu zbunjenost, koja ga je svega obuzela.

„Ne čini se da se takve, nagle promjene, događaju baš svima. Prije  sam izuzetak, nego li pravilo, ali probat ću to što bolje odigrati, a o reperkusijama ću razmišljati onako, kako naletim na njih. Evo, cijela moja klapa, s kojom sam završio zanat, svi oni ostaju u čaršiji i njihovi životi neće imati ovakvih traumatičnih jutara,  no možda ću, baš zato, ja dobiti neke prilike, koje njima neće biti dostupne…“

Gledao se u staklu vitrine. Vidio je lice dječaka, bez ijedne bore, okruženo dugom, na čelu razdijeljenom kosom, kosom djevojke, koja mu je padala sve do ramena i žute majice kratkih rukava s odslikanim Bruce Leeom u stavu „ko kutso dachi“ i prstima zgrčenim poput tigrovih šapa.

Da, Mali zmaj je imao onu odlučnost i hrabrost, tako potrebnu njemu. Šta bi sve dao da ima njegovu sposobnost, navući ono obrambeno polje oko sebe, kad se pojavi neka opasna situacija. Bruce (barem onaj filmski) je imao i to rijetko svojstvo adaptacije i koncentracije na nove i neočekivane, često i neželjene situacije i mogao je naočigled cijelog auditorija poređati slijed svojih misli, poput udaraca, koji su ih slijedili, u veličanstvne kombinacije, koje su i brzinom i neočekivanošću bile potpuno neuhvatljive za njegove protivnike, tako da se uvijek  činilo da se oni  pokreću tek kad je Mali zmaj već sve odradio.

E, baš ta svojstva Malog zmaja, tako bliska definiciji životne inteligencije, trebao je sada. Trebao je nešto čime bi prikrio svoj strah i nepripremljenost na ono što slijedi.

Osjetio je kako postaje dijelom nekog  jakog energetskog polja i da njegovi postupci u budućnosti neće biti određeni samo njegovom voljom, već da će biti uvjetovani i usmjeravani. Osjećao je nadolazeću struju planinskog brzaca koji će ga  nositi, dopuštajući mu tek povremeno ugrabiti malo zraka pomiješanog s vodom.

Izvadio je flašu „ Black& White“ iz staklenog pregratka i povukao podeblji gutljaj. Činilo mu se da vidi crvenilo kako mu farba lice i toplina nagrnu u valovima iz trbuha prema glavi. Odizao se od poda. Povuče još jednom, na brzaka, da mater ne vidi, i to ga vrati na zemlju, ali tako da se osjećao čvrstim i neranjivim.

Zasmetao ga je tek blagi ubod grižnje savjesti, neizostavno prisutan kad su korišteni šejtanovi prečaci u rješavanju nadolazeće nelagode. Rješenja, koja je rečeni nudio, bila su uvijek na dohvat ruke, no slaba podsvijest je ipak prigušeno upozoravala da su ona plod iluzije i da su strahovi samo natiskani u drugu škrabicu i da će iz nje izroniti, poput sakrivenog leša,kad će to egzekutor najmanje željeti.

No, otkad je svijeta i vremena, čovjek je bio sklon prihvatiti i loše društvo samo da umanji nelagodu od nadolazećeg i nepoznatog.

„Strah i nepromišljenost, vjerojatno putuju skupa!“ pomisli.

Namazao je ispucale usne grožđanom mašću, ubacio žvaku među zube i stupio na hodnik, pa na stepenice.

Sunce s čaršijskog istoka, tamo iza Kule i starogradske džamije, pomilova ga po licu i malko mu pritvori oči, no bilo je to dobro sunce, najbolje. Smio se okladiti u svu lovu iz tijesnih džepova svojih „Lewis“ traperica, friško prošvercanih s tršćanskog Ponte rosa, da takvo sunce ne stanuje ni u jednom drugom gradu. Spuštao se stepenicama, prekrivenim mekom sivom stazom s crvenim obrubima, dok su se cvijetovi beledije svijali preko ograde čineći jedinstven špalir, kojeg je u punom sjaju ugledao tek ovog jutra, koje je nudilo samo oproštaj od obiteljske kuće i neki neobičan pritisak u grudima.

„ Treba se kloniti pretjerane patetike“, mozgao je kako psihološki iskreirati svoj odlazak“ treba stisnuti zube i ostaviti dojam ravnodušnosti, ono „ pa, šta“, hodati uspravno i gledati ispred sebe, zalediti suze i prije nego što krenu, pokazati nadmoć, doraslost, isključiti emocije… Ako baš i moraš plakati i osjećati gubitak, napravi to nasamo, kad se odmakneš.“

Nije mogao suditi o porijeklu takvog promišljanja, ali mu je podsvijest govorila da je ono najbliže nečemu što ostavlja prostora za nadogradnju i korekciju svakakve vrsti i daje mu dobiti na vremenu, a poslije će se razbistriti prave i prihvatljive opcije.

Nazuo je kalavare i stružući po avlijskom pijesku prešao onih nekoliko koraka do ljetne kuhinje u kojoj su živjeli nane i dido. Otac ih još davno nagovarao da se presele u veliku kuću, ali su oni to, sve jednako odbijali, ne želeći se odreći svoje staračke komocije i svojih obreda, koji su poticali iz nekog drugog vakta, bojeći se da bi mlađima poremetili njihov životni tempo i smisao, a možda su se bojali da ne izgube i ono malo veze sa vlastitom prošlošću i rutine, tako neprihvatljive mlađim naraštajima, sklonim kojekakvim novotarijama.

Adnan je u najranijem djetinjstvu bio jako vezan za dida, ali kako je ulazio u adolesscentsku dob, ta veza je sve više blijedila i održavala se samo još na razini forme i suživota i definitivno nije više imala onu snagu i sadržaj kao nekad.

Nije se previše bavio promišljanjem tog  odnosa, jer on, ionako, nije bio takav poradi neke namjere ili, ned'o Bog, odbacivanja, već su stvari jednostavno išle smjerom, koji nije pogodovao dubljem razvoju te veze,pa se ona svodila na povremene susrete dva gotovo nedodirljiva svijeta, istina, ispunjena uvažavanjem i tolerancijom, ali sve se u tim, sve rjeđim susretima , svodilo na formu,  a sadržaja gotovo da nije ni bilo.

Dido je redovito davao novce, „da niko ne vidi“, i  Adnan je, spremajući ih u džep, često pitao sam sebe, zašto ne provodi više vremena  sa starcima, no, jurnjava kojom je mladost ispunjena, čisti rocken roll, nije davala previše mjesta zaustavljanjima i zagledanjima u mirujuće detalje, pa makar se radilo i o osobama koje su, baš svakim svojim potezom u životu, činile samo dobro za njega i koje mu se, praktički jedine, nikad nisu našle na putu i ničim nisu ugrozile ni jednu njegovu akciju.

Samo se još blijedo prisjećao vremena kad je, potpuno uvjeren, mislio da dido zna odgovore na sva pitanja, kao što je znao nepogrešivo pronaći slabu točku na svakoj cjepanici ili poklepati staru kosu „Alemanku“.

Nove spoznaje ne odvedu čovjeka baš uvijek u očekivanom pravcu, pa su tako, protokom vremena i Adnanovim odrastanjem,  didove vještine, koje su ga ranije impresionirale, prekrivene patinom i potisnute, a  praktična zbilja je nametnula nove uzore i nove ideale, koji su se činili puno prihvatljivijim i govorili su na način da se ne treba osvrtati, već gledati naprijed; samo novo jest i dobro i svaki konzervatizam je, u samoj svojoj biti, natražnjački  i retrogradan; osuvremenjivanje je nužno pozitivno i nema alternative.

„Da nije naše generacije, ne bi bilo rockenrolla, još bi se slušao Robić  i „Tri palme na otoku sreće“ , meksikanske ili u najboljem slučaju Humperdink, a „Dalila“ bi ostala samo starozavjetna zavodnica, a ne uspješnica welškog rudara Toma Jonesa. Da nije bilo komunista, vjera bi i do dana današnjeg bila „opijum za narod“ i  način kako ga zadržati u pokornosti i zatvorenih očiju.

Dido svojim odlascima u džamiju objektivno kompromitira svog sina, uglednog službenika i člana Saveza komunista, još iz onih slavnih skojevskih vremena, pa i svoje unuke koji su u komunističkoj ideologiji pronašli smisao svog života…“

To, što su sakrivali pivske boce kad im je dido ulazio u kuću, to što su ih svakog Bajrama ljubili u ruku, izgovarajući ono poznato, iskrivljeno:“ Bajram bajreče!“,smatrao je još jednim vidom širine i tolerantnosti svog oca, koji ih je podučio takvom stavu.

No, to su bili samo ustupci anakronim starcima čiji se duhovni habitus, ionako, nije više mogao mijenjati, a nije postojala ni neka racionalna nužnost da se to čini. Na svakom drugom mjestu, a imajući na umu višenacionalni ustroj  jedinstvene domovine SFRJ, na njezin, u osnovi ateistički duhovni profil, rukovodeći se štetnošću vjere na najšire mase radnog naroda i građana, Adnan je isticao kako je svega jedanput ušao u unutrašnjost džamije, a i to“iz radoznalosti, poput kakvog turista“.

Misli ga zaustaviše na avliji i on se zagleda na kosa, koji je kljucao imelu sa stare šljive nad didovim pendžerom. „ Ja sam ptica crna, a žut mi je nos, svako dijete znade da se zovem kos!“

Poput tih dječijih stihova, ali iz potpuno neshvatljivih razloga, u misli mu dođe dobročudno i uvijek nasmijano lice kalatskog efendije Ilijaza. Okruglo, lijepo, uvijek nasmijano lice, madež, blistavi zubi… Isijavao je optimizmom i pozitivnom energijom.

Čovjek je morao voljeti to lice, a osoba koja ga je nosila samo je pojačavala taj dojam. Kad je jednom prilikom rekao didu da Ilijaz efendija može kod ljudi pobuditi samo dobre asocijacije i da ga je sram svake loše misli kad se susretne s njim, dido je samo kratko odgovorio: “ I meni se čini da melek stalno hoda s njim!”

 Bilo je to prošle hefte, kad je išao poslom u Banjaluku. Sreo ga je u autobusu i započeli su razgovor:

„Ma, otkud ti, Adnane!? Nećeš valjda i ti u Banjaluku!? E, baš fino, imat ću društvo!“

„ Merhaba, efendija!“ rekao mu je, računajući da će Ilijaz znati cijeniti njegovu žrtvu, što na jednom tako javnom mjestu koristi taj prilično kompromitirajući pozdrav. Ipak su on i njegova familija bili poznati kao revni komunisti i patrioti, ali ocijenio je da je Ilijaz vrijedan takve žrtve i da će se znati nositi s tim malim privilegijem, s kojom ga je počastio.

Efendija ničim ne pokaza da je iznenađen već nastavi ne skidajući osmjeh s prijatnog lica ispod francuske kape, koju su efendije uglavnom stavljale na glavu, kad su išli  sređivati neke svjetovne stvari, valjda da ne bi izazivali nepotrebnu sablazan, kod onih koje bi njihov službeni, bijelom trakom omotani fes, mogao izazvati.

„Bujrum, Adnane! Hoćeš li do prozora ili na ovo ovdje mjesto, hajde, proberi!

„ A, evo ovdje ću, bliže je, ionako ćemo pričati, a nećemo buljiti kroz prozor!“

„Boga mi i jes’  tako, pa bujrum!“

„ Što to čitate!? „Oslobođenje“  i  sarajevski „Svijet“! Nekako se nisam nadao da i hodže čitaju svjetovni tisak! Boga mi svijet se mijenja, i to nabolje, rekao bih!“ polaska efendiji.

„ I hodže su samo ljudi! Volimo i mi proviriti kroz ključaonicu i vidjeti kako drugi i drukčiji žive i rade. U „Svijetu“ je glavni i odgovorni urednik naš Ferid Softić, čevadov brat, a „Oslobođenje „ je list SSSRN, a kako ti je vjerojatno već poznato, u tu Udrugu građana spadaju na stanovit način i vjerske institucije i ustanove. „Oslobođenje“, zapravo predstavlja i stav političke vlasti u našoj Republici, pa je uputno biti upoznat sa zbivanjima. Tu je moguće pronaći i najave zakonskih promjena, osmrtnice, pa i sportske rezultate, najave za izdanja novih knjiga i sl., a  to ti mene zanima kao i tebe, moj Adnane!“

„E, vi ste baš jedan suvremeni efendija i  bilo bi dobro da je takvih više! S vama mi je baš lako razgovarati!“

„ Ma, vjerujem da je s mnogim hodžama lako razgovarati, samo nisam siguran da si ti to pokušao! Pa, to nam je u opisu posla“, reče kroz smijeh,“ mi smo ti nekakvi teolozi, ali smo prinuđeni biti i psihoanalitičari i učitelji i doktori, pa i političari. Život je tako kompleksan i čovjek mora svašta znati da bi služio drugima! A, ti, čujem da ideš u Zagreb!?“

„ A, da, trbuhom za kruhom, tako kažu!“

„ Dobro je to, dobro, mlad si i trebaš vidjeti što je iza brda! Provincija zna jako suziti poglede i insan ne želi povjerovati da ima igdje išta, osim onoga, što mu je pod nosom!“

„ Nadam se da ste u pravu…!“ rekao je Adnan, ne baš uvjereno.

„Rekao bih da si malo uznemiren. Nije ni čudo, a ko ne bi bio, velika je to promjena. Sjećam se kad je mene moj babo slao u medresu. Dugo se nisam mogao riješiti one cigle u želucu…“

„ I kako vam je uspjelo!? Jeste li je se na kraju riješili!?“ iskreno zainteresiran, upitao je.

„ Eh, ja jesam, ali s tobom je nešto drugo!“ zabrinutim glasom odgovorio je Ilijaz efendija.

„ A, zašto bi sa mnom bilo drugačije!?“ gotovo uvrijeđeno je uzviknuo „ Mislite da sam gluplji ili strašljiviji od Vas iz tog vremena?!“

„A, ne, niti govora, ništa takvo mi nije palo na pamet, ne d'o Bog! Samo ja sam vjernik, a naše formule za sve teške situacije su razmjerno lakše, makar ih ni nama nije uvijek jednako lako prakticirati. Naravno, sve ovisi o stupnju iskušenja i čovjekovog imana i predanosti!“

„ To su sigurno neke tajne formule, zapisi i slične vradžbine!?“ nije mogao sakriti podsmijeh u glasu.

„ Postoje oni, kojima i to može pomoći, makar ja nisam od tih!“ mirno mu je odgovorio Ilijaz efendija.

„ E, pa čime se vi služite za prevladavanje takvih situacija, ako nije neka poslovna tajna!?“ nastavio je, ali je već ton kojim je pitanje bilo postavljeno, sugerirao ništavnost odgovora.

„ Dova, moj Adnane! Iskrena zamolba upućena našem Gospodaru, može od čovjeka otjerati strahove i pomoći mu da iznađe rješenje, a ako odgovor ne dobije u obliku u kojem ga je očekivao, sigurno će mu pomoći u prihvatanju nove situacije i povećati njegov sabur u  traženju izlaza iz poteškoća.“

„Al’, ja nisam vjernik i takve akcije mi ne bi pomogle, a i ne znam tekst!“ reče podsmješljivo. Volio je provocirati vjernike i makar je iskreno poštovao Ilijaza nije mogao odoljeti poentirati u toj, naizgled lakoj situaciji. Vjeru, pogotovo  onu, koju su prakticirali pripadnici  nominalno njegove etničke skupine, smatrao je kočnicom društvenog napretka i smetnju potpunom oslobođenju duha, koje bi svijest pojedinca izdiglo u nadnacionalne i nezaprljane ateističke sfere,što bi dovelo do konačnog izjednačavanja ljudi-pojedinaca, bez obzira na njihovu rasno, etničko i vjersko porijeklo i nasljeđe. To nasljeđe je bilo samo teret, kojeg se trebalo riješiti i jako oružje kod onih, koji su načelno bili protiv izjednačavanja ljudskih prava. Biti isti s drugima, u svemu i u startu, zar može biti opreke tome.

„ Ako vjera ne preferira samo jednu skupinu, onda mi ništa nije jasno!“ mislio je ne želeći to ipak izreći. Bio je uvjeren da čak ni Ilijaz efendija ne može pobiti jednu tako jasnu stvar. Uočio je da je njihov razgovor došao do one točke, poslije koje se moglo malo što reći, a da se druga strana ne dovede u nezgodan položaj.

Trebalo je promijeniti temu (sjetio se Joycea i njegovog ” Uliksa”- zar nije tamo uzrujani Stephen Dedalus odbrusio zbunjenom Bloomu:” Ne možemo promijeniti domovinu. Promijenimo temu razgovora.”) ili takvo što, ali mozak mu je bio blokiran, kad iz daljine začu efendijino pitanje:

„ Je l’ još uvijek onako fanatično čitaš!?“

„ O, da, još kako, ovisan sam o knjigama!“ reče s olakšanjem.

„ E, onda ne možeš reći da nisi vjernik. Mislim, ne možeš to kategorički tvrditi. Previše ti je knjiga još ostalo, a tako je jasno da ćeš ih potražiti, kad tad!” gotovo trijumfalno reče efendija, zavaljujući se udobnije u sjedalo.

„ Samo bi mu još trebalo pripaliti pobjedničku cigaru s Cube, pa da je dojam kompletiran!“ pomisli Adnan.

„ Pa, dragi efendija, uglavnom knjige su me dovele ovdje, gdje sam sad i ništa pod kapom nebeskom ne implicira neku revolucionarnu promjenu koja bi trebala uslijediti. Općenito, vi vjernici se uglavnom kladite na neku budućnost, neki futur drugi ili treći, a malo toga vam ostaje za sad i ovdje. O, Bože daj mi milju dolara, pa ću biti dobar!“ nije više mogao sakriti navirući sarkazam.

„ Kao prvo, Allah samo kaže :“Budi!!!“ i ono bude, ali mi smo najblaže rečeno nekompetentni da sudimo o tome kako i kad će On nešto odrediti. Ako mene pitaš, On ispunjavea sve želje, svakom svom robu, samo su naši receptori  nesposobnito prihvatiti to na najjasniji način, pa se često događa da i nismo zadovoljni s onim što smo dobili, iako smo baš to tražili, događa nam se da nas traženo još više udalji od nas samih i da poveća naše sljepilo, događa se da milion dolara promijeni život insana na način koji on nije mogao predvidjeti zbog svoje limitiranosti i nesavršenosti ili pak samo zbog površnosti, kakvoj i ti trenutno robuješ, rekao bih!“

„ Nije li malko pretjerano  to što ste me tako olako proglasili površnim!? ” s mirom, koji ga je i samog začudio, upita Adnan.

„ Skoro da si u pravu! Uvijek je pretjerano uvrijediti nekog drugog, ma o čemu se radilo, ali katkad, kad pred sobom imam nekog tvrdoglavca, nalik tebi, koristim to kao šok terapiju, u nedostatku boljih oruđa i ovu extremnost s moje strane moraš shvatiti kao kompliment. Da nisi tako tvrd, bio bih ja finiji, hahahahaha…“

„Karte na pregled!“ reče tip s brčićima Clarka Gabllea, kravata, bijela košulja, plavi mantil, gledajući važno, negdje između njih.

„ Kuda , odža,  samo do Banjaluke ili…“

„ Jah, moj Sretene, do Banjaluke, poslom!“

„ A, ti, je si l’ i ti odža!? Ma, više mi ličiš na čupavca, ha, ha ha…“

Samo Ilijazov dodir po nozi spriječio je Adnana da gurne prst u oko prepametnom službeniku „Autoprijevoza“ iz Banjaluke, pa je samo nevino zapitao:

„ Jeste li vi, možda, Marsijanac!?“

„ Ma, jok, ja sam ti iz Rasavaca!“

„ Aha, tako!“ reče Adnan i kondukter prođe dalje uskim prolazom, prema kraju busa.

„ Ima Boga!“ reče Adnan efendiji Ilijazu, jer su mu se sve misli, koje je cijelim putem pokušao ukomponirati u jedan jasan stav, rasule po podu i razbile u kristaliće nalik onima u kaleidoskopu…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.