Dio slagalice XIV

nido2 piše:

Kroči na niski stepenik ljetne kuhinje i zakuca po vratima, a kos otprhnu i nesta iz vidokruga.

„Hajde, bujrum, bujrum! Začuo se nanin glas iznutra, još prije nego je stigao otvoriti vrata. Uzbuđenje u njihovim glasovima punim radosnog iščekivanja, probudi u njemu, po tko zna koji put, osjećaj krivnje i srama.

„E, to je prava ljubav,“ prođe mu glavom, dok je, saginjući se, prelazio preko praga“ uvijek mi se tako bezrezervno raduju, a ja teško da im i svratim bez nekog osobitog razloga ili nagovora.“

„Essalamu alejkum!“ pozdravi gledajući u pravcu didove prilike, na sećiji, iza mangale, u suprotnom kutu polumračne sobe.

„Ve alejkumu selam, ve rahmetullah ve berekatuhu, junače!“ odvrati dido drhtavim glasom iza kojeg se jedva mogla naslutiti nekadašnja čvrstina i bespogovornost, koja je u njegovom ranom djetinjstvu činila da se uz njega osjeća potpuno sigurnim i zaštićenim. Otresao je pepeo s cigaršpica u unutrašnjost mangale i pogladio se po sijedoj, kratko  štucovanoj bradi, očito sakrivajući neku nelagodu s kojom se nije znao nositi.

Cijelog života je morao biti tvrd poput najfržavijeg panja s Kozare, a starost mu je donijela situacije,  kojima nije znao vladati, što mu je otežavalo disanje i činilo ga nesigurnim u ono što je mislio i izgovarao. Došla su vremena, kad je svega bilo u izobilju, pogotovu u odnosu na one gladne godine iza Drugog rata, kad se često morao jesti i kukolj, umjesto žita, i on nije mogao prihvatiti da djeca, unučad, to svjetlo starosti, moraju napuštati kuću na samom pragu života i odlaziti u najam, u taj daleki i nepoznati svijet, koji će ih još više udaljiti od njihove vjere, običaja i tradicije.

Potiskivao je takve misli u onim sve rjeđim prilikama, kad je razgovarao s unučadima, jer se bojao da će ih otjerati dalje od sebe, a i nije bio posve siguran da razumije novi vakat, pa nije htio i njima otežeti snalaženje u njemu. Ono, što je stvarno mislio o svemu tome, mogao je govoriti samo, kad oni odu, pred nanom, a ona je bila naviknuta strpljivo ga slušati i potvrđivati, jer je znala da svako oponiranje može samo pojačati njegovu ljutnju, a tko god je ijednom vidio dida ljutog, nije to htio opet prizivati. Povremeno, samo kad je baš morala, izgovarale bi one neutralne fraze, tipa: “ah, šta ćeš”, koje, ne samo da ničim nisu mogle izmijeniti smisao didovog monologa, već su prije služile kao podest s kojeg je on mogao, nakon kratkog predaha, ići dalje, svojim zacrtanim smjerom.

Soba je izgledala kao da je iz nekog drugog vremena, zaustavljenog i prenešenog u današnjicu. Drveni pod, koji  je mjestimično  vibrirao pod nogama i milozvučno škripao, ako se stalo na koju raspuklu i sasušenu dasku, sakrivene ispod istkane ponjave, kakvih se sve manje moglo vidjeti po kućama mlađih naraštaja. Šparhet fijaker, varenika s debelim žutim kajmakom, kukuruzni poležak na saću u otvorenoj rerni, suha drva i triješće na polici ispod ložišta, mašice obješene na rundajz  šesticu, koji je majstor Hrnjak stavljao oko gusane ploče pleha. Zidom, iznad skromnog kuhinjskog elementa, dominirala je jednostavna šifonska tapiserija s likom neznane kućanice, kojoj je bila upućena izvezena poruka: „Kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori!“

Kredenc, kakvi se odavno ne proizvode, malko iskošen, poluotškrinutih šiberstakala iza kojih se, na policama prekrivenim masnim pakpapirom, kočoperila mrtva priroda artefakata od kahvenih kutija, išaranih šarama nekih minulih i zaboravljenih iluminatora, stakleni bokal i male posudice za slatko, kakve se više ne koriste ni u kakvim prilikama, ali ih nane, svejedno redovito prala, prebrisavala i uredno, onako starački usporeno, slagala natrag na njihovo mjesto, jer nije zaboravila dane kad su te sitnice činile da se osjeća ponosnom i sretnom. Podsjećanje, pa i ono dok je brisala svoju stakleriju, moglo je ispuniti starost ugodom, jer starost je uvijek spora, sita i strpljiva, treba joj tako malo, ponekad, tek pokoji povremeni bljesak s tih nekorištenih izložaka na kredencu.

Prišao je zidu i zagledao se u fotografiju u okviru. Znao je da dido voli kad gleda u tu sliku i htio mu je ugoditi. Malo je primaknuo glavu i tobož pažljivije zagledao, pa ponovio pitanje, koje je postavljao već nebrojeno puta, ali je znao da ga dido, iz nekih nejasnih razloga,  želi uvijek iznova čuti:„ Je l’ ovo u ćošku Avdo!?“ reče, pokazujući prstom na mlado lice u crvenom fesu, čiji su rubovi zračili natruhama zelenog, da li zbog starosti, a da li zbog nesavršenosti  fotografske tehnike ili nekog primitivnog retuša, to nije mogao znati.

„Jest, vidiš odmah si ga prepozn'o! Bio je kršan i lip k'o slika! Eno, pogledaj i onu malu sliku u tom drugom okviru. To je on u uniformi, u Banjaluci! Bio je oružnik!“

„I, tako, veliš, samo je nestao i ništa nisi uspio saznati o njemu!  nastavi Adnan, ne baš uvjeren da takav razgovor nije već vodio s didom.

„Jok! K'o da je u zemlju propao! Priča se da su pobjegli gore, prema Austriji, ali nikad nisam dobio nikakvog habera, niti potvrde o tome. A, volio bih…Da mi je barem znati đe mu je mezar…Da bar mogu Fatihu proučiti. ‘vako je grijeh, možda je i živ, al’ sve nešto imam išaret da nije, neka mi Allah oprosti!“

Dido nipošto nije bio insan kojeg bi zanimala nečija vanjština i koji bi  i u čijem vanjskom izgledu mogao vidjeti ikakvu zaslugu ili vrlinu, no kad je govorio o svom mlađem bratu Avdi, nestalom u ratnom vihoru, uvijek je naglašavo kako je bio “lip”, pokušajući, valjda, i na taj način ispuniti ogromnu prazninu, koja se protokom vremena samo povećavala. Adnan, odjednom i sam postade svjesniji te praznine i grudi mu se stisnuše nad starčevom tugom. Kako li je samo morao patiti za tim svojim bratom, za kojeg godinama nije smio ni zapitati kako treba. 

“Salko je bio na Staljingradu i nije ga ni ogrebalo, a toliki su izginuli, da im se ni broja ne zna. Proš'o je zarobljeništvo i ništa, eno ga, mog'o bi i sada volu rep iščupati. Eno, Adema, zdrav k'o dren, a u handžar diviziji bio i zarobljeništvo proš'o. Prič'o mi je da su ga pet – šest puta lažno streljali. Jednom si je i mezar mor'o iskopati…A, opet, ne bi trebali osuđivati Allahovu volju. Kišmet je to i melek smrti uvijek dođe tek kad mu se naredi…”

“Reci ti meni, dido, kako je moguće da su svi naši otišli u okupacujsku vojsku, a nitko u partizane!? Nešto tu ne valja! Pa, mogao je netko, barem iz računice, otići i na pobjedničku stranu!”

“Mani se ćoravog posla!” umiješao se otac.

“Ma, dobro pita!” zaustavi ga dido ” I sam sam stotine puta kontao o tome! Narod ti je poput marve i kad nevolje dođu obično traži svoje stado i u njemu zaštitu. Al’, lažu kad kažu da je neko išao u neku vojsku da bi bio zao ili da je išao u onu drugu da bi bio dobar! Jok, svak’ je iš'o đe je mor'o i nikakve tu pameti nema. Eh, jedino što su komšije Srbi, sve do zadnjeg dana rata, mogli bez problema preći u partizane, samo ako su htjeli, al’ naše nisu primali tamo, ako nisu bili od prvog dana!”

“E, sad je dosta!” podviknu tata. ” Balavac i starac govore o stvarima, o kojima pojma nemaju! Partizani su bili jedina legitimna snaga, koja se borila protiv okupatora i sve drugo možete okvačiti mačku o rep. Većina pripadnika našeg naroda se dala uvući u kojekakve kvislinške formacije i završili smo, kako smo završili, i sad je red da platimo cijenu te svoje nepromišljenosti! Svakao drugo objašnjenje je iskrivljavanje jednostavne istorijske istine!”

“Pa, more bit’ da je i tako, al, opet, nije sve baš tako!” reče dido, zagledan u žar iz mangale, a onda podiže obrve i glasom, ispunjenim nevjericom i ledenom  mirnoćom koja je sadržavala neku suzdržanu prijetnju,upita:”Misliš li ti, stvarno, da su ljudi poput našeg Avde zločinci!? Pa, Avdo se i žandarima suprostavljao za pravdu i siguran sam da nikome ne bi nepravdu nanio, ni pod prisilom!”

“Avdo, nije bio zao, ali mnogi drugi jesu…” uključi se otac opet.

“E, tu i jes’ belaj! Oni su napravili prijeke sudove i dozvolili odmazdu! Svi naši su odjednoim bili zli, a svi njihovi dobri! Pobili su sve koji su mogli išta drugačije reći, a Allah mi je svjedok da svojima i nisu tako strogo sudili. Pobili su više ljudi poslije rata, nego u ratu samome, zar ti to nije nimalo čudno!? I, đe to ima da za mrtve ne smiješ ni upitati!? Pa, mi ne smijemo pitati katile, zašto su ubili i gdje su bacili meita! Nema tu pravde!”

“Fino podučavaš dijete, a još ide u Zagreb! Tamo, ionako, svako malo naprave neku svinjariju! Sve im nešto ne valja u Jugi, te ovo, te ono, a sve im je na volju dato!” odbrusi otac.

“Imaju i pravo i od njih bi mogli puno naučiti!” na Adnanovo iznenađenje, nije popuštao dido.

“Ma, otkud ti sad to!?” bio je iskreno iznenađen otac.

“I oni su morali pristati na sve, ali mi je Ibro pričao da se nisu htjeli odreći vjere! Kaže da im sva djeca nedjeljom, to ti je ko’ kod nas petak, idu na vjeronauk i da cestom ne možeš proći od gužve, kad ih pusti van! A Božja istina nije od jednog vakta i ne možeš je farbati kako ti se prohtije! To, što im djeca uče i stare, a ne samo nove istine, najbolje je jamstvo da će znati nastaviti svojim putem, čim im se za to ukaže prilika! A svakom zulumu, kad-tad, dođe kraj, pa će i ovome!”

“Babo, volio bih da sve ovo nisam čuo i stvarno ne znam što ti bi da ovako govoriš djetetu na pragu novog života! Mislim da si ga skroz zbunio, a ne vidim ni jedne dobre konotacije, u svemu ovome što si govorio, pa čak i da je sve istina!”

” Eh, sine, misliš da je meni bilo lako, al’ neko im mora reći. U džamiju ne idu, niko im ne govori ništa, osim onog što su drugi smislili. Pa, ja nisam siguran ni da  ću biti živ, kad on drugi put prijeđe ovaj prag, a i oni u Zagrebu bi mogli pomisliti da smo glupi baš ko’ u onim vicevima, koje tvoja UDBA slaže da se ne bi ljutili ni Srbi ni Hrvati, a da bi se ipak imali čemu smijati. Čovječe, oni se smiju onom našem Sirotanoviću i lopati od pola kubika, …”

” E, sad je stvarno dosta…”, podviknuo je otac, već sav crven u licu. ” Što bi ti, zapravo htio reći Adnanu, osim tih političkih nebuloza i potpuno neutemeljenih asocijacija!?”

“Pa, mislio sam mu reći, da tamo, u Zagrebu, ne bi smio zaboraviti svoje porijeklo i da se ponosi s njim! Ako zaboravi ko je i što je, oni će mu to reći, kad mu bude najmanje do toga. Htio sam mu reći i da je meitima mjesto na mezarjima i da bi ljudi mezarjima trebali prilaziti s poštovanjem, ma čiji oni bili, jer stanovnici kabura su poruka svima nama, poruka o prolaznosti, htio sam mu reći da naš Avdo nije bio kukavica, ni zlikovac, ni okupator i da nije dužan nositi zbog njega nikakav teret…”

Miris kahve iz velikog ibrika, koji je nane prinosila mangali, na trenutak prekinu razgovor. Didova nenadana žustrina je zbog neke čudne okolnosti Adnana asocirala na Whitmanovu sarkastičnu pridiku ” Respondez”, samo što je genijalni Whitman ogorčeno uzvikivao da se stvari svedu na svoju recipročnu vrijednost, a dido je tražio da se samo nazovu pravim imenom. Kako suprotno, a kako isto.

Zaključak: obojica su u pravu, samo što dido nije pjesnik…