Kozarac.ba

Kako je strijeljanje Čaušeskua najavilo krvavi pir u Jugoslaviji

Prije 27 godina, tačnije 22. decembra 1989. godine predsjednik Rumunije Nikolae Čaušesku je nakon pobune naroda svrgnut s vlasti.
Tog dana čaušesku je sa suprugom Elenom helikopterom pobjegao iz Bukurešta, najprije u njegovu rezidenciju u Snagovu, a odatle u Trgovište, gdje ih je uhvatila lokalna policija i predala vojsci.
Tri dana kasnije, 25. decembra, vojni prijeki sud osudio ih je na smrt po raznim optužbama, od nelegalnog bogaćenja do genocida.
Prije nego što su strijeljani, Čaušesku je otpjevao dio “Internacionalne” i rekao da će historija pokazati da je on bio u pravu.
Njegova supruga vikala je prisutnima da idu dovraga.
Grob Čaušeskovih, službeno, ne postoji. Na grobnici gdje su pokopani stoje imena dva generala s datumom smrti koji odgovara datumu smrti bračnog para Čaušesku.
Država je odbila sve zahtjeve porodice i sljedbenika da se posmrtni ostaci prenesu u neki mauzolej ili crkvu i da im se grob obilježi.
O padu Čaušeskua izvještavali su i bosanskohercegovački mediji. Jedan takav tekst našli smo u arhivi Infobiroa, a objavljen je 5. januara 1990. godine u magazinu “Naši dani”, nepunih pola godine nakon što je predsjednik Rumunije svrgnut.
Objavljujemo ga u cjelosti.
Potkraj, po komunističku verziju socijalizma, možda najtragičnije godine, Televizija se kao informativni medij uistinu proslavila. Zahvaljujući Televiziji planeta je gledala nešto nesavkidašnje, direktan prenos građanskog rata ili revolucije, kako hoćete, iz Rumunije.
Prema onome što je dolazilo, iz doskorašnjeg Čaušeskuovog crvenog kraljevstva, smiješni bivaju horor-filmovi, muzički ili sportski spektakli. Drama koju smo uživo pratili iz Rumunije nadmašila je sve do sada videno putem najmoćnijeg medija.
A koliko je Televizija značajan faktor u savremenim ratovima najbolje su osjetili rumunski revolucionari koji su požurili da osvoje bukureštansku televizijsku stanicu i da tamo smjeste Komitet nacionalnog spasa.
Rumunski vod je, izgleda, podcijenio snagu medija i zaboravio na pravilo , ko raspolaže informacijama ima i vlast u rukama. Čaušesku je sigurno rumunske stvari držao u šakama, ali, biće da je zaboravio da gladni stomaci ne podnose vlast pa makar ona bila komunistička.
Zaista, bilo je fantastično gledati kako se jedan ideologizirani sistem, baziran na policiji, represalijama, saopštenjima, koji je sebi prorekao vječnost, ruši za samo nekoliko dana. Živ čovjek se sa pravom pita: pa šta su ti komunisti radili četrdeset godina, da bi im kompletna religija skiknula za par dana? Hljeb i ostala toliko pominjana hrana kod anketiranih Rumuna, biće da su glavni uzrok pada komunisticke ideologije.
I drugi faktor, bitan za kompletan komunistički poredak je što su komunisti svojim vjernicima, za razliku od drugih religija, obećali raj na zemlji, Čaušesku, je uobičajenu granicu dolazećeg komunizma sa 2.000-ite godine, bio pomjerio na 2.010. pa ga to opet nije održalo.
Rumuni su postali siti svega, samo ne hljeba i izašli su na ulice. Te-ve kamere su nam otkrile zemlju daleko drugačiju od one koju je slikao Čaušesku. Rumunija je izašla siromašna, sa komadom hljeba.
Otvorile su se grobnice prepune djece, otvorio se užas koji je naslućivan u inostranstvu. Pokazalo se da su svi diktatori isti, bez obzira kojom se ideologijom služe da bi vladali.
Svejedno je mrtvima da li ih je uništio komunista Čaušesku, fašista Hitler ili rasista Piter Bota. Svaka vlast koja sama sebe kontroliše i koja je jedini interpretator istine, odnosno koja je izvan javne kontrole, postaje izopačena. Isto tako, svaka vlast koja je pozicije osvojila puškom stradaće od te iste puške. Mogu li to već jednom da shvate vladari Jugoslavije?
Da li možda čekaju da im se desi nešto kao u Rumuniji? Uporno odbijanje komunista da u jednoj izbornoj utakmici stalno dokazuju, povjerenje masa, može ih na kraju balade odvesti tamo gdje su otišli Čaušesku i njegova porodica. Jugoslovenski komunisti uporno se pozivaju na Ustav i zakon, što je smiješno, jer oni su uradili i Ustav i zakon, i tvrde kako je osnivanje drugih partija protuustavno i protuzakonito.
I druga stvar, ubiše se naši neveseli komunisti, tvrdeći, kako bi te novoosnovane partije postale nacionalne. Za to nam navode i primjere (Slovenački seljacki savez, Hrvatska seljačka stranka itd.). Kako je to smiješno, kao da sadašanji dijelovi Saveza komunista u svom nazivu ne nose nacionalne oznake (Savez komunista Slovenije, Savez komunista Srbije) koji se otvoreno zalažu za nacionalne interese.
I jedni i drugi u svom nazivu imaju nacionalno obilježje, pa je prema tome neozbiljno kad komunisti tvrde da bi novooformirane partije postale nacionalne. Nastave li naši komunisti tvrdoglavo čuvati pozicije neće ih spasiti i armija, ni policija, ni DB, pa čak ni vlastita partija, baš kao što nije spasila ni Čaušeskua.

Nastave li komunisti i dalje čuvati Tita kao što su ga do sada čuvali, stvari u zemlji mogu da se odigraju na daleko jeziviji nacin. Ukoliko komunisti ne dozvole istinsku demokratizaciju Jugoslavije, lako može da im se ponovi rumunski televizijski spektakl.
Samo što ovaj put dobri momci neće biti rumunski narod, a loši momci Čaušesku i pripadnici njegovog klana, već će u tim ulogama nastupiti domaći živalj. Zamislite sliku Jugoslavije prije recimo dvije, tri godine.
Vidjeli ste kako su u bukureštanski tv-studio Rumuni priveli Niku Čaušeskua. Kako bi, da se desila jugoslovenska revolucija, bila privodena djeca naših mnogobrojnih diktatora, koji su se sada povukli u penziju. Prije toga su, naravno, bezdušno pljačkali zemlju u svoju korist i u korist svoje djece, i naravno, ma koliko to oni poricali, bezdušno su terorisali narod, naročito putem clana 133.

Srećom po naše rukovodioce, mi imamo kolektivna rukovodstva, pa se, za razliku od Rumuna, gnjev Jugoslavena ne može usmjeriti samo na jednu porodicu, već na razne Špiljake, Mikulice, Stambolice, Kardelje i da ne dužimo, jer još ćuskija verbalnog delikta lebdi nad glavom ljudi.
Kažemo sreća, jer kad se tolika količina gnjeva rasporedi na više njih, onda i oštrica pravde otupi. Eto, naši komunisti su bar u nečem bili mudriji od svog “velikog rumunskog prijatelja”, pa su bijes naroda usmjerili na kolektivizam. Hoće li rumunska revolucija osvijestiti preostale socijalističke čelnika iz višegodišnjeg ljuljanja u čauri jednopartijskog konzervativizma, ili ce pak, da spasu, makar glave, dozvoliti slobode i višestranačku demokratiju.
Gledajući i slušajuci komunističke vode u našoj zemlji, čovjek ne stiče dojam da su oni spremni da se demokratskim putem bore za pozicije, jer, ono što je opijum za narod to je vlast za političare.
I, na kraju, jedina dobra stvar za Jugoslovene, što su bar na nekoliko dana u drugi plan bile potisnute nevolje domaćeg socijalistickog raja, dok su gledali rumunsku revoluciju, koju bi, vjerujemo, Čaušesku, ne trepnuvši, nazvao kontrarevolucijom.

Fokus.ba

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.