Kozarac.ba

Prvi dan zime

Iz škole sam se vratio malo iza podneva. Mati je radila prvu smjenu a otac je već treći dan bio na putu, na zadatku da vrati praznu kompoziciju iz Dobove za Zenicu. Očekivali smo ga te večeri. Prvo će svratiti u „Veselu Krajinu“, naravno, gdje će mu se teški željezničarski kaput naslušati turobnih priča o radničkoj nevolji, propuštenim prilikama i nesretnim brakovima, napiti isparavanja od kuhane rakije i nadimiti duhanskog dima. U povratku će hladan večernji zrak zgusnuti atmosferu radničke birtije i očev Brion u meni dobro znan miris uz koji sam nebrojeno puta utonuo u san. Volio sam kad me pokrije tim šinjelom, jer je bio težak i zagušio bi sav zvuk i glasove roditelja i njihove svađe.

Kuća je bila hladna, negostoprimljiva, ledene šare su već bile ispreplele cvjetnu mustru do pola kuhinjskih prozora. Činilo se da u toj smrznutoj tišini i stari zidni sat sporije otkucava. Vatra u šporetu je utrnula još jutros, nedugo nakon što sam otišao u školu, i nisam se dugo bavio mišlju da probam da potpirim novu. Nije mi to baš išlo od ruke, samo bih uludo potrošio sve novina po kući. Negdje u najzabačenijim komorama sjećanja odzvanjale su mi riječi nane Nazife, koja mi je jednom u ljutnji (nakon što sam joj zadimio čitavu kuću bezuspješno pokušavajući odložiti vatru) dobacila nešto o tome kako mi se mati nije obradovala kad me rodila. Što sam ja znao da nije bilo istina jer sam bio jedino dijete, i čuo sam mater milion puta da kaže da sam sav njen svijet i dunajluk i radost, da ona živi za mene i da joj nije djeteta (mene) da bi se ubila i sve. Al’ eto, vatra mi nije htjela.

Ostavio sam torbu sa knjigama u hodniku ne skidajući jaknu, strpao hlače u plave „Akiak“ čizme i izletio na van. Prtina ispred kuće samo se nazirala ispod novonapadalog snijega. Tamo gdje su juče bile oštre ivice očišćene staze što je vodila od kapije do prvih stepenica verande danas su se izdizali zaobljeni brežuljci u koje su moje čizme propadale do iznad bijelih rubova sa šnjirama i u snijegu ostavljale duboka okna na čijem dnu je među pravilnim poprečnim šarama pisalo „Obuća Beograd“. Iz Nenadovog dimnjaka prekoputa izvijao se tanak stup dima i rasplinjavao u poleglim sivim oblacima. Nisam znao kud bi. Amir i Indira su bili u školi, Ado isto, bilo mi je mrsko da se idem sâm sankati na Brankovo brdo. Na ulici nije bilo živa duha. Tamo negdje od Ostojine kuće čuo se lavež usamljenog, svezanog psa. Napravio sam grudvu i njome promašio banderu ulične rasvjete sa nekih dva-tri metra. Bezveze. Zavukao sam ruke dublje u džepove i zagazio u cjelac u prolazu između nanine i naše kuće, ka Puharskoj.

Iza nanine kuće Puharska je sebi prosjekla korito u obliku ogromne potkovice, čiji je jedan krak počinjao ispod naše kuće a drugi završavao u dnu ulice, kod kuće Miće Nenadovog. Riječica je tako, oivičena žbunjem, drenjkom, vrbama, brezama, topolama, pokojom jelom i dva stoljetna hrasta što su poput kula nadvisivala sve oko sebe i čuvala naše malo naselje od prejaka vjetra i gromova, tekla kao prirodna granica između nanine livade i zemlje Franje Jordana. Volio sam Puharsku u svaka godišnja doba, ali naročito zimi, kada bi lišće opalo i moglo se lakše sići u korito, kreje i djetlići su se lakše mogli spaziti u ogoljelom rastinju, a snijeg je otkrivao tragove vidri i jednog starog jazavca čiji je brlog bio smješten u vrbiku na zapadnom kraku potkovice. Danas je Puharska tekla bešumno, tamna i ozbiljna, između obala prekrivenih snijegom. Na okukama i oko debljih vrbovih žila neposredno iznad vode snijeg se stvrdnjavao i pravio male, krhke terase od leda koje su lebdile iznad zacakljene površine. Svako malo bi na neku od tih terasica sletio kakav vrabac ili golub da se napiju vode, pa bi se led odlomio, ptica bi iznenađeno prhnula na obližnju granu i dugo se išćuđavala izvijajući nepovjerljivo vrat, a odlomljeni komad leda bi se sjedinjavao sa Puharskom, brzo zaboravljajući i obalu iz koje je izrastao i da je ikad bio išta drugo osim potoka koji hita ka Sani, ona ka Uni, i sve tako do Crnog Mora.

Na mjestu gdje smo ljeti pravili lôgu, tamo gdje Puharska naglo zavija od dva stara hrasta ka Franjtinoj kući, sišao sam do vode. Tu na zavoju bio je sprud od sitnog šljunka, koji bi se ljeti, kada voda opadne, protezao skoro do druge obale, tako da je izgledalo kao da se Puharska oprezno provlači između hrastova korijenja i spruda da bi malo niže napravila dubok vir. Taj sprud je bio dobro poznat mojoj stražnjici na koju sam ljosnuo sa poprilične visine kad sam u zanosu maštarija o Zagorovim darkvudskim avanturama pokušao da preletim korito na lijani od imele što je visila sa jedne od vrba. Činilo mi se da će osušena loza lako podnijeti moju težinu, pa sam se džilitnuo, sve uz Zagorov urlik, u namjeri da se dočekam na suprotnoj obali. Lijana je, naravno, pukla usred mog veličanstvenog preleta, tresnuo sam donjim dijelom leđa na sprud a urlik se pretvorio u jedva čujno ječanje. Ležao sam tako, sa nogama u vodi, pa i dobrih pola sata, očajnički pokušavajući da dođem do daha, da dozovem nekoga da mi pomogne, dok se nisam malo povratio, pridigao i ugruhane guzice i skrhanog ponosa otšepao kući. Nikome nisam ispričao šta se desilo, naprotiv. Dugo sam pokušavao nagovoriti Edisa i Ibru da probaju da se prebace preko Puharske istom metodom, paleći ih pričama o Zagorovim vratolomijama, ali bez uspjeha. Samo bi me podozrivo gledali i bez puno napora trgali pruženu lijanu da mi pokažu koliko mi je ideja glupa i neprihvatljiva.

Stajao sam tako neko vrijeme na obodu spruda, slušao grgoljanje vode i gledao se sa dvije sjenice koje su čopkale po grančicama šipka na suprotnoj obali. Opet je počeo padati snijeg. Popeo sam se na obalu i krenuo nizvodno, zastajkujući svako malo da isplazim jezik i pustim da mi pahulje padaju u usta. Snježno perje je ubrzano gušćalo i zamagljivalo obrise velikih hrastova i gušilo svaki zvuk. Vikalo mi se u toj tišini ali nisam znao šta da vičem. Nakon kraćeg dvoumljenja opredijelio sam se za „sambare“. Čuo sam to sinoć u nekom američkom filmu, plavokosa žena poderane odjeće dugo se drala ponavljajući tu riječ sa priličnom dozom urgencije, ali nisam upratio šta je značilo. Meni je zvučalo kao savršeno ime za nekog mitskog jelena, Sambara, mog nesuđenog kompanjona na kojem bih mogao odjahati u snježno bespuće. Shodno svojim maštarijama pristupio sam trčanju obalom Puharske i urlikanju „Sambaaareeeeee! Sambaaareeeeee!!!“ koliko me grlo nosilo. Ko zna koliko bih tako trčao i urlao kao sumanut da nisam zapeo za smrznut krtičnjak, nevidljiv u dobokom snijegu, i prostro se koliko sam dug i širok, prvo otvorenim ustima, pa licem, pa onda ostakom tijela. Jebem ti i Sambara i krticu i sve, mislio sam se u sebi, pokušavajući da otresem snijeg prije nego mi smoči jaknu i i hlače, ruke već dobro promrzle, grimizno-crvene, sa bolnim „zanokticama“ od zime. Bilo je vrijeme da se ide kući. Ali ne prije nego što obavim još jednu sitnicu.

Na zapadnom kraku potkovice, tamo gdje Puharska dolazi skoro do ulice prije nego što zavije ka Grublješićima i dalje prema gradu, bio je jedan mali brezov tuk. Na samom njegovom kraju, tik uz obalu, rasle su nekolike jelike, na čijoj mekanoj kori smo Armin i ja još davno urezali svoja imena. Dogacao sam do njih kroz cjelac, i nije mi trebalo dugo da nađem šta sam tražio – male smotuljke od mišje kože i dlaka, razbacane po snijegu poput sivih, čupavih sarmica. Digao sam pogled uz drvo, naprežući se da izoštrim kroz gustu koprenu od pahulja. I tamo, na jednoj od prvih, debljih grana, zaklonjena od pogleda sa ulice jelovim zimzelenjem, čučala je ona. Sova. Veličanstvena, smeđa, nestvarna ptica sa visokim, zašiljenim ušima i ogromnim tamnim očima. Konačno.

Prije nekog vremena sam naišao na njene otpatke, ne znajući o čemu se radi i čudeći se koja to životinja tako metodički pakuje ostatke miševa i malih ptica i odlaže ih u smeće u malim, tubastim paketićima. Misterija je trajala sve dok sasvim slučajno nisam u jednoj emisiji o šumskim životinjama naletio na opis sovinog izmeta. Od tada sam redovno dolazio ne bi li je vidio, ali bez uspjeha. Paketići nesvarenog plijena bi obično bili tu, ali ptica je bila vrlo nepovjerljiva. Uglavnom bi se sakrila dublje u krošnje ili odletjela kada bi vidjela da dolazim. Tek jednom sam je vidio poizdaleka kako nečujno, široko raširenih krila, u blagom luku u kojem se spustila skoro do zemlje, prelijeće naninu livadu i u par zmaha nestaje u rastinju na drugom kraku potkovice. Ovaj put nije se krila. Gledala me odozgo, glave uvučene u ramena, bez pokreta, i samo bi ponekad trepnula. Ja sam gledao nju odozdo, otvornih usta, potpuno zadivljen i van sebe od radosti. Iznenadila me njena veličina i bistrina pogleda, nisam mogao da prestanem da joj se divim. A i svašta sam imao da joj kažem.

Gledali bi se tako još dugo i bezglasno razgovarali da nisam osjetio kako mi se nožni prsti oduzimaju i lede od snijega koji mi je upao u čizme. Za prste na rukama nisam znao već podugo.„Moram kući,“ rekao sam tiho. Sova je trepnula. Polako sam se okrenuo i pošao, osvrćući se svako malo da vidim da li je još uvijek gdje sam je ostavio, sve dok se nije utopila u snježno sivilo. Bilo se počelo mračiti. Kod Nenada je već svijetlilo.

Mati se bila vratila s posla, vatra je pucketala u šporetu i toplina je polako osvajala i zadnja preostala uporišta hladnoće po ćoškovima i ispod prozora. Na radiju je Hašim Kučuk Hoki pozivao drugove da nazdrave sa njim i sa tugom, a ja sam skidao mokre čarape i žurio da pokupim snijeg prosut po tepihu prije nego što se otopi ili mater vidi kako sam uprznio. Ukazala se na vratima sa gomilom smrznutog veša u naramku, džemperi i očeve košulje su istezali zaleđene rukave, kao da su uhvaćeni u kriku, u očajničkom pokušaju bijega sa štrika na verandi.

– Đe si ti, dijete! Jesam ti rekla da ne ideš od kuće dok ja ne dođem s posla!
– Bilo mi hladno.
– A sad ti je toplo, jel de? Vidi te, skorepio si se! Skidaj to sve sa sebe odmah.

Povješala je okamenjenu odjeću iznad šporeta i otvorila frižider da vidi šta bi za ručak. Ja sam, svježe presvučen u suhu trenerku i čarape, upalio stabilizator i crno-bijeli „EI Niš“ televizor je polako oživio. Iz sivila konkavnog ekrana ukazao se „Jelenko“, moja omiljena serija.

– Mama! Ja sam gladan. Jel nam možeš praviti mlince?
– Šta da pravim?
– Mlince, ko u „Jelenku“.
– Kakvi mlinci, da ti mlinci ćaćinog ćaću! Čuj mlinci…

Donijela mi je zdjelu sa bijelom kafom i udrobljenim keksom. Sve sam pojeo uslast. U to se na vratima pojavio otac, neobično raspoložen iako trijezan, bilo mu je drago da nas vidi. Njih dvoje su dugo sjedili za kuhinjskim stolom, pričali o kreditima i nekakvom placu na Braču, kako je ispala prilika da se nešto kupi popola sa rođakom Mihretom, uzbuđeno su granali rukama i smijali se, a meni je bilo drago što me je otac pustio da se igram sa njegovom dragocjenom baterijom, pa sam je neumorno rasklapao, sklapao, palio i gasio, svijetlio ispod stola i po hodniku, sve dok se on nije ispružio na kauč da gleda trku spusta u Kicbilu. Iz nekog razloga strašno je volio Franca Klamera i nikad nije propuštao da gleda spust. Ugnijezdio sam mu se kod pazuha, ne ispuštajući bateriju.

– Tata, hoćeš me naučiti kako sova huče?
– Hoću, sine. Vidiš, ovako, uhvatiš jednu šaku drugom, preklopiš prste ovako, da ima prostora unutra, kao da držiš leptira, i sastaviš palčeve, ovako, ali ne skroz, da ima ovaj mali procjep ispod zglobova, jel vidiš?
– Vidim, jel ovako?
– Jeste, i onda staviš usne na zglob, donju baš na taj procjep.
– Ovako, jel de?
– I šta sad?
– Sad puhneš.

(Ledenik; mrakovackabb.com)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.