Kozarac.ba

Umino Ognjište

Noc se spustala. Mama me je vodila za ruku uz krace drveno stepeniste. Pred vratima nas je docekala Uma. Otvorila je vrata i slaba svjetlost udari nam u oci. Na ognjistu je dogorijevalo bukovo drvo.Verige su visile. Na njima nije bilo nista. U lugu i zaru bio je lonac iz kojeg je izbijala para i miris nekog variva. Sa ognjista vidjela su se sva ulazna vrata u sobe. U jednu od njih uvela nas je Uma. Njeno pravo ime je Ifeta.

-Izvolite sjesti, rekla je mojoj mami i pokazala rukom na minder poreed prozora. Upalila je lampu. Na njenom licu su se vidjela bore. Bila je vesela,ali u dubini pogleda njenih ociju, mogla se primjetiti briga i umor.

-Kako si, jesi li dobro? Upita je mama.

-Jesam, vala hvala Allahu dz.s. kako sam sama, a posla puno, pa dobro se i drzim. Sad mi sinovi treba da dodju na veceru. Pozvala sam i njih i snahe. Sve sam zgotovila, a oni samo sto nisu dosli.

Svaki ponedeljak navece Ifeta poziva svoje sinove na veceru. Najmladji joj je negdje na studijama. Poslije smrti njihova oca,ona ih okuplja, savjetuje, poziva na ocine rijeci koje je na samrti uputio sinovima.

-Sinovi moji ja cu umrijeti. Ako budete bratski zivjeli, imat cete srece u zivotu. Dobro slusajte majku. Sa njom sam stekao sve ovo sto imamo. Iza mene ce to ostati vama. Radite posteno. Obaveze prema Allahu izvrsavajte na vrijeme. Ne druzite se sa losim i lazljivim ljudima. Znajte, da je zivot tezak. Ako se budete okupljali oko ovog ognjistai slusali vasu majku, imacete sretniju buducnost. Ne slusajte one koji zele da sruse vasa ognjista.

-Jos im je govorio i upucivao kako ce zivjeti, ali, eto,dok se opasase snagom i ozenise, nekako kao da pomalo napustaju ocine savjete.

Vani se cuo krupan kasalj i udaranje cipelama od kamen pred stepenistem. Otresaju cipele. Prvi se pomolio Irfan, najstariji sin, a onda Ibrahim, Saban, Enver, a dvojica mladjih jos kasnije. Udjose i njihove zene. Sjedose na uzdignuto ognjiste na kojem je vatra bila jaca. Saban priblizi ugarak usnama i zapali cigaretu. Enver je trpao duhan u lulu. Kasnije ubaci zar i potegnu. Dim se uz plamen sa ognjista dizao prema tavanici.

-Djeco moja, jeste li se umorili? Imam brigu za vama. Pogledala je oko ognjista.

-A gdje su Lutfija i Ahmed? Sta je bilo s njima?

-Eto ih pred kucom. Sad ce uci, rece neka od snaha, a druga dobaci.

-Sta imas voditi brigu o njima? Ta nisu mali. Znaju se oni cuvati na poslu i znaju gdje treba da dodju.

Poslije vecere kojoj su prisustvovali svi sinovi i zene im, Ifeta je po obicaju rekla:

– Danas poslije podne, kad sam pocela spremati veceru, mislila sam o Irfanu i Ibrahimu, a onda o svima.
Primjetila sam nesto u poslednje vrijeme nije uredu s vama. Saban okrece ledja braci. Je li to po nagovoru zene ili nekog drugog? Ne znam. Irfan i Ibrahim udjose veceras zajedno. Hvala Bogu. To je dobar znak. Ima godina dana kako se ne gledaju lijepo. Enver zaboravlja da pripada ostaloj braci, a i ostali su zaboravili ocine rijeci.
Zeljela bih, da mi veceras, dok ste ovdje okupljeni oko ognjista kazete sta je to sto vas cini nebracom. Neko je medju vas ubacio kost mrznje.

-Vidim eto, lijepo zivite sa zenama,a i one se medjusobno postuju.

Saban je rodjenim ocima gledao majku dok prica,a mislima jurio po planinama i dolinama trazeci iskrenije prijatelje od brace. Irfan i Ibrahim malo su toga culi. Ostali su se cudili kako to mati zna sve o njima.

-Molim vas, nastavila je Ifeta, poslije ocine smrti vi ste se lijepo razdijelili. Ko je sta zelio to je i dobio. Narod prica da niste zadovoljni onim sto vam je otac ostavio, vec da otimate jedan od drugog zemljiste. De, sad recite istinu.

-Mama ti znas da sam bio zadovoljan onim sto mi je babo ostavio, rece Ibrahim.

-Neko se proturio Irfanu da podjela nije izvrsena kako treba. On od mene trazi dio zemlje ispod rijeke. Rekao sam mu da o tome nema ni govora. Nasao je neke ljude u srezu koji ce mu, kako mi je u lice rekao, sve to srediti i cak, bajagi,i prevesti na njega. Ja to ne mogu dozvoliti. Neka on kaze svoje.

-Trazio sam od Ibrahima da preko njegovog tuka iz rijeke napajam svoju baru. Rekose mi neki ljudi, da ja na to imam pravo, jer je to babovina, a babo je bio i moj kao i njegov.

Ifeta je mirno slusala rijeci sinova. Podigla je visoko obrve i razvukla usne.

-Da cujem tebe Jasime. Zasto se ti i Saban neki dan dole na njivi pored zivice svadjate?

Bilo me je stid drugih, koji mozda jedva cekaju da jedan drugog unistite.

-Ne znam mama, ali Saban vjeruje drugima vise nego svom rodjenom bratu. Govorio je da su moja djeca prelazila u njegov vocnjak. Bilo je to, kako on kaze, u petak.

Tog sam dana sa sinovima bio u dzamiji. Volio bih, da je dosao kod mene, pa da smo se kao braca nagodili. Rekao sam mu istinu a on se naljutio. Kaze mi :”Tvoju cu djecu isprebijati. Ona nece dirati u moj vocnjak.” Volio bih da sad pred tvojim ocima kaze sta misli o tome.

-Mislio si da cu se pred mamom uplasiti. Ne bojim se nikoga. Dovoljno sam snazan da se oduprem svakom od vas. Ti mene neces nazivati nevjernikom. Ja sam odan Bogu i njegovim obavezama. A sto me dzuma prodje, ja tu nisam kriv, imam mnogo posla. On meni zavidi sto ja imam dobre i jake prijatelje.

Ifeta se premjestila na drugu stranu ognjista. Tu su joj bili mladji sinovi, a bolje je vidjela i sve ostale. Htijela im je prenijeti, ko zna jos po koji put rijeci njihova oca. Iz prsa joj je naviralo nesto jace, snaznije, nego sto su to bile nekadasnje rijeci njenog muza. Smireno je pocela:

-Zaista mi je tesko, djeco moja, vi to ne razumijete. Bol je ovdje, na srcu, u dusi u cijelom tijelu. Sjetite se, kako ste lijepo i udobno zivjeli dok je vas otac upravljao imanjem. Ovo ognjiste je bilo svako jutro i vece puno. Pored njega su se odgajali i rasli vasi djedovi. Oni su slusali Bozije rijeci, po njima radili i drugima ih prenosili.
U ovoj kuci bilo je za svakog i jesti i piti.

Pitam vas :Sta je to sto vas cini rasutim? Zar traziti iskrenijeg prijatelja od brata? Kako to moze da bude?!

Ovdje, pored ovog ognjista sam vas poradjala. Mlijekom iz ovih prsa hranila. Na ovom krilu odnjihala….

Zastala je. Maramicom obrisa celo i prsa. Sinovi su je gledali i slusali. Neki od njih su bili mislima odsutni. Mozda ce tek kasnije saznati o cemu im je majka govorila.

Poslije jacije namaza koji je u dzematu obavljen, Ifeta je ispratila moju majku i zamolila je da joj oprosti sto je veci dio provela sa sinovima a ne s njom.

-Svako ima svojih briga i problema. Zelim svakom dobro i srecu, ali eto, vidis kakvo je stanje kod mene. Ako Bog da, doci cu i ja tebi. Oprosti, moram medju sinove. Allahemanet.

Slijedeceg ponedeljka, Ifeta je ponovo okupila sinove. Ovog puta bila je veoma slaba. Hrabro se pridigla, sjela na ognjiste, pogledala naokolo i bila potpuno zadovoljna kada je vidjela da su se svi okupili. Dosao je i najmladji joj sin Rasim. On je bio najobrazovaniji od brace. Nastojao je naci zajednicku rijec za bracu. Citirao im je ajete, ukazivao na zivot velikih, ucenih i poboznih ljudi. Tu vece je govorio:

-Znajte da smo braca. Za sebe kazemo da smo vjernici, pa kad je tako slijedimo rijeci Allahove, a postujmo majku. Nema srece, nema prosperiteta, a ni blagostanja.ako se mi ne budemo bratski slagali i voljeli. Svi volimo ovo ognjiste. Pored njega smo rasli, na njemu se igrali i grijali, pa hocemo li ga to poslije toliko godina njegove upotrebe sada razrusiti?

Braca su slusala jezgrovite i odlucne rijeci svoga brata. Umi-hanuma je zamolila da je okrenu i malo bolje smjeste. Osjecala je studen u tijelu. Neko je potakao vatru.

Oko ognjista se tada bolje vidjelo. Starica je htijela nesto reci, ali joj se grlo osusilo. Dadose joj vode, i ona se napi. Nekoliko kapi se otisnu na njena prsa. Irfan ih potra rukom i osjeti da majka ima veliku temperaturu.

-“Mama bi li sta zeljela”, veli on.

-Samo, samo, da vam kazem, pocela je tesko sa rijecima.

-Cini mi se, da je ova noc, poslije smrti vaseg oca, najljepsa. Veselim se skorom susretu s njim. Vas, vas cu ostaviti. Nadam se, ako Bog da, da svoju majku necete u mezaru uznemiravati. Savjetujem vam, neka je iman u srcima vasim. Nije to radi Allaha dz.s. vec, radi vas. Tako cete se bolje paziti i voljeti.

Napustite li vjeru, napusticete i slogu. Uvuci ce se sumnja i zavist medju vas, a na vama ce ostati mrlja koju nece moci niko izbrisati. Mozda ni vasi potomci.

Uhvatila se za glavu. Jesam li na svom ognjistu?

Cuvajte ga dobro. Ja cu, ja cu…- pokusala je jos nesto reci, ali joj na kraju usana zaigra smijesak a potom malo nabracelo i sklopi oci. Sinovi se strkase oko majke.

-Dajte vode! -Zovimo ljekara! – Povalite je na ognjiste!

Jos su vikali i uzbudjeni trcali tamo-amo donoseci vodu, limun i drugo.

Dugo u noc, braca su sjedila pored mrtve majke. Sutradan su klanjali dzenazu i ispratili majku do kabura.

Mnogi njihovi, iskreni prijatelji, pitali su se hoce li bracu ovaj gubitak majke sloziti i ujediniti, hoce li njihov sitni interes i tudje smutnje nadvladati bratsku ljubav i roditeljske rijeci da im je sloga buduci veliki oslonac.

(rah. Ilijas ef. Mahmuljin- zbirka priča “Umino ognjište”, priredio magistar Kemal Bašić)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.