Kozarac.ba

Bursać: “Tomašica govori koliko su živi ljudi zapravo mrtvi”

Dragan Bursać je profesor filozofije te novinar i kolumnist portala Buka.ba, na kojem je aktivan već pet godina. Prije toga je radio na Radiju Banja Luka. Poznat je i cijenjen po svojim stručnim i sarkastičnim analizama raznih pojava u našem društvu. Predvodnik je manje skupine ljudi u bh. društvu koja bez ikakvog rezona i ustezanja kritizira aktuelnu vlast, nudeći konstruktivne ideje kako da se barem nešto unaprijedi.

Baviti se prioritetnim temama znači imati hrabrosti ali i znanja da se stoički stane naspram većine koja se svakodnevno hrani pričama koje razaraju i ono malo moralnog i etičkog što je u nama ostalo. Dragan Bursać, novinar i kolumnist portala Buka.ba jedan je od rijetkih koji danas javno tretiraju stvarne boljke našeg društva, ne ustežući se stvari nazvati pravim imenom. Potvrda za to je i nagrada koju mu je za poseban doprinos u zaštiti prava djeteta dodijelio UNICEF. Nagradu je osvojio za najbolji tekst objavljen na internetu pod naslovom “Čije je dijete najljepše”.

Kao profesor filozofije i dobar poznavatelj prilika u našem društvu, Bursać je takmičenja za “najljepše dijete”, koja su sve češća na internetu, prepoznao kao deformisane društvene događaje u kojima roditelji zloupotrebljavaju djecu zarad vlastitih želja i ambicija. S Bursaćem smo razgovarali o Bosni i Hercegovini kao brodu koji prevozi svoje putnike, drugim riječima – građane.

Na početku smo pitali: kud plovi taj naš brod?

“Taj brod plovi tamo gdje mu je i namijenjeno, plovi u jedno veliko ništa. Kormilar mu je malo pospan, uporno se vrti ukrug oko svoje ose, pritom troši naše pare iako ih oni zovu državnim. To nikako nisu državne pare, to su naše pare; putnici su poodavno dobili morsku bolest, narod je odavno na sedativima i odavno je prestao brinuti šta će biti s njim, s njihovom djecom, s njihovom budućnošću. Kormilari uspijevaju od naroda namaknuti pare, vlastodršci rade kako rade i vrlo dobro, štaviše fenomenalno, žive na tom brodu. I tako, u toj barici naš brod funkcionira, dok ostali brodovi idu ka euroatlanskim integracijama.”

Ipak, ne možemo optužiti samo kormilare za pogrešan kurs kojim plovimo? Mi smo ti koji smo kupili karte u tom pravcu, mi smo ih birali na izborima.

“Upravo tako, ako ćemo gledati zdravorazumski. Političari su intereždžije koje veoma dobro žive od novca građana. Ali mi ovdje ne možemo govoriti o građaninu. Za mene je građanin aktivna i svijetla ličnost. Mi ovdje govorimo o etnijama, o nacionalnim korpusima, o izgubljenom narodu kojim bi se, prije svega, trebala baviti socijalna patologija, a onda neuropsihijatrija i psihologija. Znate kako, ovo je tipičan štokholmski sindrom, sindrom žrtve gdje ljudi naprosto uživaju da budu zlostavljani. Imamo na djelu klasičan transfer sadizma u mazohizam. Što je vođa luđi i što su konci više u njegovim rukama, to su te ruke više slobodne da mogu činiti šta hoće. Narod prosto uživa u tome, po cijenu, bukvalno, svoje egzistencije. Krivica naroda je neosporna, jer narod daje legitimitet vođama, a vođe rade sve ono što bi inače radio neobrazovan, neodgovoran, polupismen čovjek.”

Kako komentirate odnos struktura famozne međunarodne zajednice prema tom našem brodu koji plovi u međunarodne vode? I, jesmo li mi uopće isplovili iz naše uske i tijesne marine?

“Taj broj nije uplovio, on je uvučen u te vode. Tako da je pitanje koliko će ti remoteri uložiti u vučenje, u tegljenje tog našeg broda. Taj brod je zastao na pola puta od bilo čega, mi smo na pola puta od Evroazije, na pola puta od Evropske unije, na pola puta smo od neke neutralnosti, na pola puta od NATO-pakta, na pola puta od evropskog života dostojnog čovjeka. Mi smo nigdje. Međunarodna zajednica sve manje ovdje vidi interes, prvo svoj, a onda interes naroda Bosne i Hercegovine. Neko je zaključio da je ovdje rat bio prije dvadeset, a ne prije dvije godine. Ti su ljudi valjda sposobni da urade nešto sa svojom budućnošću, a ti su ljudi, valjda, prepoznali ljude koji ih vode u propast. Narod će, valjda, na izborima kazniti one koji ih vode u propast. To se sad ne dešava. Međunarodna zajednica uveliko diže ruke, a mislim da svojim postupcima pokazuje da je BiH neka petnaesta rupa na mapi interesiranja i u agendi međunarodne zajednice.”

U javnost je procurila informacija da je visoki predstavnik Valentin Inzko u jednom neformalnom razgovoru obznanio navodna razmišljanja ambasadora stranih zemalja o tome kako je “čehoslovački” model sve adekvatniji za BiH. Vjerujete li u to?

“Ja ne vjerujem u to. Ne vjerujem da će biti nekog cijepanja, dijeljenja; ne vjerujem zato što bi to, administrativno, bio preskup projekt koji bi morala platiti međunarodna zajednica. Ovdje se busaju u prsa da bi se, naprimjer, RS odvojila, no, ovdje nema novca za to, a tako odsječene niko ne prihvata. Onda bi tek nastupio pravi kolaps koji bi se zvao glad, zato što bi bio urušen ionako vještački kreiran monetarni sistem. Ako razmišljate o nekoj disoluciji, prvo morate da razmišljate ekonomski čak i ako to snažno želite. Bojim se da naši političari u ekonomskom razmišljanju ne mogu pretjerano mentalno dobaciti u tom kontekstu, odnosno o tome šta bi se desilo nakon toga. Oni jedino znaju da bi nekako morali dati novac iz svojih džepova, a to nikako ne žele.”

Nasuprot takvih političara stojimo mi, građani, koji im godinama dajemo podršku. Šta to govori o bh. stanovništvu?

“To nam govori o socijalnoj patologiji našeg naroda. Ovo nam govori o memoriji akvarijumske ribice; naš narod pamti na dnevnoj bazi, čak nekada nije ni na dnevnoj. Pitanje Tomašice, to je strašna stvar, to je najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata. Vi imate tu informaciju koja je, po meni, dirigirano pristigla u javnost baš sad, zato što je dovoljno daleko od narednih izbora; narod će to zaboraviti, neće kazniti ljude koji su to skrivali, a o počiniocima da i ne govorim. Prosto je nevjerovatno da nakon nekoliko dana Tomašicu niko ne spominje, ali to je tako. To što je to najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata, to što je sistematski ubijeno 1.800 ljudi, to ljude ne interesira.

U RS-u imate jedno užasavajuće ignoriranje, a imate čak i sulude izjave da neko kaže da je to napumpano. RS kolektivno šuti, što je, po meni, užasno i sramno. RS šuti i čeka da se zaboravi. Na drugoj strani imate prilično neartukulirane izjave političara i naroda iz Federacije BiH. Imate jednu nevjerovatnu neizainteresiranost, osim nekoliko udruga. To su ljudi kojima su nestale familije, pa se oni bave time. A nivo države, oni se tim ne bave, oni se bave pitanjem “Sejdića i Fincija”. Tomašica, u najmanju ruku, govori u ime svih nas; govori o tome koliko su živi ljudi zapravo mrtvi, koliko je ubijen život u živućem čovjeku i ona etičnost i ona iskonska moralnost, koja bi valjda trebala da krasi građanina, a svi se busamo u prsa da smo građani. Posljednji mjesec nisam vidio mnogo građana u ovoj državi.”

A zar nemamo nekih zajedničkih interesa, bez obzira na naše nacionalne i sve druge razlike oko kojih bismo se mogli konsolidirati i takvi pokreNaš narod gaji i baštini kult vođe i on ne zna i boji se funkcionirati bez vođe. Ako pogledate historiju, vidjet ćete da smo mi uvijek imali tutora. Ovdje nikad nije postojala demokratija. Naš narod će po cijenu da gladuje držati vođunuti buntove u svrhu zdravih promjena? Čini mi se da smo jedna od rijetkih zemalja u ovom dijelu svijeta u kojoj vlada opća nezainteresiranost?

“Nije da nije bilo buntova, ali radi se o tome da se kod nas okupi nekoliko hiljada ljudi i taj bunt traje nekoliko dana, i čak ako je dugotrajniji i veći, opet ništa. Mi smo u Banjoj Luci prošle godine imali protest protiv tajkuna koji je htio napraviti zgradu u parku, i trajao je pet mjeseci. I znate šta se desilo na kraju? Taj tajkun je napravio zgradu, a danas je cjelokupan proces zaboravljen. I kad vas ima dovoljno, vi i tad gubite, jer ne znate udarati na poluge vlasti, i ne znate sankcionirati vlast tamo gdje najviše boli, a to je po džepu.

Vlast je vrlo ekspresivna kad vas kažnjava, a vi ste izabrali tu vlast. Kad vi trebate kazniti tu vlast, vi nećete, ne želite, i što je najgore, mislim da se bojite. Ljudi se boje, ucijenjeni su poslom. Kada u RS-u, primjera radi, govorimo o administraciji, to je većinom glasačko tijelo SNSD-a. Vi kad dobijete posao, to nije posao to je “radno mjesto”, a 90 posto tih ljudi ode ujutru u osam sati, i u tri sata se vrati kućama. I šta im je posao? Posao im je da izađu na izbore, zaokruže znate već koga, i to je to. To im osigurava egzistenciju. Veliki segment naroda je kupljen. No, ljudi koji razmišljaju i koji misle drukčije, posljednjih godina postaju toliko apatični da i ne izlaze na izbore.

Kakvi su to ljudi koji žive na takvim idealima?

To su ljudi koji ljube i vole novac, svoje pozicije, koji sebe na psihološkom planu doživljavaju u trećem licu. Oni imaju i rezervne domovine, i rezervne vile, i rezervne helikoptere, i rezervne bankovne račune.

Hajde da se osvrnemo za trenutak na našu prošlost. Odakle nam dolaze te takve navike? Ta šutnja i bespogovorno povinovanje.

Naš narod gaji i baštini kult vođe i on ne zna i boji se funkcionirati bez vođe. Ako pogledate historiju, vidjet ćete da smo mi uvijek imali tutora. Ovdje nikad nije postojala demokratija. Naš narod po cijenu da gladuje za svaki će slučaj držati vođu. Mi smo nekad imali sreću pa smo imali dobre vođe. Vidite kako je to apsurdno, mi se uzdamo u historijsku sreću, odnosno nesreću, umjesto da biramo čovjeka koji je po mjeri. Mi smo izabrali tog i tog, ne zna on mnogo, osim što zna zapjevati pod šatorom, i zna kupiti deset kila jagnjetine, i gajbu piva običnom svijetu. To je percepcija po kojoj običan svijet bira svoga vođu. Vi znate da je najbolji onaj koji je najjači, najgrlatiji, najjače se busa u prsa, a i kad laže najbolje laže. Naš narod cijeni takve osobine. To se kod nas zove sposobnost, ako krade malo, to je lopovčić, ako krade mnogo, to je sposoban čovjek. S tim i takvim ljudima, s podaničkim mentalitetom, dok postojimo mi nećemo napredovati, mi ćemo samo nazadovati.

Osvrnimo se za trenutak na aktuelna politička dešavanja u RS-u. Je li pred nama kraj Milorada Dodika i SNSD-a koji mnogi željno iščekuju? Šta to opozicija može ponuditi zauzvrat?

Treba razdvojiti dvije stvari: partije i kult vođe. Opozicija ima ozbiljnu priliku da smijeni SNDS, ukoliko pametno rade. SDS treba da prihvati sve ostale opozicione partije, da sjednu za sto i da kažu da su u ovom trenutku ravni jedni drugima. A tek kada smijene SNSD, mogu ići na političku trgovinu. Ukoliko trgovina krene prije same smjene vlasti, bojim se da će se desiti ono što se desilo na lokalnim izborima, a to je da opozicija nije mogla da se ujedini. To što je opozicija pobijedila u manjim mjestima ne znači ništa. S druge strane, SNSD će sigurno uraditi sve da pokida te konce u opoziciji, radit će na tome da ojača svoje saveznike.

Kad je riječ o vođi, bojim se da je utjecaj Milorada Dodika toliko jak da njega niko ne može pobijediti na nivou RS-a, a radi se o tome da vi u opoziciji nemate dovoljno harizmatičnu osobu. Vi možete naći osobu koja mu je politički dorasla, koja ima sve, ali koja nema harizme, a znate, bez harizme nema uspjeha u narodu. To je problem, i to će ići mnogo teže. Tu je, gotovo sam siguran, izvjesna pobjeda Milorada Dodika. Prilika se može naći na nivou partije jer SNSD više ništa ne znači Dodiku. On ulaže dosta, a partija mu trenutno odvlači vrijeme da radi više na promociji sebe među običnim svijetom. Ako zagusti, on će pustiti nizvodu i svoj SNSD. On će ga lahko žrtovati.

Proteklih dana ponovo smo se sjetili ZAVNOBiH-a, koji je na neki način temelj svim narodima i narodnostima Bosne i Hercegovine. Ipak, mogli smo posvjedočiti da i oni koji su direktno učestvovali na tim skupovima zajedništva danas stoje jedni naspram drugih. Gdje je ZAVNOBiH danas i na čemu da gradimo to ujedinjenje?

Sam ZAVNOBiH i prvoborci koji su nekad bili na istoj strani su zbog godina i starosti opet potpali pod kult vođe. Oni su Josipa Broza zamijenili Miloradom Dodikom. A gdje ja vidim moguće ujedinjenje? Vidim u najcrnjim stvarima. Ovdje može biti totalna glad, mislim bukvalno, kad država ostane bez zadnjih resursa, kad ne mognemo uzeti kredit od MMF-a, kada dođu na red naplate, oni će reći “doviđenja”. A onda će naše vođe ići na Kipar ili na Maltu. Ujedinjenje vidim putem nekih građanskih inicijativa. Međutim, toliko su me puta iznevjerile neke opcije, i suviše sam zreo da optimistično kažem ujedinit će nas taj i taj čovjek, ta i ta opcija. Ujedinit će nas stotinu, hiljadu, pet hiljada, ali šta je s ostalima?

Nasuprot tih prvoboraca i veterana stoji omladina. Čime se oni danas zanimaju i kakva nam budućnost dolazi s novim generacijama?

Mlađu populaciju, njih 75-80 posto, ne zanima politika. Naša djeca su nažalost debilizirana, i ne samo djeca nego mladi ljudi i studenti. Oni su već postali mali partijski službenici, a to je ono što je najgore. Oni svoju budućnost vide u nekom partijskom uhljebljenu, u tom legendarnom poslu. Većina to vidi kao uspjeh, kao prosperitet. Ostatak od 15 posto su otišli, ili će otići, ili pak pokušavaju da urade nešto posredstvom nevladinog sektora, ali vjerujte, pitanje je velikih i malih brojeva. Ako vi imate 100 aktivista, šta možete očekivati? Ako neko okupljanje oko pitanja kampusa studenta na protestima okupi 50 umjesto 50.000 ljudi, ako su penzioneri najbuntovniji ljudi, o čemu mi onda pričamo? Studenti su uvjerljivo najuspavaniji dio opulacije. To je ono što je vlast uspjela uraditi.

Ipak da na kraju pokušamo izvući neku pozitivnu notu iz svega. Šta je to što je korisno i na čemu možemo graditi strategije za bolje sutra?

Ovakva vremena pokažu ko su ljudi, a ko neljudi. Ovakva vremena prisile ljude da rade na sebi, da vjeruju u sebe, u svoju porodicu, i to je na neki način sugestija kako bi ljudi mogli funkcionirati. Onda bismo mogli govoriti o građanima, ozbiljnim protestima, izborima i o ozbiljnoj promjeni vlasti.

 

(Nijaz Hlivnjak, Novo vrijeme)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.