Kozarac.ba

Skandalozni tv spektakl o Draži Mihailoviću

Srbija nakon ove serije više neće biti ista, slavodobitno i pompozno je najavio srpski redatelj i glumac Radoš Bajić svoj ambiciozni, ali već u startu povijesno i politički sporni televizijski uradak “ Ravna gora”. Serijom, čiji je trailer ovog tjedna stavljen na YouTube, rekao je kako ima namjeru (ili zadatak) pozabaviti se raskrinkavanjem “skrivanih, prešućivanih i lažiranih” dijelova srpske povijesti iz vremena Drugoga svjetskog rata. Glavni dio te priče je četnički pokret Draže Mihailovića (na Ravnoj gori mu je bio štab), a serija bi trebala “konačno iznijeti objektivnu sliku” ratnih zbivanja od 1941. do 1945. u Srbiji.

Ta mamutska serija radi se u produkciji Radio televizije Srbije i njezina osebujnog direktora i idejnog začetnika serije Aleksandra Tijanića te Radoša Bajića koji je u nekadašnjim partizanskim filmovima bez grižnje savjesti poubijao vjerojatno više četnika i Nijemaca nego Mirko i Slavko zajedno, a sada se prihvatio poliranja svoje filmske spomeničarske prvoboračke prošlosti.

Dakle, autori serije smatraju da je Draži Mihailoviću oduzeto pravo na njegovih pet minuta povijesne počasti i slave (pa mu se sada nudi 15 jednosatnih epizoda) i da je unakažena njegova povijesna uloga koja se podvodila pod ideološke komunističke “bratstvo-jedinstvo” obrasce: red ustaša, red četnika. Na scenariju su radili pune tri i pol godine, a sad će “prvi put povijesno točno” biti, kažu autori, “ispričana priča o tragici srpskog naroda 1941. godine”, ali i o protagonistima “velike tragedije”. Srpske.

Iako Radoš Bajić kaže da njegov cilj nije “stvaranje novih podjela”, serija se nije ni ukazala na ekranima (premijera se očekuje tek u studenome, možda za bivši Dan Republike), a već je raskolila, uzburkala i uznemirila srpsku političku i društvenu scenu, pokazavši da i srpski, kao i hrvatski ili makedonski, povijesni brod bez kormila, pun rupa kroz koje prodire bočata voda, pluta po bespućima dnevnopolitičke, estradne i ideološke zbiljnosti.

Teško se oteti dojmu da je cijeli projekt “Ravne gore” smišljen kako bi se rehabilitirao četnički pokret te dokazala skliska teza ili osnažio i stvorio još jedan naknadni povijesni mit o postojanju “dva srpska antifašistička pokreta” – partizanskom i četničkom.

– Prema svemu onome što govore protagonisti i autori serije, neću pogriješiti ako kažem da će serija ići prema romantiziranju četnika kao nekada partizana – kaže srpski pisac Teofil Pančić.

Povjesničar Tvrtko Jakovina ističe kako je na ovim prostorima već viđeno prekrajanje povijesti po prokušanim ideološkim obrascima i šprancama, prema kojima se uzimaju i biraju samo neki elementi koji trenutačno odgovaraju za dokazivanje ove ili one teze, bez ulaženja u kontekst ili sagledavanja stvari u cjelini.

– Očito je riječ o retuširanju prošlosti, o velikom povijesnom i ideološkom zaokretu koji se mogao naslutiti u “događanju naroda” početkom 90-ih, a sada nekako sve dolazi na svoje mjesto u državi u kojoj je i sam predsjednik četnički vojvoda – kaže nam srpski književnik Filip David.

Pokušaj prekrajanja povjesti

Trailer serije, koji je u samo nekoliko dana pogledalo 50 tisuća ljudi, počinje snimkama smrtnog hropca kralja Aleksandra na stražnjem sjedalu državničke limuzine nakon što je dobio nekoliko metaka u trbuh na središnjoj ulici Marseillea 1934. godine, zatim slijedi ono što ćemo gledati: državni udar protiv kneza Pavla zbog pristupanja Trojnom paktu 27. ožujka 1941., pa travanjski krah države, dinastije i režima.

Serija prati Dražu Mihailovića (glumi ga poznati srpski glumac srednje generacije Nebojša Glogovac) koji pabirči ostatke “pobijeđene, ali ne i poražene vojske” te ide na Ravnu goru (glumi je Mokra gora Emira Kusturice) gdje organizira otpor okupatoru. Poraz kraljevine u samo tjedan dana uslijedio je, “provejava” iz trailera, (samo) zbog izdaje. Nije iz isječaka sasvim jasno, ali teško da su autori odoljeli iskušenju da to makar posredno – možda i eksplicitno – prirodno bace na leđa ojađenih Hrvata.

Time se obnavlja već postojeća teza iz velikosrpskih krugova o raspadu i porazu Jugoslavije zbog ponašanja i stava Hrvata. Vidi se i odlomak u kojemu general Borivoje Mirković (Laza Ristovski), siva eminencija “martovskog puča”, ironično drži lekciju blaziranom i zbunjenom Vladku Mačeku (Irfan Mensur). No, uzbudljiva je replika koju iznosi neki uznemireni starojugoslavenski oficir, dok izvire iz dima eksplozije, malodobnom i prestrašenom kralju Petru u trenutku kad njemački avioni bombardiraju Beograd: “Ako narod izgubi slobodu, on će je kad-tad vratiti, ali ako izgubi kralja, izgubio je sve!”

Kroz seriju će prodefilirati razne povijesne ličnosti – od središnjeg lika Draže Mihailovića do Josipa Broza Tita (Dragan Bjelogrlić) čija filmska uloga odgovara njegovu sadašnjem demisioniranom povijesnom značaju koji se spletom političkih mijena minimizira pa je Stari samo sporedan lik koji dopunjuje Čiču u njegovu showu.

Bit će tu i kralj Petar, koji se i prije nego što su okupatorske čizme umarširale u Beograd kroz periskop britanske podmornice opraštao od voljene zemlje. Tu su i general Dušan Simović, general Milan Nedić, predsjednik pronacističke Srbije, četnički vojvoda Kosta Pećanac, srpski komunistički lider Aleksandar Ranković. Serija se bavi i pregovorima Tita i Draže Mihailovića o suradnji i zajedničkoj borbi protiv nacista (koju su četnici izigrali) iz jeseni 1941. kod Užica koji su, kaže Bajić, bili “povijesni tabu”.

Bit će zanimljivo usporediti filmski pristup jer zasad znamo samo onu interpretaciju iz filma “Užička republika” Žike Mitrovića kada su jedan nasuprot drugog bili Marko Todorović (Tito) i Miodrag Lazarević (Mihailović). Todorović (umro 2000.) je bio poznat 70-ih i 80-ih po glumačkim metamorfozama jer je iz uloga u srpskom “toilet humor” serijalu “Žikina dinastija” uskakao u lik Tita u ozbiljnim serijama Save Mrmka (“Dani AVNOJ-a”, “Odlazak ratnika, povratak heroja”, “48 – zavjera i izdaja”, “Misija majora Atertona”).

No, dio srpske javnosti (i najveći dio javnosti u drugim zemljama postjugoslavenskog prostora) s pravom sumnja u “objektivni” prikaz četničkog sudjelovanja u krvavim događajima Drugog svjetskog rata na ovim prostorima te smatra da je na djelu najbanalnija povijesna mitomanija i opravdavanje jednog neosporno kolaboracionističkog i kontroverznog pokreta, odgovornog za mnoge etničke i ideološke zločine te genocid.

Seriju prvo treba pogledati, ali puno toga ipak možemo naslutiti – kaže Pančić.

Prema njegovu mišljenju, serija je produkt postkomunističkog narativa u Srbiji, prema kojemu bi Srbija – da su kojim slučajem četnici pobijedili – umjesto godina provedenih unutar antisrpske komunističke Jugoslavije, živjela sretno u blagostanju i demokraciji.

Može se pretpostaviti da će serija ići za tim da prikaže četnički pokret upravo takvim – antifašističkim i savezničkim, što onda u drugi plan (ako uopće o tome progovori) stavlja njihovu suradnju s Talijanima i Nijemcima (ili pronalazi razna kvazipovijesna opravdanja) te počinjene masakre i genocid nad muslimanima i Hrvatima. Već u kolovozu 1941. Mihailović sklapa sporazum s generalom Nedićem, s Nijemcima planira akcije protiv partizana, a uoči sloma Trećeg Reicha šalje generala Svetomira čukića u Zagreb Anti Paveliću radi stvaranja zajedničkog “antikomunističkog bloka”.

– Draža Mihailović bio je blag, drag, zanimljiv, izuzetno obrazovan, hrabar i vrlo cijenjen čovjek. Nije ni nalik zločincu kakvim ga predstavljaju – poetično je o liku koji glumi rekao Nebojša Glogovac. Taj karakterni srpski glumac smatra da serija “treba promijeniti svijest naroda o događajima otprije 60 godina” jer “sve što smo dosad znali i učili, uglavnom je bila propaganda pobjednika”.

– Srpska historiografija, kao i srpska politika, dugo se temeljila na činjenici da je Srbija u dva svjetska rata bila na strani pobjednika. Na tome se zasnivao i dobar dio nacionalne strategije i ponosa. S padom komunizma i Jugoslavije partizanski pokret proglašen je komunističkim i nedovoljno nacionalnim (srpskim), pa je kao takav anatemiziran. Nakon toga se postavilo pitanje kako uspostaviti taj kontinuitet s antifašizmom i pobjedom – kaže David.

“Spasonosno” rješenje pronađeno je u Draži Mihailoviću i četnicima. No, to se tek trebalo dokazati jer povijesna je činjenica da su se njega odrekli i saveznici i kralj Petar, odnosno izbjeglička vlada u Londonu.

– A odrekli su ga se zbog viška potvrda o kolaboraciji, počinjenim zločinima i tome da se “protiv zajedničkog neprijatelja, nacista”, bore samo Titovi partizani – nastavlja David.

Jakovina kaže kako se govori o “dvostrukom savezništvu”, odnosno o četničkom kao glavnom jer je ono “prava bit i suština Srbije”, dok partizane sasvim ne odbacuju jer oni funkcioniraju “prema van” – u svjetskoj povijesti jedini su priznati kao saveznički pokret.

Savez udruženja boraca NOR-a Srbije digao je glas protiv serije i takvog načina pomirbe.

– Tko tu koga miri i zašto? – pitaju se srpski partizani.

“Prema svim manifestacijskim oblicima, u Srbiji danas mire fašizam i antifašizam kao ideologije, rehabilitiraju fašističku prošlost i mijenjaju povijesnu istinu u korist kvislinga i kolaboracije.

U okupiranoj Jugoslaviji nije zabilježeno da je ijedan četnik poginuo u borbi protiv talijanskih fašističkih snaga, iako je Italija držala pola Jugoslavije. Neka se po imenu i prezimenu poslije 31. listopada 1941. godine dokumentira koliko je i gdje pripadnika četnika poginulo boreći se protiv snaga njemačkog okupatora”, pišu srpski antifašisti, napominjući da će oni, ako se takvo što otkrije, “prvi položiti cvijeće i odati počast”.

No, Glogovac se ne slaže s tim jer “partizanima vjerojatno više ne odgovara što su 50 godina živjeli na osnovi tih nekoliko godina ratovanja, imali boračke penzije, privilegije i razne zasluge, što zaslužene, što nezaslužene”.

 

(Vlado Vurušić,Jutarnji list)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.