Kozarac.ba

Nidžara Ahmetašević: Strah od sjećanja

Plašimo se jer su nas ubijedili da – protivno zdravom razumu – da ima više istina. Plašimo se jer smo se izgubili u igri onih koji govore jezikom koji poziva na mržnju, a koji nas sve razvrstava u dvije velike grupe, između kojih je granice teško preći, jer su nevidljve i kao takve, još strašnije – granice koje razdvajaju “naše” i “njihove”. To je granica koju ne vidimo, niti znamo ko su jedni, a ko oni drugi.

Potvrdu za to nalazim u reakciji na čin “grupe građana” koji sebe identifikuju kao inicijativa “Jer me se tiče”.

Oni su, u noći sa subote na nedjelju (19. na 20. oktobar) “u koordiniranoj akciji”, postavili spomen ploče žrtvama rata u Bugojnu, Konjicu i Foči. Na sve tri ploče stajao je jednostavan tekst: “U spomen žrtavama rata – Da se ne ponovi”. Poruka je ispisana ćiriličnim i latiničnim pismom.

Potpuno neekordinirano, ali skoro pa istovremeno, vlasti u sva tri grada uklonile su ploče. Građani, pak, barem se tako čini, nisu pokušali da se pobune i učine nešto da ostanu spomenice, nisu stali da trenutkom šutnje odaju počast žrtvama, niko nije položio cvijeće. Niko nije uradio ništa.

Kao da su to tamo neke tuđe žrtve, o kojima ništa ne znamo, kao da je riječ o ljudima koje nismo poznavali, pored kojih nikada nismo prošli na ulici, sa kojima nismo išli u osnovnu ili srednju školu, sa kojima se nikada nismo smijali, plakali, maštali, ljutili se.  Valjda su to samo neki tamo “njihovi” kojih niko ne treba da se sjeti, nikada. 

Svako dobronamjeran bi u činu grupe građana koji su postavili spomenicu teško mogao pronaći razlog da negoduje. Ipak, izgubljeni ljudi koji žive u ova tri grada ostali su zbunjeni ne znajući valjda kojim žrtvama su ploče postavljene – našim ili njihovim.

Na pločama nije bilo zastava, imena, bilo kakvih obilježja. Samo su pozivale da se sjetimo, odamo počast, zastanemo, i razmislimo šta možemo uraditi da se ne ponovi zlo koje nas do danas boli. Građani u ova tri grada – a sva tri su bila mjesta na kojima su počinjeni strašni zločini koje su utvrdili sudovi, domaći i međunarodni – uplašili su se pred pitanjem da li mogu odati počast i sjetiti se ljudi kojih više nema, a da ih ne razvrstaju po stadima?

Suočen sa ovom realnošću, jedan moj prijatelj je tih dana postavio na Facebook status-pitanje: “Jesu li "naše žrtve" oni koji su nama bliski, a pobili su ih drugi, ili su "naše žrtve" ti drugi koje su pobili nama bliski?” E baš to pitanje vjerovatno je postavio svako u Foči, Bugojnu i Konjicu tih dana, mada, ni u drugim gradovima odgovora nema.

Dok je policija zdušno skidala te spomenike, ovdašnja javnost, odnosno barem mediji, žalili su Jovanku Broz i Dolores Lambašu. Ožalili smo dan kasnije i Lou Reeda, pa Aleksandra Tijanića, pa ovog, pa onog. Ali nismo imali vremena da stanemo i sjetimo se nama najbližih. Ni naših, ni njihovih.

Građani koji su postavili ploče oglasili su se nakon što su uklonjene i poručili da će ih vratiti, jer oni žele da se sjećaju:

“Vlasti u Foči, ali i u drugim gradovima, imale su 20 godina da obilježe stradanja svojih građana/ki. Mi ne molimo, nego zahtijevamo ljudskost i humani pristup žrtvama ratnih zločina, kao i pravo na sjećanje i istinu”, poručili su.

Oni koji su postavili ploče kažu da – nažalost – nisu ni očekivali da će opstati. Za njih je ovo samo početak borbe za sjećanje.

Da, već 20 godina se borimo za sjećanje. Pokušavamo na sve načine da sjećanja na one koje smo izgubili tokom rata budu čista i časna, a sve što se dešava oko nas nam to naprosto ne dozvoljava.

Kao da smo upali u taj neki procjep između “naših” i “njihovih” i nikako da se otrgnemo od tog ludila. 

Ne pomažu nam tu puno mediji koji uporno dijele sve što mogu, a pod teretom neprofesionalizma i neukosti. Ne pomažu svakako političari koji sve dok opstaje podjela na “naše” i “njihove”, oni ostaju na vlasti, udobno zavaljeni u svoje fotelje i skupe automobile.

Možda bi nam pomoglo da zajedno dođemo do odgovora na pitanje da li mi uopće želimo da se sjećamo žrtava proteklog rata? Već dovoljno činjenica je utvrđeno na raznim sudovima da je svakom ko želi da misli potpuno jasno šta se dešavalo u ratu, ko je koga i kada ubio. Samo treba da se sjetimo da smo ljudi i da damo sebi vrijeme i mjesta da se sjećamo. I da onda krenemo dalje.

(6yka)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.