Tamo gdje je vrijednost “mi”, “oni” su neprijatelji

– Pisanje barata opsesijama, i samo je zato trauma. Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident, ili nije ništa. Ako svakom pjesmom ne mislite uzvraćati nebesima na ispraznosti, ne pišite. U mojem slučaju rat i poraće su kontekst, pozadina koju nisam mogao izbjeći bilo da pjevam o cvijeću ili božjim izrazima lica. Ovdje je rat prvobitni grijeh, iako mislim da je isto beščovječje i u haustorima i u rovovima – kaže u intervjuu za Kontrapress Darko Cvijetić, pesnik iz Prijedora i član pozorišnog ansambla u tom gradu.

Cvijetićeva poetika nosi u sebi, kako je to primetio pisac i književni kritičar Alan Pejković, "pedset nijansi crnog". U svojim stihovima – neretko oneobičenim iščašenim stapanjima različitih reči, poput "slovomuk" ili "caligulag" – pesnik stvara slike koje čitaoca istovremeno očaravaju i uznemiruju. Jer, Cvijetićev poetski svet obitava na temeljima (ili ruševinama) ostalim iza rata u Bosni i Hercegovini, uprkos tome što je prvu zbirku poezije "Noćni Gorbačov" objavio još 1990. godine. No, sve ono što će se dogoditi tokom poslednje dekade 20. veka – ratovi, etničko čišćenje, genocid, logori, entiteti, nacionalni identiteti … – Cvijetić će utkati u pesme koje su do sada objavljene u pet zbirki. Naslednica prethodne knjige "Masovne razgeldnice iz Bosne" (2012) je zbirka "Konopci s otiskom vrata", koja se, umesto na knjižarskim policama, nedavno pojavila na internetu u elektronskom formatu.

Bio je to povod da sa Darkom Cvijetićem porazgovaramo o novoj knjizi, svakodnevici u Bosni i Hercegovini, aktuelnom popisu stanovništva, kao i o tome ima li smisla pisati poeziju nakon logora i zločina. Razgovor počinjemo upravo tim pitanjem.

Teodor Adorno je rekao da je pisanje poezije posle Auschwitza varvarstvo. Vi, međutim, dovodite u pitanje tu njegovu tezu?

Cvijetić: Poezija i jest barbarstvo, reprogramiranje doživljenog, ponovna uspostava već progutanih emocija. Auschwitz je konstanta, on nikada i nije prestao postojati, pa da bi poezija došla Poslije. Ideja o sustavnom ubijanju ljudi, mora da je duboko ukopana u nama, ljudima, u našu srž. Uvijek će ljudi ubijati i biti ubijani. Auschwitz je uvijek moguć i to je ono što ga čini vitalnim, živim i stalnim. Čak i poezija može posustati, stati, ugušiti se. On ne. Ništa mu ne može pjevanje. Ničije. Pa niti moje, dakako.

Početkom godine je u Beogradu održana debata “Kako pisati poeziju posle rata?” S obzirom na to da je, iako najavljeno, izostalo Vaše prisustvo, voleo bih da sa našim čitaocima podelite odgovor na pitanje iz naziva debate.

Cvijetić: Mora se ispjevati, ispjevavati zlo, tako pažljivo slagano u nama već četvrt stoljeća. I to u svjetlu istovjetnosti etike i estetike (Oliver Frljić sjajno govori i djeluje po toj matrici) to pjevanje ima smisla u pokušaju da domislimo, shvatimo silinu zlog.

Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Te godine, 1914. ova zemlja, BiH dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija! U sto godina dogodila su se tri rata – i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do kozmetoloških fakulteta, sesija nezavisnih intelektualaca i zakovanih muzeja. Ne postoji kuća, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake kuće nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.

U stotinu godina…U JEDAN život! Ovdje ne postoji stanje "poslije rata", ili je zanemarivo malo vremena, ništa se ne oporavi a već dođe novo stradanje, nova guernica. Kakvo smo društvo mogli postati u tih stotinu godina? Pa primarno – ratničko! Militantno u svakome smislu.

Pjevati ovdje jest uvijek udaranje u doboš, onaj ratnonapadni ili onaj s trga koji nosi zle vijesti – svejedno je.

U "Konopcima" se pojavljuje nekoliko pesama, poput "Mačića" i "Volandove godišnjice", čije ste priče prethodno ispričali u proznoj zbirci "Manifest Mlade Bosne". Posebno je upečatljiva i jezovita priča o smrti devojčice u liftu, koju ste opisali u formi stiha u "Volandu". Osetili ste potrebu da ih još jednom proživite i na taj način?

Cvijetić: Ta vraćanja govore mi o nedogađanju ičega nakon obrade tih tema (i užasa zbog toga). O nezadovoljstvu i nedovoljnosti pjevanja. "I dalje idem tim liftom." Ovo je možda i stih, koji bi valjalo ponoviti svaki dan nekoliko puta po ulasku u lift, to mjesto djetetove smrti, koje razvozi žive ljude.

Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme – potpuno novo iskustvo; otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj, nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u istom iznošenom kaputu od prošli put.

Kada smo već kod toga, je li za Vas težak proces pisanja, s obzirom na mračnu i mučnu tematiku u koju zaranjate?

Cvijetić: Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku – nulu. Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro uhodanom moranju.

Neretko u poeziji posežete za slivenicama i različitim oneobičavanjima reči. Čini se kao da tim novim, iščašenim rečnikom nasatojite da ovekovečite iskrivljenu stvarnost?

Cvijetić: Nastojim da je što manji moj udio u rađanju slivenica, kako rekoste, tih neologičnih zidina. Jezik sam govori. Bruj, to strujanje smislova i zvukova zbiva se u jeziku koji mi navire pri pjevanju.Vremenom naučite komunicirati na toj dubini; i među tišinama ima oneobičavanja, a kamoli unutar pjesnikovanja. Ja ne mislim da poezija ovjekovječuje, kao što i ne očovječuje, ona nema zadatak, njoj je svejedno što je stvarnost iskrivljena. Unutar tih kovanica, novouspostavljenosti, također je toplo i govorivo. Sebe vidim slugom te moći. Riječi također stare, također imaju unutarnji život, mogu biti žedne, kao što i umiru – od ustiju!

Jednu od tih oneobičenih kovanica nalazimo u naslovu pesme "Grobograđanska". Jesu li "grobograditelji" trijumfovali na ovom području?

Cvijetić: To je očito. Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi ili na obuvenost.

I u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, pojavljuje se ćićo? Ko je ćićo?

Cvijetić: Jedermann. Bilotko. Brat. Otac. Onaj što pjeva. Onaj što je strijeljan. Onaj koji se smije. Onaj koji strijelja. Onaj-koji-je-ovdje. Koji jest ovo. Kojeg ovo čini, gužva, uništava ili uzdiže. Čićo je imenovana rana svijeta, ovdje nanesena.

Čićo su moja pitanja za Čovjekoljuba.

Čest je i motiv angela. Nailazeći na njega, nisam mogao da se ne prisetim stihova Faruka Šehića koji u jednoj pesmi kaže: "Anđeli uglavnom poziraju / i smrzavaju se goli na freskama". Izgleda da su danas i oni izgubili krila?

Cvijetić: Čićo je angeo. Kojem su krila ostala u materinoj utrobi. Ima u mojem angelu i rilkeovskodevinske ljepote ali ima i svjetlosti koju vide oni koje je granata raznosila. Moj je angeo sjedih krila. Neletač nad Auschwitzom.

Netko tko bi naposljetku morao da nas pomiluje po kosi, da nam da koricu kruha i ćebe.Na putu u zemlju.

Čak ni deca u Vašoj poeziji nisu imuna na zlo. Kao primer možemo navesti pesmu "Šaptačica vučjaku" u kojoj klinci palicama do smrti tuku štence.

Cvijetić: Naša je stvarnost dostojevskijevska, svo naše siromaštvo, bijednost, ukopanost u privatna ludila, otuđenost, nerazgovor. Djetinjstva se zbivaju sva u poratnosti, u kasarnovanom svijetu krutog i brzog militantnog odgoja za opstanak. "Šaptačica vučjaku" je odličan primer brutalnosti po sebi, bez gotovo ikakvog razloga. Onaj Krležin fatum kerempuhovski – "ni med cvetjem ni pravice".

Djeca su nam podijeljena u FA i ANTIFA odrede, s tim da su po bogomoljama i po kladionicama neraspoznatljivi. Potom prerastaju u partijske podmlatke ili bježe odavde glavom bez obzira.

"Konopci" su i tako pjevanje djece – Dražena (Erdemovića), Srđana (Aleksića) i Alexandera (Cvijetića) – daleki odjek leleka nečije matere na Balkanu.

U jednoj od pesama "Antigona ekshumira, ne zatrpava". Da li je to uloga umetnika i umetnosti?

Cvijetić: Danas mislim da ne postoji nikakva uloga umjetnika i umjetnosti. Postoji ono što Frljić naziva distribuiranjem identiteta, pa u toj podjeli postoji umjetnik kao i rukometaš, general, pop, ministar… Dobra, velika umjetnost i jest zato rijetka – jer izmiče distribuiranoj ulozi i progovara svoju autentičnost, svoje sopstvo, svoju originalnost, bez obzira i na mjesto i na vrijeme kojem se zbiva.

U poetici često preplićete mitsko/antičko/uzvišeno i brutalnu ratnu svakodnevicu. Kao da poručujete da je taj užas nemoguće izbeći?

Cvijetić: Uzmimo evo tu Antigonu. Prenesimo za tren cijelu priču, sav siže ovdje, u Prijedor, recimo. U borbi za vladanje gradom (svaki je trebao vladati godinu dana na smjenu) dva rođena brata vode rat. Imaju rođenu sestru, Antigonu. Međusobno se pobiju, ali jedan je pobjednik, i u gradu su njegovi spomenici. Drugoga leš leži pored grada, i po zakonu, nitko ga ne smije pokopati. Nestat će nepokopan. Na suncu. To je Sofoklova priča.

Ovdje, Polinik nije nepokopan, nego prepokopan – sakriven zemljom. Pobjednika opet zanima leš. Prepokopani leševi, sada već kosti.

Sad slijedi pitanje – a (t)ko je onda ovdašnja Antigona? Koja krši nepisani zakon, i traži da se i njegovo tijelo dostojno oplače i ukopa? Ona udara u zakon opće šutnje. Ona bi da skine sramnu zemlju s brata i pokopa ga šakom svoje prašine. Sofoklova Antigona stavlja šaku zemlje na brata, ovdašnja je skida.

Antička matematičnost i naša zlokobna skora prošlost u "vječitom vraćanju istog"…

Pesma "U srcu smrtovođe vlaga ide po ćoškove" tematizuje snimanje filma "Sveti Georgije ubiva aždahu" koje se pre nekoliko godina odvijalo u Omarskoj na prostoru nekadašnjeg logora. Jedna od upečatljivijih slika je ona u kojoj ratni invalidi iz prošlog rata glume – ratne invalide i na patrljke im stavljaju zavoje s lažnom krvlju. Je li to odnos koji većinska Srbija neguje prema prošlom ratu u BiH?

Cvijetić: Milovanje patrljaka, koje u nekom pervetiranom ludilu od stvarnosti – možemo prodavati za rane u bilo kojem našem pokolju u ovih naših sto godina. Prava krv, i ona za koju se pjeva i gine, lažni i pravi zavoji, municija koja se zvala Crvena zastava, snajperisti koji su nekada bili brigadiri na Omladinskim radnim akcijama (ORA čerdap, Kozara, Pešter, Vukovar…), odgajanje rana… Količina nevjerojatnosti slika svuda oko nas, njihove očitosti koja počinje bivati – normalnost! (Recimo, starac koji prevrće po kanti za smeđe između solitera, koji je prljav, poderan, unezvijeren, očajan, bolestan, gladan, nepomilovan već trideset godina. On na glavi ima biciklističku kacigu. Jer je nekome palo na pamet da uvodi europske zakone po selendrama, pa policija zaustavlja i kažnjava biciliste bez opreme na glavi. Taj, nečiji djed, nečiji otac, još vjeruje u red, još poštuje državu, zakone njezine, iako ga je ona učinila ravnim orangutanu.)

Razmjenjivost i konstantnost naših patrljaka, naših kontejnerskih identiteta. Većinski… Pećinski.

Nedavno je kod Prijedora pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica. Jedna od mnogih do sada lociranih. Koliko se o takvim vestima govori u Prijedoru? Kakav je odnos društva prema žrtvama u tom gradu i šta Prijedoru danas znače Omarska, Keraterm, Trnopolje?

Cvijetić: Prošlo je dvadeset godina. Prijedor je i formalno grad. U gradu bi po definiciji trebalo da žive – građani. Ili se varam, kao i uvijek… O čemu se u Gradu govori, o čemu se u Državi govori? Pa o naslovnicama dnevnih novina, o rezultatima Rudara ili Hadersfilda, o novim tržnim centrima, o sinoćnjim sudbinama mladih hanuma u turskim serijama. O svemu drugome se šuti, o grobnicama velikim kao olimpijsko selo, o masovnim pokopima u najvruće mjesece. "Razglednice" u sandučićima postaju slike u lijesovima/sanducima.

Veliko uznemirenje, o kojem govori Camus, još čeka jednu Antigonu. Ljude se ubijalo, tuklo, ponižavalo. Pisati ovdje zato ima nešto od primarne ljudskosti, pjesnikovanje u ovoj domovini u crnoj je kajdanci.

Ali, da parafraziram Ciorana, ja nemam toliki smisao za humor da uzdižem sebe u pjesnika.

Poslednjih dana aktuelan je prvi posleratni popis u BiH. Da li bi popis, i sve što ga prati, mogla biti još jedna “masovna razglednica”? Šta biste na njoj “naslikali”?

Cvijetić: Popis, upisnica u tor, za sve te drhteće male etničare posakrivane u svoje nacijske legitimacije. Ono što je u "normalnom" društvu statistika, kod nas je ontološka nadmisao. Smiješno je (a to je sam kraj strašnog, kao što mu je ljepota početak, još od Rilkea) vidjeti sve te građane u silnom zakoprcaju da ih plemenske vođe uvaže kao pripadnike njihovog krda.

Dijete koje plače, majka koja je gladna, starac bez nade, otac koji nadniči za litar mlijeka, baka koja umire – svi oni su – srpsko dijete koje plače, bošnjačka majka koja je gladna, hrvatski starac bez nade, romski otac koji nadniči ili već kako želite ispremećite.

Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po rodovima vojnim i regruti presretni što će biti u poziciji da služe.Gdje nema ljudi ima podanika i podanički savitljivih koljena. Gdje nema JA, ima odnjegovano MI.

A tamo gdje je MI vrijednost po sebi, ONI su već neprijatelji, JA je otpadnost a TI si već zamrznut u našoj mržnji na ne-MI…

Zato se popišimo.Unesimo se u NJIH…

(Kontrapress)