Tamo gdje je vrijednost “mi”, “oni” su neprijatelji

– Pisanje barata opsesijama, i samo je zato trauma. Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident, ili nije ništa. Ako svakom pjesmom ne mislite uzvraćati nebesima na ispraznosti, ne pišite. U mojem slučaju rat i poraće su kontekst, pozadina koju nisam mogao izbjeći bilo da pjevam o cvijeću ili božjim izrazima lica. Ovdje je rat prvobitni grijeh, iako mislim da je isto beščovječje i u haustorima i u rovovima – kaže u intervjuu za Kontrapress Darko Cvijetić, pesnik iz Prijedora i član pozorišnog ansambla u tom gradu.

Cvijetićeva poetika nosi u sebi, kako je to primetio pisac i književni kritičar Alan Pejković, "pedset nijansi crnog". U svojim stihovima – neretko oneobičenim iščašenim stapanjima različitih reči, poput "slovomuk" ili "caligulag" – pesnik stvara slike koje čitaoca istovremeno očaravaju i uznemiruju. Jer, Cvijetićev poetski svet obitava na temeljima (ili ruševinama) ostalim iza rata u Bosni i Hercegovini, uprkos tome što je prvu zbirku poezije "Noćni Gorbačov" objavio još 1990. godine. No, sve ono što će se dogoditi tokom poslednje dekade 20. veka – ratovi, etničko čišćenje, genocid, logori, entiteti, nacionalni identiteti … – Cvijetić će utkati u pesme koje su do sada objavljene u pet zbirki. Naslednica prethodne knjige "Masovne razgeldnice iz Bosne" (2012) je zbirka "Konopci s otiskom vrata", koja se, umesto na knjižarskim policama, nedavno pojavila na internetu u elektronskom formatu.

Bio je to povod da sa Darkom Cvijetićem porazgovaramo o novoj knjizi, svakodnevici u Bosni i Hercegovini, aktuelnom popisu stanovništva, kao i o tome ima li smisla pisati poeziju nakon logora i zločina. Razgovor počinjemo upravo tim pitanjem.

Teodor Adorno je rekao da je pisanje poezije posle Auschwitza varvarstvo. Vi, međutim, dovodite u pitanje tu njegovu tezu?

Cvijetić: Poezija i jest barbarstvo, reprogramiranje doživljenog, ponovna uspostava već progutanih emocija. Auschwitz je konstanta, on nikada i nije prestao postojati, pa da bi poezija došla Poslije. Ideja o sustavnom ubijanju ljudi, mora da je duboko ukopana u nama, ljudima, u našu srž. Uvijek će ljudi ubijati i biti ubijani. Auschwitz je uvijek moguć i to je ono što ga čini vitalnim, živim i stalnim. Čak i poezija može posustati, stati, ugušiti se. On ne. Ništa mu ne može pjevanje. Ničije. Pa niti moje, dakako.

 

Početkom godine je u Beogradu održana debata “Kako pisati poeziju posle rata?” S obzirom na to da je, iako najavljeno, izostalo Vaše prisustvo, voleo bih da sa našim čitaocima podelite odgovor na pitanje iz naziva debate.

Cvijetić: Mora se ispjevati, ispjevavati zlo, tako pažljivo slagano u nama već četvrt stoljeća. I to u svjetlu istovjetnosti etike i estetike (Oliver Frljić sjajno govori i djeluje po toj matrici) to pjevanje ima smisla u pokušaju da domislimo, shvatimo silinu zlog.

Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Te godine, 1914. ova zemlja, BiH dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija! U sto godina dogodila su se tri rata – i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do kozmetoloških fakulteta, sesija nezavisnih intelektualaca i zakovanih muzeja. Ne postoji kuća, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake kuće nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.

U stotinu godina…U JEDAN život! Ovdje ne postoji stanje "poslije rata", ili je zanemarivo malo vremena, ništa se ne oporavi a već dođe novo stradanje, nova guernica. Kakvo smo društvo mogli postati u tih stotinu godina? Pa primarno – ratničko! Militantno u svakome smislu.

Pjevati ovdje jest uvijek udaranje u doboš, onaj ratnonapadni ili onaj s trga koji nosi zle vijesti – svejedno je.

U "Konopcima" se pojavljuje nekoliko pesama, poput "Mačića" i "Volandove godišnjice", čije ste priče prethodno ispričali u proznoj zbirci "Manifest Mlade Bosne". Posebno je upečatljiva i jezovita priča o smrti devojčice u liftu, koju ste opisali u formi stiha u "Volandu". Osetili ste potrebu da ih još jednom proživite i na taj način?

Cvijetić: Ta vraćanja govore mi o nedogađanju ičega nakon obrade tih tema (i užasa zbog toga). O nezadovoljstvu i nedovoljnosti pjevanja. "I dalje idem tim liftom." Ovo je možda i stih, koji bi valjalo ponoviti svaki dan nekoliko puta po ulasku u lift, to mjesto djetetove smrti, koje razvozi žive ljude.

Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme – potpuno novo iskustvo; otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj, nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u istom iznošenom kaputu od prošli put.

Kada smo već kod toga, je li za Vas težak proces pisanja, s obzirom na mračnu i mučnu tematiku u koju zaranjate?

Cvijetić: Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku – nulu. Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro uhodanom moranju.

Neretko u poeziji posežete za slivenicama i različitim oneobičavanjima reči. Čini se kao da tim novim, iščašenim rečnikom nasatojite da ovekovečite iskrivljenu stvarnost?

Cvijetić: Nastojim da je što manji moj udio u rađanju slivenica, kako rekoste, tih neologičnih zidina. Jezik sam govori. Bruj, to strujanje smislova i zvukova zbiva se u jeziku koji mi navire pri pjevanju.Vremenom naučite komunicirati na toj dubini; i među tišinama ima oneobičavanja, a kamoli unutar pjesnikovanja. Ja ne mislim da poezija ovjekovječuje, kao što i ne očovječuje, ona nema zadatak, njoj je svejedno što je stvarnost iskrivljena. Unutar tih kovanica, novouspostavljenosti, također je toplo i govorivo. Sebe vidim slugom te moći. Riječi također stare, također imaju unutarnji život, mogu biti žedne, kao što i umiru – od ustiju!

Jednu od tih oneobičenih kovanica nalazimo u naslovu pesme "Grobograđanska". Jesu li "grobograditelji" trijumfovali na ovom području?

Cvijetić: To je očito. Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi ili na obuvenost.

I u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, pojavljuje se ćićo? Ko je ćićo?

Cvijetić: Jedermann. Bilotko. Brat. Otac. Onaj što pjeva. Onaj što je strijeljan. Onaj koji se smije. Onaj koji strijelja. Onaj-koji-je-ovdje. Koji jest ovo. Kojeg ovo čini, gužva, uništava ili uzdiže. Čićo je imenovana rana svijeta, ovdje nanesena.

Čićo su moja pitanja za Čovjekoljuba.

Čest je i motiv angela. Nailazeći na njega, nisam mogao da se ne prisetim stihova Faruka Šehića koji u jednoj pesmi kaže: "Anđeli uglavnom poziraju / i smrzavaju se goli na freskama". Izgleda da su danas i oni izgubili krila?

Cvijetić: Čićo je angeo. Kojem su krila ostala u materinoj utrobi. Ima u mojem angelu i rilkeovskodevinske ljepote ali ima i svjetlosti koju vide oni koje je granata raznosila. Moj je angeo sjedih krila. Neletač nad Auschwitzom.

Netko tko bi naposljetku morao da nas pomiluje po kosi, da nam da koricu kruha i ćebe.Na putu u zemlju.

Čak ni deca u Vašoj poeziji nisu imuna na zlo. Kao primer možemo navesti pesmu "Šaptačica vučjaku" u kojoj klinci palicama do smrti tuku štence.

Cvijetić: Naša je stvarnost dostojevskijevska, svo naše siromaštvo, bijednost, ukopanost u privatna ludila, otuđenost, nerazgovor. Djetinjstva se zbivaju sva u poratnosti, u kasarnovanom svijetu krutog i brzog militantnog odgoja za opstanak. "Šaptačica vučjaku" je odličan primer brutalnosti po sebi, bez gotovo ikakvog razloga. Onaj Krležin fatum kerempuhovski – "ni med cvetjem ni pravice".

Djeca su nam podijeljena u FA i ANTIFA odrede, s tim da su po bogomoljama i po kladionicama neraspoznatljivi. Potom prerastaju u partijske podmlatke ili bježe odavde glavom bez obzira.

"Konopci" su i tako pjevanje djece – Dražena (Erdemovića), Srđana (Aleksića) i Alexandera (Cvijetića) – daleki odjek leleka nečije matere na Balkanu.

U jednoj od pesama "Antigona ekshumira, ne zatrpava". Da li je to uloga umetnika i umetnosti?

Cvijetić: Danas mislim da ne postoji nikakva uloga umjetnika i umjetnosti. Postoji ono što Frljić naziva distribuiranjem identiteta, pa u toj podjeli postoji umjetnik kao i rukometaš, general, pop, ministar… Dobra, velika umjetnost i jest zato rijetka – jer izmiče distribuiranoj ulozi i progovara svoju autentičnost, svoje sopstvo, svoju originalnost, bez obzira i na mjesto i na vrijeme kojem se zbiva.

U poetici često preplićete mitsko/antičko/uzvišeno i brutalnu ratnu svakodnevicu. Kao da poručujete da je taj užas nemoguće izbeći?

Cvijetić: Uzmimo evo tu Antigonu. Prenesimo za tren cijelu priču, sav siže ovdje, u Prijedor, recimo. U borbi za vladanje gradom (svaki je trebao vladati godinu dana na smjenu) dva rođena brata vode rat. Imaju rođenu sestru, Antigonu. Međusobno se pobiju, ali jedan je pobjednik, i u gradu su njegovi spomenici. Drugoga leš leži pored grada, i po zakonu, nitko ga ne smije pokopati. Nestat će nepokopan. Na suncu. To je Sofoklova priča.

Ovdje, Polinik nije nepokopan, nego prepokopan – sakriven zemljom. Pobjednika opet zanima leš. Prepokopani leševi, sada već kosti.

Sad slijedi pitanje – a (t)ko je onda ovdašnja Antigona? Koja krši nepisani zakon, i traži da se i njegovo tijelo dostojno oplače i ukopa? Ona udara u zakon opće šutnje. Ona bi da skine sramnu zemlju s brata i pokopa ga šakom svoje prašine. Sofoklova Antigona stavlja šaku zemlje na brata, ovdašnja je skida.

Antička matematičnost i naša zlokobna skora prošlost u "vječitom vraćanju istog"…

Pesma "U srcu smrtovođe vlaga ide po ćoškove" tematizuje snimanje filma "Sveti Georgije ubiva aždahu" koje se pre nekoliko godina odvijalo u Omarskoj na prostoru nekadašnjeg logora. Jedna od upečatljivijih slika je ona u kojoj ratni invalidi iz prošlog rata glume – ratne invalide i na patrljke im stavljaju zavoje s lažnom krvlju. Je li to odnos koji većinska Srbija neguje prema prošlom ratu u BiH?

Cvijetić: Milovanje patrljaka, koje u nekom pervetiranom ludilu od stvarnosti – možemo prodavati za rane u bilo kojem našem pokolju u ovih naših sto godina. Prava krv, i ona za koju se pjeva i gine, lažni i pravi zavoji, municija koja se zvala Crvena zastava, snajperisti koji su nekada bili brigadiri na Omladinskim radnim akcijama (ORA čerdap, Kozara, Pešter, Vukovar…), odgajanje rana… Količina nevjerojatnosti slika svuda oko nas, njihove očitosti koja počinje bivati – normalnost! (Recimo, starac koji prevrće po kanti za smeđe između solitera, koji je prljav, poderan, unezvijeren, očajan, bolestan, gladan, nepomilovan već trideset godina. On na glavi ima biciklističku kacigu. Jer je nekome palo na pamet da uvodi europske zakone po selendrama, pa policija zaustavlja i kažnjava biciliste bez opreme na glavi. Taj, nečiji djed, nečiji otac, još vjeruje u red, još poštuje državu, zakone njezine, iako ga je ona učinila ravnim orangutanu.)

Razmjenjivost i konstantnost naših patrljaka, naših kontejnerskih identiteta. Većinski… Pećinski.

Nedavno je kod Prijedora pronađena jedna od najvećih masovnih grobnica. Jedna od mnogih do sada lociranih. Koliko se o takvim vestima govori u Prijedoru? Kakav je odnos društva prema žrtvama u tom gradu i šta Prijedoru danas znače Omarska, Keraterm, Trnopolje?

Cvijetić: Prošlo je dvadeset godina. Prijedor je i formalno grad. U gradu bi po definiciji trebalo da žive – građani. Ili se varam, kao i uvijek… O čemu se u Gradu govori, o čemu se u Državi govori? Pa o naslovnicama dnevnih novina, o rezultatima Rudara ili Hadersfilda, o novim tržnim centrima, o sinoćnjim sudbinama mladih hanuma u turskim serijama. O svemu drugome se šuti, o grobnicama velikim kao olimpijsko selo, o masovnim pokopima u najvruće mjesece. "Razglednice" u sandučićima postaju slike u lijesovima/sanducima.

Veliko uznemirenje, o kojem govori Camus, još čeka jednu Antigonu. Ljude se ubijalo, tuklo, ponižavalo. Pisati ovdje zato ima nešto od primarne ljudskosti, pjesnikovanje u ovoj domovini u crnoj je kajdanci.

Ali, da parafraziram Ciorana, ja nemam toliki smisao za humor da uzdižem sebe u pjesnika.

Poslednjih dana aktuelan je prvi posleratni popis u BiH. Da li bi popis, i sve što ga prati, mogla biti još jedna “masovna razglednica”? Šta biste na njoj “naslikali”?

Cvijetić: Popis, upisnica u tor, za sve te drhteće male etničare posakrivane u svoje nacijske legitimacije. Ono što je u "normalnom" društvu statistika, kod nas je ontološka nadmisao. Smiješno je (a to je sam kraj strašnog, kao što mu je ljepota početak, još od Rilkea) vidjeti sve te građane u silnom zakoprcaju da ih plemenske vođe uvaže kao pripadnike njihovog krda.

Dijete koje plače, majka koja je gladna, starac bez nade, otac koji nadniči za litar mlijeka, baka koja umire – svi oni su – srpsko dijete koje plače, bošnjačka majka koja je gladna, hrvatski starac bez nade, romski otac koji nadniči ili već kako želite ispremećite.

Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po rodovima vojnim i regruti presretni što će biti u poziciji da služe.Gdje nema ljudi ima podanika i podanički savitljivih koljena. Gdje nema JA, ima odnjegovano MI.

A tamo gdje je MI vrijednost po sebi, ONI su već neprijatelji, JA je otpadnost a TI si već zamrznut u našoj mržnji na ne-MI…

Zato se popišimo.Unesimo se u NJIH…

 

(Kontrapress)

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • Kick-start of today
  • Lost monk
  • Zu ... Auf
  • Batave hors du moulin
  • Batave hors du moulin
  • "Les petits pavés" en souvenir de la chanson de Maurice Vaucaire (1863-1918)
  • Lara les yeux dans les yeux
  • Quittie les yeux dans les yeux
  • amour

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.