Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (193-kraj)

Gledajući hanumu dok pakuje milošte Hamza upali televizor sa namjerom da odagna loše misli. Međutim, nije imao sreće. Uz kadrove iz rata, voditelj emisije govorio je o ratnim strahotama, što je Hamza najmanje želio.

-Uspostavljanjem mira po Dejtonu, omogućilo je agresoru da okupirani dio Republike Bosne i Hercegovine, u kojem je napravio genocid nad bošnjačkim narodom, pretvori u svoju koloniju, genocidnu tvorevinu. Uz uništenje stambenih objekata, vjerskih institucija; džamija, crkava, grobalja, mezarja… pljačkali su društvenu imovinu i prirodna bogatstva. Rušili su fabrike, poslovne objekte i infrastrukturu.

Agresorski ratni profiteri, uzimali su sve do čega su došli. Izazov su im bila auta. Kao ratne trofeje, sa ponosom su vozili, tamo daleko, preko Drine u svoje rodne zavičaje, hvaleći se svojim poznanicima i prijateljima.

Znajući to Hamza je želio sigurnost na putu, zato je pozvao SFOR da mu osigura putovanje.

Na njegov poziv došlo je službeno vozilo mirovnih snaga, uz ljubaznost vozača krenuli su na put. Vozeći se kroz srušena okupirana mjesta, često su ih zaustavljali i kontrolisali okupatorski policajci. Prolazeći kraj bivšeg koncentracionog logora, u kojem je robovao, Hamza osjeti jezu, istu onu koju je osjećao prilikom prozivke. Tog momenta Emina uzdahnu i Hamzi išaretom pokaza na policajca koji je kontrolisao vozila iz suprotnog pravca.

– Onaj, onaj… me je silovao… u logoru.

Vidjevši da Eminu strah obuzima, Hamza zamoli vozača da ubrza.

Ulazeći u Ključ primijeti na planini Lubici ostatke bijelih kula, koje poput bijelih golubica, ispod svojih krila čuvaju historiju, dok ona  spava. Gledajući u stare zidine, sjeti se Hamza da je negdje pročitao o nastanku grada Ključa:

         – Tragajući za hranom, vodom, lijepim a sigurnim mjestom za život, jedno bosansko pleme, pronađe lijepu rijeku kraj koje se nastani. Svoje nastambe gradili su na kanjonu rijeke. Tu su bili sigurni sve dok nije naišlo ilirsko pleme Mezeji koje ih porobiše, a njihove nastambe naseliše i nadgradiše. U njima su Iliri živjeli dok ih nisu Rimljani nakon dugih ratova porazili.

Kao i predhodni žitelji tako i Rimljani na ovim prostorima, ostaviše trag življena na kamenu. Oni rijeku nazvaše Sanus što znači zdravlje. Kule koje su oni sagradili nazvaše Clovis.

Ima više legendi koje govore kako je grad Klju荠 dobio ime; grad kojeg su rušili, gradili i u njemu vladali: Neznana bosanska plemena i poznati bosanski kraljevi pa i osvajači – agresori: Iliri, Rimljani, Osmanlije, Austro-Ugari, Njemci i njihovi saveznici, kao i dojučerašnji vladari, komunisti, koji su Agrarnom reformom i nacionalizacijom, gradili bradstvo i jedinstvo, rušeći sve što im je na tom putu bradstva i jedinstva smetalo. Rušili su oni stare čaršije,  mezarja, bogomolje i turbeta, da nesmetaju u gradnji; privrednih, društvenih, sportskih i stambenih objekata, za do-brobit zajedničkog života.

U ovome zadnjem agresorskom ratu, agresorski  urbicisti nisu birali, cijele gradove i sela oni su rušili, sa ciljem da u njima život u potpunosti zatru.    

Razmišljajući o tome Hamza nije ni primjetio da su stigli u Biljane.

             Njihovom dolasku obradova se Biljaničanin.

– Drago mi je što ste došli, da vidite i moj rodni kraj. Nakon agresije, nema mjesta gdje nema šehidskog mezarja, koja svjedoče i opominju. U centru grada Ključa, Velagići-ma, Ramićima, Krasuljama, Humićima, Sanici, Prhovu i u mojim Biljanima u kojima je ukopano dvijesta pedeset i osam šehida.

Obilazeći šehidska mezarja, Hamza susreće šehidske porodice, muhadžire, saborce, preživjele logoraše iz agresorskih koncentracionih logora. Radost nije mogao skriti ni kad je sreo, svoga supatnika, svog vidara, logoraša, saborca, Ramu. Nakon dirljivog susreta i razgovora od zadnjeg viđenja, Ramo se sjeti zajedničkog putovanja.

– Sjećaš li se Hamza, kad smo putovali sa mojim rahmetli djedom Ferizom i njegove priče o masakru u Drugom svjetskom ratu, koji se desio na Grmeču? Tad smo ga molili da šuti i da o tome ne govori. Nakon pedeset godina, za njihove kosti, rasute po Grmeču, još se ne zna. Ta šutnja nas je koštala u ovome agresorskom ratu, u ime iste ideologije, učinjen je genocid u Biljanima i ostalim mjestima na općini Ključ i cijeloj Bosni. Ubijeni su i oni koji su imena dobili, po imenima, očeva, djedova, amidža, daidža, onih koji su ubijeni, prije pedeset godina.

     Vijest koju su prenijeli mediji širom svijeta slušao je i Hamza sa svojom Eminom.

Dan genocida, obilježen šehidskim dženazama, obi-laskom bivših agresorskih koncentracionih logora, otkrivenih masovnih grobnica, šehidskih mezarja i mjesta stratišta. Da se na licu mjesta, kaže istina o agresorskom ratu, u kojem je uz genocid nad Bošnjacima, počinjen urbicid i lingvicid.

Prateći ovu manifestaciju, novinari su pisali o pre-živjelim logorašima, silovanim logorašicama, šehidskim je-timima, prognanicim, izbjeglicama – muhadžirima.

Dok obilaze mjesta tuge, mjesta prkosa i ponosa, uz molitvu, pitaju se Bošnjaci:

– Zar se rađamo, samo zato da bi nas dušmani, genocidom zatirali?

U dovama mole Allaha dželle šanuhu, da šehidima podari Džennet, njihovim porodicama sabur, ratnim zločin-cima zaslužnu kaznu. Da pobijedi pravda i mir zavlada među ljudima. Da nestane, samo zvana republika, ta genocidna tvorevina. Da Bosna i Hercegovina ostane jedinstvena i suverena, u kojoj mogu živjeti svi, oni koji je vole i osjećaju je svojom državom.

Da se više, nikad i nigdje, ne ponovi lingvicid, urbicid niti genocid!

Amin!

 

(Kraj)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.