Kozarac.ba

Noćas spaljujemo iluzije

Pise:Senad Avdic

Dodik je tačno znao bolne tačke pregovarača iz SDP-a, Lagumdžije, Kušljugića i Lidije Korać

Može biti da je duh, bit sporazuma koji su potpisali lideri dvije navodno socijaldemokratske stranke, Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik, najbolje sadržan u kobajagi činovnički sročenoj floskuli, naoko praznoj, ali suštinski presudnoj rečenici iz zajedničkog kominikea: onoj u kojoj se konstatira kako su se “dvije stranke složile da je potrebno jačanje koordinacije entiteta sa državom“.

Kakva država, kakvi bakrači, države će biti onoliko koliko je entiteti “iskoordiniraju“, odnosno koliko se dogovore Lagumdžija i Dodik.

Dok nastaje ovaj tekst, nisu svi detalji iz ovoga sporazuma bjelodani, ali generalno se čini da su se dvojica autoritarnih socijal­demokratskih oligarha, kao ljudi i kao bivši komunisti, o državnim prerogativima i prioritetima, to jest o njihovoj razumnoj redukciji, dogovorila po modelu Vladimira Ilji­ča Lenjina – bolje manje, a bolje.

Milorad Dodik je u pregovorima sa Lagumdžijom i njegovim ključnim suradnicima pristupio vrlo pažljivo, analitički i temeljito ciljao tamo gdje i šta koga sa druge strane pregovaračkog stola najviše žulja, svrbi, tangira, frustrira. A vrh SDP-a nije ništa drugo nego prosti zbir priprostih, samoživih klijentelističkih individua i njihovih krajnje privatnih, a krupnih, “sitnosopstveničkih“ inter­e­sa. I tako je, prema privatnim “paljenjima“, Dodik odab­i­rao, odnosno nametao teme za koje je unaprijed znao, ili morao znati, da će se “partneri“ glatko (zlatko) bez osta­tka složiti Lidiju Korać, potpredsjednicu SDP-a BiH i najvećeg pravnog autoriteta u Lagumdžijinom amatersko-volun­tarističkom bliskom okruženju, nikada neće popustiti vatrena srdžba i osvetoljubivi nagon prema Centralnoj izbornoj komisiji BiH.

Da nije bilo CIK-a koji ju je prije dvije i pol godine suspendirao uslijed sukoba interesa, već bi dvije godine gospođa Korać bila veleposlanica BiH u Briselu i ne bi morala u astronomski skupim čizmama paziti na svaki korak da ne ugazi u blato po vukojebinama tipa Aleksandrovca, Kalesije, Doboj-Istoka.

Razvlašćivanje Centralne izborne za Dodika je pitanje strateške naravi, za Lidiju Korać stvar osobne frustracije i osvete. Nije Lidija Korać lišena strateških javno-privatnih resentimana ni prema Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću BiH: već mjesecima tamo se razmatraju (a zapravo kisele) prijave protiv njene sestre, tužiteljice Tužiteljstva BiH Vesne Budimir koju se tereti da je bezočno za ozbiljnu količinu para ojadila veći broj osoba.

Tužno je bilo na jednoj televiziji gledati Mirzu Kušljugića, člana najužeg rukovodstva SDP-a BiH i “eksperta-pregovarača“, kako objašnjava i interpretira svrsishodnost sporazuma postignutog sa Miloradom Dodikom. Ovaj bivši ambasador BiH u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo uspješan, opće je mišljenje, nažalost, ne vidi dalje od (“Elektropre“)nosa; njegov je politički obzor limitiran onim što se u psiho-sociološkoj teoriji zove “kretenizam specijalizacije“. Za Kušljugića je struja isto ono što su za Fikreta Abdića (bili) pilići, brojleri, pernate životinje; generalno, neutralna djelatnost, koju je nužno osloboditi od politike. I na te i takve je tokom pregovora sa SDP-om tipovao i računao Dodik, kao što je JNA (ispravno) računala na Abdića kojem je decenijama osigurala ekskluzivna, monopolska prava da snabdijeva milionsku armiju vojnih obeznika svojim slatkim velikokladuškim programom.

I tako dolazimo do najvažnijeg, najpodmuklijeg dijela sporazuma dviju stranaka: suglasnosti dvojice “vječitih rivala“, stranačkih dinosaurusa, Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, da se u “strukturalnom dijalogu“, a zapravo u međustranačkoj i međuentitetskoj “bilaterali“ promijeni način izbora i imenovanja entitetskih tužitelja; tako što će se bitno ograničiti svemoć Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH.

Ideja bi, da kojim slučajem nije politički motivirana, a jeste, već da je sadržavala minumum principijelnosti, dosljednosti, imala legitimitet. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH već godinama funkcionira, starinskim jezikom rečeno, kao “otuđeni centar moći“.

Ne postoje elementarni demokratski kontrolni mehanizmi kojima bi se VSTV uokvirio u ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine. Ako je tačno, a mediji tvrde da jeste, da je upražnjeno mjesto glavnog državnog tužitelja rezervirano za Gorana Salihovića, predsjednika Općinskog suda u Sarajevu, tada je to prvorazredni skandal. Salihović u svojoj skromnoj karijeri nikada nije bio tužitelj, bavio se nekim sitnim parničnim zajebancijama po Tuzli i okolini, prije nego što ga je zavičajna pravosudna zajednica dovela da poklopi najveći općinski sud u državi. Salihović je, navodno, miljenik domaćih i međunarodnih hohštaplera, koji kontroliraju VSTV. To je ozbiljan alarm da se odozdo pa do vrha pretrese rad VSTV-a.

Ne može se olako preći preko činjenice, treba je permanentno problematizirati, da je Disciplinska komisija VSTV-a pomazila državnog tužitelja Olega Čavku kažnjavajući ga simboličnom novčanom kaznom za fakinski, nevjerojatan, kažnjiv “propust“: hakiranje svojeg šefa, bivšeg glavnog tužitelja Milorada Barašina. Ni to što se predsjednik Disciplinske komisije VSTV-a Arben Murtezić prethodno dokazivao kao radnik osiguranja američke ambasade u Sarajevu ne smije ostati neproblematizirano. Nisu se, međutim, Dodik i Lagumdžija složili, usaglasili oko nužnosti da se VSTV pročisti, provjetri, uljudi, profesionalizira, depolitizira, oslobodi utjecaja domaćih i međunarodnih probis­vijeta, kalk­ulanata, privede “k poznaniju prava, što je ljudska dužnost najs­vetija“ (Njegoš): zajednički su zaključili da ga treba razvlastiti, entitetski rasčerečiti, stranački podjarmiti.

Dogovor Lagumdžije i Dodika temeljem kojeg će ubuduće entitetske tužitelje birati entitetski parlamenti, blagogoljivo, sa visine, ekspertski obrazlaže, opet, Lidija Korać, pravni partijski autoritet SDP-a BiH: “to je usklađeno sa europskom praksom“, tvrdi. Predratna pravna referentica u Republičkom MUP-u BiH od svih europskih država izdvaja “susjednu Hrvatsku“ (koja još nije članica EU, ali će biti sredinom naredne godine), veli da su pravne stečevine Hrvatske nešto na što se BiH treba referirati i ravnati se prema njima.

Naravno, sve je pogrešno, krivo pročitano, ako je pročitano uopće: hrvatskog glavnog državnog tužitelja, na toj dužnosti je već četvrti mandat gospodin Mladen Bajić, predlaže Vlada Republike Hrvatske, provjerava saborski odbor za pravosuđe, pa nakon izviješća o četvorogodišnjem radu potvrđuje, ili ne potvrđuje Hrvatski sabor. Bajiću se posrećilo da su ga četiri Vlade Hrvatske (Račanova, Sanaderova, Kosorkina i prije mjesec dana Milanovićeva) predložile a njihove saborske većine (re)izabrale. Glavni državni tužitelj u Hrvatskoj sam bira svoje temeljne suradnike, županijske i općinske čelne ljude, sve ostalo je, preko devedeset posto kadrovskih rješenja, u rukama tamošnjeg Državnog sudbenog i Državnog odvjetničkog vijeća u kojima ne sjede stranački namještenici, već autoriteti iz različitih oblasti, predstavnici civilnog društva, akademske zajednice, nevladini aktivisti.

I Dodik i Lagumdžija su, da su namjeravali biti vjerod­o­stojni, prije nego što su ušli u državni aranžman sa ciljem potkopavanja države, svom entitetu mogli osigurati vladavinu prava. Nisu to učinili, naprotiv. Kada je prije tri godine “mečka zaigrala pred vratima“ Dodiku zbog kiriminala u izgradnji zgrade Vlade RS-a, a Lagumdžiji usljed nesumnjivog prisustva u aferi “reket“, uglas su i jedan i drugi vrisnuli da ne priznaju Tužiteljstvo i Sud BiH.

Tužiteljstvo Srbije raspetljava sedmicama pljačku tamošnje “Agrobanke“, prati puteve novca, od kojih je jedan vodio u Banju Luku, direktno u kabinete Dodikovih ministara. Tužiteljstvo Švicarske pohapsilo je i saslušalo posljednjih dana pogolem broj ljudi umiješanih u pljačku Bošnjačkog instituta u Zürichu i dosta indicija ukazuje da Lagumdžijino maslo u toj ogromnoj pljački nije za ramazana.

Kojoj će adresi u Banjoj Luci srpsko Tužiteljstvo iz Beograda proslijediti zahtjev za provođenje istrage protiv Milorada Dodika ili nekog njegovog ministra? Nekom tužitelju kojeg Dodikova većina u Skupštini Srpske imenuje.

Lagumdžija je već dvije godine pokušavao, ali nije uspio, staviti pod stranačku/ličnu kontrolu policiju i na kraju prividno odustao. Zapravo, shvatio je da su policiji svezane ruke: tužiteljstva su ta koja vode glavnu riječ, hoće li policija postupiti ovako, ili onako, ili neće uopće postupati. Entitetsko tužiteljstvo, koje je stranački birano, bez problema i profesionalnih obzira može pocijepati sve što švicarski tužitelji prikupe i pošalju u vezi sa pljačkom imovine Adila Zulfikarpašića.

To se zove “jačanje koordinacije entiteta sa državom“. Koja će po marksističkim predviđanjima kad-tad ionako morati odumrijeti.

 

(SB)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.