.jpg)
svabo
Pise:Senad Avdic
Dodik je tačno znao bolne tačke pregovarača iz SDP-a, Lagumdžije, Kušljugića i Lidije Korać
Može biti da je duh, bit sporazuma koji su potpisali lideri dvije navodno socijaldemokratske stranke, Zlatko Lagumdžija i Milorad Dodik, najbolje sadržan u kobajagi činovnički sročenoj floskuli, naoko praznoj, ali suštinski presudnoj rečenici iz zajedničkog kominikea: onoj u kojoj se konstatira kako su se “dvije stranke složile da je potrebno jačanje koordinacije entiteta sa državom“.
Kakva država, kakvi bakrači, države će biti onoliko koliko je entiteti “iskoordiniraju“, odnosno koliko se dogovore Lagumdžija i Dodik.
Dok nastaje ovaj tekst, nisu svi detalji iz ovoga sporazuma bjelodani, ali generalno se čini da su se dvojica autoritarnih socijaldemokratskih oligarha, kao ljudi i kao bivši komunisti, o državnim prerogativima i prioritetima, to jest o njihovoj razumnoj redukciji, dogovorila po modelu Vladimira Iljiča Lenjina – bolje manje, a bolje.
Milorad Dodik je u pregovorima sa Lagumdžijom i njegovim ključnim suradnicima pristupio vrlo pažljivo, analitički i temeljito ciljao tamo gdje i šta koga sa druge strane pregovaračkog stola najviše žulja, svrbi, tangira, frustrira. A vrh SDP-a nije ništa drugo nego prosti zbir priprostih, samoživih klijentelističkih individua i njihovih krajnje privatnih, a krupnih, “sitnosopstveničkih“ interesa. I tako je, prema privatnim “paljenjima“, Dodik odabirao, odnosno nametao teme za koje je unaprijed znao, ili morao znati, da će se “partneri“ glatko (zlatko) bez ostatka složiti Lidiju Korać, potpredsjednicu SDP-a BiH i najvećeg pravnog autoriteta u Lagumdžijinom amatersko-voluntarističkom bliskom okruženju, nikada neće popustiti vatrena srdžba i osvetoljubivi nagon prema Centralnoj izbornoj komisiji BiH.
Da nije bilo CIK-a koji ju je prije dvije i pol godine suspendirao uslijed sukoba interesa, već bi dvije godine gospođa Korać bila veleposlanica BiH u Briselu i ne bi morala u astronomski skupim čizmama paziti na svaki korak da ne ugazi u blato po vukojebinama tipa Aleksandrovca, Kalesije, Doboj-Istoka.
Razvlašćivanje Centralne izborne za Dodika je pitanje strateške naravi, za Lidiju Korać stvar osobne frustracije i osvete. Nije Lidija Korać lišena strateških javno-privatnih resentimana ni prema Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću BiH: već mjesecima tamo se razmatraju (a zapravo kisele) prijave protiv njene sestre, tužiteljice Tužiteljstva BiH Vesne Budimir koju se tereti da je bezočno za ozbiljnu količinu para ojadila veći broj osoba.
Tužno je bilo na jednoj televiziji gledati Mirzu Kušljugića, člana najužeg rukovodstva SDP-a BiH i “eksperta-pregovarača“, kako objašnjava i interpretira svrsishodnost sporazuma postignutog sa Miloradom Dodikom. Ovaj bivši ambasador BiH u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo uspješan, opće je mišljenje, nažalost, ne vidi dalje od (“Elektropre“)nosa; njegov je politički obzor limitiran onim što se u psiho-sociološkoj teoriji zove “kretenizam specijalizacije“. Za Kušljugića je struja isto ono što su za Fikreta Abdića (bili) pilići, brojleri, pernate životinje; generalno, neutralna djelatnost, koju je nužno osloboditi od politike. I na te i takve je tokom pregovora sa SDP-om tipovao i računao Dodik, kao što je JNA (ispravno) računala na Abdića kojem je decenijama osigurala ekskluzivna, monopolska prava da snabdijeva milionsku armiju vojnih obeznika svojim slatkim velikokladuškim programom.
I tako dolazimo do najvažnijeg, najpodmuklijeg dijela sporazuma dviju stranaka: suglasnosti dvojice “vječitih rivala“, stranačkih dinosaurusa, Milorada Dodika i Zlatka Lagumdžije, da se u “strukturalnom dijalogu“, a zapravo u međustranačkoj i međuentitetskoj “bilaterali“ promijeni način izbora i imenovanja entitetskih tužitelja; tako što će se bitno ograničiti svemoć Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH.
Ideja bi, da kojim slučajem nije politički motivirana, a jeste, već da je sadržavala minumum principijelnosti, dosljednosti, imala legitimitet. Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH već godinama funkcionira, starinskim jezikom rečeno, kao “otuđeni centar moći“.
Ne postoje elementarni demokratski kontrolni mehanizmi kojima bi se VSTV uokvirio u ustavnopravni poredak Bosne i Hercegovine. Ako je tačno, a mediji tvrde da jeste, da je upražnjeno mjesto glavnog državnog tužitelja rezervirano za Gorana Salihovića, predsjednika Općinskog suda u Sarajevu, tada je to prvorazredni skandal. Salihović u svojoj skromnoj karijeri nikada nije bio tužitelj, bavio se nekim sitnim parničnim zajebancijama po Tuzli i okolini, prije nego što ga je zavičajna pravosudna zajednica dovela da poklopi najveći općinski sud u državi. Salihović je, navodno, miljenik domaćih i međunarodnih hohštaplera, koji kontroliraju VSTV. To je ozbiljan alarm da se odozdo pa do vrha pretrese rad VSTV-a.
Ne može se olako preći preko činjenice, treba je permanentno problematizirati, da je Disciplinska komisija VSTV-a pomazila državnog tužitelja Olega Čavku kažnjavajući ga simboličnom novčanom kaznom za fakinski, nevjerojatan, kažnjiv “propust“: hakiranje svojeg šefa, bivšeg glavnog tužitelja Milorada Barašina. Ni to što se predsjednik Disciplinske komisije VSTV-a Arben Murtezić prethodno dokazivao kao radnik osiguranja američke ambasade u Sarajevu ne smije ostati neproblematizirano. Nisu se, međutim, Dodik i Lagumdžija složili, usaglasili oko nužnosti da se VSTV pročisti, provjetri, uljudi, profesionalizira, depolitizira, oslobodi utjecaja domaćih i međunarodnih probisvijeta, kalkulanata, privede “k poznaniju prava, što je ljudska dužnost najsvetija“ (Njegoš): zajednički su zaključili da ga treba razvlastiti, entitetski rasčerečiti, stranački podjarmiti.
Dogovor Lagumdžije i Dodika temeljem kojeg će ubuduće entitetske tužitelje birati entitetski parlamenti, blagogoljivo, sa visine, ekspertski obrazlaže, opet, Lidija Korać, pravni partijski autoritet SDP-a BiH: “to je usklađeno sa europskom praksom“, tvrdi. Predratna pravna referentica u Republičkom MUP-u BiH od svih europskih država izdvaja “susjednu Hrvatsku“ (koja još nije članica EU, ali će biti sredinom naredne godine), veli da su pravne stečevine Hrvatske nešto na što se BiH treba referirati i ravnati se prema njima.
Naravno, sve je pogrešno, krivo pročitano, ako je pročitano uopće: hrvatskog glavnog državnog tužitelja, na toj dužnosti je već četvrti mandat gospodin Mladen Bajić, predlaže Vlada Republike Hrvatske, provjerava saborski odbor za pravosuđe, pa nakon izviješća o četvorogodišnjem radu potvrđuje, ili ne potvrđuje Hrvatski sabor. Bajiću se posrećilo da su ga četiri Vlade Hrvatske (Račanova, Sanaderova, Kosorkina i prije mjesec dana Milanovićeva) predložile a njihove saborske većine (re)izabrale. Glavni državni tužitelj u Hrvatskoj sam bira svoje temeljne suradnike, županijske i općinske čelne ljude, sve ostalo je, preko devedeset posto kadrovskih rješenja, u rukama tamošnjeg Državnog sudbenog i Državnog odvjetničkog vijeća u kojima ne sjede stranački namještenici, već autoriteti iz različitih oblasti, predstavnici civilnog društva, akademske zajednice, nevladini aktivisti.
I Dodik i Lagumdžija su, da su namjeravali biti vjerodostojni, prije nego što su ušli u državni aranžman sa ciljem potkopavanja države, svom entitetu mogli osigurati vladavinu prava. Nisu to učinili, naprotiv. Kada je prije tri godine “mečka zaigrala pred vratima“ Dodiku zbog kiriminala u izgradnji zgrade Vlade RS-a, a Lagumdžiji usljed nesumnjivog prisustva u aferi “reket“, uglas su i jedan i drugi vrisnuli da ne priznaju Tužiteljstvo i Sud BiH.
Tužiteljstvo Srbije raspetljava sedmicama pljačku tamošnje “Agrobanke“, prati puteve novca, od kojih je jedan vodio u Banju Luku, direktno u kabinete Dodikovih ministara. Tužiteljstvo Švicarske pohapsilo je i saslušalo posljednjih dana pogolem broj ljudi umiješanih u pljačku Bošnjačkog instituta u Zürichu i dosta indicija ukazuje da Lagumdžijino maslo u toj ogromnoj pljački nije za ramazana.
Kojoj će adresi u Banjoj Luci srpsko Tužiteljstvo iz Beograda proslijediti zahtjev za provođenje istrage protiv Milorada Dodika ili nekog njegovog ministra? Nekom tužitelju kojeg Dodikova većina u Skupštini Srpske imenuje.
Lagumdžija je već dvije godine pokušavao, ali nije uspio, staviti pod stranačku/ličnu kontrolu policiju i na kraju prividno odustao. Zapravo, shvatio je da su policiji svezane ruke: tužiteljstva su ta koja vode glavnu riječ, hoće li policija postupiti ovako, ili onako, ili neće uopće postupati. Entitetsko tužiteljstvo, koje je stranački birano, bez problema i profesionalnih obzira može pocijepati sve što švicarski tužitelji prikupe i pošalju u vezi sa pljačkom imovine Adila Zulfikarpašića.
To se zove “jačanje koordinacije entiteta sa državom“. Koja će po marksističkim predviđanjima kad-tad ionako morati odumrijeti.
(SB)
Add comment