Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (190-192)

Nakon sabah-namaza, uz «haberušu» dva roditelja sjećaju se, kada su ženili svoje sinove, Abdulaha i Kerima. U neko doba Hamza upita Eminu:

–  Reci mi kako je ime našoj Huseinovci?

– Zašto pitaš? – začudi se ona, – naša nevjesta se zove Sumeja.

Tad se otac zamisli.

– Kada sam telefonom razgovarao sa Huseinom on mi je rekao, da se zove Šeherzada.

– Čuj, u pravu si – potvrdi Emina – deder zovi mladoženju da nam objasni.

Išaretom otac sina pozva da im objasni zavrzlamu oko imena. Sin zagrli roditelje, duboku uzdahnu i zajeca bez suza.

– U pravu ste, bila je Šeherzada. Prilikom grana-tiranja Travnika pogođena je škola u kojoj je radila moja Šeherzada. Jedna granata pogodila je učionicu i pri tom je poginulo dvoje njenih učenika, a ona je teško ranjena. Odvezli su je u bolnicu i ja sam za to čuo kad sam se vratio sa zadatka. Tih dana granate su sijale smrt u Lašvanskoj dolini u kojoj je stradala i naša komšinica Marija koja je stajala u redu za vodu. Bolje nije prošla ni Ivana koju je geler ranio dok je plivila bašču. Baš kad sam bio u posjeti dovezli su te dvije djevojke i jednu iz Podrinja nakon genocida u Srebrenici i smjestili ih sa mojom Šeherzadom. Mlade djevojke u svome bolu jedna drugu su hrabrile i pomagale. Kad se moja jedinica spremala za odbranu grada, svratio sam u bolnicu da se selamim sa svojom Šeherzadom. Na rastanku mi je rekla:

– Ako te Allah dželle šanuhu, poživi i spasi dušmanske ruke, dođi u ovu sobu i oženi djevojku, koja ti se tog momenta najviše svidi.

Osmjehnuo sam se.

– Odavno nisam čuo bolju šalu, ali sam obećao da ću joj ispuniti želju. Tokom odbijanja napada neprijatelja mislio sam na svoju ljubav. Izvlačeći ranjene drugove iz rovova, suosjećao sam njihove rane kao i rane moje Šeherzade. Nakon što je moju jedinicu na položajima zami- jenila druga, vratio sam se u grad i istog dana otišao u bolnicu. Ušao sam u sobu u kojoj sam ostavio svoju Šeher-zadu. Soba je bila puna ranjenika, a jedna mlada bolničarka previjala im rane. Kad me je primjetila, preko ramena me pogledala, na moje pitanje tužno mi odgovorila.

– Otpuštene su Ivana i Marija a Šeherzada je umrla. I ja sam otpuštena, a s obzirom da nemam gdje niti kome ići ostala sam u bolnici da hizmetim.

– Tako sam upoznao Sumeju, a ujedno i ispunio želju svojoj rahmetli Šeherzadi. Eto, to je ta vaša nevjesta, Sumeja.

– Prokleti rat – tužno će Hamza – kako se samo poigrava sudbinama insana.

Izađe iz okruženja porodice, osami se i zagleda pogledom negdje u daljinu.

– Bože dragi, koliko malo znamo o sebi, svome narodu, jeziku i kulturi. Učili smo iz knjiga koje su napisali tuđi pisci, pa i oni koji su planirali da nestanemo kao narod. Nismo spoznali sebe, a trudimo se da naučimo jezike drugih naroda, da bi lakše spoznali njihovu kulturu, običaje i tradiciju. Kad nas neko upita o našoj državi, kulturi, naciji i vjeri, zacrvenimo se pa onda zamislimo poput učenika koji nije naučio lekciju. Može reći samo ono što je naučio iz knjiga koje je pročitao nekada, onomad, kad se moralo. Tad insan shvati, da pored očiju ne vidi i da je pored silnog znanja, nepismen.

Tri ahbaba, tri gastarbajtera, čekajući da okupator dozvoli, da obave dženazu rahmetli Hadži u Banja Luci, slušali su prenos utakmice, Turska-Bosna i Hercegovina.

– Eh, da je moj Kerim živ, možda bi i on zaigrao u reprezentaciji – uzdahnu otac šehida, pa nastavi – valjalo bi zgarište očistiti i kuću napraviti u kojoj bi dočekivali svoje, kad se umore, ozebu od hladne tuđine. Da u našoj avliji  nostalgiju liječe. Svoje šehide pronaći i dženazu im klanjati.

Slušajući ga, oglasi se njegov bivši poslovođa Hasan.

– Treba mlađima pomagati, da se vrate. Iskustvo i kapital ulagati u svoju domovinu i spasiti djecu od asimi-lacije. Fabriku boja i lakova, želio sam napraviti u Prijedoru na svojoj djedovini u Čeli. Nažalost moj rodni kraj, ostao je pod okupacijom, zato ću fabriku izgraditi u Tuzli i vratiti svoju djecu iz tuđine. Nadam se da ću jednu fabriku napra-viti i u svome Prijedoru u svojoj rodnoj Čeli, kad se stopi  od srama, od stida, ona genocidna tvorevina i kad slobodna i nezavisna Bosna i Hercegovina doleprša u moju rodnu avliju.

Nakon dugog čekanja, okupatori nisu dozvolili da se ispuni posljednja želja rahmetlije Hadže, da počiva u haremu svojih predaka. Vraćajući mejita na drugo, slobo-dno mezarje, tužno Hamza prozbori:

– Ni mrtvima Bošnjacima ne daju da se vrate, a kamoli nama živima.

Preživjeli obilaze otkrivene masovne grobnice u nadi da pronađu svoje ubijene, svoje šehide. Vozeći se od jednog do drugog stratišta od vođe tima za ekshumaciju dobivaju informacije o lokacijama masovnih grobnica i broju pronađenih Bošnjaka, Hrvata, Albanaca, Roma…

Neumorno Hamza traži svoje šehide. Nije ih pro-našao u otkrivenim masovnim grobnicama Lanište, Crvena zemlja I i II kod Ključa, Hrastova Glavica kod Sanskog Mosta, Lisac kod Bosanske Krupe. Prati svaku ekshumaciju  u nadi da će pronaći kosti svojih šehida.

Obilazeći masovnu grobnicu u Starim Kevljanima, kod Kozarca, Hamza je upoznao Prijedorčanku Havu Ta- darević, majku šest šehida, koja u društvu Arife Garibović, također majke šest šehida, zagleda se u svakog ekshu-miranog mejita, ne bi li prepoznala nekog od svojih sinova. Hamza gleda u Arifu i Havu pokušava da suosjeti njihovu bol, pa samom sebi prizna dok u mislima ponovo doži-vljava logor.

– Teže mi padaju suze majke Prijedorčanke i majke Kozarčanke, za ubijenim sinovima, nego sve patnje koje sam preživio u okupatorskim koncentracionim logorima.

Hamza baci pogled na Kozaru, da bi od drugih sakrio svoju suzu. Gledajući u  pravcu Omarske u kojoj je bio agresorski koncentracioni logor, prisjeća se ropstva.

-U tim fabrikama smrti, doznao sam, šta je bol a šta poniženje, kako se žeđu i glađu muče i ubijaju ljudi. Slušao sam kako strah na zubima svira posmrtni marš – jezivo će Hamza – dok tama prekriva žive kosture, tad jeza u ćeliji kopa mezar, kraj kojeg svaki logoraš, sebi dženazu-namaz klanja, ne znajući ko će dočekati sabah. A kad zora zarudi, tad sunce, od ćelije bešiku gradi, u kojoj poput majke, miluje logoraše, one  koji su preživjeli noća-šnju prozivku.

Iz tih misli trže ga sirena hitne pomoći, nekom je pozlilo, od gledanja masovne grobnice.
U jednom momentu Hamzi se učinu da vidi svoga radnog kolegu, gastarbajtera Mustafu, kako stoji kraj grobnice. Srce mu uzdrhta i on poželi da ga pozdravi. S leđa mu priđe, stavi svoju ruku na njegovo rame i tad vidje nepoznato lice, koje mu se predstavi:

– Ja sam novinar. Tražim prijatelja – gledajući u grobnicu, nastavi svoju priču – dugi niz godina, pisao sam za sportsku reviju Tempo i pritom upoznao mnogo sportista, među kojima i bildera Fikreta Hodžića sa ovog podneblja… iz Trnopolja kod Prijedora.

Prateći ga na sportskim takmičenjima postali smo prijatelji. U svojim novinarskim člancima pisao sam o uspjesima našeg šampiona Hodžića, koji je petnaest puta bio prvak Jugoslavije. Kao sportista, obišao je svijet, bio je sportski ambasador naše zemlje. U srednjoj kategoriji  bio je prvak Mediterana, vice šampion Evrope. Pratio sam Fikreta na svjetskom prvenstvu kad je osvojio treće mjesto. Tom prilikom upoznao je tadašnjeg svjetskog prvaka Arnolda Schwarzeneggera.

Na jednom treningu, razmijenili su sportsku opremu. Kaiš kojeg je dobio od Schwarzeneggera, za Fikreta, bila je draga uspomena. Rado ga je nosio i prijateljima pokazivao.

Novinar obrisa suzu, ne trepćući gleda u otkrivenu masovnu grobnicu, hrabreći samoga sebe:

– Prepoznaću ga po kaišu, poklonu, kojeg je dobio od sportskog prijatelja.

I ovaj put, Hamza nije pronašao nikog svog. Među šehidskim porodicama prepoznao je Radio – televiziskog voditelja Vehida Gunića. Traži svoje rođake i prijatelje, među kojima i doktora Esada-Esu Sadikovića, koji je odve-den iz koncentracionog logora Omarska u nepoznatom pra-vcu. Vratio se Hamza kući kaharli. Pijući svoju jutarnju ka-hvu, ovaj put gorku, slušao je radio emisiju «Pamtimo, pišimo, snovajmo». Gosti  emisiji bili su profesori i doktori  Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i među-narodnog prava, koji djeluje pri Univerzitetu u Sarajevu. Govorili su o rezultatima svoga istraživanja:

– Zločin koji je počinjen prilikom agresije na Bosnu i Hercegovinu, jedna je od najvećih tragedija u ljudskoj povijesti. U toj agresiji izvršen je genocid nad bošnjačkim narodom. Genocid su počinili srpski agresori uz pomoć saveznika, bosanskih pravoslavaca, koji postadoše izdajnici svoje zemlje, Bosne i Hercegovine, kršeći Povelju Ujedi-njenih naroda i Konvenciju o genocidu iz 1948. godine.            Izvještaj o radu Komisije za traženje nestalih, iznio je Amor Mašović:

– Ove godine, na Dan genocida, utvrdiće se broj šehida koji su pronađeni i identifikovani u pojedinačnim i masovnim grobnicama. Uz klanjanje dženaze biće dostojno pokopani u šehidska mezarja u: Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu, Ključu, Banja Luci, Bosanskom Petrovcu, Srebrenici…

Slušajući vjesti Hamza dobaci hanumi:

– Pronađen je i naš prijatelj… Sumejin otac.

– Treba pomoći nevjesti u ovom teškom iptilahu – kroz suze će svekrva Emina.

Kao mnoga udruženja i džemati po Bosni i Herce-govini, Sandžaku pa i dijaspori, i „Hamzin“ džemat orga-nizovao je prevoz na dženazu Bosanskim šehidima Podri-nja. Sa svih strana u pravcu Srebrenice istim putevima kojim su agresori protjerali preživjele Bošnjake i njihovu djecu u neizvejesnost, idu i predstavnici demokratskog svijeta. Prolazeći kroz srušene gradove i sela, demokrate osjećaju težinu na savjesti i kajanje što dozvoliše da se u srcu Evrope ponovi genocid. U koloni vozila ide i autobus iz „Hamzinog“ džemata, u kojem je i jetim Sumeja. Putu-jući dolinom Drine Sumeja zamoli da autobus stane.

– Odavde ću pješice, do moje rodne kuće. Želim vidjeti nakon dugo vremena najljepše mjesto na Dunjaluku, svoj rodni kraj. Sa njom i njenim Huseinom uputiše se sve-kar, svekrva  i njene dvije prijateljice. Jetim Sumeja duboko udahnu, u plućima osjeti uzdah povratka i u trenu sroči stihove:

 “ Skoro je to bilo,
  s tugom se sjećam,
 dječjih dana zlatnih,
 kad ih jednom  zbrisa,
 požar godina ratnih“.

Nakon nekoliko koraka Sumeja zastade, okrenu se naokolo i uplašeno reče:

– Mi smo zalutali, ovo nije moje rodno mjesto – zbunjeno rukom pokaza – ovdje bi trebala biti škola, preko puta moja kuća, tamo džamija i mezarje, ne vidim ni kuće mojih komšija. Ničeg nema, sve je srušeno!

Zaplaka, gledajući ruševine, obrasle grmljem kupine i trnja. Putevi zarasli, voćnjaci zapušteni i u šumarke pre-tvoreni, iznad kojih se nazire poneki odžak, koji poput niša-na pokazuje čije je ognjište srušeno.

Sumeja pokušava da pokaže svoj rodni kraj,  koji i sama teško prepoznaje. Ide zaraslim putem na kojem su svoj pečat ostavile i tenkovske gusjenice, zastaje, i gleda nostalgično tražeći svoju stazu djetinjstva. U jednom voć-njaku, kao da prepozna oronulo stablo himberuše, kalem njenog djeda. Prođe kroz kupine i trnje, uđe u zarasli vo-ćnjak, dođe do jabuke, na stablo, kao na majčino krilo nasloni glavu i zaplaka. Suza pade na list mladice koja posta filmsko platno, na kojem u mislima gleda, svoj film života. Promiču sretni kadrovi. Njeno sretno djetinjstvo, prvi dani škole, nestašne igre njene generacije. Vidi svoju majku kako postavlja sofru u đul-bašči dok babo pravi «hukaljku» na jabukovom ogranku. Iz komšijskih avlija izviruju djeca sa željom da se i ona pohukaju. U kadar, u kojem su se djeca igrala, odnekud, kao ptice grabljivice, doletješe granate, koje postadoše vjesnici agresije. U ratni kadar bahnuše i holandski vojnici. Sumeja obrisa suze i sjeti se preživljenih strahota:

– Bježeći ispred agresora, mnogi Bošnjaci Podrinja, spas su potražili u Srebrenici, koju su Ujedinjene nacije proglasile zaštićenom zonom, i predali je na čuvanje Oružanim snagama Kraljevine Holandije. Raspoređeni po punktovima holandski bataljon čuvao je zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija. Oni što su dežurali na punktu, iznad naše mahale često bi svraćali kod nas na kahvu i himber, od jabuke himberuše, kojeg je mama pravila po receptu moje nene. A kad bi Holanđani donijeli pismo i paket od tetke i dajdžinice, koje su negdje u muhadžirluku, mama bi napra-vila i pitu od brašna, kojeg je babo na leđima donio iz Tuzle. Tad bi on radosno govorio.

– Dok je Holanđana, ne trebamo se bojati. Nas čuvaju Ujedinjene nacije, uz nas je cijeli Dunjaluk!

To Sumeju trže, kao da sad čuje očeve riječi.

– Eh, moj babo, mi smo Ujedinjenim nacijama vjerovali a oni nas prevariše, ko vehtu krpu, okupatoru u amanet pokloniše, a oni učiniše ono što naumiše.

Dok gleda u srušenu rodnu kuću u kojoj su četnici zarobili njeno djetinjstvo, a njenu avliju u mezar pretvorili. Njenu mladost i prošlost pokopali. Zamišlja kako ide iz škole, i već iz daljine vidi svoju kuću. Po dimu koji je iz odžaka lizao, znala je kakva će biti sofra i da li je topla soba. Tog momenta Sumeja osjeti tu toplu, sobu, oko srca i trzaj u trbuhu. Nježno se nasloni na Huseina i na uho mu šapnu:

– Ako Bog dželle šanuhu, dadne, postaćeš babo.

Husein čvrsto zagrli i poljubi svoju trudnicu i potvrdi.

– Vratiće se život u ovu avliju i u sve avlije u Podri-nju! Rađa se nova generacija Bošnjaka, koja će nositi imena naših šehida.

Primajući čestitke, buduća majka otkri svoju želju.

– Ako mi Allah dželle šanuhu, podari sina, daću mu ime rahmetli moga babe a ako podari kćerku da ću joj ime rahmetli majke.

Nakon obilaska srušenog ognjišta Sumeja sa svojim Huseinom, svekrom i svekrvom krenu u Potočare da se priključi u koloni «otpisanih» insana. U tužnoj koloni pre-dstavnici mnogih svjetska udruženja, nevladinih organiza-cije, među kojima su i Udruženje Žena u crnom Beograd, koje su došle da odaju počast bosanskim šehidima Podrinja, i na taj način osude one koji su počinili genocid nad boš-njačkim narodom, u ime…

Dok Hamza ide u koloni razmišlja, na koji način i za koje ciljeve su pobijeni svi Bošnjaci Podrinja, do kojih su došli okupatori.

Pod ruku Husein vodi svoju hanumu ravnodušno gleda u grupicu žena u crnini, pa samog sebe upita: 

– Je li to proradila svijest i kajanje, onima koji su mirno gledali, kako se nad bošnjačkim narodom pravi genocid. Ili… ?

Njegove misli prekinu, potresno sjećanje njegovog ratnog druga, koji je nadgledao ekshumaciju.

– Vidio sam stravične prizore. Ni mrtve Bošnjake nisu ostavili na miru. Pokušavajući sakriti tragove genocida, okupatori su prebacivali mrtve iz jedne u drugu masovnu grobnicu. Tako da su dijelovi jednog leša, nađeni u dvije masovne grobnice, koje su kilometrima udaljene jedna od druge. Slike masovnih grobnica titraju mi pred očima, naročito noću, osjećam zadah leševa.

Slušajući tužno sjećanje Hamza pokuša da osjeti taj isti miris koji je osjetio u ropstvu. Iznenadi se kad, mjesto mirisa mejita, osjeti već zaboravljeni, dragi miris.

– Nije vrijeme sjetve a osjećam miris oranice. Ovako mirišu naše zasijane njive.

U mislima vidi svoga rahmetli babu Ibrahima kako iz ruke sjeme zasijava, dok majka Hatidža, koju su četnici ubili, težačku sofru servira ispod  hašlame.

Iz tih misli trže ga glas sina:

– Babo, ne miriše to oranica, već to miriše svježa zemlja iz šehidskog mezarja u kojem su iskopani kaburovi za bosanske šehide Podrinja.

Hamza vrati pogled u šehidsko mezarje u kojem je zadnjih godina ukopano nekoliko hiljada šehida.

Na musali, tabuti poredani u safove, spremni za «smotru» šehida, koju obilaze živi Bošnjaci, među kojima je i Sumeja. Sa svekrvom Eminom traži svoga rahmetli babu. Prolazeći kraj tabuta, čita imena rahmetlija, zastane za tren kraj taputa poznatih, u sjećanjima ih oživi i po koju sa njima progovori. Nakon što pronađe daidžu, amidžu i svoju prvu učiteljicu dođe do tabuta sa imenom svoga babe te proguta gorku suzu, koja se zaustavila na njenim usnama. Drhtavom rukom pomilova tabut, na kojem su poredane sakupljene kosti iz masovnih grobnica. Dok u mislima gleda babin film života, za govornicom, govornici, domaći pa i svjetski političari, pričaju o genocidu nad bošnjačkim narodom, kojeg počiniše srpski okupatori uz pomoć izdaj-nika iz komšiluka, pa i onih iz «demokratske» Evrope koji su svojom šutnjom podržavali izvršioce genocida. Na vakat ezan zažubori dolinom Potočara i pozva na molitvu. Reis-ul-Ulema, doktor Mustafa Cerić nakon podne-namaza,  zanijeti dženazu-namaz, suosjećajući bol, svakog onoga koji danas na Ahiret ispraća svog šehida.

Nakon dženaze predstavnici mirovnih snaga ne garantuju bezbijednost Bošnjacima koji žele da ostanu i da nastave život u Podrinju.

– Bosanski šehidi mogu slobodno da ostanu u Srebrenici, a živi Bošnjaci moraju otići da nastave život ne-gdje, tamo daleko u muhadžirluku, u hladnoj tuđini?!

Slušajući svoju hanumu i gledajući u svježe kabure Hamza uzdahnu.

– Dok na šehidsko mezarje pada akšam, na svjetsku savjest odavno je pao mrak, koja je dozvolila da se nad bošnjačkim narodom napravi  genocid.

Nakon bajramskog ručka Hamza je slušao radio uz ilahije i sevdalinke. O značaju Bajrama govorio je imam čaršijske džamije, da bi na kraju uručio poziv slušaocima:

– Sutra je drugi dan Bajrama, “Dan šehida“. Posjeti-mo naša šehidska mezarja. Mi živi trebamo se sjećati svih oni koji su branili Bosnu i Hercegovinu a naročito onih, koji su u toj borbi poginuli. U našim dovama tražimo od Allaha dželle šanuhu, da im podari Džennet i da postanu šehidi. Slušajući radio hamza pomisli:

– Mogli bi obići Biljaničanina i šehidska mezarja u Ključu, kao proljetos na; Dan džamija, obišli smo porušene džamije: Prijedora, Kozarca, Sanskog Mosta, Ključa…

– Lijepo je čuvati svoje adete, posjećivati žive prijatelje, k'o i rahmetlije – prekinu ga Emina i odluči – spako-vaću nešto milošte pa ćemo sutra zarano krenuti.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.