“Hamza gastarbajter” (181-183)

Osvanu dan dolaska Emine.

Na berlinski aerodrom Tempelhof, Hamza je pora-nio. Saburli je iščekivao avion iz Ankare. Da bi skratio če-kanje, obišao je muzejsku postavku. Gledajući u muzejske eksponate posjetilac iz nužde razmišlja, nakon podizanja Berlinskog zida zaprijetila je glad Berlinčanima. Da bi spa-sili «wessi» od gladi uspostavljen je zračni most, preko kojeg su saveznici dopremali humanitarnu pomoć.

Gleda Hamza u fotografije koje svjedoče i oživlja-vaju vrijeme hladnog rata. U humanitarnom porodičnom paketu bila je hrana, odjeća i ostale sitnice koje život znače u gradu-državi, kojeg opasuje zid i oružana straža. Humani-tarci nisu zaboravili ni djecu, uz igračke i druge đakonije slali su im i čokolade, koje su bacane iz aviona malim padobranima iznad grada. Radost pri hvatanju čokoladnih padobrana, po berlinskim ulicama, uljepšali su djetinjstvo djeci podijeljenog grada.

Gledajući izložbu, Hamza uhvati sebe kako razmišlja.

– Umjesto čokoladnih padobrana, po bosanskim gradovima padaju granate, koje ubijaju i djecu. Koliko bi trebalo vazdušnih mostova u Bosni? Gradovi koji još nisu okupirani, opkoljeni su oružjima i oruđima, danonoćno se granatiraju Bihać, Bužim, Bosanska Krupa, Bugojno, Sar-ajevo, Travnik, Srebrenica, Žepa, Kalesija, Goražde, Zeni-ca, Tuzla, Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Mostar, Srebrenik…

Hamzino razmišljanje o opkoljenim gradovima, prekinu Osman.

– Najavili su slijetanje aviona iz Ankare. Idemo na carinsku kontrolu, tamo ćemo je najprije vidjeti.

Izlaze putnici, njemački turisti, vraćaju se sa godi-šnjeg odmora, kojeg su proveli negdje u Aziji, među njima grupa gastarbajtera, iz Turske.

Hamza pogledom traži Eminu. U svakom ženskom čeljadetu tražio je njen lik da bi u jednom momentu osjetio nježnu ruku na svome obrazu.

– Dragi Hamza, zar me ne poznaješ?

Hamza ugleda pred sobom nepoznatu žensku priliku koja ga je grlila.

– Hamza… ja sam tvoja… Emina – ponavljala je upla-kana.

– Je li moguće, da si to, ti… moja draga i jedina Emina! – kroz suze se radovao – živa si, živa, kako si propatila?

– Sve je to od Allaha dželle šanuhu. Nakon toliko vremena ponovo smo skupa.

– Bujrum… dobro mi došla!

– Ne čudim se što me nisi prepoznao, prošla sam ovodunjalučki džehenem. Vozeći se berlinskim ulicama, jedno drugom pričali su svoje ratne traume.

Nakon što se vozilo zaustavi ispred zgrade, Hamza se zahvali za vožnju i isprati prijatelja Osmana.

– Ne zamjeri, ako ti se ne svidi – otvarajući vrata – evo, ovo su moji «dvori» – u šali joj dobaci.

Dok je Emina razgledala stan nije mogla skriti izne-nađenje. Vidjela je drugu stranu života svoga hranioca i to je rastuži.

– Da vidiš u kakvim rupama drugi gastarbajteri žive – pokazujući joj stan, značajno joj dobaci – imam svoju kuhinju, svoj zahod.

Nakon što se malo sabra, Emina potraži neki sud pokazujući kahvu:

 – Nju sam mahsuzile donijela, milošta od kćerke. Sjećaš se, kada smo se uzeli? Od kašike se kućili, a ovu crkavicu smo pili, samo kad bi nam neko došao.

Hamza klimanjem glavom, potvrdi.

– To su bile teške i lijepe godine, kad smo se kućili, misleći za bolje sutra. To sutra, nikad nije došlo, došli su nacionalisti, koje iz «milja» prozvasmo četnici i sve nam srušiše. Insan se može u svome životu pet puta okućiti i raskućiti.

– Hamza, ovo je naše treće kućenje inšallah, uspje-ćemo – samouvjereno će ona.

– Mi to hoćemo i možemo. Jesi li čula za naše sino-ve Abdulaha i Kerima?

– Čula sam. Molim Allaha dželle šanuhu, da im podari Džennet – tužno će majka šehida.

– Šta je sa našim nevjestama, Kerimovcom i Abdu-lahovcom, kako su nam unuci?

– One su nakon izlaska iz logora deportovane u prihvatni centar Gašinci. Poslije su bili negdje u Njemačkoj, a kasnije, su sa svojim roditeljima otišli u Ameriku. U muhadžirluku, Kerimova je rodila kćerku, a Abdulahova sina!

– Emina, sve hoću da te pitam šta je s mojom majkom Hatidžom, braćom Jusufom, Abidom i njihovim porodicama? Šta je bilo sa nevjestom Medinom i ostalim komšijama?

– Selo je uništeno o tome mi je pričao Saim kad sam razmijenjena – drhtavim rukama pokaza nekoliko foto-grafija – nisam vjerovala, da od onako mirnog insana, može postati onako hrabar borac. Njegova jedinica, preuzela je preživjele logoraše. Za žene i djecu, davali su zarobljene vojnike. Uz agresore četnike bilo je i plaćenika koji su se sjatili da svoj zločinački nagon pokažu u ubijanju našeg, bošnjačkog naroda. Pronađeni novac u njihovim džepovima potvrđuje da su bili vrijedni u zločinu – za tren Emina ušuta, pa zaplovi sjećanjima – onih dana, kada su bahnuli, komšija Saim je pokupio porodicu i sa ostalim zbjegom krenuo. Na Osmanovu molbu poveo je i njegovu majku Medinu. Izdajnici iz komšiluka otkrili su kolonu i dojavili okupatorima. Jedna grupa u kojoj su bili Hatidža, Jusuf i Abid sa svojim porodicama, upali su u zasjedu. Kad  su ih pobili, u pojati su ih spalili.

Hamza zaplaka.

– Šta su im stari smetali? U kakvim mukama su samo umirali? Onaj vojvoda Žiga… rekao je da su ih pobili. Mislio sam da laže, kao obično. Nažalost, prvi put u životu rekao je istinu. Volio bi da je Žiga i ovaj put lagao.

Gubeći svijest, gleda svoj život od rođenja pa do ovog trena. Njegove pelene postaše njegovi ćefini. Po njega je došao melek smrti Azrail da ga povede u vječni život. Njegov «ćitab» života se zatvara i on ide svome Stvoritelju. Ponovo čuje svoje ime. Otvori oči da vidi ko mu je došao na dženazu i spazi insana u bijelom, kako mu se obraća:

– Gospodine Hamza, ja sam doktor Miralem. Vi se nalazite u bolnici radi pregleda, uskoro ćete kući.

Doktor je hrabrio pacijenta, krijući istinu o nje-govom zdravlju.

Nakon nekoliko dana u posjetu mu dođe Emina. Kad ga je vidjela kako sjedi na krevetu obradova se.

– Mašallah, ozdravio si, stigao haber od našeg sina Huseina. Zove nas na pir.

Suza se otisnu niz obraz i hasta zatvori oči. Emina sva u strahu zaplaka i pozva pomoć.

Hamza ponovo otvori oči.

– Jesam li ja to umro od sreće ili od tuge? Recite mi istinu. Nek’ zaboli,  kao udarci stražara logora.

Nakon kratke šutnje, Hamza ponovo upita:

– Jesam li to umro?

Na njegovo pitanje odgovori doktor Miralem.

– Gospodine Hamza, niste umrli, već ste ponovo rođeni. Morate mirovati i neko vrijeme ostati u bolnici.

– Ako nas sin poziva na pir, naša je čaršija slobodna – radosno će hasta.

Sjedeći uz njegovo uzglavlje Emina ga je hrabrila pokazujući mu pismo od Tilmana Zülch iz Gesellschaft für bedrohte Völker Göttingen. Pošto pročita pismo Hamza obrati se hanumi.

– Evo, pozivaju me, da dam svoju izjavu o onome što sam preživio u srpskom koncentracionom logoru. Ako Bog da, to ću uraditi i svjedočiti protiv onih koji su mi ovo zlo napravili. Idem u Den Hag, da se pred Tribunalom  ponovo susretnem sa Borom, Slobom i ostalim koji su već odavno napravili lingvicid, a sad  urbicid i genocid nad našim bošnjačkim narodom.

Okupator nastavlja sa žestokim granatiranjem i u svojim napadima postajao još bestijalniji. Stigla je i vijest u kojoj se govori o «Zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija» Srebrenici. Vijest je kratka i bolna:

„Srpski agresor, uz pomoć domaćih izdajnika iz komšiluka, počinio je genocid nad bošnjačkim narodom. Za nekoliko dana u Srebrenici ubijeno je deset hiljada Boš-njaka. Samo žene i djeca mogli su napustiti Zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija i krenuti prema slobodnoj teritoriji, koju kontroliše Armija RBiH. Preživjeli svjedoci, oni koji su prošli «put smrti», daju izjave o neviđenom zločinu.

Slušajući vijesti o tom zločinu Hamza tone u misao.

– U Srebrenici se desio genocid. Nažalost, nije jedina Srebrenica u kojoj su srpski agresori počinuli ge-nocid nad bošnjačkim narodom. Svaki Bošnjak ima svoju Srebrenicu, svoju živu ranu.

Hamza obrisa suze i prizna istinu samom sebi.

– Samo ja imam tri žive rane, tri svoje Srebrenice. Jedna moja Srebrenica desila se prve godine okupatorskog rata u Prijedoru i Kozarcu u kojem su pobijeni moji rođaci. U pedeset sedam koncentracionih logora, ubijeno je na hiljade Bošnjaka i ne mali broj Hrvata i  Albanaca. Po dolasku okupatora i njegovih ubica u Prijedor srušene su sve džamije i katoličke crkve, srušen je i: Stari Grad, Za-grad, Garevci, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Bišća-ni, Zecovi, Čarakovo i Stara Rijeka. Srušen je  i stari grad Kozarac i njegova naselja: Kamičani, Kozaruša, Kevljani, Suhibrod, Duračci, Trnopolje, Brđani, Alići, Hrustići, Fori-ći, Jakupovići, Hadžići, Hrnići, Heraci, Dera-Rika, Kalata, Garibovci, Sivci, Mujkanovići, Mahmiljini, Martići…

Osjećajući ratne traume Hamza se sjeti kako su okupatori uništili njegov rodni kraj.

– Druga se desila u mojoj čaršiji u kojoj se odavno desio lingvicid nad bosanskim jezikom, a sada okupator napravi i urbicid.

Kroz glavu mu prođoše muke kroz koje je prošao Biljaničanin.

– Njegova a moja treća „Srebrenica“ desila se Biljanima kod Ključa, u rodnom kraju moje nene Zejne.

Svako selo, svaki grad u Bosni koji je okupiran do-živio je sudbinu Srebrenice.

Nakon ovih misli Hamza se dugo muči. U dugim ne prospavanim noćima, ponovo preživljava ratne traume, osjećajući logoraške rane.

(nastavice se…)