Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (181-183)

Osvanu dan dolaska Emine.

Na berlinski aerodrom Tempelhof, Hamza je pora-nio. Saburli je iščekivao avion iz Ankare. Da bi skratio če-kanje, obišao je muzejsku postavku. Gledajući u muzejske eksponate posjetilac iz nužde razmišlja, nakon podizanja Berlinskog zida zaprijetila je glad Berlinčanima. Da bi spa-sili «wessi» od gladi uspostavljen je zračni most, preko kojeg su saveznici dopremali humanitarnu pomoć.

Gleda Hamza u fotografije koje svjedoče i oživlja-vaju vrijeme hladnog rata. U humanitarnom porodičnom paketu bila je hrana, odjeća i ostale sitnice koje život znače u gradu-državi, kojeg opasuje zid i oružana straža. Humani-tarci nisu zaboravili ni djecu, uz igračke i druge đakonije slali su im i čokolade, koje su bacane iz aviona malim padobranima iznad grada. Radost pri hvatanju čokoladnih padobrana, po berlinskim ulicama, uljepšali su djetinjstvo djeci podijeljenog grada.

Gledajući izložbu, Hamza uhvati sebe kako razmišlja.

– Umjesto čokoladnih padobrana, po bosanskim gradovima padaju granate, koje ubijaju i djecu. Koliko bi trebalo vazdušnih mostova u Bosni? Gradovi koji još nisu okupirani, opkoljeni su oružjima i oruđima, danonoćno se granatiraju Bihać, Bužim, Bosanska Krupa, Bugojno, Sar-ajevo, Travnik, Srebrenica, Žepa, Kalesija, Goražde, Zeni-ca, Tuzla, Gornji Vakuf, Donji Vakuf, Mostar, Srebrenik…

Hamzino razmišljanje o opkoljenim gradovima, prekinu Osman.

– Najavili su slijetanje aviona iz Ankare. Idemo na carinsku kontrolu, tamo ćemo je najprije vidjeti.

Izlaze putnici, njemački turisti, vraćaju se sa godi-šnjeg odmora, kojeg su proveli negdje u Aziji, među njima grupa gastarbajtera, iz Turske.

Hamza pogledom traži Eminu. U svakom ženskom čeljadetu tražio je njen lik da bi u jednom momentu osjetio nježnu ruku na svome obrazu.

– Dragi Hamza, zar me ne poznaješ?

Hamza ugleda pred sobom nepoznatu žensku priliku koja ga je grlila.

– Hamza… ja sam tvoja… Emina – ponavljala je upla-kana.

– Je li moguće, da si to, ti… moja draga i jedina Emina! – kroz suze se radovao – živa si, živa, kako si propatila?

– Sve je to od Allaha dželle šanuhu. Nakon toliko vremena ponovo smo skupa.

– Bujrum… dobro mi došla!

– Ne čudim se što me nisi prepoznao, prošla sam ovodunjalučki džehenem. Vozeći se berlinskim ulicama, jedno drugom pričali su svoje ratne traume.

Nakon što se vozilo zaustavi ispred zgrade, Hamza se zahvali za vožnju i isprati prijatelja Osmana.

– Ne zamjeri, ako ti se ne svidi – otvarajući vrata – evo, ovo su moji «dvori» – u šali joj dobaci.

Dok je Emina razgledala stan nije mogla skriti izne-nađenje. Vidjela je drugu stranu života svoga hranioca i to je rastuži.

– Da vidiš u kakvim rupama drugi gastarbajteri žive – pokazujući joj stan, značajno joj dobaci – imam svoju kuhinju, svoj zahod.

Nakon što se malo sabra, Emina potraži neki sud pokazujući kahvu:

 – Nju sam mahsuzile donijela, milošta od kćerke. Sjećaš se, kada smo se uzeli? Od kašike se kućili, a ovu crkavicu smo pili, samo kad bi nam neko došao.

Hamza klimanjem glavom, potvrdi.

– To su bile teške i lijepe godine, kad smo se kućili, misleći za bolje sutra. To sutra, nikad nije došlo, došli su nacionalisti, koje iz «milja» prozvasmo četnici i sve nam srušiše. Insan se može u svome životu pet puta okućiti i raskućiti.

– Hamza, ovo je naše treće kućenje inšallah, uspje-ćemo – samouvjereno će ona.

– Mi to hoćemo i možemo. Jesi li čula za naše sino-ve Abdulaha i Kerima?

– Čula sam. Molim Allaha dželle šanuhu, da im podari Džennet – tužno će majka šehida.

– Šta je sa našim nevjestama, Kerimovcom i Abdu-lahovcom, kako su nam unuci?

– One su nakon izlaska iz logora deportovane u prihvatni centar Gašinci. Poslije su bili negdje u Njemačkoj, a kasnije, su sa svojim roditeljima otišli u Ameriku. U muhadžirluku, Kerimova je rodila kćerku, a Abdulahova sina!

– Emina, sve hoću da te pitam šta je s mojom majkom Hatidžom, braćom Jusufom, Abidom i njihovim porodicama? Šta je bilo sa nevjestom Medinom i ostalim komšijama?

– Selo je uništeno o tome mi je pričao Saim kad sam razmijenjena – drhtavim rukama pokaza nekoliko foto-grafija – nisam vjerovala, da od onako mirnog insana, može postati onako hrabar borac. Njegova jedinica, preuzela je preživjele logoraše. Za žene i djecu, davali su zarobljene vojnike. Uz agresore četnike bilo je i plaćenika koji su se sjatili da svoj zločinački nagon pokažu u ubijanju našeg, bošnjačkog naroda. Pronađeni novac u njihovim džepovima potvrđuje da su bili vrijedni u zločinu – za tren Emina ušuta, pa zaplovi sjećanjima – onih dana, kada su bahnuli, komšija Saim je pokupio porodicu i sa ostalim zbjegom krenuo. Na Osmanovu molbu poveo je i njegovu majku Medinu. Izdajnici iz komšiluka otkrili su kolonu i dojavili okupatorima. Jedna grupa u kojoj su bili Hatidža, Jusuf i Abid sa svojim porodicama, upali su u zasjedu. Kad  su ih pobili, u pojati su ih spalili.

Hamza zaplaka.

– Šta su im stari smetali? U kakvim mukama su samo umirali? Onaj vojvoda Žiga… rekao je da su ih pobili. Mislio sam da laže, kao obično. Nažalost, prvi put u životu rekao je istinu. Volio bi da je Žiga i ovaj put lagao.

Gubeći svijest, gleda svoj život od rođenja pa do ovog trena. Njegove pelene postaše njegovi ćefini. Po njega je došao melek smrti Azrail da ga povede u vječni život. Njegov «ćitab» života se zatvara i on ide svome Stvoritelju. Ponovo čuje svoje ime. Otvori oči da vidi ko mu je došao na dženazu i spazi insana u bijelom, kako mu se obraća:

– Gospodine Hamza, ja sam doktor Miralem. Vi se nalazite u bolnici radi pregleda, uskoro ćete kući.

Doktor je hrabrio pacijenta, krijući istinu o nje-govom zdravlju.

Nakon nekoliko dana u posjetu mu dođe Emina. Kad ga je vidjela kako sjedi na krevetu obradova se.

– Mašallah, ozdravio si, stigao haber od našeg sina Huseina. Zove nas na pir.

Suza se otisnu niz obraz i hasta zatvori oči. Emina sva u strahu zaplaka i pozva pomoć.

Hamza ponovo otvori oči.

– Jesam li ja to umro od sreće ili od tuge? Recite mi istinu. Nek’ zaboli,  kao udarci stražara logora.

Nakon kratke šutnje, Hamza ponovo upita:

– Jesam li to umro?

Na njegovo pitanje odgovori doktor Miralem.

– Gospodine Hamza, niste umrli, već ste ponovo rođeni. Morate mirovati i neko vrijeme ostati u bolnici.

– Ako nas sin poziva na pir, naša je čaršija slobodna – radosno će hasta.

Sjedeći uz njegovo uzglavlje Emina ga je hrabrila pokazujući mu pismo od Tilmana Zülch iz Gesellschaft für bedrohte Völker Göttingen. Pošto pročita pismo Hamza obrati se hanumi.

– Evo, pozivaju me, da dam svoju izjavu o onome što sam preživio u srpskom koncentracionom logoru. Ako Bog da, to ću uraditi i svjedočiti protiv onih koji su mi ovo zlo napravili. Idem u Den Hag, da se pred Tribunalom  ponovo susretnem sa Borom, Slobom i ostalim koji su već odavno napravili lingvicid, a sad  urbicid i genocid nad našim bošnjačkim narodom.

Okupator nastavlja sa žestokim granatiranjem i u svojim napadima postajao još bestijalniji. Stigla je i vijest u kojoj se govori o «Zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija» Srebrenici. Vijest je kratka i bolna:

„Srpski agresor, uz pomoć domaćih izdajnika iz komšiluka, počinio je genocid nad bošnjačkim narodom. Za nekoliko dana u Srebrenici ubijeno je deset hiljada Boš-njaka. Samo žene i djeca mogli su napustiti Zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija i krenuti prema slobodnoj teritoriji, koju kontroliše Armija RBiH. Preživjeli svjedoci, oni koji su prošli «put smrti», daju izjave o neviđenom zločinu.

Slušajući vijesti o tom zločinu Hamza tone u misao.

– U Srebrenici se desio genocid. Nažalost, nije jedina Srebrenica u kojoj su srpski agresori počinuli ge-nocid nad bošnjačkim narodom. Svaki Bošnjak ima svoju Srebrenicu, svoju živu ranu.

Hamza obrisa suze i prizna istinu samom sebi.

– Samo ja imam tri žive rane, tri svoje Srebrenice. Jedna moja Srebrenica desila se prve godine okupatorskog rata u Prijedoru i Kozarcu u kojem su pobijeni moji rođaci. U pedeset sedam koncentracionih logora, ubijeno je na hiljade Bošnjaka i ne mali broj Hrvata i  Albanaca. Po dolasku okupatora i njegovih ubica u Prijedor srušene su sve džamije i katoličke crkve, srušen je i: Stari Grad, Za-grad, Garevci, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Bišća-ni, Zecovi, Čarakovo i Stara Rijeka. Srušen je  i stari grad Kozarac i njegova naselja: Kamičani, Kozaruša, Kevljani, Suhibrod, Duračci, Trnopolje, Brđani, Alići, Hrustići, Fori-ći, Jakupovići, Hadžići, Hrnići, Heraci, Dera-Rika, Kalata, Garibovci, Sivci, Mujkanovići, Mahmiljini, Martići…

Osjećajući ratne traume Hamza se sjeti kako su okupatori uništili njegov rodni kraj.

– Druga se desila u mojoj čaršiji u kojoj se odavno desio lingvicid nad bosanskim jezikom, a sada okupator napravi i urbicid.

Kroz glavu mu prođoše muke kroz koje je prošao Biljaničanin.

– Njegova a moja treća „Srebrenica“ desila se Biljanima kod Ključa, u rodnom kraju moje nene Zejne.

Svako selo, svaki grad u Bosni koji je okupiran do-živio je sudbinu Srebrenice.

Nakon ovih misli Hamza se dugo muči. U dugim ne prospavanim noćima, ponovo preživljava ratne traume, osjećajući logoraške rane.

(nastavice se…)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.