svabo
Austrijski grad Traun dočekao je prvog dana mjeseca juna ove godine, preživjele svjedoke neopisivog zločina koji se desio u prijedorskoj regiji. Da bi se objasnilo i opisalo ono što su mnogobrojnoj publici predočili i prezentirali preživjeli stradalnici, potrebna je velika doza hrabrosti. Za one koji nisu prisustvovali spomenutom obilježavanju prijedorske golgote, želim samo kratko objasniti, zašto?
Zašto je za puko,pasivno promatranje i slušanje neoborivih činjenica potrebna hrabrost. Strah me ovih hudih slova jer ne mogu opisati duševnu bol. Ni muk prisutnih ne mogu opisati. Ni šok ni zaprepaštenje posjetilaca. Jer ono što je u usmenoj, pisanoj i vizuelno-fotografskoj formi predočeno posjetiocima traunske sale od strane Musić Sudbina, Delkić Midhete, Alić Fikreta, Ervina Blaževića-Švabe, Edina Ramulića i Duratović Mirsada nadilazi svakodnevno ljudsko bivstvovanje.
Gore spomenuti su u izcrpnim i krajnje profesionalnim izvještajima asocirali i te kako živu i aktuelnu individualnu uspomenu nesagledivog zločina. Oni kao kakve žive enciklopedije govore i opominju, objašnjavaju i upozoravaju, hirurški precizno seciraju bolesno bosanskohercegovacko društvo.
Ne napušta me neumoljiv osjećaj da prodornom analizom itekako dobro ocjenjuju stanje duha bošnjačkog naroda. I STID me je. Jeste stid me je. Naviknuti na zapadnoevropski rahatluk očekujemo zakonsku regulativu, državnu pomoć i ne znam ti šta sve ne, a zapravo u podsvjesti tražimo opravdanje za našu nemarnost.
Šta si ti uradio za povratnike u Prijedoru? Šta? Velika je mudrost i istina da ne postoje mali i veliki narodi nego organizirani i neorganizirani. Mi smo definitivno ovo drugo. A da ne mora biti tako pokazao je navedeni skup, gdje je „ Humano Brdo“ kao relativno mlada organizacija, dovodeći spomenute goste, te svojevrsne svjetionike bošnjačkog dostojanstva, uspjela bar za kratko otrgnuti od zaborava prijedorski inferno. Zapitajmo se svi: Da li je 3 173 nestalih Prijedorčana za nas imaginarna statistika, ili se iza ovih brojeva kriju naši očevi, majke, braća, sestre, naši najmiliji…. Da li je put ka sretnom životu popločan zaboravom.
Zapamtite, reče mi jedan od izlagača, umrijeti moramo svi, na ovaj ili onaj način, ali neka to bude sa dostojanstvom. Ne boji se smrti onaj koji ju je gledao u oči, pri tom sebe kritikujući kako nije dovoljno dobar čovjek a mi se zamajavamo kojekakvim glupostima, ogrezli u lijenosti vlastite samodovoljnosti. Ostaje mi samo nada da se naša srca nisu ohladjela te da je ovo početak jedne uspješne saradnje.
Team HB 2010
Add comment