Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (115-117)

Hamza je uzbuđeno otvarao dugo očekivano pismo od sina Kerima. Idući uz stepenice nije primjećivao ni komšije koje su ga pozdravljali, želeći više da saznaju o situaciji u Jugoslaviji. Čitao je pismo.

„Dragi babo, koristim priliku da ti se javim i za zdravlje da te pitam. Mi smo dobro, koje i tebi želimo. Pozivaju me iz Želje da iduću sezonu igram na Grbavici. Tvoj savjet i kritiku nisam mogao da razumijem, sve dok nisam shvatio da me moja prva ljubav, Marija, vara. Kada sam to doznao, sjetio sam se jedne narodne izreke: „Više vrijedi jedno iskustvo, nego sto savjeta.“

Sa svojom ekipom bio sam u Beogradu. Sa nama su bili i folklorna društva Željezničar i Osman Džafić iz Prijedora. Tamo sam upoznao djevojku. Možda mi ona zali-ječi rane, koje mi je nanijela Marija. Ako Bog dželle šanu-hu, da, mogla bi ti biti nevjesta. Posjetili smo «Kuću cvi-jeća» na Dedinju. Iz svih krajeva Jugoslavije došli su omladinci da odaju počast našem predsjedniku. Putuju na razne načine; pješice, biciklima, motorima, čamcima, splavovima… Na sve načine, iskazujući želju da nastave njegovim putem. U toku su akcije u pravljenju spomen-soba, spomen-parkova, davanja imena ulica i ostalih institucija po imenu našega Maršala.

Dragi babo, molim te da mi pošalješ para. Ovu ponudu iz Želje treba podmazati. Predsjednika, trenera i suigrače valja počastiti. Sve bih sam finansirao, ali ti znaš da su naše plate male i kasne po nekoliko mjeseci. Kod nas su uveli neke čekove, tako da plaću dobivamo preko Privredne banke Sarajevo. Naš komšija, Saim, odveo Omladinsku radnu brigadu «Kozara» na Saveznu omladinsku radnu akciju, SORA Sarajevo 81’. Sprema se Sarajevo za XIV zimske olimpijske igre, koje će se održati na Jahorini, Igmanu i Bjelašnici. Komšija nam se javio razglednicom u kojoj piše:

 „Akcijaško naselje nalazi se na Ilidži u prostorijama Šumarske škole. Moja ORB Kozara Bosanska Gradiška, kao i ORB Ljubijski rudari  Ljubija, rade na uređenju korita rijeke Željeznice i prokopu kanala na Ilidži.“

   -Dragi babo, iduće godine i ja ću na radnu akciju SORA Sarajevo 82’ sa ORB Osman Džafić Prijedor, da gradimo  Sarajevo za Olimpijadu, kao što je naš dido gradio pruge, radeći na SORA Brčko-Banovići 46’ i Šamac -Sarajevo 47’.

Čitajući pismo od sina, razmišlja Hamza o dobrovoljnom radu na Omladinskim radnim akcijama:

– Da li je i danas potreban dobrovoljni rad, kao onda… kad je babina pa i moja generacija radila na prugama i putevima?

Dok dva ahbaba šetaju ulicom, gledaju u grafite po Berlinskom zidu. Stojeći kraj grafita na kojeme su Leonid Brežnjev i Erick Honeckera u strasnom zagrljaju Ahmo upita.

– Jesu li grafiti, oblik umjetničkog izražavanja ili  škrabotina?

– Ma kakva umjetnost da se stvara po zidu kojeg nadgleda vojna straža – odmahnu rukom Hamza, poput političara, svoju misao kaza – dok se po zidu pišu parole o miru, dotle hladni rat, neprekidno hladi i sve više zamrzava odnose, između Istoka i Zapada. Pokret nesvrstanih, u kojima je i naša Juga, kao da ne postoji. Nesvrstane zemlje, nitko ni za što ne pita, tek ako zatreba velikim, njihov glas onda ih pozovu na neki skup. Učestali pucnji sa Berlinskog zida, prekidaju snove Berlinčana. Želja mnogih «osiss» da osjete, slatkoću žvakaće gume i okus čudnovatog južnoga voća, banane. Da obuku hlače američkih stočara. Da osjete svilene čarape, na nozi i pod rukom. Ljubitelji auta da se provozaju u novom modelu mercedesa.

– U pravu si Hamza – potvrdi Ahmo uz pravdanje – nas turiste – gastarbajtere to ne zanima. Iako u džepovima, torbama i novčanicima, prenosimo svu tu robu, radi svojih malih užitaka.

Razmišljajući o grafitima koje prave zanesenjaci, turisti koji nekim povodom dođu u podjeljeni grad, ozbiljno će Hamza:

   – U Zapadni Berlin, dolazi velika gospoda; iz Amerike, Francuske i Engleske. U Istočni Berlin dolaze veliki drugovi iz Sovjetskog saveza. Da bi pokazali svoju snagu u vojnoj opremi i popunili redove novim ratnicima, koji se grčevito bore, da topli mir, ne ugrozi, hladni rat.

***
Ustaljeni ritam života gastarbajtera, ne remete čuvari hladnog rata. Oni se i dalje okupljaju u stanovima a najčešće kod onih koji su skoro došli iz domovine. Da čuju, novi haber i obogate svoj jelovnik. Oni obilježavaju sve svjetske praznike pa i one koje je Svevišnji odredio. Svaki onaj ko je daleko od svog rodnog zavičaja više osjeća svoju pripadnost naciji i vjeri. Pa tako i gastarbajteri iz «Juge», zajedno obilježavaju vjerske blagdane. Jedni drugima čestitaju Bajrame, Božiće, Vaskrse, Uskrse, Ašure i ostale datume koje su izmislili i odredili smrtnici.

***
Pacijent se držao uputa, priželjkujući da ga izmasira nježnija ženska ruka. Nakon terapije nije se osjećao bolje, pa ga doktor opće prakse, uputi specijalisti, fizioterapeutu. Nakon nove terapije, injekcije i elektro-masaže, Hamza ozdravi.

Koristeći bolovanje, imao je vremena da pogleda i vijesti iz Berlina. Ležeći u krevetu, gledao je današnje vijesti:

„Prokopan tunel ispod Berlinskog zida, kroz koji je prebjeglo nekoliko porodica iz Istočnog u Zapadni Berlin. Oficir vojske sa Istočne strane sa konjem preskočio  Berlinski zid!

 Za branioce socijalizma još jedna ljaga, ponovo im je propustila granica, kroz koju su pobjegli oni koji se ne slažu sa vladajućim režimom! Njemački kancelar Vili Brant, obratio se građanima povodom godišnjice Zračnog mosta, koji je spasio Berlinčane od gladi. Na aerodromu Tempelhof održan je aero-miting, na kojem su bili i predsjednici vlada; Engleske, Francuske i Amerike.

Na Borinu molbu, Hamza je sa njim posjetio francusku kasarnu. Na kapiji pokazaše svoje pasoše. Nakon provjere, dežurni oficir uvede ih u salon za goste. Na zidovima vitrine sa peharima i diplomama. Uz državnu zastavu Francuske, bile su zastave vojnih jedinica, koje su stacionirane u Zapadnom Berlinu. Dva prijatelja učtivo se pozdraviše i sjedoše za slobodan sto.

Boro se obrati Hamzi:

– Ovi znaju spojiti ugodno sa korisnim. Mlade vojnike zabavljaju udovice bivših ratnika.

Za njihov sto priđe konobar i nešto šapnu Bori, a ovaj se okrenu prijatelju:

– Izvini, brzo ću se vratiti.

Hamza ostade sam… pogledom prošeta prostorijom. Iza jednog stola osmijeh mu je slala, jedna plavuša. Odluči da joj priđe. Ustajući sa stolice iza leđa čuje Borin glas:

– Plati piće pa da idemo.

Izlazeći Hamza uzvrati plavuši osmijeh a potom ljutito se obrati kolegi:

– Prekinu mi merak – ljutito će Hamza- od kuda ti znaš ove Francuze?

– Puno pitaš! – Borin pogled ga ukori – pošto si mi kolega, reći ću ti tajnu. Ako ti treba duga ili kratka cijev ili koja druga vojna oprema, mogu ti nabaviti.

Hamza se iznenadi toj ponudi pa mu odbrusi:

– Hvala, ne volim oružje – potom se sjeti narodne izreke, pa je kolegi kaza: svako oružje, nekad „samo opali“, a nerijetko i ubija.

Kolega ga sasluša i kroz smijeh mu dobaci:

– Vidi se da nemaš iskustva sa oružjem, ne samo ti, Hamza, već svi tvoji. Oružje volim, kad ga nemam osjećam se usamljeno i bojažljivo. Sutra moram na «Istok» da ljubavnici odnesem naručenu robu. Ako želiš možeš sa mnom.

– Žao mi je… sutra radim.

– Sačekaj jarane, ove cipele me žuljaju, ovaj put, dali su mi manji broj – osjećajući bol u peti, predloži – uzećemo taksi.

Dok su čekali taksi Boro primijeti Hamzinu zbunjenost. Da bi nahranio koleginu znatiželju a opravdao sebe,  kolega će kolegi:

– Nije me briga, što oni stavljaju u cipele, za malo straha dobro zaradim.

Sjedajući u taksi odahnuše, znajući da su izbjegli mučno putovanje, gradskim prevozom.

***
Dva ahbaba, jedan drugome pričaju, šta im se dojmilo prilikom čitanja novina.

– Evo u današnjem Oslobođenju izišao članak o suđenju članovima organizacije Mladi muslimani. Ponovo na montiranom procesu, traže unutrašnjeg neprijatelja, da bi prikrili ekonomsku i političku krizu u društvu. Čestiti insani osuđuju se na višegodišnje zatočeništvo, „zbog ugrožavanja bratstva i jedinstva“.

– Tako je Ahmo.

– Moraju opravdati onoliku miliciju, koju koriste da bi zastrašili radničku klasu. Milicija; iz Bosne, Hrvatske, Vojvodine, Sandžaka, Slovenije, Srbije, Makedonije i Crne Gore, šalje se na Kosovo, da bi pomogla u smirivanju napete situacije. Kosovski Albanci traže svoje škole i fakul-tete. Istakli su i parolu Kosovo republika. Velike demonstracije ugušila je milicija upotrebom sile. Tuku se učenici po školama, radnici na radnim mjestima, studenti na univerzitetima, seljaci na njivama, ako bi uzviknuli Kosovo republika.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.