Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (61-63)

Dva jarana ulazeći u minhensku željezničku sta-nicu, slušali su skandiranje nekoliko putnika; Jugoslavija… Jugoslavija!

– Zdravo zemljaci! Šta to slavite?

            – Naš bokser Mate Parlov osvoio je zlatnu medalju u poluteškoj kategoriji. I naša Rukometna reprezentacija Jugoslavije, osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama München 72’! Gledali smo finale u kojem smo pobijedili Čehoslovačku. Na kraju utakmice dobili smo autograme i od našega golmana Abaza Arslanagića.

            – Vi slavite, a mi smo ostali bez posla, vraćamo se kući.

– Mi upravo idemo za Zapadni Berlin, ako želite po-đite sa nama, biće posla i za vas.

Dva jarana pridružiše se slavlju i odlučiše da krenu sa njima.

***
Hamza i Ahmo odlučiše krenuti na sjever. Javiše svojima telegramom da idu u Zapadni Berlin. Čekajući prijevoz, pokušavali su zamisliti državu-grad, kroz koji prolazi granica, između Istoka i Zapada, nekad osinje gnijezdo fašista. Putnici su razmišljali o tom vremenu.

Svoj udio u pobjedi nad tim suludim idejama dala je i Bosna. U njoj su se vodile bitke protiv svih oni koji su pomagali fašiste, protiv svih okupatora i domaćih izdajnika. Pet ofenziva, protutnjalo je Bosnom.

Nakon rata Njemačka je podijeljena između save-znika, na SR Njemačku i DR Njemačku, a granica je pro-lazila kroz Berlin, koji je podijeljen na zapadni i istočni i tako postao enklava.

Nakon dugog putovanja i silnih kontrola vozilo je ušlo u blještavilo od reklama. Umorni putnici odahnuše i spoznaše da su došli na odredište. Uz pratnju vođe puta našli su svoj «hajm», radnički  hotel. Na recepciji po spisku dobiše ključeve od soba.

Hamza i Ahmo dobili su sobu na drugom spratu. Sobe nisu imale kupatila i zahoda pa su ih, uz pomoć komšija iz susjednih soba, pronašli na kraju hodnika, nešto slično kao u njihovoj «trinaestici». Umor auslendere otjera na spavanje.

U neko doba začu se kucanje na vratima.

– Ustani, vidi ko je – zamoli Hamza cimera.

Ahmo otvori vrata i ugleda insana koji im je dao ključeve. On im uz pozdrav pruži nekoliko listova hartije, objašnjavajući šta treba da urade. Pošto uze hartiju Ahmo se uozbilji i poče čitati, potom se obrati jaranu.

– Koliko sam razumio, od nas traže lične podatke, zanimanje i zvanje, bračno stanje, koje smo nacije i vjere. Ima nekih pitanja koje ne razumijem.

Dva gastarbajtera pred nekoliko listova hartije izgle-dali su bijedno i nepismeno.

– Ma, ispunit ćemo šta znamo, ostalo… uz pomoć prevodioca! – hrabro će Hamza.

– U pravu si. Tek sad razumijem kako je teško ne-pismenim insanima. Njih nismo razumjeli onda kada bi stidljivo molili da im pomognemo i popunimo ovakve i slične papire.

– Rugali smo se, kako ne znaju čitati i pisati.

– Treba otići, potražiti nešto za jelo, a kako kad ne znamo gdje se nalazimo. Ovo je veliki grad, nije ovo radničko naselje sa nekoliko baraka u kojem se insan lahko snađe, baš kao u radnom zavičaju – na glas je razmišljao Hamza.

Njihov san o hrani otpuha kucanje na vratima. Oba krenuše da ih otvore.

– Jeste li ispunili upitnike?

– Šta smo znali, to smo napisali.

– Dobro, ako želite, pomoći ću vam – učtivo će prevodilac.

– Izvolite gospodine, pomozite, – rekoše, pružajući mu upitnike.

Nakon pregleda, pohvali ih prevodilac.

– Na osnovu drugih gastarbajtera, dobro ste ispunili.

– Gospodine, da li ovdje postoji restoran, neka radnička menza.

– Ne! Kad ne radite morate se sami snalaziti po hotelima i drugim restoranima.

– Za nas radnike to je skupo – ozbiljno će Ahmo.

– Jeste vala – podrža ga jaran.

– Najbolje je praviti svoju kuhinju – ozbiljno će prevodilac pa im pruži papir.

– Evo vam plan grada, Berlin je suviše velik da se bez njega možete kretati.

Izlaskom vani, Hamza primijeti da je avlija po-pločana kaldrmom, a na nekim mjestima, iznikla trava. Drvena ograda podsjeti Hamzu na njegovu «kapiju plača», na licu mu se ukaza osmijeh i on se u mislima nađe ispred nje.

– Kuda ćemo, jarane, da krenemo?

Ovo pitanje Hamzu vrati u stvarnost i on odgovori jaranu Ahmi.

– Mogli bi malo prošetati i da pronađemo trgovinu prehrane.

– U redu… idemo.

Ulica sa visokim zgradama bila je skoro pusta. Tek poneki prolaznik, kućnim ljubimcima, zahod traži. Dva gladna gastarbajtera, osjetiše usamljenost brodolomaca. Tražeći trgovinu trudili su se da ne zalutaju, stojeći na raskrsnici ulica koje su izgledale slična jedna drugoj, kao otkos otkosu, u tek pokošenoj njivi. Na jednom izlogu primijetiše izložene pekarske proizvode.

     – Eno ga!
   
Ulazeći u trgovinu iznad vrata oglasi se zvono, slično onome što ga ima ovan, predvodnik stada. Zvono upozori trgovce da mušterije ulaze, jedan od trgovaca ostavi započeti posao i kulturno se obrati mušterijama.

– Dobar dan, izvolite!

Dva smušena gastarbajtera, odgovoriše na pozdrav.

Dok su gladne oči klizile po regalima, trgovac je sa njih uzimao prehrambene artikle koje su kažiprstom odabrali kupci, gastarbajteri.

Nakon kupovine dva jarana sa punim kesama iziđoše na ulicu.

Ulaskom u sobu postaviše sofru, blažeći glad, pričali su utiske iz dućana.

Ručak im prekinu kucanje na vratima, na kojim se pojavi portir «hajma».

– Dobar dan, molim vas da dođete u Biro i ponesite svoja dokumenta.

Idući hodnikom, promrsi Ahmo:

– Ovo me podsjeća na našu vojnu komisiju koja određuje u kojoj republici i kojoj kasarni ćeš služiti JNA.

– Ej vala, u pravu si, ako budemo iste sreće kao regruti, neće biti dobro. Nadam se da ćemo sada imati bolju nafaku.

U hodniku dok su čekali prepoznaše Jozu i neke radnike iz Münchena.

-Lakše je sa prijateljima, ma gdje bio, ma šta radio, je l’ tako zemljaci? – javi se neko od radnika, a irget Jozo doda:

– Ništa nas dobro ne čeka. Ne može nas promašiti radilište, fabrika ili zemljoradničko zanimanje na nekoj od farmi.

Dva prijatelja su razmišljali, dok su stajali na smotri mišića. Ko li će ih odabrati? Učili su oni o robovlasničkom sistemu u kojem su se insani poput divljači lovili, poput hajvana prodavali. Stojeći na smotri svi su imali broj po kojem su ih odabirali.  Saburli  su stajali  dok su ih obilazili i zagledali,  u tefter zapisivali onog koga su odabrali.

– Zašto nas drže u neizvjesnosti? – ote se nekom uzdah. Nakon nekog vakta pojavi se šef sa prevodiocem.

– Gospodo, slobodni ste, idite u svoje sobe. Bit ćete obaviješteni gdje ste odabrani i kad počinjete raditi.

Svijet se razilazi negodujući. Poznanici iz Münchena razmijeniše brojeve soba.

– Idem napisati pismo, da znaju moji gdje sam i da sam živ – ozbiljno će Ahmo.

– U pravu si ahbabu, da se ne brinu.

Zašušti hartija ispod ruke koja je olovkom nizala rečenice kao vezilja pređine niti. U ostalim sobama, svako na svoj način, upražnjava vakat, saburli iščekujući sutrašnji dan, tražeći priliku da se istaknu.

Instinkt hajvanski, interes insanski.

Svako je donio svoj adet i svoje snove, želeći da ih ostvari zarađenim novcem u tuđini.

– Inšallah, pismo je gotovo. Svojima sam čestitao i Novu hidžretsku godinu. Treba nekoga pitati na kojoj smo adresi, pa da na koverti napišem, da nam ne luta badava pošta.

– Ne brini, rođo, pitat ćemo nekog. Možemo i sami doznati. Na zgradi ima broj i ulica.

– Stvarno, upravu si, to sam primijetio. Imena ulica i brojevi zgrada vidni su, lahko se može orijentirati.

Ponovno kucanje na vratima, donijeli im rješenja o poslu.

– Dobili ste posao u Siemensu, evo, ovdje sve piše! – došljak primijeti zabrinutost na njihovim licima – ne brinite, to je fabrika koja se nalazi u istoj ulici. U početku ćete ići na obuku, rad na mašinama. U tome će vam pomoći majstori.

– Čuo sam za toga njemačkog naučnika,  konstruirao je visoku peć za topljenje željezne rude.

– U pravu si, Hamza, Siemens-Martinove peći se koriste u našoj željezari u Zenici, a rudu dobivaju iz Ljubije, Tomašice i Vareša. Ako budemo radili u toj fabrici, na kapiji se registruje ulaz i izlaz i nema ranijeg napuštanja radnog mjesta kao na radilištu. Godišnji odmori se moraju na vrijeme planirati.

– To je tačno, ali ovdje nećeš ozepsti niti pokisnuti, a ni na skeli se pržiti. Treba sačuvati glavu, dešavaju se nesreće u kojima ima mrtvih.

– U pravu si, ali građevina ima i svojih prednosti, radi dužeg ili kraćeg rada. A što je još bitno, može se češće kući.

– Ja ću u fabriku. Dosta mi je, kiše i blata, iako znam da će se teže dobivati godišnji odmor i slobodni dani.

– Naše kolege, Mujo i Boro, dobili su posao u termoelektrani.

– Lahko je njima kad su dobili svoja zanimanja. Bravari i varioci dobro zarađuju na tim visinama. Kad ih gledam kako se veru po onoj čeličnoj konstrukciji, dah mi zastaje od straha, a kamoli da ja tu radim. Nema tih para za koje bih se popeo i radio na tim visinama. Radije bi radio u rudniku – sa strahopoštovanjem govorio je Hamza.

Znajući svoj nemirni duh, Ahmo se koleba. Ljepše se osjećao na otvorenom i sa mogućnostima češćeg odlaska kući. Do sabaha bi diskutovali da ih san ne prevari.

(nastavice se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.