Kozarac.ba

”˜Memorijal Omarska- U sjenci Arcellor Mittal Orbita”™-Replika

Odgovor na tekst autora Sudbina Musica: ‘Memorijal Omarska- U sjenci Arcellor Mittal Orbita’

Unfinished Business

Mnogi bi od nas da Penny Marshall prodre u nase misli i emocije i da napravi film po nasim zeljama. To je moguce samo u bajkama, a bajke nisu stvarne pa tako Penny Marshall umjesto Pepeljuge postade zlocesta maceha. Medjutim, cak ni kao takva ona nije prepreka da radimo vlastite filmove ukoliko to zelimo. A sad prvo par rijeci o meni, ili mozda malo ‘licne promocije’. Posto nisam svetac ili dobri pa ko voli da mi se smije nek izvoli.

Ja vs drustvo

Neke od stvari s kojima se javno bavim su mukotrpne i nezahvalne, ali ja se ne zalim nego pokusavam da vidim sto je to sto bi moglo unaprijediti drustvo kojeg sam i sam dio. Nijedno drustvo nije savrseno. Uvijek se uz dobru volju moze nesto popraviti ili ispraviti. Medjutim, ovakve misli ne mogu i ne smiju biti moj izgovor za zatvaranje ociju pred bilo kojim greskama koje cinim u zivotu. Ja svoje greske trebam uocavati i ispravljati. To je moja duznost i obaveza prvo prema samom sebi a onda i prema drustvu. Zato ja sebe vidim kao humanistu a ne moralnog sudiju drugih koji non stop zvizdi faul.

Nisam toliko arogantan pa da se ponasam kao da znam bolje od svih drugih sta je najbolje za drustvo. O svemu pazljivo razmisljam jer znam da sam svojom nadmenoscu u stanju da nanesem ogromnu stetu koliko samom sebi a jos vise drugim ljudskim bicima. Samo treba da stanem pred ogledalo pa da uocim potencijalnog sijaca zla. Zato se ujutro budim i iznova zapocinjem djihad protiv vlastitih poroka, protiv vlastitih mracnih misli, protiv svih licnih slabosti. Cesto puta uspijem u svojoj namjeri, pa ostanem skroman, jer je za mene skromnost a ne velicanje vlastite licnosti vrlina, a ponekad svojom arogancijom, svojim ostrim jezikom, svojim osudama i nadmenoscu iznevjerim i samog sebe. Ne da sam jos daleko od savrsenstva – nikada ga necu doseci. Ali uocavanje vlastitih gresaka je samo dodatni dokaz da se stvari mogu popraviti na bolje. Da bih nesto naucio moram da posmatram, mislim i djelujem mozgom, tim najljepsim i neprocjenjivim darom kojeg svi imamo. Moram u osjetljivim i opasnim situacijama da kontrolisem svoje emocije. Moram, jer sam odgovoran za licni zivot i licno ponasanje prema drugima.

Bez vjere u sebe nema vjere u druge ljude. Bez iskrenosti prema sebi nema iskrenosti prema drugim ljudima. Jer ja sam samo obicni smrtnik, jedno obicno ljudsko bice koje zeli da nastavi borbu za bolje drustvo pa prema tome i bolji zivot za licno danas sa nadom u bolje ‘sutra’ koje nam nije zagarantovano.

Ako se eskponiram u javnosti/drustvu onda svjesno prihvatam rizik svih negativnih posljedica: kritika, izrugivanja, javnog pokusaja da se unisti moj licni integritet, licnog moralnog pada. Ali sa stvarima kojima se javno bavim vecina navedenog je rizik koji je nezaobilazan. Hvala svima za sve konstruktivne kritike, a za neosnovane napade nemam uvijek vremena da se na njih osvrcem, ali u nekim ozbiljnijim situacijama, poput ove, moram da reagujem, jer sutnjom odoravam neutemeljene insinuacije i optuzbe.

Ne bih ovdje ulazio u autorove povrsne ‘analize’ o trenutnoj ekonomskoj situaciji, uzrocima svjetske finansijske krize, krivici Evrope za njegove nedace, i neosnovanim napadima na Penny Marshall, ali ipak trebam za onaj dio koji se odnosi na mene kao bivseg logorasa Omarske i osnivaca NVO Most Mira, organizatora Omladinskog Umjetnickog Festivala koji se tri godine zaredom odrzava u Kevljanima, a koji je okarakterisan kao pokusaj promocije licnih interesa (‘self-promotion’) kroz iskoristavanje ‘vjecite uloge zrtve’, recenice koja se bez pominjanja moga imena odnosi direktno na mene i mozda Penny Marshall, jer se u kontekstu navedenog teksta nemoze direktno povezati ni sa jednim drugim likom iz navedenog filma.

Kao bivsi logoras Omarske pratim aktivnosti koje su vezane za to mjesto mucenja i stradanja, jer ce mene Omarska pratiti do groba. To je neizostavni dio mog zivota. Ali ja nisam zigosan Omarskom. Ja ne zelim ostati zrtva Omarske. Ja se odavno suocavam sa svojom prosloscu. Ja sam puno vise od zrtve.

Javna kritika: emocionalnost vs objektivnost

Prije par dana procitah tekst pod naslovom ‘Memorijal Omarska- U sjenci Arcellor Mittal Orbita’. Od samog pocetka pocinje biti jasno da je to tekst o puno vise od samog naslova. Pun je licnog misljenja koje se uglavnom svodi na napadanje integriteta drugih osoba, a ti napadi nisu potkrijepljeni cinjenicama. Tekst je ispunjen nabojem licnih emocija. Autor teksta ocigledno pravi elementarnu gresku – donosi zakljucke o drugima bez imalo objektivnosti, izbjegavajuci da porazgovara sa bilo kojom osobom koju navodi, ukljucujuci i mene (ako je Lakshmi Mittal mozda nepristupacan onda nisam bar ja), otvoreno koristi nepovjerljive izvore podataka (Wikipedia), i ocigledno opisuje bivseg strazara iz Omarske koji se pojavljuje u snimku ITV filma na osnovu Google pretrazivanja oslanjajuci se na jednu depesu americke diplomatije koja nakon detaljnog citanja ne kazuje u stvari nista. Medjutim, to je bilo dovoljno da me autor okarakterise najblaze receno kao naivca ili laznog tvorca nekog novog bratstva i jedinstva.

Prva duznost osobe koja javno pise o ozbiljnim stvarima, a pogotovo duznost novinara, je da bude objektivan a ne emocionalan, da koristi cinjenice a ne da svoje pisanje zasniva na proizvoljnim mislima. Iako doticni nije novinar ni njega ne bi smjelo zaobici pravilo da se pridrzava cinjenica to jest objektivnosti. To veoma lucidno opisuje njegov miljenik Ed Vulliamy u intervjuu koji se moze poslusati koristeci slijedeci link. (http://www.publicbroadcasting.net/kwmu/news.newsmain?action=article&ARTICLE_ID=1186123).

Omarska vc Ausvic

Za mene prezivjelog logorasa Omarske poredjenje izmedju ovog mjesta zlocina i Ausvica je u navedenom kontekstu krajnje neumjesno. Zasto? Jer bi zlocin iz Omarske, cak i u odsustvu Ausvica, bio najgori moguci zlocin protiv covjecanstva. Nazalost u psihi velikog broja ljudi zlocini iz Omarske ne izgledaju dovoljno strasni pa ih valja porediti sa Ausvicom. Zlocini ove vrste se ne smiju svoditi na puke brojeve i slike, i ovakva poredjenja predstavljaju ozbiljan znak nepostovanja prema svima koji su stradali kako u Ausvicu tako i u Omarskoj, kao i prema prezivjelim logorasima iz oba logora. S ovom konstatacijom se slazu mnogi prezivjeli Ausvica od kojih sam troje licno upoznao i s njima o ovome razgovarao. Da li znaci da bi jedan izgubljeni zivot u Omarskoj bio nekako manje vrijedan ako se pismeno ne poveze sa Ausvicom. Nije! Autor vjerovatno to ne razumije, pa mu se ovakva omaska ipak moze progledati kroz prste.

Isto tako autor pise kako logorasi od ArcelorMittal firme ‘traze dozvolu … [da] naprave sebi memorijalni centar’. Ne treba MENI memorijani centar (MC). Ja njega nosim u glavi i dan i noc, a vjerujem da je tako i sa drugim logorasima. MC je potreban cijelom drustvu da se uci na svojim greskama kako opet ne bi bili u prilici da krivimo Evropu za jos jedno neodrzano obecanje koje eto tako glasi ‘NEVER AGAIN’. Neki bi pak da se sve sto se desavalo u Omarskoj ili Prijedoru gleda u izolaciji, to jest u sanitiziranom obliku. Vaznije je postaviti pitanje ‘ko je poceo rat?’ nego dati svoj doprinos izgradnji mira. Siri kontekst svega sto se desilo ili se jos uvijek desava njima nije bitan.

 ‘Self-promotion vjecite zrtve’

U tekstu se na ironican nacin osudjuje veliki broj osoba koje su izgleda na fejsbuku (Facebook) ‘lajkirali’ ITV film a nisu osudili, to jest nisu napali na Penny Marshall, novinarku koja se pojavljuje kao glavni akter u filmu, kao i njenog glavnog negativca to jest Kemala Pervanica. Autor zato koristi izvjesni medijski prostor da moralno a ne cinjenicno uradi upravo to, da pokusa diskreditirati sav njihov dosadasnji rad. Najveci grijeh novinarke je sto nije emocionalna, a moj grijeh je izgleda veci jer ja radim ono sto je za autora nemoralno, zavodeci narodne mase i ‘nasu’ djecicu sto implicira, pa makar i sarkasticno, da se tu radi i o njegovoj djeci, a po mom saznanju on nema djece. Niti on niti ja imamo pravo da za licne interese prisvajamo iciju djecu, to jest da im stavljamo etiketu ‘nasa’djeca osim ako se to ne pominju u kontekstu koji obuhvata svu djecu drustva kojeg i on i ja takodjer cinimo, sto je ovdje u najmanju ruku upitno. On cini pokusaj atentata na moj licni karakter jer ja koristim ‘nasu’ djecu za promociju licnih interesa. U sklopu festivalskih aktivnosti djeca ucesnici Festivala se ne opterecavaju sa nedavnom prosloscu. U zamisli i izvedbi projekta to je strogo zabranjeno. Poruka koja proizilazi iz prisustva bivseg strazara Omarske za vrijeme snimanja filma, kojeg opet podvlacim Most Mira ne koristi kao volontera na Festivalu, je poruka da se zivot nastavlja na ovim prostorima, a da se bolja buducnost nemoze graditi u odsustvu ‘druge’ strane, jer je druga strana dio problema pa prema tome automatski postaje dio bilo kakvih pokusaja da se dodje do rjesenja problema. To je mucan posao, ali je za izgradnju mira neophodan. Taj strazar niti je optuzen niti je osudjen za bilo kakav zlocin, a on istovremeno priznaje svoju ulogu iz 1992. Svaki pojedinac moze odluciti da ga moralno osudi za njegovu ulogu, a takve osude necu ovdje ocjenjivati.

Suocavanje sa prosloscu

Bolna proslost se nemoze i nesmije zaboraviti ili opravdati. Medjutim, veoma je opasno zivjeti u proslosti, to jest ponasati se i govoriti na nacin kao da je recimo 1992. bila prije pet minuta jer to stvara tj. gaji klimu mrznje medju mladim narastajima koja neizbjezno vodi ka novom fizickom nasilju. Djeci treba nuditi nadu da ce jednog dana imati normalnu buducnost, a to se nemoze ostvariti pricom vec kroz prakticne projekte gdje ce djeca uciti da rade i stvaraju zajedno i da nauce kako da cijene misljenje drugih, da private da je raznolikost bogatstvo a ne prijetnja. Ni dva oka nisu ista, ali mi ne odlucujemo da sami sebi jedno iskopamo. Ni dva prsta nisu ista, pa mi drugo ne cupamo.

Moja generacija je platila preveliku cijenu za haos iz prethodne generacije koja ga nikada nije uspjesno rijesila. Rekao bih nije ni bilo pokusaja da se taj haos rijesi. Hocemo li i mi napraviti istu gresku pa prisutni haos koji je rezultat ratova iz 90-tih ostaviti u naslijedje djeci koja nemaju blage sa istim osim sto su takve srece da su tu rodjeni? Hocemo li ih posmatrati kao izrode  zato sto su njihovi roditelji bili ili jos uvijek jesu nasi neprijatelji? Ja vjerujem da netreba prebaciti na tu istu djecu teret da se suocavaju to jest rjesavaju haos koji oni nisu izazvali. Tu pomaze proces suocavanja sa prosloscu koji podrazumijeva, da ne kazem zahtjeva, da ljudi otvoreno govore u svojoj ulozi ili poziciji iz proslosti.

Svaki suocavanja sa prosloscu ima svoj pocetak koji je veoma cesto i najtezi korak. Medjutim, bez prvog koraka nema ni procesa suocavanja sa prosloscu. Ja sebi ne dajem za pravo da osudjujem sve i svakoga, jer onda ja postajem i tuzilac i sudilac sto nas zauzvrat dovodi u situaciju ignorisanja reda i zakona. U sveopstem odsustvu reda i zakona koji nas obicno stiti od krsenja osnovnih ljudskih prava i onog najosnovnijeg medju njima, prava na zivot, nastaju haos i bezakonje, to jest preovladava nasilje koje sam ja prezivio, koje je autor navedenog teksta prezivio, a mnogi drugi, neki od njih nasih najmiliji nisu. Proces suocavanja sa prosloscu se ne moze svesti ni na jedno rukovanje. Proces suocavanja sa prosloscu moze potrajati decenijama, jer mi upravo sada pocinjemo da pravimo prve ‘djecije’ iskorake u tom pravcu. Proteci ce jos dosta vode ispod mosta dok ti djeciji koraci ne postanu hod odraslih zrelih osoba. A to zahtjeva puno truda, odricanja, muka, izlaganja riziku od licnih napadima, rada sa neprijateljima pa ponekad i prastanja. Ako su to mogli raditi velikani poput Muhameda, Nelsona Mendele i Dezmonda Tutua onda sam ja dosljedni sljedbenik njihovih principa.

Zavrsna nota: ArcelorMittal je do sada finansijski podrzavao projekat Most Mira (Omladinski Umjetnicki Festival u Kevljanima). Medjuti, niti sam ja niti je bilo koji drugi volonter ikada imao ikakve licne materijalne ili finansijske koristi od ove podrske. Udruzenje Logorasa Prijedor 92 je izmedju ostalog finansirano sredstvima odobrenim od strane lica koja se trenutno nalaze na razlicitim nivoima vlasti a koja su u proslosti direktno puskom, perom, jezikom, ili klimanjem glavom (sa)ucestvovala u likvidaciji clanova porodice samog Sudbina Musica, dakle radi se o sredstvima ciji je on direktni korisnik. Ja ga zbog toga ne osudjujem niti trazim da on takva sredstva vraca nazad. Lakshmi Mittal, vlasnik ArcelorMittal firme cija fondacija dodjeljuje jedan dio sredstva za projektu Mosta Mira po mom saznanju nikada nije bio saucesnik u navedenim ili slicnim zlocinima. Ni Keraterm ni Trnopolje jos niko nije pokusao osvojiti na juris.
 
Kemal Pervanic
Autor knjige ‘The Killing Days: My Journey Through The Bosnian War’
Osnivac NVO ‘Most Mira’ www.mostmiraproject.org

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.