Kozarac.ba

“Hamza gastarbajter” (43-45)

Dani godišnjeg odmora, prolaze brzo, Hamza je analizirao – udaja sestre i opremanje ruha. Obilazak rodbine i prijatelja, obavljene razgovora sa partijskim sekretarom i ženidba kolege Ahme.

Najmanje vakta, proveo sam sa svojom hanumom Eminom i djecom Abdulahom, Kerimom i malom Lejlom. „Moram ostatak vremena provesti sa svojima“, sinu mu u glavi. Kao obično, Emina je ušla da ga probudi. On usta i zamandali vrata.

– Hamza, nemoj, šta će reći tvoji!? – padajući u naručje, pravdala se Emina.

Držeći je u zagrljaju, šaptao joj je nježne riječi i dugo, dugo je ljubio.

Poslije ručka, na dječju molbu otišao je na sankanje. Vesela graja vratila ga je u djetinjstvo. Sanke, skije i ligure izrađene u kućnoj radionici, rukama djece-majstora. Poznao je Hamza ligure i skije koje je on napravio uz pomoć svoga rahmetli djeda Smaje. Nekoliko puta vješto se spustio niz stranu sa skijama. Djeca su ga zadivljeno gledali u tome uživali. Vratili su se u akšam.

Kuća je bila puna musafira. Znao je da će mu i ova noć biti ukradena, a želio ju je pokloniti svojoj dragoj Emini. Uz kiseli osmijeh selamio se, komšijom Saimom, a mahsuz sa braćom Abidom i Jusufom.

– Kako je brate, jesi li se odmorio? Kako je raditi u tuđini? – upita ga stariji brat.

– Što se tiče rada, može se izdržati, ali tuđa zemlja tuga golema. Uz rad moraš skuhati, oprati i uz to brinuti o kući.

Pitanja su postavljali i drugi. Bilo je i ozbiljnih i banalnih, na sva Hamza bi odgovarao, ne trudeći se da bude ubjedljiv, jer ni sam nije toga puno vidio. Tokom razgovara uručio je i zadnje milošte, onima koje nije proteklih dana vidio. Braća su mu pričala o svome poslu i problemima koji ih prate u životu.

– Male plate, koje nisu ni redovne, otežavaju ionako težak život radničke klase koja mora da živi, da djecu školuju i da grade kuće, – ozbiljno će rudar Jusuf, pa nastavi, – povećali nam norme, a smanjili lični dohodak.

Slušajući ga javi se komšija Saim. 

– Za to su krivi, vaši, stari «kamaradi», vas tjera radnički bič, kojeg su oni ispleli svojim žuljevima, krvlju i znojem. Svoj doprinos dao je i Alija Sirotanović koji je postao heroj rada.

U čudu ga pogleda rudar i upita:

     – Kakav radnički bič i Sirotanovići imaju sa tim veze?

Saim, bivši akcijaš, nije se dao zbuniti.

– Kao petnaestogodišnjak učestvovao sam na Saveznoj omladinskoj radnoj akciji Šamac- Sarajevo 78’. Sa nama su radili i robijaši iz Kazneno-popravnog doma Zenica koji su osuđeni na višegodišnju robiju. Jedan dan uz ručak u posjetu nam je došao, niko drugi, nego legenda rudarstva, drug Alija Sirotanović. Njegov dolazak obradovao je brigadire, imao sam želju da stisnem ruku tome heroju rada o kome se priča.

Slušajući akcijaša, ponosno će Jusuf.

– Znam! Stvarno je najbolji rudar!

Akcijaš se ohrabri i nastavi priču.

– Pošto sam bio najmanji, nisam mogao prići našoj legendi. Za to sam zamolio, robijaša Saju, da me podigne iznad ostalih akcijaša, za uslugu sam mu ponudio sav svoj ručak; komad kukuruze, cijelu glavicu luka i pregršt soli. Sa Sirotanovićem sam se rukovao i slikao. Kad je heroj rada otišao, moje osjećaje primijeti robijaš Sajo.

-Dao si cijeli ručak, da bi se rukovao sa običnim rudarom, sa mojim bivšim «kameradom», našim Aljom.

 Ja sam se protivio.

– Kako to govoriš o našem heroju rada! 

– Eh, moje dijete, ovaj ručak nije vrijedan, ničije slave a kamoli rudareve ruke, ruke koju ne voli nitko u ovoj državi, jer je prljava i žuljevita. Od našega Alije, napravili su legendu. On živi u staroj, oronuloj kući i jedva životari sa svojom pemzijom, koju je zaradio u rudniku. Njega ponekad pozovu, na neku svečanost i kada treba podizati moral radnim masama. Sa njime se slikaju sindikalisti i u novinama o njemu članak napišu, potom ga vrate u oronulu kući i da nastavi da radi u rudniku i da živi od uspomena, udarničkih znački i ručnoga sata, koji mu otkucava u ritmu rudarskog krampa.

Slušajući ga, bio sam u nekome transu i moj brigadirski zanos se poljulja. To primijeti robijaš Sajo pa nastavi:

– Prije nego li ću dopasti robije, od dvadeset godina, zbog toga što sam bio protiv Josipa Staljina, bio sam najbolji rudar u mojoj jami. Pa sam išao i na takmičenje, tad sam imao priliku, da vidim, kako se dolazi do udarnički znački, priznanja i odlikovanja. Nije Sirotanović i ostali udarnici krivi što su drugovi iz Komiteta odlučili da od njih naprave udarnike i heroje rada, bolje reći „radnički bič“ sa kojim tjeraju radnike na iscrpljujući rad. Odabranim rudarima, od kojih se želi napraviti heroje rada, odredi se najbolje radno mjesto, gdje se ugalj najlakše kopa. Osim toga, na njihovo mjesto postave se vagoneti u neograničenom broju, tako da zaostajanja u pogledu čekanja vagoneta nema, a drvena građa i materijal sve se to doveze na samo mjesto rada još ranije i onda nastaje sveopća trka u poslu. Ovako pripremljeni rudari imali su sve pri ruci kao što su; Sirotanović, Makaš i ostali znali su izbacivati nevjerovatno visoke prebačaje normi, dok svi drugi koji bi se s njima takmičili, nemajući spomenute olakšice, daleko bi za njima zaostajali. Među kojima sam bio i ja i moj kolega koji me je onomad izdao da ne volim dovoljno druga Staljina i bivam osuđen na višegodišnju. Da bi moj bivši «kamerad» za vrijeme Informbiroa došao na robiju u moju ćeliju. Njega su osudili da previše voli Staljina. Tako da nas dvojica robujemo u istoj ćeliji, na jednim palačama se odmaramo nakon teškog rada. Naše dvije glave, na jednom jastuku od slame, dvadeset godina sanjaše slobodu, samo zato, što sam nedovoljno volio, a moj kolega previše volio druga Josipa Staljina. Evo ti ručak i zapamti, zalogaj svoj, nikom ne daj.

– Eto čuli ste moju priču sa akcije – ozbiljno će bivši akcijaš, član SKOJ-a, – na ovakav način, određivao se normativ. Ne samo u rudnicima, nego i na prugama, cestama, sječi šume, poljima, građevini i drugdje. To je razlog, zašto su norme podignute, a plate ostale iste.

Završavajući priču, Saim se obrati vječitom rudaru Jusufu:

– Da ne govorimo o sigurnosti rudnika u kojima se dešavaju često nesreće pa i u samim Titovim rudnicima. U zadnjoj nesreći koju si ti preživio izginulo je trista trideset rudara većinom iz Kaknja.

Ovaj haber trže Jusufa koji se sjeti te nesreće, i ote mu se uzdah.

– Sve što je valjalo insana u rudniku, ostalo je pod zemljom. Mene je spasila sedžda moje majke Zejne i njeno La ilahe illellah – tužno će Jusuf pa nastavi, – koliko je ucvilitih roditelja i udovica? Skoro dvije hiljade djece ostalo je siročadi, među kojima su i ona nerođena u majčinoj utrobi, zato, ne mogu napustiti rudnik. U svakoj iskopanoj toni uglja, iskopana je i nafaka za rudarske sirotane.

Dok je Ibrahim namirivao blago, pas kratkim lavežom najavi nečiji dolazak. Noseći sjeno iz pojate Ibrahim kroz voćnjak, nagizdan injem, vidje neku priliku kako jaše konja. Nije prošlo mnogo, a konjanik dođe pred njegovu kapiju, sjaha s dorata i uzde sveza za ogradu.

– Domaćineee! – viknu.

– Bujrum?!

– Ja sam Jovanov unuk, Vuk, deda me poslao po vas.

– Bujrum u kuću! – pošto domaćin musafira smjesti u toplu sobu, pohiti da spremi konja.

Stavljajući hasuru i sedlo na Putalja, misli mu polete u prošlost, kroz koju je projezdilo sedlo. Sa desne strane sedla, inicijali sa grbom njegove porodice, koji potvrdiše ispričane priče.

– Čudo, da je ostalo i ovo izhabano sedlo, na kojem su tragovi nekoliko boja kože, a koje je sedlar vješto ugradio prilikom popravke. Na jednoj vojnoj rasprodaji ga prepozna. Za dva ovna ga kupi.

Sa tim mislima uzjaha Putalja i krenu za Vukom. Jahao je preko zemlje u istom sedlu, kao njegovi djedovi, dok su obilazili svoja imanja jašući konje nadgledali su kako se njihova zemlja zirati.

Onda preko noći, dođoše neki novi zakoni i zemlju oteše od zemljoposjednika, i kmetovima koji su na njoj radili pokloniše. U njegovoj pratnji jahao je potomak bivšeg kmeta, koji je hizmetio njegovom pretku. Nakon jahanja Ibrahim uđe u avliju i pozdravi domaćina.

– Dobar dan, Jovane!

– Selam alejkum, moj Ibrahim-beže.

– Šta se desilo, kumašine?

– Belaj! – bolno će Jovan – nešto me ova desna boli. Došli da nam ukinu prugu. Mi mještani se pobunili. Rekli smo im sve u brk: „Vi samo znate rušiti. Ovu prugu niste vi gradili, već Austrijanci, koji su naše selo povezali sa svijetom. Ispred svoje kuće sjednem u voz i ho’š Beč, ho’š Pešta.“

– Jedan od njih skinu mi fes sa glave, pitajući:

– Od kada Srbijanci nose fes?

Ja sam mu rekao da sam Bosanac, a ne Srbijanac. On se začudi, pa podrugljivo:

– Ako nisi do sada bio, bit ćeš poslije popisa. Sve vas, bosanske pravoslavce, Srbima ćemo prozvati.

– Tad sam ga kevom, odalamio preko zuba, odmah je pao. Dok se ko ‘oroz koprcao, lekciju iz života ja sam mu očito.

– Ovaj fes me je othranio i sve lijepo u životu pružio. Dok sam služio austrougarsku vojsku, nisu od mene tražili da se odreknem bosanske nacije i da budem Austrijanac, ostao sam i dalje ono što sam i bio, Bosanac. Vi, koji ste došli iz Srbije, mislite, ako smo iste vjere, da smo isti narod, pa nas bosanske pravoslavce, želite u Srbe prekrstiti.

Slušajući hastu, narodni hećim, spremao je daščice, zavoj i mehleme, hrabreći ga:

– Ne brini, biće dobro, sad ispruži ruku i stisni zube, malo će zaboljeti.

– Ne može me više zaboljeti. od one uvrede, kad mi je onaj mamlaz skinuo fes i rekao da sam Srbin. Ko ukine prugu ispred moje kuće, ne može mi biti prijatelj, već dušmanin, koji želi da me unesreći. Znam da mi, stari, ostajemo Bosanci. Bojim se, da će naši unuci drugačije razmišljati, kad im ovi poruše, sve što je napredno. Neće se imati sa čime ponositi, kao mi stari, koji smo ovu zemlju voljeli kao majku… odemo. Oni će se toga stidjeti i govoriti da je Bosna zaostala zemlja i da su njeni državljani glupi i zaostali insani. Zato će oni prihvatiti da ih prekrste u narod koji sa Bosnom nema ništa! – ozbiljno će Jovan pa nastavi.

– Htjeli oni mene da vode, kod nekog svog hećima. Ko ne cijeni moju prošlost, nemam povjerenje u njega, ni da me liječi. Više vjerujem svojim komšijama i starim načinima liječenja – da bi ublažio bol Jovan se u mladost vrati, pričajući o sebi.

– Kad sam za vojsku stasao, u prvoj BH regimenti službu sam dobio. Sa svojom regimentom krenuo sa na talijansku granicu, na kojoj se branila Monarhija. Sa mnom je služio jedan hećim, ruke mu bile mehlem. Koga njegove ruke dotaknu, taj ozdravi. Poginuo na bojištu, kad je izvlačio mog ranjenog kuma Sulju. Austrijanci su svoje vojnike cijenili, nas iz Bosne zvali su «Boschnjaki». I kad bi poginuli, sahranjivali su ih po islamskim, pravoslavnim i katoličkim adetima.

Slušajući njegovo sjećanje hećim Ibrahim ga upita:

–  Kumašine, šta bi sa fesom i sa onim deranom?

– Derana su odvezli u tu njihovu bolnicu, fes sam očistio od prašine i ponovo ga turio, na svoju bosansku glavu – u šali će hasta, pa ozbiljno o fesu nastavi priču, – u prošlom ratu, neke vojske koristili su fesove za zločin.

Kad navale preko Une, stave ga na glavu i naprave masakr nad bosanskim pravoslavcima, tvrdeći da su to uradili bosanski muslimani. Ovi drugi, kad navale preko Drine, isto to urade pod fesom, naprave masakr nad bosanskim katolicima i kažu da su to uradili bosanski muslimani. A kad udare na muslimane, kažu da žele istrijebiti poturice. Na taj način ubacuju mržnju da bi se u Bosni međusobno narodi uništavali.

Dok mu je samouki hećim Ibrahim namještao ruku, stiskao je zube i zamišljao. Bitku na Karpatima u kojoj su Bosanci ginuli za Austro-Ugarsku monarhiju.

– Sad je dobro, moraš mirovati, – zamotavajući mu ruku hećim mu savjet da – pusti bolan, oni će uraditi ono što su naumili. Prugu ukinuti, zemlju oteti i nazvati je onako kako im paše, a nas drugim narodom prozvati. A žandari kako ih oni nazivaju Narodna milicija, za onu crkavicu u stanju su uraditi, šta im se naredi.

– U pravu si, moj Ibrahime, –  dobaci hasta pa upita: – čujem da ti je sin otišao u Germaniju?

–  Otiš’o, bio malo na godišnjem i sad se vraća.

– Nema ništa bez Švabe i njegove discipline. Kod nas ti svaka baraba, može doći pred vrata, može te prekrštavati, otimati imovinu i zemlju – ozbiljno će Jovan pa sramežljivo dobaci – vidi, bolan, neka ti sin povuče kojega moga unuka. Sad, kad ukinu prugu i ćiru, mnogi će ostati bez posla, a glavni prijevoz biće konjska zaprega. Ko bude imao samar i sedlo biće „hadžija“. Niko nas ne pita, kakve smo vjere, ni kakve smo nacije, kad smo puka sirotinja.

Slušajući jadikovku Ibrahim sprema mehleme po receptu kojeg je naučio od svoga djeda, poznatog travara ovoga kraja. Na rastanku podsjeti hastu.

– Ove mehleme koristi, onako kako sam ti onomad pričao a reći ću sinu da pogleda posao za tvoga unuka Vuka.

–  Ibrahime, hvala ti za hizmet i za mehleme.

– Za lijek se ne treba zahvaljivati. Sve zahvale pripadaju Allahu dželle šanuhu.

Na rastanku Jovan se sjeti  da posuđenu alatku vrati.

– Najbolja je u cijelom kraju, evo ti je poklepanu … i kosište ti evo, koje sam napravio, maksuz po tvojoj mjeri –  vraćajući alatku, on  se pohvali – maksuz sam iš'o u Varcer Vakuf kod kovača, da vidim njihov majstorluk, kako  prave Varcarku, za koju dadoh i kravu. Ne žalim… nije mi žao  ni krave, samo da neko od mojih sinova i  unučadi,   naslijedi mene i zadrži titulu kosibaše u našem kraju. 

– Od davnina vi ste poznati kosci. Ostaće titula kosibaše još dugo u tvojoj avliji – uzimajući kosu uz osmjeh  Ibrahim ga podsjeti – nekad je bio Varcar Vakuf,  sad je Mrkonjić Grad.

– Ma neka oni njega krste, zovu kako ‘oće  popravljajući fes na glavi  Jovan potvrdi – ja ću ga zvati, kako su ga moji stari zvali … Varcer Vakuf … iz kojeg su  kose Varcarke otišle u mnoge carevine.

Sjeti se kako je postao kosibaša.

– Kad sam služio u Prvoj BH regimenti na Karpati-ma, bilo je takmičenje u kosidbi. Iz cijele austougarske carevine okupili se najbolji kosci. Po naredbi moga kaplara Sulje i ja sam se prijavio. Tokom kosidbe, moj Prvi BH puk me je bodrio sa pjesmom, koju smo pjevali u najtežim trenucima:

       – Mene vode na Karpate, da otegnem tamo papke!-

Koseći i sam sam pjevušio ovu pjesmu, sjećajući se svojih drugova, koji su izginuli za monarhiju. Bio sam u nekom bunilu, tek kad su me zagrlili moji ratni drugovi, doznadoh da sam postao kosibaša. Za nagradu dobio sam Varcarku i prekomandu u Beč, u sami dvorac, u koji su dovođeni soldati, koji su pobjedili na nekom takmičenju. To je bio «Puk dvora», kojeg je krasila snaga, hrabrost i ljepota.

Kakva je bila disciplina, red i čistoća, trebalo je sve to izdržati. Oružje se moralo sijati, kao ogledalo, tako i naše odijelo. Imali smo, da jedemo i da pijemo, što nam duša želi. Moj prijatelj Čamil koji je bio najjači  u hrvanju,  imao je običaj reći:

«Nije ovo dobro, hrane nas ne daj Bože k'o za kurbana».

Te slutnje moga kolege su se  obistinile.

Pričalo se da nestaju odabrani soldati. Njima se izgubi svaki trag, kao da nikad nisu postojali, na ovome svijetu. Jednog dana  ista sudbina zadesila je i Čamila. Tog dana, sjećam se, bili smo slobodni i odmarajući se, pričali smo o našem skorom povratku kući. Te noći, mene uputiše na stražu. Kad sam se vratio sa straže, Čamila nije bilo. Pitao sam za njega. Rekoše da su ga odveli, nekuda u prekomandu. Na tu istu prekomandu, odveli  su još nekoliko momaka, i više se nikad nisu vratili, ni svojoj kući, niti su stigli tamo u svoje jedinice.

     Tog dana, kad je Čamil nesto, osuše se kiše, nastaše velike poplave, i Dunav se izlio. Trebalo je spašavati usjeve. Nas odabrane vojnike,  poslaše da pomognemo u poplavi i tako nas spasiše  prekomande.

Prateći Ibrahima, završi Jovan svoju priču, uz komentar:

– Tako to biva; od  prekomande me spasi poplava, a od rova i Karpata, kosa Varcarka, koja meni i mojoj porodici za cijeli život osigura, ‘šenišnu koru.

                  Nakon pozdrava, dva prijatelja se rastaše. Idući  niz sokak Ibrahim  je slušao Jovanovu  pjesmu.

               -Mene vode na Karpate, da otegnem tamo… !   

* * *
Vraćajući se kući, Ibrahim krenu prugom, koja po partijskoj odluci treba da nestane. Sjaha s Putalja ispred tunela, a rat mu pred očima. Nakon proboja obruča u kojem su ih držali fašisti i domaći izdajnici, zbjeg se povlačio prema slobodnoj teritoriji. Ibrahimova jedinica štitila je kolonu ranjenika, žena i djece. Prilikom prelaska rijeke i pruge njemačke štuke su ih bombardirale, pa su spas našli u tunelu. Dok su granate razarale naokolo, u tunelu, Ibrahimova hanuma, Hatidža, rodila je sina Hamzu. Dječji plač gubio se u rafalima. Nakon prestanka bombardiranja, kolona je nastavila put prema slobodi. Iza njih ostali su mrtvi. Među njima bio je i Ibrahimov brat Šerif, rođen onih dana, kad se ova pruga gradila. Vijest o njegovom rođenju čuo je njihov otac Smajo, radeći na prokopu ovoga tunela.

– I, evo, hoće da ukinu prugu koja ih spaja sa dunja-lukom. Sa «visokog» mjesta, donijeli odluku, da se ukine žila kucavica, za ovaj kraj u kojem ne živi nitko, ko je na vlasti i ko je donio tu odluku.

Ulazeći u avliju Ibrahim se obrati sinu:

-Pozdravio te kumašin Jovan i moli da mu zaposliš unuka Vuka, otpravnika na našoj stanici. Kad se ukine „ćiro“ i on će ostati bez posla.

-Probaću, babo. Naka pribavi pasoš – sin, obeća ocu.

Zadnju noć, Hamza, provede budan sa svojom hanumom, koja se žalila zbog njegovog ponovnog odlaska u pečalbu.

– Odlaziš…! Mene u belajima ostavljaš. Djeca, nena, babo, zemlja i hajvani. Sve je to na mojoj grbači. Voljela bih… da ne ideš više. I ono para, što si zaradio potroši, od toga nisam dobila ništa. Ti si dobar za sve, samo za mene i djecu, uvijek si isti, tvrd kao krčevina, kad se kopa, nakon duge suše. Njoj ni motika ne može ništa, kao što na tebe ne utiče moja tuga i suza, – plačući jadala se moleći da ostane.

Držeći je u zagrljaju, nježno joj šapuće:

– Misliš da ja rado idem? Da znaš …kako mi teško pada, tuđina i život bez tebe!

U suzama su se ljubili, želeći da nikad ne svane. Između zagrljaja jedno drugom su šaptali svoje želje i nijete.

– Treba kupiti plac u čaršiji, otkupiti onu zemlju koju su konfiskovali, treba kuću napraviti – šaptala je njegova golubica.

Cijelu noć, plovili su svojim snovima i jedno drugom pomagali da im rastanak bude bezbolniji. Znajući šta ga čeka, Hamza se naježi. San ga prevari i on u zagrljaju svoje Emine zaspa.

***
Zora sviće i usnuli se bude. Ustali su i Hamzini. U kuću, poput hajduka, uvukla se tuga. Uz kahvendisanje provjerava se kofer. Ispred avlije zaigraše praporci. U kući pohitaše da se selame. Potekoše suze. Na avliji majka Hatidža, uči dovu moleći Allaha dželle šanuhu, za hairli put. Zaškripa «kapija plača».

– Piši nam sine. Čuvaj se, dođi nam za Bajram – molile su ga majka i hanuma.

– Selamun alejkum! Hairli put, komšija! – čulo se iz nekoliko avlija.

– Alejkumu selam! Hvala i vama hairli ostanak – odvrati putnik osjećajući u grudima težinu rastanka. Prolomi se fijuk kandžije, koja zazvižda kroz hladno jutro. Konj poskoči i fijaker krenu. Ruke mašu, usne dove šapću – bol rastanka blaže.

Zimska idila, topot konjskih kopita i babin savjet.

– Dragi sine, znam da ti je teško zbog odlaska u tuđinu. Ti ostavljaš sve nas zbog kojih se sikiraš. Hvala ti na pomoći oko opremanja ruha. Vidio si svoju braću, komšije i prijatelje koji rade ovdje a ne mogu spojiti početak sa krajem. Ti si mlad i možeš sve te napore izdržati, a ujedno zaraditi para sa kojim ćeš osigurati lakši život sebi i svojoj djeci.

Uz haber stigli su na stanicu, osjećajući miris dima iz parnjače. Već se formirala kompozicija teretnoga voza za vuču drveta i uglja.

– Nakon bosanskog drveta i rude na Zapad ide pamet i snaga – a onda predloži – da se ne mučiš sa ćirom odvest ću te do čaršije.

Tokom puta otac je sinu pričao o svome životu. Na željezničkoj stanici žamor. Sa razglasa čuo se promukao i neispavan glas: „Voz Sarajevo – München kasni dvadeset minuta.“

Pronađoše slobodno mjesto pored nekoliko zaprega i Ibrahim zaustavi fijaker. Insan javi se insanu pozdravom, konj se javi konju hrzanjem. Pred njima sijeno, tek da se okrijepe nakon puta. Ibrahim potapša svoga ata po sapima stavljajući mu zobnicu sa žitom na glavu.

– Selamun alejkum, beže! Kako ste? – potapša ga prijateljska ruka po ramenu.

Ibrahim se okrenu, prepozna Ahmu i njegovog babu Alu.

– Alejkumu selam! Dobro sam. Kako ste vi?

– Evo, sad smo stigli, kasnio ćiro. Veliki smetovi na pruzi – ozbiljno će Ahmo.

Vrati se Hamza sa željezničke blagajne i pružajući Ahmi voznu kartu dobaci:

– Izvoli mladoženja, moram te malo pripaziti.

Ova šala izvuče kiseli osmijeh na tužnim licima. Uz čestitanja za udaju i ženidbu djece, Ahmin babo upita Ibrahima za njegovog vojnika:

– Piše li ti tvoj Osman iz vojne i koliko mu je ostalo da odsluži?

– Moj vojnik piše, a kod ovih… nikad se ništa ne zna, a kamoli vojna tajna – brižnim glasom odgovori Ibrahim.

Hamza nije Ahmu pitao ništa, sa lica mu je čitao njegove misli.

– Skoro se oženio, svoju hanumu kod kuće ostavio, a on u pečalbu krenuo.

 

(nastaviće se…)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.