“Hamza gastarbajter” (34-36)

Dani su prolazili, dva jarana nisu pričali. Jednog dana Hamza se javi:

– Očekujem pismo od kuće, trebalo je već stići.

Drugi to iskoristi i progovori.

– Ti operi kahvenjake, a ja odoh vidjeti.

Pošto opra kahvenjake Hamza leže. U sobi zavlada tišina koja uljulja u san Titovog pionira i omladinca, Titovog partijca, akcijaša i vojnika, a u njemu gastarbajtera. Sanja da se kući vraća. Ide sokakom, komšije ga poz-dravljaju, a muštulgdžije žure da muštuluk ujagme. Dođe do svoje avlije, i kapija zaškripi a pospanko se trže i vidje jarana sa pismom u ruci.

– Što mi prekinu san? Umalo da uđem u kuću.

– Halali! Evo ti pismo pa u njemu možda nađeš započete snove.

Uzimajući pismo, usnuli pozna rukopis svoje hanume. U desnom gornjem uglu tri poštanske marke sa likom Josipa Broza Tita u uniformi JNA. Tog momenta sjeti se dijaloga kojeg je vodio sa jaranom. Sa drugim pogledom vidio je svoga predsjednika, vrhovnog komandanta oružanih snaga SFRJ. Ponovo osjeti sukob mišljenja, prijekor i okus gnjeva. Pri otvaranju pisma, ošteti marku u kojoj je Maršal u mornarskoj uniformi. Tog momenta nije razmišljao, čak ni o tome da ga može zadesiti Mehmedova sudbina, zbog nepažnje sa slikom. Dodirom pisma osjeti toplotu svoje hanume koju je želio osjetiti u prekinutim snovima.

Nakon pročitanih nekoliko rečenica u očima mu zasijaše suze.

***
Na drugome krevetu, Ahmo držeći pismo u rukama, razmišlja od koga je. Rukopis mu nepoznat, bez imena pošiljaoca, pečat skoro nevidljiv. Nakon kratkog raz-mišljanja otvori ga i poče čitati.

„Dragi Ahmo, kako si? Ja sam dobro što i tebi želim sve najbolje. Godine su prošle od kako smo se rastali. Sjećaš li se, koliko smo tužni bili, na rastanku nismo plakali, od boli ni suza nismo imali…“

– Habiba! Javila mi se, oh… Habiba moja –  radosno uzdahnu i nastavi čitati:

„Kad sam dobila radno mjesto u Osnovnoj školi „Bratstvo“, u našoj čaršiji, nisam ni sanjala da će moji učenici biti tvoja djeca. Od njih sam dobila tvoju adresu i odlučih da ti napišem ovo pismo u kojem želim da ti kažem istinu.

Nakon zabrane mojih da se viđamo ja sam učila i na tebe mislila. Pjesma, koju si mi na rastanku pjevao postala je himna naše nesretne ljubavi:

„Rastajemo se mi, vjeruj nije mi lahko,
šta sad mogu ja tu kad tvoji žele tako.“

Gimnaziju sam završila sa željom da studiram medicinu. Javila sam se na konkurs i nisam bila primljena radi djedove prošlosti. Jednog dana, kad sam Berekom šetala, stazom naše ljubavi, došla sam do naše klupe i rijeke našega djetinjstva. Sjedeći na obali naše mladosti, tebe sam kraj sebe zamišljala. Gledala sam u stablo lipe, na kojem si ti urezao srce i naša imena, zarasla i tek na kori primjetna. Odjednom banu Goran, onaj što si mu opalio «šljagu», sjedio je u drugoj klupi do prozora. Prilazeći već me sažalijevao, zbog neuspjeha na prijemnom:

– Zdravo! Čujem da nisi primljena, iako si imala sve petice, ako želiš mogu ti srediti preko tate. Za uslugu ne tražim ništa, samo mi budi cura, studirat ćemo zajedno. Ti mi se sviđaš, od prvog dana. Šta sam sve radio da bih te osvojio!? Mnoge tvoje ašiklije sam uklonio.

Najviše sam se namučio sa onim Ahmom, bili ste nerazdvojni. Uz pomoć tate i to sam odradio. Iskoristio sam iskustvo, iz one narodne: …zavadi pa vladaj. Uz pomoć tatine vojne doktrine, napad sam isplanirao, na moju varku šarmer se, ko zeko upecao. Svi su mislili, da je on pravi krivac. U to je bio uvjeren i tvoj tata, zato je zabranio da sa njim ašikuješ. Moj san se ostvario, sve prepreke sam srušio i još čekam tvoju odluku.”

– Slušajući Gorana, sjećala sam se naše ljubavi i tužnog rastanka. Bila sam šokirana njegovim riječima koje su me probudile iz košmara. Tad sam mu rekla:

– Znala sam, Gorane, da se služiš i prljavim poslovima da bi dobio diplomu, ali nisam znala da uništavaš tuđe živote, sram te bilo! Nikad nećeš svoj ljubavni san ostvariti.

– Tad sam, svu našu bol ponovo doživjela i odlučila da upišem Pedagošku akademiju u Prijedoru. Kad sam završila učiteljsku, zaposlila sam se u Osnovnoj školi Prva omladinska radna brigada Sanica, radila sam u područnoj školi u Biljanima. Teško mi je pala tvoja ženidba. U sebi sam patila i donekle tvoju ženu mrzila, sve dok nije poginula. Zbog svoje sujete, samu sebe sam korila i od tvoje rahmetli žene, Senadine, za halal molila a tvoje sirotane žalila. Kada sam čula da je Goran otišao u rodni zavičaj, kao propali student medicine, ja sam se vratila.

Zaposlila sam se u našu bivšu Osnovnu školu  „Bratstvo“. Ulazeći u razred, nisam ni slutila, da ću upoznati tvoje sirotane Amora i Emira. Od toga dana nemam sna, misleći na tebe, budna sabah sam dočekivala. Naše školske nestašluke u ovim školskim učionicama i hodnicima ponovo doživljavala. Vukla me želja da  doznam nešto više o tebi i tvojoj rahmetli Senadini, navela me da učenicima zadam temu „Moja majka“. Čitajući dječje radove, došla sam do tvoje djece. U njima sam saznala njihovu bol, oni su opisali svoju majku iako je nisu ni upamtili. Ovo je dio Emirovog pisma:

„Draga majko, Senadina, pišem ti ovo pismo, iako znam da ga nikad nećeš pročitati, kao što ni ja tebe nisam upamtio. Kada sam prvu riječ, mama, naučio ti si poginula. Tebe sam upoznao iz neninih, didinih i babinih sjećanja. U svakoj teti tvojih godina, tražim majko tebe, tvoj lik, tvoj radosni osmijeh u kojem se gnjezdila briga za nas. Mislio sam, da u tome neću uspjeti, sve dok nije došla nova učiteljica Habiba. Možda bi ona mogla, da mi bude druga majka…“

– Dragi moj Ahmo, ako me još voliš, tvoju djecu, Amora i Emira, rado bih svojim zvala, bila bi im dobra maćeha – majka kao što sam i učiteljica. Sad sam shvatila, ona Goranova podvala uništila je našu ljubav, tvoj ugled i školovanje.”

Nakon toliko godina Ahmo dozna zavjeru. Suze radosnice mu orosiše lice.

Povratak kolege iz kupatila ga trže i on sramežljivo obrisa uplakano lice.

– Kakvo je to pismo, kad ga još čitaš?

– Od ljubavi!

– Od kakve ljubavi!?

– Od prve ljubavi!

– Da nije od Habibe?

– Pogodio si.

– Jeste bili par, za prepovid u školi.

– Bili, moj jarane, ali završi tragično, skoro kao u baladi Omer i Merima. Mislio sam da ti ne kažem ali me srce oda. Moram nekom reći radosni haber. Ti znaš, da su nakon one afere sa školom, njeni zabranili da se viđamo.

– Nisu joj dali, da ide sa „siledžijom“.

– Neko vrijeme smo se potajno viđali i kad su njeni otkrili, pod ključem su je držali. Stid me bilo što su me iz škole, ne mojom krivicom, izbacili. U čaršiji sam hizmetijo, za kartu zaradio i u svijet krenuo. Svoju prvu plaću zaradio sam u Ljubljani na željeznici. Rijetko sam kući dolazio i rjeđe Habibu viđao. Željeznicu sam napustio kad se desila nesreća u kojoj je jedan mladić izgubio nogu na svoj osamnaesti rođendan, postao invalid. Vraćam se kući i ženim se. Te godine odlazim u vojsku. Dolaskom kući moja Senadina rodila je dvojke, Amora i Emira, da bi nakon godinu poginula na pružnom prijelazu Trinaestka. Tad nastaju moji belaji, dvoje djece, trebalo je hizmetiti i od nečega živjeti. Ponovo počinjem raditi, a svoje sirotane ostavljam majci i babi na čuvanje. To su najteže godine u mome životu… Radeći u željezari Jesenice često sam kući dolazio da bi roditeljima pomogao oko djece. Tokom jednog putovanja upoznam ljude koji su radili u Njemačkoj. Njihova priča me je opčinila, jedan od njih mi dade adresu i nakon dva mjeseca, postajem gastarbajter – tužno će Ahmo pa nastavi – od onoga dana kad su me izbacili iz škole, mislio sam o tebi, Hamza, i strašno ti zavidio. Ti si sjedio u klupi i učio a ja… Onaj šamar koji mi je uništio školovanje nikad nisam zaboravio. Nisam ni slutio da ćemo na istom radilištu raditi.

Slušajući ga, Hamza otvori svoju seharu sjećanja.

– Eto, vidiš i ja sam tebi zavidio. Kad si onomad kući dolazio u lijepom odjelu sa svježim osmijehom, misleći da si sretan i da imaš puno para.

– To je bio osmijeh povratka, sad vidiš kakvi su naši osmijesi u pečalbi i kako se marke kupe – prekinu ga Ahmo, osjećajući zadovoljstvo što otkri krivca.- Na pravdi Boga sam osuđen i iz škole izbačen!

Noć je uveliko odmicala. Soba je obasjana veselim licima insana, koji su se još bolje upoznali. Jedan drugom, otkrivali su tajne, koje su skrivali i od samih sebe.

Uveliko je sniježilo kada se radničko naselje budilo, u rijetko slobodni dan. Dva prijatelja ležeći u krevetima, razgovararajući o skorom godišnjem. Naročito se to dojmilo kod Ahme nakon saznanja da ga Habiba nije zaboravila.

– Kući se nadam, kofere spremam – stavljajući kofer na krevet pjevušio je Ahmo.

Pažljivo raspakova milošte koje je držao ispod kreveta. Slažući ih u kofer mislio je na svoje ukućane. Na drugom krevetu isto je to radio Hamza. Dok jedne stavlja, druge vadi, pokušavajući da što ljepše složi. Iako se trudio nije išlo.

– Treba li pomoć, jarane!?

– Kako da ne! Ispeci kahvu, a mogao bi pomoći i oko kofera – sramežljivo će Hamza.

U sobi, prosu se smijeh i miris «mahsuzile». Držeći u ruci fildžan, miloštu od majke Hatidže, uzdahnu. Sjećajući se kakvih ima prigoda po kojima se kahva naziva. Pri svakome srku sjetio bi se naziva crnoga napitka: – krmeljuša, dočekuša, sikteruša, piruša, pomiruša, haberuša, bajramuša, iftaruša, slatka, gorka, crna, bijela…

Pakirajući njegov kofer Ahmo ga je slušao, pokušavajući da se sjeti lijepih dana kahvendisanja sa dragim insanima.

Dan izmiče, dok hladnoća stakla mrazom šara. Gledajući kroz pendžer Hamza se sjeti djetinjstva i svojih nestašluka. Vidi zimsku idilu i u njoj svoje drugove kako uživaju u zimskim radostima. Tu idilu prekinu kucanje na vratima i promukli glas poznanika sa radilišta.

– Komšije, kako ste? Dođite kod mene u sobu na slatku. Dobio sam, sina! – stojeći na otvorenim vratima, radosno će Mujo.

Uz čestitanje obećaše da će doći.

Gledajući  mrazevu «izložbu» javi se Hamza.

– Je l’ on stvarno Mujo od Doboja ili se šali, zbog one narodne izreke: „Kršan je kao Mujo od Doboja“.

Zatvarajući vrata Ahmo se nasmija, pa dobaci jaranu:

– Nije on od Doboja, već sa obala Lima. Ići ćemo, vidjet ćeš, dobar je insan. Izgleda grub, a ima merhametli dušu i toplo srce. On je predstavnik onih insana, koje život nije mazio. Na njemu su tragovi sandžačkih hladnih zima, beharskih proljeća i toplih ljeta. Takvi insani lahko se naviknu na sve nedaće pa i na pečalbu.

Pričajući o radnom kolegi iz susjedne sobe spremali su se da ga posjete.

***
Uskoro su sjedili u komšijskoj sobi. Domaćin ih upozna sa ostalim gostima.

– Bujrum, šta pijete?

Oba došljaka uzeše piće koju je pio i domaćin.

Skoro da nisu ni primijetili, odakle se nađe u Mujinim rukama šargija. Domaćin primijeti iznenađenje na licima musafira, poželi da im objasni – nju sam donio one godine kad sam došao. I kad bih osjetio samoću, uz šargiju tjeram tugu.

Zatežući žice po boji svoga glasa nastavi Mujo.

– Moj rahmetli did, naučio me da sviram. Eh …da mi je njegova i da zasviram onako kako me je on naučio.

Zvuk instrumenta začu se sobom, svirač zapjeva svoju omiljenu pjesmu «Ali-pašin izvor».

Gastarbajtere, iznenadi muzičko umijeće radnog kolege. U sobu navališe radnici iz ostalih soba. Skoro čitava baraka, došla je da čuje svirača. Nakon nekoliko pjesama, na molbu jednog Prijedorčanina, Mujo zapjeva «Koliko je Prijedor polje».

Nakon ispjevane pjesme o Prijedoru, lijepome gradu, javi se Fočak da i on zapjeva o svojoj Foči. Svirač namjesti šargiju, prema njegovom glasu i pjesma iz lijepe Foče krenu.

Nekoliko njih imali su želju da čuju sevdalinku «Tebi majko misli lete».

– Često pjevam tu pjesmu! – radosno uzviknu Mujo.

Javi se i jedan gastarbajter iz Gradačca.

– Može li pjesma «Sa Gradačca bijele kule, Zmaja od Bosne»?

Vrijeme je prolazilo i veselo društvo se zabavljalo. U neki vakat umor ih natjera na spavanje i tek pred sabah utihnu sevdah.

(nastaviće se…)