“Hamza gastarbajter” (37-39)

 «Ali-pašin izvor to je pravi raj,

tu me majka rodi tu mi rodni kraj».

 U kupatilu, uobičajena gužva i mrzovoljna lica. Jedan drugoga požuruju. Brzo se oblače. Po izlasku iz barake zapljusnu ih hladnoća.

 – Još dvije hefte, pa ćemo kući – Ahmo veselo dobaci Hamzi.

 – Ako se ne smrznemo negdje na skeli – navlačeći kapu na uši, Hamza nastavi, – da smo na nekom radilištu u Jugi, sigurno ne bi radili na ovakvoj crkavici.

 Slušajući ih javi se Jozo, bivši robijaš Golog Otoka.

 – U pravu si Hamza, ni robijaši ne rade na ovakvoj hladnoći – sjećajući se robovanja po komunističkim ćelijama, grijao je ruke.

 – Eh, šta ćeš, mora se sve završiti na vakat – sa odgovornošću odbrusi Lala.

– Izdrži Hamza, još malo – ohrabri ga Jozo, uz nostalgično sjećanje – i ja sam željan sunca, k’o kru'a. Moje sunce ukrali su oni, koji su me protjerali. Od mene emigranta isklesali.

Na Jozinom obrazu ukaza se suza, koju stidljivo proguta, otkrivajući svoju želju.

– Da mi je, jedan godišnji, provesti u svojoj rodnoj kući, reumu sa našim suncem izvući i grobove svojih starih obići… Pusti snovi, ne daju mi ni da uđem u zemlju, a kamoli da obiđem rodni zavičaj.

Slušajući Jozu, poželi Hamza što nije sa porodicom, rođacima i komšijama, na sijelu. U mislima ih vidi kako merače u sobetu, pečeni krumpir sa sirom i kiseli kupus sa suhim mesom. Dok vani sniježi, oni sretni, poput nestašne djece, zadovoljni što imaju, po koji zalogaj i toplu sobu.

Radilištem se osjeća miris dima. Na par mjesta gore vatre, oko kojih se okupljaju, promrzli radnici. I Hamza se uputi prema plamenu, koji se povijao na vjetru, želeći da ogrije prste. 

– Hej, jarane! Stani ! Kuda si nakanio? 

– Da se malo ogrijem. 

– Ne idi vatri, biće ti kasnije hladnije!

– Ne zbijaj sa mnom šalu! Zar može biti hladnije!?

– Kako da ne! U to sam se uvjerio prošlih zima. Vidiš, bolan, poslovođa sve nadzire. Zašto da ti koji sat odbije, osaburi.

Jaran ga uvjeri i on se vrati poslu. Iza leđa čuje glas, onih koji stoje oko vatre.

– ‘Odi zemo, da se malo ogriješ!

Nije se osvrnuo, za poziv nije hajao, vrati se poslu. Radeći, ispod oka Hamza je gledao, plamen koji se povija na vjetru, tražeći u sebi sabur da izdrži. Iščekivanje prekinu sirena, dajući znak da je radno vrijeme završeno.

– Eto! …vidiš da si preživio. 

Promrzla kolona radnika gubila se u barakama željna tople sobe, odmora i sna. 

***

Dani su prolazili, uz naporan rad, kojeg je otežavala hladnoća. Svaki odlazak na radilište bila je avantura, a povratak sa radilišta na zidnom kalendaru upiše se zarađena dnevnica. Slobodno vrijeme su koristili za dopakiranje već spakirani kofera, uz razmišljanje šta bi trebali još kupiti. Kao obično hranili su se u dvije kuhinje, u „Radničkom restoranu“ doručkovali i ručali, a u sobi večerali. U zadnje vrijeme rjeđe su izlazili na ručak jer su naučili sami da kuhaju. Osim čaja i kahve znali su: ispeći jaja, ispržiti meso, napraviti čorbu. Uz Ahmu polahko je učio i Hamza, koji je, ipak, više volio da pere posuđe. Od literature, uz dnevnu štampu, koju su dobivali iz domovine, čitali su i mjesečni list Čik u kojem su tražili smiraj za ženom. Čitali su i heftični sportski list Tempo i Arenu u kojoj se govori o sudbinama malih insana. Plaću su redovno dobivali i pri svakom brojanju već su znali u što i koliko potrošiti. Svoju zaradu poredili sa zaradom radnika u domovini.

 Približavali su se novogodišnji praznici i termini do kojih su se morali završiti radovi. Radilo se dnevno po deset, dvanaest, često i šesnaest sati. Hladnoća je popustila i to je radovalo Hamzu, koji je izrastao u dobrog zidara. Dok je mehanički cigle po malteru redao, razmišljao je o susretu sa svojom hanumom.

 Osvanuo je dan godišnjeg odmora. Nakon umivanja, Ahmo je servirao kahvu na stolu, prepunom stvari. Uzbuđenje je raslo poput gladi.

– Samo da ne zaboravimo pasoše i pare – pijući «sikterušu» javi se Hamza, – danima razmišljam, kako ćemo do stanice.

– Ne brini, ja sam o tome mislio. Vozi nas Lala, uštedit ćemo kuveta i vremena

Soba leži pred očima, zakrčena starim i novim koferima. Oblačeći odijelo Ahmo upita:

– Kako mi stoji?

– Fino, ko da te sad gledam u «Bujrumu» – u šali dobaci Hamza.

– Mani se zezancije, pohiti oblači se, Lala samo što nije izbio – ozbiljno će Ahmo.

Nakon frtalj sata, Lala zakuca na vrata. 

– Izvinite, što ste me čekali, vozio sam već jednu grupu na stanicu.

Uz osmijeh mu halališe. Bez mnogo zadržavanja napustiše sobu, noseći kofere krenuše prema izlazu. Dva prijatelja zadnji napustiše „trinaesticu“. Uz vozačevu pomoć staviše prtljagu u vozilo. Vozač upali motor i vozilo krenu.

– Mašallah, evo krenuli smo kući – radosno će Ahmo učeći u sebi dovu, kakvu je učila njegova majka prilikom ispraćaja za hairli put. Počinje da sniježi. Po putu hvata se sloj bijelog pokrivača, prošaran tragom različitih gumenih šara. Zvuk motora prenosio je vibracije na tijela putnika koja su se poput sijena poigravala. Zamišljeni vozač razmišlja o svome rodnom kraju, svojoj ravnoj Vojvodini. Imao je Lala želju da suputnicima otkrije svoj bol za rodnim zavičajem. Borio se sa samim sobom, dok mu prošlost titrala pred očima, kao pahulje po vozilu i putu. Spontano iz grla mu poteče pjesma:

– Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade… – zastane pjesma, a on istim melodičnim glasom – eh, moji zemljaci, vi ste sretni. Idete u svoj rodni kraj u kojem vas čeka porodica, rodbina, komšije i prijatelji. Ne znam šta bih dao, da mogu s vama u svoj zavičaj, u svoj salaš. Nije mi loše ni ovdje, ali bio bi zadovoljan sa mnogo manje, a da sam u svome rodnom kraju. Iako sam po narodnosti Nijemac, a po državnosti Vojvođanin, ne pripadam nikom. Ovi kapitalisti mene ne vole, a komunisti me ne žele. Na radilištu moram biti grub i okrutan prema vama, da bih zadržao radno mjesto poslovođe. Znam da me radnici, domoroci, pa ni vi gastarbajteri ne volite jer vam zagorčavam i onako gorak život.

Suputnici su ga pažljivo slušali, sjećajući se proteklih mjeseci i ozbiljnog i strašnog poslovođe na radilištu. Bio je janje u vučjoj koži. Malo se zastidješe zbog svog mišljenja o njemu. Nakon kraće vožnje Lala ih obavijest da su stigli. U gužvu, na željezničkoj stanici, umiješa se Hamza i Ahmo sa svojim koferima. Vojvođanin Lala im ponudi svoju pomoć oko karata i rezervacija. Rado prihvatiše njegovu uslugu. Ne prođe mnogo vakta, a Lala se vrati sa kartama i informacijom. Uz zahvale platiše prijevoz. Ponuđeni novac Lala pokuša da odbije, ali Ahmo ga turi u njegov džep. 

– Sretan put, zemljaci, pozdravite sve u domovini. Vidimo se ponovo – mašući rukama gubio se u gužvi.

Prateći natpise, pronašli su kolosijek, na kojem je stajao njihov voz. Tražeći broj vagona, susretali su poznata lica s radilišta.

– Evo našeg vagona! – radosno uzviknu Ahmo. Ja idem unutra da pronađem naš kupe i sjedišta, a ti ostani vani.

Dok je Ahmo tražio rezervirana mjesta Hamza je savjesno čuvao stvari, ne skidajući pogled sa kofera. Iznenada osjeti nježni udarac, po desnom ramenu. Pogleda u tom pravcu i na svoje iznenađenje, ne vidje nikoga, ali na lijevom uhu čuo šuškanje, novinskog papira.

– Zemo …da li si kupio nešto za čitanje?

Hamza u čudu pogleda u došljaka sa nekoliko novina.

– Imaš priliku, da čitaš novine na našem jeziku. 

Hamza se obradova. Radosno uze novine, iako ga cijena iznenadi, ne reče ništa, već izvadi šaku sitniša i plati štampu.

Uzimajući novac, prodavač zamoli:

– Molim te, donesi koju litru. Odavno nisam, nešto dobro iz domovine popio.

Primijetivši Ahmu na vratima vagona prodavač štampe izgubi se u gužvi.

– Dodaj mi polahko stvari – radosno Ahmo doviknu Hamzi, koji pažljivo pođe dodavati kofere u vagon na kojem je pisalo: „München – Sarajevo“.

Nakon što i zadnji kofer doturi jaranu, Hamza osjeti olakšanje i šuštanje novina u džepu. Bilo mu je drago što će obradovati Ahmu. U gužvi primijeti Muju i Boru. 

– Ko zna, možda se i vidimo tokom puta. 

– Hamza, Hamza, hodi unutra i pričuvaj stvari, a ja odoh po vodu! – izlazeći iz vagona zovnu ga Ahmo. 

Ulaskom u kupe Hamza primijeti lijepo složene kofere na regalu. Tog momenta preko razglasa ču nježan glas, koji je najavljivao polazak vozova. Naćuli uši, ne bi li koju riječ razumio. Kroz vrata su provirivale glave putnika, provjeravajući brojeve iznad sjedišta. Slušajući nježni glas i imena gradova:- Maribor, Ljubljana, Zagreb, Bosanski Novi, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Maglaj, Zavidovići, Zenica, Sarajevo“.

 Kroz kičmu mu prođoše, trnci. Saburli je čekao Ahmu. Ali, prije njega u kupe uđoše dvojica i bez pozdrava, sjedoše preko puta njega.

– Izvinite, ovaj kupe je rezerviran.

– Bre! Za nas to ne važi, ako ti se ne sviđa, možeš izaći i kroz prozor – uz ciničan osmijeh mu dobaciše.

U tom se na vratima pojavi i Ahmo. 

– Evo, našao sam Muju i njegove prijatelje. U našem kupeu imaju rezervaciju. 

Pogledom upita Hamzu za nepoznate putnike.

– Ne znam ko su, meni prijete …nude mi prozor, mjesto vrata.

Ulazeći u kupe, Mujo upita:

– Ko će koga kroz prozor? – upita dvojicu uljeza, pokazujući im broj rezervacije, – znam ja vas, vi ste džeparoši. Zadnji put ste pokrali Radu. 

Džeparoši se pokunjiše i krenuše prema vratima. Mujo ih isprati udarivši ih u stražnjicu, pa povika: 

– Narode! Zovite policiju, evo onih džeparoša što kradu po vozu! 

Putnici, koji su stajali u hodniku, u glas pozvaše policiju. Nakon što su policajci odveli dvojicu sumnjivih, i putnici u vozu odahnuše. Zaokupljeni oko džeparoša, nisu ni primijetili da je voz klizio prema jugu. Zureći u daljinu Hamza se sjeti novina, rukom ih napipa u džepu, izvadi i polahko ih raskrili. Putnici u kupeu se iznenadiše. 

– Otkuda ti, Hamza, novine? Bolan, gdje ih kupi!? 

– Na stanici, evo kupio sam dvoje, da imamo šta čitati.

Jedne radosno pruži jaranu. Uzimajući novine ljutito će Ahmo:

– Znao sam da će te taj prevariti i ja sam ih jednom kupio od tog emigranta.

Slušajući ih javi se i Mujo.

– Oni …vrbuju naše na privremenom radu. 

Hamza osjeti gorčinu, zbog prevare, ustade i otvori prozor. Ledena promaja zaigra mu u kosi. Znajući njegov nijet, Mujo se javi:

– Ne bacaj! dobro će nam doći mjesto salveta. Pokaza prstom na stolić, ispod prozora, molili su ga i ostali.

– Nisi jedini koji je prevaren – tješio ga je Boro, – oni u emigraciji se organiziraju, a oni što su ostali u državi čekaju svoju priliku, da sruše Jugoslaviju. Samo još se nisu dogovorili oko podjele teritorije. 

Zatvarajući prozor, Hamza je slušao suputnika, potom pogleda na vrata, da neće neko pozvati miliciju. Ovo što je sad čuo u državi se nije smjelo ni pomisliti.

 Dok je voz tutnjo prema jugu, Hamza se borio sa svojim znanjem i razmišljanjem. Za kratko vrijeme puno toga je čuo, saznao i doživio. U tom košmaru, prepozna zvuk šargije. Pogleda u Muju koji je svirao na svome instrumentu, kao onoga dana u radničkoj sobi. Raspoznavao je melodiju pjesme «Ali-pašin izvor».

Većina putnika osjetiše ugodnu jezu slušajući pjevača, a manji broj  se pobuni, ne zbog toga što su spavali, već zbog toga što nisu osjećali ljepotu pjesme.

Nakon nekoliko otpjevanih pjesama, utihnu i muzika.

 Vožnja uljulja putnike u san. Ritmičan klepet točkova odzvanjao je u tihoj, snježnoj noći. Voz se približavao austrijskoj granici. Pospani kondukter probijao se kroz masu, kontrolirajući vozne karte. Vještački osmijeh, poput maske navukao je na lice. Uz izvinjenje, palio je svjetla i budio putnike. Svakom putniku posebno se obrati, tražeći kartu, bušeći je kliještima. Došao je u kupe u kojem se do skoro čula pjesma. Razbuđeni putnici tražili su vozne karte. Hamza opipa sve džepove, ali je ne pronađe. Ahmo to spazi pa upita: 

– Jesi li je izgubio? Šta ćeš sada?

Potom pruži dvije karte kondukteru, upirući rukom na zbunjenog kolegu. Kondukter se osmjehnu, gledajući Hamzu koji je pokušavao da je pronađe. Nakon izlaska konduktera iz kupea prosu se smijeh na njegov račun.

– Jesi li se naljutio? – pitao je Ahmo ahbaba, moleći ga da mu halali.

Zavlada mir. U neko doba, neko povika. 

– Pripremite pasoše!

Hamza ima nijet, da vrati milo za drago svome kolegi. Pasoš mu je uzeo, još dok je spavao. Nedugo zatim u kupe banuše policajci tražeći pasoše na kontrolu. Svi putnici, osim Ahme, pružili su putnu ispravu. Ahminu zbunjenost prekinu kolega pruživši policajcu njegov dokument. Nakon rutinske kontrole svi pasoši su vraćeni. Bez problema su prošli Nijemce. Nedugo zatim uslijedila je austrijska kontrola. Skoro na isti način i austrijska policija obavila je svoj posao. Nakon njih u voz je ušla carinska kontrola.

– Pokažite im pasoše, da vide da smo u prolazu kroz Austriju – savjetovao je Mujo, pokazujući im crveni pasoš i govoreći – tranzit, Jugoslavija. 

Suputnici ga poslušaše i isto uradiše. Kada su to carinici vidjeli, shvatili su da u tom kupeu, pa i čitavom vozu, nemaju šta tražiti.

– Ovo je bila generalna proba, za ono što nam spremaju naši. Najgori su za praznike, uzimaju sve što im se sviđa. Treba spremiti poklone za važne drugove, a gdje će ih nabaviti ako neće u trgovini mješovite robe -Kofer jugošvabe – koristeći vlastito iskustvo, objašnjavao je Boro onima koji su prvi put ulazili sa zapada, uz savjet:

– Ko ima nekih skupljih stvari, neka ih sakrije, jer ako ih pronađu, mora se platiti carina?

 Neko od putnika sjeti se emigrantskih novina, nastade potraga po sjedištima. Nakon što Hamza složi sve stranice, pa i one zgužvane pri brisanju stola, odahnu razmišljajući, kako da ih se otarasi. Znajući kakvoj se opasnosti izlažu da ih pronađe granična policija. Sigurno bi bili osuđeni kao teroristi. Uz savjete ostalih novine pocijepa na sitne komade.

– Šta sada da uradim sa njima? – držeći ih u rukama, upita Hamza.

– Baci ih kroz prozor, – ustajući da ga otvori, predloži Boro.

Papirnate ptice poletješe kroz noć. Voz se zaustavi na stanici u kojeg ulaze novi putnici, među kojima su i radnici na privremenom radu u Austriji. Začas hodnici postadoše zakrčeni. Sretnici iz kupea gledali su kako putnici u hodnicima teško podnose put. Otvaraju vrata kupea ne bi li pronašli slobodno mjesto. Jedan putnik uspio je dobiti mjesto u kupeu iz kojega su izbačene novine. Novog putnika skoro da nisu ni primijetili. Spremali su se za skori dolazak na jugoslavensku granicu. Znajući iz iskustva da će morati proći kroz veliku kontrolu, spremali su pasoše i prtljagu. Svaki putnik pokušava da se sam psihički spremi i odluči šta da uradi. Koliko novca da se halali u slučaju da ih na carini oglobe? I Hamza razmišlja šta da uradi jer nije imao iskustva oko tih carinskih propisa. Šta uopće smije a šta ne smije unijeti u državu? Očima prošeta kupeom, trudeći sa da pročita sa ozbiljnih lica neki savjet, po kojoj bi mogao odlučiti šta uraditi u danom momentu. Hamza pokušava da sakrije strah, razmišljajući o miloštama, šta je kome ponio.

– To su skromne milošte, skoro da nisu vrijedne pomena, a kamoli da se na njih plati carina – u sebi je mislio, gledajući u Ahmu i ostale, koji su uzbuđeno sakrivali stvari po džepovima, sjedištima i ostalim mjestima kupea. 

Nakon te ceremonije zavlada tišina koja uljuljala sve one koji su željni sna. Klepet točkova, koji su lomili led sa šina, godio je putnicima poput majčine uspavanke. Većina ih je spavala, ili su samo simulirali san pred carinu. U neko doba, putnici se uskomešaše i to je bio znak da je blizu jugoslavenska granica. Brzinom kondukterske kontrole završila je austrijska carina i policijski pregled putnika i pasoša. 

Voz je ulazio u Jugoslaviju, i sa škripom kočnica polahko usporavao lokomotivu i cijelu kompoziciju. Zaustavljenom vozu uputili su se policajci, na svaka vrata ulazila su po dvojica. Putnici su već spremili dokumenta i pasoše, znajući šta ih čeka. Policajac bahato otvori vrata u hodnicima i kupeima, kao da su ćelijska.

– Drugovi, pripremite pasoše, carinska kontrola! –  čula se komanda cijelim vozom.

Ispružene ruke, držale su pasoše, a policajci ih uzimaju uz primjetno šuštanje prilikom grubog listanja stranica putnih isprava. Pažljivo su zagledali sliku, a potom vlasnika dokumenta. Uz mnoštvo pitanja bilo je i ovih:

 – Ko tebi dade pasoš? Postao si švabi sluga. Umjesto da gradiš našu, gradiš tuđu državu!

Uz provjere i provokacije, Bori vraćaju pasoš. Isti policajac uze i Hamzin. Ispod šapke hladni pogled pažljivo gleda u lice na kojem se borao strah. 

– ‘Asanbegović? ‘Amza? Dobro što si ‘Amza, ali i beg! Zar još ima begova u našem društvu, a čoče? Ko tebi da pasoš, gdje si ti to bio?!

– Druže …nisam ja nikakav beg, niti ‘Amza. Čudim se, da vi sa tako velikim činom ne možete pročitati ono što su napisale vaše kolege koje su mi potpisale taj dokument.

Milicajac ga još bolje zagleda, čudeći se da mu se tako obrati neki putnik kojega on kontrolira. Svi u kupeu pogledaše u Hamzu, čudeći se njegovom obraćanju milicajcu. Sa njegovog lica nestade strah.

– Neka uradi šta hoće, bitno je da idem kući, svojoj djeci, za ostalo nije me briga.

Dok se borio sa samim sobom nije ni primijetio da je milicajac otišao.

 – Odnesoše nam pasoše, – gledajući za milicajcem neko prošapta u kupeu.

 Znali su da to nije dobar išaret, kada se iz hodnika osjeti komešanje putnika koji su najavljivali dolazak carinske kontrole.

– Ima li šta ko prijaviti za carinu? Ako imate šta od tehničke robe, koja podliježe carini, prijavite sami. U protivnom, ako je pronađemo, a nije prijavljena, biće oduzeta!

Neki putnici, pa i dva jarana, mislili su da nemaju robe, koja podliježe carini. Kad je njihov kupe došao na tapet, naređeno im je da iziđu u hodnik. Ulaskom carine u kupe, počela je premetačina. Svaki kofer su otvorili i pažljivo pregledali, ako su našli dvije iste stvari, jednu su uzeli, a posebno ako bi našli robu, koja bi im se svidjela, a deficitarna je u zemlji. Kada su, po zakonu uzeli ono što su htjeli, otvorili su prozor, dali svjetlosni signal, a potom oduzetu robu izbacili kroz prozor, da se preveze u carinski vagon. Sve kofere su vratili na ista mjesta, netrudeći se da sve vrate u prvobitno stanje. Nakon izlaska carinika, putnici su pogledima tražili svoje stvari, da bi se uvjerili šta im je oduzeto.

– Pa, oni su me opljačkali!- čuli su se uzdasi. 

 Ko se to neće obradovati milošti? Ko neće dobiti hediju od; sina, brata, oca, komšije, prijatelja…?

U neko doba zaškripaše točkovi i voz krenu. Nakon svih tih poniženja, na rukama gastarbajtera zabole žuljevi.

– Ovakvo oporezivanje, poznato je od davnina, pa i iz onoga vremena, kad su hajduci presretali trgovce na drumovima, a vladari uzimali mostarinu i drumarinu, žaleći se na carinu,- komentirao je Boro, koji je izišao u Zagrebu, da bi presjeo u voz, koji ide prema Beogradu. Na rastanku jaranima otkri svoju nakanu:

– Probat ću preko kuma, vratiti oduzetu robu. Ne znaju oni, čije su stvari oduzeli. To su pokloni za moje drugove iz Komiteta.

Nakon rastanka, oni koji nastavljaju put vratise se na svoja mjesta. Tijela se opuštaju u kupeima i hodnicima, isprepletena poput graha lozanje koji se povija oko pritke kukuruzovine.

 Hamza, oslonjen na Ahmu, slušao je damar njegovog srca. Ritmički klopot točkova uspavljivao je svakog putnika. One, po hodnicima, često su se budili, zbog odlazaka u zahod.

 Ulaskom voza u Sloveniju i nakon preživljeni trauma na carini, raspoloženje putnika polahko je raslo. Već na prvoj stanici, nekoliko putnika osjetiše slast povratka. Vozom su počeli krstariti mali trgovci, nudeći robu ispod ruke, uz razne đakonije i voće, nude koju flašu obične vode. Nostalgičari je traže, da bi osjetili okus i miris rodne grude. U vozu je i pokretna mjenjačnica Ljubljanske banke u kojoj se može zamijeniti svaka valuta za jugo-dinar. Hamza odluči zamijeniti nešto para, da bi u čaršiji kupio miloštu, koju su oduzeli carinici uz komentar – Slovenci i na ovaj način uzimaju ušur od južnjaka.

  U neko doba, dva jarana stigoše u svoju čaršiju. Čekajući ćirin vozni red, svratiše u «Bujrum». Uz slatke zalogaje da skrate čekanje. U neko doba, pisak parnjače, nagovijest skori polazak.

– Kad sjednem u našega ćiru, imam osjećaj da sam već stigao kući!

Dok je parna lokomotiva hućkala, slušajući njen ritam, njenu muziku, daroviti putnici su pjevušili: „H-o-ć-u k-u-ć-i, h-o-ć-u k-u-ć-i…“

Izlaskom iz ćire Hamza priđe prvome fijakeru, kojeg je vlasnik preuredio za zimske uvjete, umjesto točkova ugradio krive, ukrašene kovanim ornamentima. Približi se jednom fijakeru i ugleda poznato lice, koje mu se obrati:

– Halali, nisam te poznao u takvoj finoj odori, ko da si ministar. Neki dan tvoj babo Ibrahim mi poruči, da bi ti mogao ovih dana izbiti i da te prevezem.

Da bi sakrio svoju zbunjenost Hamza reče:

– Idem po Ahmu i stvari.

Kad kofere smjestiše u fijaker posjedaše, ušuškaše se u bijelo ovčje runo; noge, ruke i prsa prekriše vunenim prekrivačem, tkanim šarama veselih boja.

– Jeste li se smjestili, možemo li krenuti? – brižno ih upita kiridžija.

Nakon potvrde, da je sve u redu, zapuca kandžija.

– Bista Španac, bista Bećaru! – ćaknu kiridžija konje.

Fijaker krenu po utabanoj prtini, praporci na konjima poigraše u ritmu kopita. Kiridžija se nakašlja:

– Sve hoću da te pitam, Hamza, za tvoga jarana. Koji i odakle je taj kršni momčina?

– Zar ti ne znaš Ahmu!? On ti je Alin sin, unuk Begana iz čaršije. Njega ćeš prvo odvesti do kuće.

– Kako da ne znam i tu porodicu – uz čuđenje kiridžija potvrdi, – eh, kakvi su to bili sposobni i školovani insani. Govorili su arapski i turski kao svoj maternji. Šta su doživjeli, da im praunuci moraju u pečalbu!

Sjedeći u fijakeru Ahmo je slušao već poznatu priču o svojoj porodici. Psihički se spremao za susret sa majkom Ajšom, babom Alom i svojim sirotanima Amorom i Emirom. Sitne pahulje poigravale su ispred fenjera koji se klatio na fijakeru. Zatežući kajase, kočijaš Saim polahko zaustavi fijaker, nedaleko od Ahmine avlije. Spretno siđe sa fijakera, uputi se prema avliji i zakuca na demirli kapiji. Zaškripaše demirli kanati.

– Ko je? – odjeknu u zimskoj noći.

– Ko to u ova doba izbasa po prtini? – ponovo se čulo iz kuće.

– Muštuluk Ale! dolazi ti sin Ahmo, – radosno će kiridžija.

Poput lahora, otac i mati dođoše do sina. Grleći ga zahvaljuju se, Allahu dž.š, što im podari radost. Hamza se poselami sa Ahmom i njegovim ukućanima. Ponovo praporci zaigraše, konji zahrzaše i kandžija zviznu kroz noć, sijekući kolo pahuljica.

Sjedeći u fijakeru Hamza je mislio o skorom susretu i psihički se pripremao za viđenje sa djecom, roditeljima i hanumom. Da bi skrio svoje ushićenje upita kočijaša o konjima.

– Imaš čudna imena konja, već dugo hoću da te pitam. Da nisu to nadimci za insane?

– Jesu – uz osmijeh će kiridžija, – mnogi su me pitali, sudom prijetili. Morao sam dokazivati, da to nije šala, niti kapric, kojeg ću i tebi objasniti – ozbiljno će kiridžija pa nastavi svoju priču – ovaj bijeli, zove se Španac. Njega sam kupio od vojske, uz urednu dokumentaciju, kao da je vojnik. Na hartiji, ko na rodnom ćitabu, piše, kada se oždrijebio i koje je pasmine. Te hartije bili su mi dokaz o identitetu konja. Nakon mnogih pitanja otkud takvo ime konju, istražio sam i doznao priču kako je konj dobio ime. Priču mi je ispričao penzionirani kapetan:

-U mom konjičkom puku bila je i jedna rasna kobila koju su oficiri rado jahali, prilikom vojnih manevara i marševa. Prilikom hvatanje bandi, koje su se poslije rata krile po šumama, učestvovala je i moja jedinica. Nakon jedne žestoke bitke, bilo je mrtvih i ranjenih u našim redovima. Među ranjenima bio sam i ja. Nakon ranjavanja, uhvatio sam se za uzde od kobile, koja me je dovukla do poljske bolnice. Iako sam iza sebe ostavio krvavi trag, zahvaljujući kobili preživio sam. Znajući ko mi je spasio život, odlučio sam se odužiti. Posebno sam hranio i timario kobilu. Poslije dvije godine kobila je oždrijebila muško ždrijebe i ja sam mu dao ime, svoj nadimak kojeg sam dobio u španskom ratu. Ždrijebac je služio konjičkom puku kao svaki konj. Imao je čast da provoza i Titu u fijakeru, onomad kad je obilazio našu jedinicu. Kad je odslužio i za vojsku ostario, dat je na doboš.

-To je priča o Špancu. Ovaj drugi zove se Bećar. Njega sam kupio još dok je bio ždrijebe, od hudovca. Kad bi me pitali od koga sam ga kupio, a nisam znao ime tog prodavaoca, rekao bih od jednog bećara. Tako smo ga prozvali Bećar.

 U priči, brzo su stigli pred Hamzinu avliju, kiridžija pozva domaćina:

– Ibraga, muštuluk, evo ti sina! 

U tom, začu se i ezan. Silazeći sa fijakera Hamza je slušao poznati glas mujezina, osjećajući toplotu povratka.

Zaškripa kapija plača i Hamza se nađe u toplom zagrljaju; babinih, hanuminih, dječjih i sestrinih ruku. Potekoše suze radosnice, topeći bijele pahulje sa radosnih lica. Hamza ponovo osjeti avliju pod nogama, poput mornara, tvrdo tlo poslije brodoloma. Noseći u naramku svoje sinove Abdulaha i Kerima uz basamke zaškripa isto gaziste, kao i prošlog vakta. Zateče majku na sedždi. Stojeći gledao je u majku, lijepo obučenu u dimije i bluzu veselih boja sa keranom šamijom. Nakon predaje selama, majka radosno zaplaka.

– Ideš li mi, sine? Kako sam te poželjela? 

Sin, pade na majčino krilo, kao nekada, kad bi se nečega uplašio, znao se skrivati u majčine dimije. Kuća se ispuni rodbinom, komšijama i prijateljima. Zamirisa «dočekuša», tek izvađena iz kofera. Sve oči gledali su u  Hamzu, trudeći se da otkriju na njemu neki trag iz dalekog dunjaluka. Hamza je bio zbunjen poput mlade u toku pira. Da bi se oslobodio te nelagode, zamoli svoju hanumu da podijeli djeci hedije. Djeca se obradovaše slatkišima i plišanim igračkama. Odrasli u čudu su gledali jer u svojim kućama nikad nisu imali takvo što.

– Znate li vi, da su kipovi zabranjeni, još od onoga vakta kad je Muhammed alejhiselam, očistio K'abu od kumira i kipova? – ozbiljno će jedan komšija.

– To su samo igračke sa kojima se djeca igraju, – ozbiljno će Hamza.

– U pravu si, neka i naša djeca imaju igračke kao sva djeca ovog dunjaluka. Kako su urađene, k’o da su žive, i ja bih se sa njima igrala da me nije stid, – dobaci sestra Fatima.

Malo su se smirili kada su vidjeli kako su se djeca obradovala. Vrijeme je prolazilo uz radosni žamor svih prisutnih. Na Hamzinom licu ukaza se umor. Išaretom se obrati hanumi da ide leći. Nedugo zatim i ona uđe za njim u spavaću sobu. Žamor iz gostinjske sobe i snijeg koji je padao, nisu ometali njih dvoje, da svoje snove ponovo oživljavaju u javi…

(nastavice se…)