Kako započeti razgovor sa čovjekom koji je u Kozarcu spreman razgovarati sa svakim i koji u razgovoru poštuje svakog sagovornika i njegovo razmisljanje?
Na šta potencirati ovaj razgovor, kada svi znamo da je Arči od svog povratka u Kozarac 2000. godine do danas uključen u skoro sva dešavanja i povratničke muke kroz koje prolazi zajedno sa svima koji su se vratili u Kozarac.
Sada će mnogi reći, pa evo nam krivca za sve ono sa ćime nismo zadovoljni u ovom vremenu od kada smo se vratili, ali opet kada sagledamo sta smo sve napravili od 2000. do 2010. godine u Kozarcu pozitivno, imamo li pravo da iz svega toga pozitivnog isključimo Arčija, a da njemu, jer je bio u svemu, prilijepimo samo ono sa čime mi nismo zadovoljni.
Ovaj razgovor i ima za cilj da vodeći ga i načinjući mnoge teme u kojima je Arči bio aktivan učesnik, ustvari damo sliku mnogih dešavanja od našeg povratka do danas. Neke teme možda nekima neće dati dovoljno argumentacije o svim ovim dešavanjima o kojima ćemo razgovarati, ali tu slobodu vođenja ovog razgovora morate dati meni, kao poznavatelju prilika i dešavanja na području nekadašnje općine Kozarac, od povratka do danas i njemu, mom sagovorniku, koji sa određene vremenske distance priča o svemu tome.
Prije nego što pređemo na onaj standardni način vođenja razgovora, pitanja i odgovori, bilo bi pošteno navesti kraću biografiju Teufika Kulašića, za čiji nadimak Arči je „kriv“, kako kaže, njegov komšija Šemo još od davnog ljeta 1977. godine.
Arči je rođen 25.11.1961. godine u Kozarcu, sin Ajše (rođ. Jakupović) i Omera Kulašić, gdje je i završio osnovnu školu, koja se tada zvala „Rade Kondić“ i brojala više od 3000 učenika i u kojoj je naš Arči u završnim razredima bio i najbolji matematičar, koga je njegova nastavnica Došen Stojanka redovno pripremala za razna regionalna i republička takmičenja učenika osnovnih škola iz matematike.
Po završetku osnovne škole, Arči uspješno završava gimnaziju u Prijedoru, koja se tada zvala „Esad Midžić“, i evo već sljedeće godine se navršava 30 godina od njegove mature.
Godine 1982., poslije odsluženog vojnog roka nekadašnje JNA, započinje studiranje na elektrotehničkom fakultetu u Banja Luci, na kojem je diplomirao u februaru (koje li slučajnosti, bio je to petak 13.) 1987. Godine. Zapošljava se u tada poznatoj firmi „Rudi Čajavec“, čiji je stipendista bio dvije i pol godine i tim zapošljavanjem vratio primljene stipendije. Kao diplomirani inženjer elektronike, smjer računska tehnika i automatika, 1990. godine, zbog slabih međuljudskih odnosa i dešavanja vezanih tada za Kosovo, prelazi iz firme prvog zapošljavanja i sticanja prvih iskustava u struci, u srednju elektrotehničku školu u Prijedoru, gdje ostaje da radi do kobne 1992. godine, kada ga je kao i mnoge žitelje Kozarca i opštine Prijedor zadesila sudbina neSrba.
U srednjoj školi je predavao stručne predmete i 20.05.1992. godine, kada je autobusom krenuo na sjednicu nastavničkog vijeća (planirano skraćena školska godina), biva na punktu na Orlovcima na silu vraćen u Kozarac, jer u Prijedor nije mogao onaj ko nije bio Srbin po nacionalnosti. Od 14.juna 1992. godine do 06.08.1992. boravi u logoru Keraterm, da bi poslije do oslobađanja 02.10.1992. vrijeme proveo u logoru Trnopolje.
Po oslobađanju iz logora, iz prihvatnog centra Karlovac, (gdje saznaje dvije istine od kojih jedna tuzna, a druga radosna, tuzna, da mu je prije nekoliko dana otac preselio na ahiret, a radosna da mu je supruga rodila prvo dijete), odlazi u treće zemlje,kako se to tada govorilo, u Njemačku, gdje ostaje do kraja 1998. godine, kada se kao povratnik vraća u Bosanski Petrovac, a već u junu 2000. godine se vraća u svoj Kozarac u kuću, koju mu je donacoja napravila (čitaj THW)i u kojoj se rodio.
Tada je već imao dvije kćerke, da bi vremenom stekao još dvije i kako on često kaže: „Imam poker dama“ i kao otac je veoma sretan zbog toga. Zaboravio sam naglasiti da se Arči oženio samo nekoliko mjeseci prije ovog posljednjeg rata, sa Aidom Bešić, kčerkom Kelime i Ekrema, i da i danas žive u dobro organizovanom braku, sa stalnim zaposlenjem od 1999. godine u najjačoj kompaniji u Bosni i Hercegovini, BH TELECOM-u. Radno mjesto mu je desetak godina bilo u Bihaću, a sada je bliže Kozarcu, sada radi u Banja Luci.
Početak življenja u Kozarcu?
Da, početak življenja u mjestu gdje ste se rodili, gdje ste odrasli i van kojeg ste morali više od osam godina da ne živite i to ne svojom voljom. U to vrijrme nas je malo bilo sa malom djecom u Kozarcu i sve se moralo iz početka, kako bi tvoja djeca imala koliko toliko bar priblizno uslove u kojima smo i mi odrastali. Kakva god se aktivnost pokrene, za sve fali ljudi, fali sredstava, a svi znamo da sve to treba da imamo da bismo koliko toliko normalno živjeli. Sve ono sto smo nekada imali htjeli smo ponovo da imamo, a strpljenja je falilo. Hvala Bogu, puno toga se uspjelo i sada kada se malo osvrnemo na ono što je bilo i kako je bilo, morali bi biti bar malo zadovoljniji i bar malo vise optimistički gledati na našu budućnost i na budućnost naše djece, ali u našoj Bosni i Hercegovini.
Prva Skupština mjesne zajednice Kozarac?
Bilo je to prije desetak godina, posla oko kuće i previše, vikendi kratko traju, a u sali mjesne zajednice prvi Zbor građana u Kozarcu, na kojem se pojavljuju i povratnici Kozarčani, osim onih koji su se isto tako silom prilika doselili u naš Kozarac. Mnogi moji Kozarčani, ugledavši i mene propitkuju me, da li sam se istinski vratio živjeti u Kozarcu ili mi je cilj samo da se porodična kuća sagradi. Dobijajući od mene potvrdan odgovor, osjetio sam kod njih nekakvo odobravanje i radost što je to tako, iako im je činjenica da ću i dalje morati raditi u Bihaću, bila malo i neprihvatljiva.
Taj osjećaj je meni bio jedini motiv da se u svim budućim poslovima, koje tada nisam ni pretpostavio, potrudim u granicama svojih mogućnosti, kako bih svojim Kozarčanima opravdao povjerenje. Tada su me izabrali za predsjedavajućeg Skupštine, na kojoj smo kasnije birali i tada Izvršni odbor (sad Savjet Mjesne zajednice), koji je po mišljenju Mladena Tadića (brata ratnog zločinca Duška Tadića) trebao da zadovoljava formulu 3 plus 3 plus 3 (nacionalni ključ).
Ova formula nije prihvaćena, nego je osnovni kriterij za člana Izvršnog odbora Mjesne zajednice Kozarac bio da on može nešto da doprinese boljitku življenja u Kozarcu, da je Kozarčanin (privremeni stanovnici su se svakako pripremali za odlazak iz Kozarca) i da ima podršku povratnika Kozarčana. Tada kreće moje aktiviranje u skoro svim poslovima vezanim za NAŠE MALO MISTO, odnosno kako to kasnije nazvaše za NAJVEČI MALI GRAD NA SVIJETU.
Tadašnji rad je imao za cilj da nam u našem Kozarcu bude sve bolje i bolje, bilo je puno više entuzijazma, puno više volje, jer je svak davao svoj doprinos za Kozarac i svi smo bili spremni halaliti od sebe i vrijeme i sredstva i trud, kako bi nam bilo bolje. Prije rata mene mnoga dešavanja u našoj čaršiji nisu tangirala, bio sam momak, poslije rata sam roditelj dvoje djece, Kozarac porušen, želja za življenjem u Kozarcu jača od mnogih nedaća tada i sve to čovjeku u zrelim godinama postaje smisao života.
Naša djeca i borba za školu
Moja najstarija kčerka Melisa je samo prvi razred osnovne škole pohađala i završila u Bosanskom Petrovcu, sve ostale razrede u Kozarcu, a tada se u Kozarcu sa onovnom školom krenulo baš sa nule. Djeci je organizovana nastava (da nebi putovali u Sanski Most) u prvim obnovljenim objektima u Kozarcu, zgrada Medžlisa, pa zgrada Mjesne zajednice, da bi se obnavljanjem zgrade osnovne škole, stekli uslovi da imaju adekvatan prostor.
Mora se napomenuti tadašnja borba da se iz zgrade škole „istjeraju“ privremeni stanovnici Kozarca, jer je škola korištena za njihov smještaj. Naša osnovna škola je u početku bila i trn u oku lokalnim vlastima zbog forsiranja nastavnog plana i programa iz većeg BH entiteta i zbog toga što nije htjela da bude područna škola školi „Čirilo i Metodije“ iz Trnopolja, ali se na to imalo pravo zbog naconalnog sastava djece koja su je pohađala.
Osnovna škola KOZARAC i KUČA MIRA?
U početku rada Osnovne škole KOZARAC sam bio i član Školskog odbora i predsjedavajući istog. Osim tekućih problema u radu same škole, pojavio nam se problem sa zgradom škole u vrh čaršije, oko koje se tada stvorila velika halabuka. Udruženje SRCEM DO MIRA je tražilo da im se ustupi prostor tada devlastirane zgrade (bio obnovljen samo krov) kako bio ono moglo provoditi svoje projekte i aktivnosti na području Kozarca i šire. Saglasnost za izdavanje i korištenje ovog prostora je data Udruženju SRCEM DO MIRA, uz jedinstven stav cijelog Školskog odbora, iako tadašnji direktor nije htio da potpiše takvu saglasnost, pa je na tom dokumentu ostao potpis Predsjednika Š.O.
Neki od članova Š.O. su poslije tvrdili da nisu bili za ovakvu saglasnost, pa je to unijelo dodatne nejasnoće, iako je ova zgrada veoma brzo obnovljena i postala mjesto koje služi za mnoge potrebe kozaračke lokalne zajednice i mjesto koga se nismo postidjeli i kada su nam u goste dolazili mnogi i strani i domaći velikodostojnici.
Jedan od bitnih razloga što je tadašnji Š.O. dao ovakvu saglasnost je što je zgrada bila devlastirana i što njen prostor nije bio nužan za normalan rad škole, a sa davanjem saglasnosti se zgrada obnavljala odmah, a u svim drugim varijantama je pitanje kada bi njena obnova bila aktuelna (sem kada bi se dala privatnom licu, a tada zajednica od tog prostora nebi imala nikakve koristi).
Škola, školska sala i školsko igralište?
Kako se ne prisjetiti i tih aktivnosti koje su za rezultat imale obnavljanje sale osnovne škole i školskog igrališta. Ni ove aktivnosti nisu išle baš lahko. Interes i želja su postojali, ali konkretnog angažmana onih kojih se ovo najviše ticalo, nije bilo dovoljno i adekvatno.
Zbog toga smo imali da su i ovi projekti možda potrajali i više nego što su trebali, a i sada vidimo kolko su nam napravljeni objekti trebali i koliko bez njih Kozarac nebi bio Kozarac. I dalje prostor za održavanje većih skupova u Kozarcu nedostaje, ali uz saradnju sa školom taj se problem prevazilazi korištenjem sale za te potrebe.
U aktivnostima oko pomenutih projekata ne smije se ne pomenuti uloga OPTIMISTA 2004 i njihovog osnivača Satka Mujagića.
Primjetili ste da u dosadašnjem razgovoru ne pominjem imena, da ne bih nekoga zaboravio niti prozvao ili ti nedaj Bože uvrijedio, bolje je onda ne pominjati nikoga ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, ali kada je u pitanju pojedinačno zalaganje, onda Satko u ovim projektima ima posebno mjesto, mada on u zadnje vrijeme ne želi da mu se njegovo ime pominje ni u pozitivnom ni u negativnom svijetlu.
Medžlis Islamske zajednice Kozarac?
Za uključivanje u rad Islamske zajednice u Kozarcu, najveći „krivac“ je prvi efendija povratnik u manji BH entitet, naš hadži Abaz ef. Muratčehajić, koji je svojim dolaskom u našu kuću i kratkim komentarom o mom mogućem angažmanu u aktivnostima vezanim za IZ tako jednostavno mene motivisao i dao mi do znanja da ja na tom polju moram dati svoj doprinos.
Sve je to išlo i zbog njegovog poznavanja mojih rahmetli roditelja i zbog njegove procjene mojih tadašnjih mogućnosti, bez obzira što sam zarađivati za kruh i egzistenciju familije morao pet dana u hefti ići u Bihać. A počelo je u proljeće 2002. godine, kada je džemat Kozarac, odlučio da se odvoji od Medžlisa IZ Prijedor, koji je tada još egzistirao na adresi u Lušci Palanci i koji na području opštine Prijedor nije imao aktivan džemat (sa stalnim imamom), a mi smo to sa našim „efendijom na biciklu“, kako ga nazva Vehid Gunić, u Kozarcu i zgradi Medžlisa već imali.
Prikupljena sredstva od vazife iz našeg džemata su pokrivala i potrebe drugih imama koji nisu imali džemate, što se Kozarčanima nije svidjelo i to je bi jedan od razloga da se osamostalimo i organizujemo Medžlis IZ Kozarac.
Odmah u startu sam imenovan za predsjednika povjereništva Mežlisa IZ Kozarac, koje je tada organizovalo i prve izbore u jesen 2002. godine, na kojima sam ja izabran za Predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa IZ Kozarac, koju funkciju i danas poslije 8 godina obavljam, jer sam i na izborima 2006. godine dobio opet povjerenje i obavezu da to i dalje radim.
Ovdje bih naglasio da je funkcija predsjednik Medžlisa u IZ po pravilniku definisana kao počasna i da ja lično cijelo moje vrijeme „predsjednikovanja“ nemam nikakvih naknada za svoj rad na toj funkciji.
Funkcionisanje i uloga IZ na području Kozarca?
Mnogi ovo već znaju, ali za one druge, svi džemati, sa aktivnim imamom ili bez imama, imaju skupštinu i džematske odbore koji su odgovorni za sve aktivnosti u svom džematu. U mnogim džematima su se tokom izgradnje i obnove objekata formirali i građevinski odbori, mada i za njihov rad odgovaraju džemtski odbori i skupštine džemata.
Svi džemati svoje aktivnosti prema višim instancama IZ i lokalnoj zajednici kanališu kroz Medžlis kao pravno lice i njega organizacijski čine svi džemati na području Kozarca. Medžlis takođe ima skupštinu u koga ulaze predstavnici svih džemata i Izvršni odbor, odnosno izvršno tijelo svih aktivnosti u svakom medžlisu. Svjedoci smo aktivnosti svih džemata po povratku njihovih džematlija na naše područje.
Svi su se aktivirali da ponovo obnove i sagrade sve objekte koje je dušman porušio, kada je nas sviju protjerao, misleći da se mi nikada nećemo vratiti i sagraditi džamije, mnoge i bolje nego što su bile. U ovoj gradnji materijalnih dobara mi se trudimo i da gradimo što bolju i što čvršću zajednicu, koja će vremenom imati mnogo veću vrijednost od samih objekata koje smo izgradili.
Na kraju ove godine su na redu i izbori u IZ, pa bih zamolio sve naše džematlije da se aktivno uključe u ovaj proces, kako bi ova aktivnost protekla u što boljem ambijentu i kako bi sebi izabrali što bolje i što aktivnije i što poštenije svoje predstavnike.
Nisam do sada naglasio da sam u tekućem mandatu i sabornik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini ispred medžlisa IZ Prijedor i Kozarac (na području opštine Prijedor egzistiraju dva medžlisa, isto kao što su i prije zadnjeg rata egzistirala i dva Odbora Islamske vjerske zajednice).
Neki propusti ili možda razlozi za negodovanje na neke odluke MIZ Kozarac
Ako smo spremni vidjeti i reci o onome sto je po mnogima pozitivno kada je u pitanju djelovanje IZ na području Kozarca, zašto i ne pojasniti o onom što je po nekima i negativno u radu IZ. U negativnom kontekstu se često pominje bazen pored Mutničke džamije i u više navrata sam to komentarisao, IOM Kozarac je dao uslovnu saglasnost za izgradnju ovog objekta.
Uslov je bio da između prostora koji je u vlasništvu vakufa IZ i prostora gdje će biti sagrađen sportsko-rekreativni centar (Vodeni park) obavezno bude sagrađen zid najmanje 2 m visine i da se u vrijeme obavljanja vjerskih obreda nemogu izvoditi nikakvi programi koji bi smetali obavljanju istih.
Izvršni odbor Medžlisa IZ Kozarac je tada činilo 9 članova sa cijelog našeg terena i svi su bili za ovu saglasnost iz razloga, što bi se i bez njenog davanja taj objekat vjerovatno sagradio, iz razloga što smo davanjem saglasnosti dobili dobrog komšiju i iz razloga što nismo spriječili izgradnju i ulaganje na području našeg Kozarca.
U zadnje vrijeme nam neki spočitavaju Odluku da se u našim mezarjima više ne mogu graditi spomenici, nego se mogu samo nišani postavljati, kako bi se obilježila mjesta ukopa naših rahmetlija. Istina je da ovakva Odluka još nije zaživjela u svim medžlisima, pa nam je i naše džematlije najviše zbog toga zamjeraju, ali je i istina da je ona u skladu sa islamskim propisima i da nam može donijeti samo dobro kod Allaha dž.š.
Ovakva odluka je prošla sve procedure njenog donošenja i sada je samo stvar njenog prihvatanja, odnosno prihvatanja svega pozitivnog što ona donosi. Na nju su najviše ljuti oni koji izgradnjom skupih spomenika su do sada imali na tome bolju zaradu, ali koliko smo mi podizanjem takvih spomenika bili griješni i koliko smo njihovom izgradnjom na našim mezarjima, radili ono što je odlika drugih konfesija a ne naše lijepe i čiste vjere islama.
Medžlis i Fond solidarnosti
Fond solidarnosti je aktivnost Islamske zajednice na području Kozarca, koja nije strogo uslovljena vjerskom aktivnošću, ali je postojanje ovog Fonda dovelo do toga da se mnoge potrebe naših džematlija mogu kroz ovaj Fond realizovati. Fond je pomogao mnogima kojima je pomoć potrebna, iz Fonda se stipendiraju djeca sa našeg područja, a u Fond daju oni koji imaju mogućnost da dadnu i koji žele pomoći one kojima je pomoć potrebna. O raspodjeli sredstava iz Fonda odlučuje Izvršni odbor Medžlisa IZ Kozarac i vjerujemo da se ulaže u Fond i iz razloga što se vjeruje IOM-u i što se sigurno da će uložena sredstva naći put do onih za koje je i sam nijet onog koji ulaže.
Htio bih ovom prilikom potencirati, da je davanje u ovaj Fond puno ispravnije od bilo kakvog davanja mnogima koji prose i hodaju sa nekakvim papirima i traže pomoć. Ono što se daje u Fond ide onima iz našeg okruženja koji su potrebni te pomoći, po mišljenju i prijedlozima onih koji ih dobro poznaju.
Ova aktivnost treba da traje tokom cijele godine i kada su u pitanju prikupljanja i kada je u pitanju raspodjela prikupljenih sredstava. U ovim aktivnostima su do sada najbolji rezultat pokazali džematlije džemata Kamičani i ovom prilikom apelujem na sve džemate da rade na tome da ova aktivnost postane satavni dio njihovog djelovanja.
Projekat Šehidskog mezarja i Šehidskog turbeta
Nadamo se da će po smirivanju oko završetka SO KOZARAC, situacija oko završetka radova na Turbetu i uređenju Šehidskog mezarja biti puno bolja i jasnija.
Naš Glavni imam je u svom saopštenju pojasnio situaciju vezanu za ovaj projekat i sada je na nama da dug prema našim šehidima i naša obaveza da i ono sveto mjesto uredimo, postati prioritetan zadatak, mada sličnih zadataka u našem Kozarcu ima još.
Učešće u političkim dešavanjima
Eh, i to se desilo i pored svih ovih aktivnosti vezanih za Islamsku zajednicu i osnovnu školu u Kozarcu. To je oblast djelovanja (mislim na politiku) u kojoj, ako nećete da vidite, bilo kakav rezultat je moguće omalovažiti i minimizirati, to je oblast u kojoj se na sve gleda navijački, to je oblast, ako nisi naš, možeš biti prepošten ali ne valjaš , to je oblast o kojoj svak sve zna, to je oblast u kojoj ima najviše selektora i onih koji bi to što ti radiš mogli mnogi bolje raditi i tako redom, tako da sam najviše nezadovoljan baš sa svojim radom u politici.
Često puta sam, onako sam zaključivao, pa možda ja i nisam za sve te političke rabote. Možda je razlog za ovo što nisam dovoljno ambiciozan, što nisam spreman ići preko leševa, što su mi na prvom mjestu ipak opšti, a puno manje lični interes, što mi puno znači osjećaj da me poštuju oni za koje radim, a ne da se udaljavam od onih koji me vole i poštuju, što mi je ovaj osjećaj dovoljna satisfakcija za ono što činim za druge.
Bio sam u SDA (zahvaljujući dobroj procjeni čovjeka koji mnogo dalje gleda u budućnost, ali je doživio da ni to nije kvalitet, pa ga sad nema nigdje), bio sam jedan mandat odbornik u Skupštini opštine Prijedor, bio sam u ekipi za osnivanje lokalne kozaračke stranke NOVA GRAčANSKA INICIJATIVA – KOZARAC, kada je atmosfera tada mirisala da to postane pokret i onda u samom startu zasmetasmo mnogima, mnogi ne dadoše da porastemo, tako da mnogi ti napadi i dalje traju.
Ocjene o svom političkom djelovanju prihvatam samo od onih koji koliko toliko shvataju šta je to političko djelovanje ili onih koji su politički djelovali, ali ne samo za dobrobit stranke nego za dobrobit ljudi i mjesta za koje se zalažete, a poeni stranci tada dolaze po definiciji, jer ako se djeluje timski onda tu ni stranka nije zaobiđena. Isticati samo stranku i raditi samo sa ciljem da stranka profitira se razbija o glavu onima koji tako rezonuju.
NGI KOZARAC danas?
Svi znamo razloge nastanka najmlađe stranke u Kozarcu, a način kako da ona opstane i zaživi u pravom smislu leži u rukovodstvu stranke. Jedan od ciljeva je ostvaren, svojim nastankom smo „probudili“ druge stranke, samo nam je sada ostalo još da se naučimo i zajedno raditi u cilju ostvarivanja boljeg života u našem mjestu i jedinoj nam državi Bosni i Hercegovini. NGI KOZARAC će akobogda veoma brzo biti prepoznatljiva sa svojim djelovanjem na lokalnom nivou, iako se djelovanje u poziciji naše stranke, unaprijed osuđuje, ne gledajući da li se tim djelovanjem bilo šta mijenja.
SO KOZARAC i politika?
Projekat SO KOZARAC je hvala Bogu završen. Ne vjerujem da ima iko u Kozarcu da je nezadovoljan što ovo Obilježje sada svjedoči o stradanju Kozarčana i to na samom ulazu u naš Kozarac. A jeli bilo politike? Malo šta se može javno raditi, a da nema politike i to treba da ocijeni i onaj ko smatra da je u ovom projektu nije bilo i onaj ko smatra de je ipak jes bilo.
Svako ima pravo na svoje mišljenje. Ni u jednom od ovih stavova ne treba biti isključiv i svaki od njih se može potkrijepiti argumentima, zavisno iz kojeg ugla se na sve to gleda. Kvalitetno uobličavanje i „papirnato“ završavanje ovog projekta će odbaciti nekave nejasnoće, dok će prelaženje preko traženja nekih pojašnjenja samo produbljivati nejasnoće i izazivati sumnju, kako je nešto urađeno iz nekih drugih ciljeva, a ne iz samo jednog svetog cilja, a to je dug prema onima koji nisu imali sreću da se ponovo vrate i žive u svom mjestu, koga su i oni voljeli najviše na svijetu.
Malo ko među nama živima ima a da nema nekoga od svojih najmilijih među ispisanim imenima ubijenih, pa zar to onda nije bila obaveza svih nas i da gradnji SO KOZARAC doprinesemo kolko smo bili u mogućnosti.
Dobrovoljno vatrogasno društvo Kozarac?
Svi smo svjedoci situacije u kojoj se trenutno nalazi DVD Kozarac i greskom smo dozvolili da se i to pitanje ispolitzira. Tema rjesavanja financijskog pitanja i prostora za DVD Kozarac je bila aktuelna jos u mom manadatu odbornika u SO Prijedor 2004-2008, kada smo ja i Mesud Blažević ulagali amandmane na budžet i najveći uspjeh koji nam se tada desio, da je jednom za naš amandman, vezajući se za moju diskusiju o DVD Kozarac na toj sjednici, glasalo ZA 13-14 odborn ika (u skupštini je tada bilo 5 Bošnjaka).
Ono što je mene tada obradovalo, da mi je poslije slušanja te sjednice na radio Prijedoru, predsjednik DVD Kozarac Muta Fazlić prišao i čestitao i na diskusiji i na onih, ipak bez nekog značaja, glasova od nebošnjaka odbornika. Kako tada tako i sada, naše vatrogasno financiraju gradjani Kozarca, jedino što se sada priprema nekakva Odluka koja bi trebala da definiše ovu problematiku na području opštine Prijedor, jer postoje osim našeg , još dva dobrovoljna vatrogasna društva.
Zbrka oko smještaja DVD Kozarac u prostor iza ambulante je rezltat načelnikovih netransparentnih poteza, koje sam ja i direktno njemu ukazao. Njegova je odluka da odustane od prostora za DVD koji je definisan Regulacionim planom Kozarac-Centar i ponudi prostor iza ambulante, iako se sve ovo čime nisu bili zadovoljni građani Kozarca, kulturno prebacilo kao loš potez NGI-ija. Mi iz NGI-ja jesmo potencirali da o svemu tome odluku donese Izvršni odbor DVD Kozarac i da ćemo mi svaku tu odluku podržati, pa čak i onu da se usele u prostor iza ambulante, o kojoj drugi nisu htjeli ni da čuju i vršili pritisak da se takva odluka ne donese i tako se desilo. DVD i dalje nema riješen svoj prostor (zbog vozila), kancelarija i prostor za garderobu nije problem, a u pomenutom prtisku je vazda pominjan i nekakav projekat staračkog doma na prostoru iza ambulante, o kome većina nema baš mnogo informacija.
Načelnik opštine se uklopio u ove naše neodređenosti i čak slao protivurječne dopise vatrogasnom i Savjetu MZ Kozarac, vezano za ovaj jedan te isti problem. On sada mudro šuti, a naše vatrogasno na istom već nekoliko godina. Tada ste mnogi „skočili“ na ono moje VRABAC U RUCI I GOLUB NA GRANI i taj stav utrpali da se za to zalaže NGI, a ja samo iznio svoj stav koji nije morao biti ispravan, ali ako ovakvo stanje potraje u vječnost, onda imam pravo sada reći da sam bio u pravu, iz razloga što se ne pokreće rješavanje problema garažiranja vozila i tehnike DVD Kozarac, niti je na pomolu izgradnja starčkog doma na onom mjestu gdje je načelnik dozvoljavao pomenutu garažu..
Kozaračka dijaspora – naša snaga ili nešto drugo
Da se ne ne uvrijede Kozarčani koji ne žive non-stop u Kozarcu, zato što se ova tema pojavi tek na kraju, ali razlog možete i vi sami zaključiti. Kao što Švabo primijeti, da on i ja tu vezu od nastanka ove stranice do danas održavamo i to smatramo za velikom poterbom. Kozarac bez svoje dijaspore i dijaspora bez svog Kozarca ne mogu i tu činjenicu treba poštovati i raditi uvijek da se nedaj bože ne desi bilo kakva glupost koj bi dovela do toga da to ne bude tako.
Sudbina je napravila da nas ovako razbacaju po bijelom svijetu, ali ta ista sudbina nas sigurno ne tjera da budemo „daleko“ jedni od drugih, čak naprotiv ona nas tjera da ustvari budemo sve bliže i bliže jedni drugima (zar to nije pokazao i zadnji veliki projekat SO KOZARAC). Ne volim kada čujem komentar da je SO KOZARAC posljednji projekat koji nas je mogao trajno ujediniti, jer ne želim da to postane istina i nema nikakvih razloga da to bude baš tako. Ako se smatra da je uzrok tome što bi se moglo desiti politika, nemojmo onda stavljati politiku na prvo mjesto, stavimo da je Kozarac na prvom mjestu i iz svih ovih neslaganja ćemo odmah izaći.
Meni je potpuno jasno da na mnogim projektima sve političke opcije u Kozarcu mogu da rade zajedno i da će tada rezultati biti mnogo bolji. U tim djelovanjima jedina razlika može biti u pristupu ili načinu rada, a ciljevi bi svima morali biti isti, bolje življenje u NAJVEČEM MALOM GRADU NA SVIJETU.
Dobar potez za objedinjavanje rada dijaspore i domicilnih Kozarčana je stvarno uvezivanje kozaračke dijaspore i njen bolji i kvalitetniji uticaj u radu van Kozarca i naravno u samom Kozarcu.
Kritike koje se javljaju sa obe strane, ne smijemo uzimati tragično i u njima tražiti razlog da se ništa ne pokušava raditi, nego da nam kritike budu osnova za popravljanje svega onoga, ali sa obe strane, što nije bilo dobro u dosadašnjim aktivnostima. Da nije izbora, ja vjerujem da bi situacija bila puno bolja, jer bi se eliminisao jedan od razloga naših podjela.
Mnogima ne smetaju niti to primječuju, koliko im zla napraviše stranke koje nemaju Bošnjaka, ali na sva zvona „mlate“ po onima koje imaju Bošnjaka, kao da su one i jedini krivci za stanje sa kojima mnogi nismo zadovoljni (pa čak ni oni koji su direktno u politici). U svim ovim stvarima treba odvojiti visoku politiku (državni i entitetski nivo) i lokalnu politiku, čiji su rezultati puno vidljiviji jer to rade ljudi koje mi poznajemo, bez obzira koliko ih volimo ili ne volimo.
Baš zbog toga se moramo međusobno cijeniti i poštovati, biti više tolerantni i prihvatati i drugačija razmišljanja, a sasvim je normalno da se dobra djela svih moraju isticati i uzimati ih kao motiv i primjer za djelovanje novih snaga koji dolaze. Ne smije se danas o nečijem djelu sve najbolje, a sutra o tom istom djelu i djelatniku, sve najgore, zavisno o okolnostima u kojima se nalazimo. Mi smo mala sredina i ništa se ne može desiti a da većina ne sazna.
Dragi moji Kozarčani, i dalje je mnogo posla pred nama kada je naš Kozarac u pitanju, potrudimo se da to što činimo halalimo u ime Kozarca, a dobronamjernoj publici ostavimo da ona to sama ocijeni i da ih ne pritišćemo u tim ocjenama. Samo jedinstveni možemo još puno toga i to da upregnemo i Arčija i Ekrema, i Škerića i Zinajdu, i Nečku i Forića, i Ibru i Nidu Deumića, i Hifu i Garibovića, i Nenu i Mirzeta, i Dervišu i Mevlidu, i Ajdina i Joldu, i Mujčića i Šarića, i Pihića i Bašića, i Švabu i Sadikovića, i još mnoge druge čija imena mi trenutno ne padaju na pamet, a koji žive i rade na području Kozarca.
Mi svi zajedno moramo znati ko su nam to kvalitetni kadrovi koji mogu se nositi sa određenim projektima, vama koji ne zivite cijelo vrijeme u Kozarcu nebi trebalo biti bitno da li i u kojoj oni stranci djeluju i sve ono što svi zajedno podržimo i zajedno budemo radili, mora imati uspjeha. Politička opcija kojoj ja pripadam će se uvijek zalagati za oavkve postavke i nikada nećemo smatrati da je to slab potez u našem djelovanju, nego zbog onoga što bi trebao biti pozitivan rezultat za Kozarac uopšte, smatramo da je to dugoročno gledano dobro za sve nas u Kozarcu, bez obzira na moguće dobre ili loše političke poene.
Nešto za kraj…
Ko je izdržao do ovog kraja zahvaljujem mu, uz konstataciju da mi je drago što se ovaj intervju nije pojavio u vrijeme predizborne kampanje, kada su se mnogi odlučili i za taj način predstavljanja, a da prije toga nisu mnogo davali na to da je bitna komunikacija dijaspore i domicilnih, pogotovo kada imamo ovo blago koje se zove internet, a na tom internetu najbolju kozaračku web stranicu www.kozarac.ba i najboljeg urednika kozaračkih web stranica Švabu. Zbog nedostatka drugih lokalnih medija, ovaj nam je bio i ostao, kao „voda žednima“.
Što se mene lično tiče, ako se Švabo slaže sa ovim, ovaj intervju mogu preuzeti i sve druge kozaračke web stranice i nebih htio da se ljute na moje izrečene konstatcije vezano ovu stranicu i njenog urednika, to je nešto što je jače i od mene. Ali opet, želim svima uspjeha u budućem radu, jer u zdravoj konkurenciji će biti sigurno i dobar kvalitet, a time će i konzumenti ovih web-ova biti zadovoljniji.
Add comment