Kozarac.ba

Dio slagalice XXIV

 

Došao je k sebi, tek kad ga je babo po drugi put zapitao:

“ Smajo, govori đe ti je brašno!!!”

“Ostalo mi je u mlinu, babo!”

“ Kako si mogao zaboraviti brašno!? Šta će čeljad jesti!? Kruh se pravi od brašna, zar si to smetnuo s uma!?”, zatezao je Salko svoju ljutnju I sužavao prostor mogućim odgovorima.

Smajo je , pak, razmišljao kako nam Allah i nije dao baš previše oruđa za izmicanje u ovakvim situacijama. Najradije bi na taj dio praznine, na tu brašnjavu udubinu, zalijepio neku fleku drugog sadržaja, no , bilo mu je sve jasnije da ne postoji takva zakrpa, i da će se rubovi te slike ipak morati zaoštriti, i da će ono nedostajuće postati najuočljivije, ma što on rekao ili učinio.

“ Babo, nisam mogao uzeti brašno!”

“Zašto!!!?”, postavi Salko zadnju branu.

“ U mlinu je bio onaj hajduk Griva! Izgleda da se zarakij'o, tamo kod Hruste! Da sam samo prob'o uzeti vriću, sigurno bi nas zaklao obojicu! Ovoliki je nož izvadio na Hrustu, samo što me je htio zaštititi!” , u jednom dahu izgovori Smajo, šireći ruke i pokazujući veličinu noža, uvećanu za veličinu svoga straha.

“ A, tako, znači! Dobro si postupio da nisi uzeo brašno. Je li ti taj zulumćar rekao još štogod!?”

“ Rekao je da ti dođeš po brašno!” izleti Smaji, a umjesto očekivanog olakšanja, naglo ga zapljusnu val kajanja. Shvati da je svojom zadnjom rečenicom gurnuo babu pred tog šejtanovog slugu i da mu nije ostavio puno izbora. Veliki nož u Grivinoj ruci opet mu zabljesnu pred očima. Ugledao je i onaj opaki sjaj iz njegovih očiju, ali uperen negdje u stranu. Nikako nije mogao zamisliti da bi se iko,  pa i Griva, usudio tako gledati u babu.

“ Izvedi Putalja iz štale!” začu babin glas.

“ Ali, kuda ćeš, babo!?” izletje mu pitanje, čijeg besmisla je i sam odmah postao svjestan, čim ga je izgovorio.

“ Dovedi Putalja!” ponovi Salko, kao da ga nije ni čuo i on se zaputi prema štali.

Potapšao je Putalja po leđima i odriješio ličinu, kojom je bio vezan za jasle. Izveo je konja iz štale na dvorište, nabacio komad ponjave preko njegovih mršavih leđa, a Salko se pope na panj za cijepanje drva i spretnim skokom uzjaha. Smajo tek tad posta svjestan očevog malog rasta i krivih nogu.

“ Dodaj mi sikiru,…onu malu! “, pokaza rukom u pravcu štalske grede, pod kojom je sikira bila zadjevena, tako da ju je morao primiti za hladno sječivo, dok ju je izvlačio van.

Smajo bi najradije pitao oca što kani sa sjekirom, ali se toliko bojao odgovora na to pitanje da mu misli skroz prestadoše slijediti pokrete, pa je samo nijemo ispruži u pravcu jahača i ona  časkom nestade iza pojasa i prekri je njegov izblijedjeli kaput.

Salko cimnu uzdama, pucnu usnama i konj lijeno krenu.

Putalj nije bio  jahači konj, niti je Salko bio dobar jahač i Smajo je bio siguran da će i konj i jahač izazvati opći podsmijeh, kod sviju na koje naiđu putem. No, u sebi je molio Allaha da ćaća ne primijeti taj podsmijeh.

Ono, što se dalje događalo ostat će nerazjašnjeno dok je svijeta i vijeka. Naime, Smajo se nije usuđivao krenuti za ocem, Hruste, mlinar, je, nakon što je vidio, to što je morao vidjeti, skrenuo je s pameti i posve zanijemio, a sam Salko je, kad se kasno pred noć, sjahao s Putalja, promrsio kroz zube: “ Evo brašna!”, i nikad više, niti jednom jedinom riječju nije ukućanima spomenuo taj događaj, o kojemu se u čaršiji i bližoj okolini i dandanas ispredaju legende, sve nevjerojatnija od nevjerojatnije.

Stoga ću se u opisu ovog događaja držati sredine džade, koja bi se mogla nalaziti negdje na polovici puta od službenog izvješća mjesne žandarmerijske ispostave, i priča kakve su se pričala po mehanama, od onda, pa sve do današnjih dana.

Nužno je za spomenuti da kozarčani u svakom povijesnom periodu, slijedeći neku, samo Allahu Sveznajućem poznatu periodičnost, naprave pokoju gestu nalik ovoj, koju je napravio Salko Smajić u svome vaktu, a onda neprijatelji njihovi takvima pričama dodaju kojekakve objede i pretjerivanja, s kojima sami povećavaju svoj strah i već davno usađene predrasude.

Teško je reći je li od takvog stanja stvari bilo više koristi ili štete, no jasno je da su kojekakvi bastardi ipak obilazili čaršiju u širokom luku i nisu je držali baš pogodnim terenom za šišanje ovaca i slične rabote. No, uvijek se znalo naći i onih, kojima nije bilo dostatno strašiti djecu kozarčanima, nego su te iste kozarčane pokušavali izmanipulirati i obeščastiti, ne bi li podigli nekakav svoj ranking na toj šejtanskoj ljestvici, gdje se slava uvijek stjecala, ne uzdižući svoje, kako dolikuje, već rušeći tuđe.

Kozarčani sami su, pak, bili do te mjere introvertirana čeljad da ih ništa izvanjsko nije niti zanimalo, a niti su to mogli vidjeti ciljem ili predmetom svojih aspiracija. Većini njih je bilo najbitnije da šejtan ne pleše na njihovoj avliji i kad su se odlučili istjerati ga, ni na kraj pameti im nije bilo slijediti ga u drugi kotar, već samo vratiti se što brže svojoj svakodnevici prigušenih svjetala.

Kad je hafiz spazio čudnog  jahača, namah uoči njegovu odlučnost, glavom mu prođe čudna misao kako su sjemenke u prostornovremenskoj pogači, tamo stavljene već davno i da će se sve što se ima dogoditi i morati dogoditi. Prevelika  složenost prethodi svakom budućem događaju, no, usprkos tome,  sve moguće projekcije i intervencije su tek njegovim nepromjenljivim dijelom.

“ Kuda, Salko!?”, upita ga.

“ Po brašno, hafize!”

“ Sa sikirom po brašno!? Kakva su to vremena došla!? Nekad su s planine silazili mudraci i sveti ljudi, a ti mi prije nalikuješ na nekog, ko traži belaja! Ako mene pitaš, brašno je katkad precijenjeno!!!”,  podviknu, svjestan uzaludnosti tih riječi.

“ Brašno je moje i volio bih da ga je mali Smajo donio, al’ nije! I, šta ti sad hoćeš!? Rek'o bi’ da ti precjenjuješ sabur i te svoje mudrolije…Neće mi sabur vratiti brašno i nahraniti čeljad!”

“ Al’ nije brašno vrijedno ljudskog života! Da’ ću  ti ja brašno!”

“ Nisi mi ga ti uzeo, a ne bi ga ni dao meni! Zapravo bi ga dao onom hajduku!”, reče i cimnu Putalja nogom, a hafiz osta sam na kaldrmi, propitujući svoju podsvijest o tome zašto mu čovjek, koji je tog dana očito izgubio vjeru, djeluje kao oličenje ponosa i časti, unatoč svojoj neuglednoj vanjštini. Nešto u toj neobičnoj slici odvuče mu misli do one čudne knjige na švapskom jeziku, što ju je dobio iz Beča. Knjiga je bila  toliko neobična , da se hafiz na svaku rečenicu vraćao i po nekoliko puta i to ne samo zbog tuđinskog jezika.

Riječi  u njoj su se odlikovale fascinantnom minucioznošću i jezgrovitošću, kakvu nikad do tad nije vidio, barem ne u tekstovima napisanim ljudskom rukom. Bile su baš besprijekorno nanizane i ličile su mu na biserne perle, koje su pri svakom čitanju drukčije zvonile, a svaka je rije荠 svoju vibraciju prenosila na sljedeću i produbljivala smisao već rečenog.

Ta knjiga, toliko drukčija od svih drugih knjiga koje je prometnuo kroz ruke, a ni sam nije znao koliko ih je bilo, čija nakana je zapravo potirala i same nukleuse svega, u što je hafiz ikad vjerovao, bila je genijalna, koliko i heretična,  i hafiz je mogao samo zahvaljivati Allahu da je tako malo onih, koji će zbog složenosti oruđa, kojima se njezin autor služio, moći prići, i na puškomet, tom očitom bogohuljenu i blasfemiji, pa će njezin sadržaj zasigurno ostati vječiti misterij i nepoznanica za većinu ubogih insana, pa ih neće moći zavoditi i skretati, nuditi im vatru umjesto pepela, buđenje umjesto snosmirenja, umor od vjere i njezino odricanje.

Blještavo je bilo to svetogrđe, baš kao što je bila blještava predislamska beduinska poezija, koja je slavila vino, lov i svakojaki razvrat. Ni u jednom svom dijelu filozofijska spoznaja nije napravila toliki odmak od Boga i hafizu je bilo posve razvidno da je ta knjiga prorekla i samu smrt filozofije i njezino potpuno racionaliziranje.

Zatvaranje kruga! Rečeno je i ono dotad nerečeno, ostavljen je prostor tek za drugačije govorenje istog ili, pak, ono, što će, najvjerojatnije i uslijediti, rastakanje filozofije i njezino naslanjanje na druga, nepotrošena oruđa spoznaje. 

Umjesto “ Allahu Ekber!!!”, konačno je izrečeno: “ Nadčovjek je smisao zemlje!” I sve sumnje su uklonjene. Nije se moglo natrag, jer upravo also sprach Zaratustra! Pluskvamperfekt ljudskog grijeha i zablude, o tome govoraše taj griješni tekst, pluskvamperfekt ponornica, koja kani izroniti I u nekom budućem vaktu, kad će lakovjerni pripisati sve grijehe Bogu, a čovjeka proglasiti nadčovjekom, a ne smutljivcem i povodljivcem, što je on, zasigurno, oduvijek bio, od Adema do dana današnjeg, a bit će to, Ve Allahi, I do kijametskog dana!

Eh, ta ljudska misao je oduvijek bauljala, pokušavajući pronaći mjesto na kojemu stoluje Bog, i bilo je samo pitanje trena kad će se krug zatvoriti i kad će ga neko, poput tog ludog Švabe, smjestiti u čovjeka samog…

“Estagfirullah! Estagfirullah!!Estagfirullah!!! A, zar i odlučni osvetnik na mršavom kljusetu, nije išao prinijeti žrtvu i ubiti Boga u sebi, ubijajući bogohulnika! Zar i on nije sljedbenik vatre, taj neuki zaratustrijanac, nije li i on iznevjerio i odbacio pokornost i poniznost, ili je, nekim čudom, svjestan izopćenja koje će ga snaći i tereta koji će morati nositi, i on i loza njegova, možda i naraštajima! Trebam li ga čekati kad se vrati ili se trebam maći u sjenu, kad pognute glave bude jahao natrag u tu svoju planinu, u te svoje nesretne Smajiće…”

Ljudi su tek krajem sedamnaestog stoljeća spoznali da je krv ljudska, najvećim dijelom kao i puno ostalog, uostalom, zapravo samo zaprljana voda i da se kreće u zatvorenom sistemu cijevi, dakle cirkulira, pogonjena pumpom, lociranom u srcu. U tijelu je ima više od 5 litara i s preostalim tjelesnim tekućinama zauzima barem dvije trećine težine.

Masna i crvena od željeznog oksida, slana i topla, ljepljiva, vječito je zarobljena u tijelu svojeg nositelja, a njezino oslobođenje je gotovo redovito i njezina smrt…

Krv je raznosačica šifriranih poruka po beskraju ljudske tjelesnosti, krv je medij u kojeg je insan potpoljen i iz kojeg je izronio na danje svjetlo.

Samo je iluzija da je ona u nama, mi smo u njoj zaronjeni, krv je posvuda, ako se izuzmu rijetki beskrvni periodi, no jasno je k'o dan da je krv povratljiva i sveprisutna, u svom stalnom iščekivanju da izbije, prokulja, razlije se, prošiklja, ta krv svagdašnja, istovremeno savršena i obična, topla i bliska, a mistična i neobjašnjiva…

No, najbolje se ostaviti pokušaja objašnjavanja neobjašnjivog i nastaviti pratiti efekte, ne zamarajući se njihovim ishodištem. Od takvog zahmeta nema salameta! (Opet sam nešto krivo citirao, no neka Allah čuva dežurne ispravljače!)

Kako se Salkino kljuse više približavalo kalatskim mlinovima, povećavao se i broj onih, koji su ga slijedili na pristojnoj udaljenosti, poskakujući na prstima  uz sam rub kaldrme, ne želeći ni na koji način na sebe privući pažnju usamljenog jahača.

Huk vode, koja se obrušavala iz jaza na mlinske točkove prekri sve druge zvukove, tako da se nisu mogli ćuti ni Putaljevi rzaji dok ga je Salko privezivao  za jednu deblju granu ubogaljene vrbe, iskrivljene nad jazom. Kročio je u prostoriju odlučnim korakom, tek blago pritvorivši vrata, isherena na kovanim baglamama.

Nije nazvao selam, već se obrati Hrusti, ne obazirući se  ni jednom gestom  na drugog čovjeka u mlinskom polumraku:

“ Koja je moja vrića, Hruste!?”

Hruste došepa do njega i nijemo pokaza rukom na vreću, naslonjenu na dašćani duvar.

“ A, ko ti je dozvolio da uzmeš brašno, ha, seljače!?”, začu se glas iz polutame, a ogromna sjena se nadvi nad malešnim Salkom Smajićem.

“ Pa, nisam ja dijete, da mi zabraniš, mrcino!?” uzvratio mu je Salko i lagano se okrenuo prema njemu.

Tek tad je Griva mogao zagledati u njegove duboke i odlučne oči, u kojima nije bilo ni straha, a niti kolebanja, već samo mračna, duboka prijetnja i on osta paraliziran i prikovanog pogleda, tražeći na neuglednoj pojavi pridošlice izvor te svoje zle slutnje i nelagode, koja ga je počela plaviti. Pokušao se odazvati tom upozorenju, tom instiktu samoodržanja, kojeg i ubojice imaju, ali je prilično zakržljao od rijetke upotrebe, pokušao je istjerati alkoholne pare iz mozga i dozvati natrag svoju snagu i sigurnost, no bilo je prekasno, debelo prekasno, njegov kišmet ga je sustigao…

Ušice sikire su se prebrzo povećale pred njegovim usporenim očima i on osjeti kako mu glava puca, koljena mu klecnuše sama od sebe i sigurno bi pao na pod, da ga pridošlica nije zgrabio za dugačku kosu svojom sitnom, ali žilavom i nepokolebljivom rukom, premotao je jednim pokretom preko prstiju i povukao ga prema podu.

Kratkoća vremena, u kojemu je kroz neizdržljivu bol i krvavu koprenu spoznao nepovratnost onog što je trebalo uslijediti, višestruko uveća njegov strah, pa mu se krik užasa zaledio u grlu.

Od  siline kojom ga je Salko povukao prema vratima, ona se otvoriše, taman toliko da je sav mašer ljudi koji su čekali na sokaku, mogao vidjeti kako je Grivin vrat navučen na prag i kako se sjekira u Salkinoj ruci podiže visoko i pada poput giljotine. Al’ nije glava misirača, pa Salko ubrzano ponovi udarac i ona se tek tad odvoji od tijela i on je otpusti da se otkotrlja na sokak, dok se noge  protresoše još nekoliko puta u kontrakciji, izjednjačavajući pritisak u obezglavljenom truplu iz kojeg je liptala krv, oslobođena od svog višegodišnjeg ropstva.

Salko se pridiže, zaobiđe vodenicu i kleknu uz jaz, sapra krv sa sjekirice, zadjenu je za pas i krenu prema Putalju, koji se jako uznemirio i prijetio da otrgne ličinu, kojom je bio vezan za vrbu.

Pucnuo je usnama i blago podviknuo:

“ Mir, Putalj, dooobar budi!”

Lijevom rukom primi ličinu, a desnom ga pomilova po leđima i konj se primiri. Kad je uzjahao, neko mu dodade vreću s brašnom i on se zaputi natrag u svoje Smajiće, ne okrenuvši se ni jednom.

Gledao je pred sebe i nije vidio ništa. Znao je da je bio u pravu, dok je jahao prema mlinovima, a sad kad se vraćao, znao je da je u pravu bio hafiz.

“Ne može čovjek biti Bog! Čovjek je sposoban stvoriti samo prazninu! Brašno jest precijenjeno, hafize!!! Pare jesu precijenjene, hafize!!! Tvoja mudrost je potcijenjena, sve su mudrosti i sve upute potcijenjene! Još kako si bio u pravu, hafize, al’ nećeš to nikada ćuti od mene! Dosadilo mi je tvoje sveznanje i tvoj sabur i tvoje čekanje, dosadila mi je i tvoja vjera. Nisam mogao čekati, radije sam skočio i sad je sve u redu, samo ne znam zašto je provalija predamnom toliko duboka i kad ću već jednom udariti o njezino kameno dno!? Zar ću godinama morati čekati na to!? Ma, ne znaš ni ti odgovor na to pitanje, hafize!”, prolazila su mu mislima pitanja, za koja je mislio da ih nikada neće uspjeti prevaliti preko usana.

Onaj, ko nije upoznao hafiza, mislio bi isto što i Salko, samo što Salko  ovaj put ni sam nije vjerovao svojim mislima. Puno bliže istini bilo bi to da je jedva čekao da izbaci svu tu žuč iz sebe.

Njegova slomljena podsvijet uputi očajničku molbu Allahu da ga hafiz dočeka na ćupriji, kao što ga je čekao kad se zaputio prema kalatskim mlinovima…  

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.