Kozarac.ba

Dio slagalice XXV

 

Neposredno po aneksiji Bosne, u prvim godinama XX stoljeća, Joseph Stentzl je dobio koncesiju na sječu šume, na južnim obroncima Kozare. Uposlio je  mnoge ljude iz okolice , uglavnom kao drvosječe, ali i na drugim poslovima vezanim za sječu, obradu i transport te vrlo cijenjene sirovine. I historija će zabilježiti činjenicu da  za Carevinu, osim geopolitičkog pragmatizma i prirodne težnje za širenjem sfere utjecaja, nije bio beznačajan niti ekonomski moment. Bosna tog doba   zasigurno je percipirana kao sirovinski Eldorado, zahvaljujući činjenici da su njezina rudna, šumska, i druga bogatstva, bila  gotovo netaknuta.

Industrijalizacija, koja je već dobro nagrdila lice stare gospođe Europe, nije još ni zavirila u rajski krajolik bosanskog vilajeta. Polufeudalni ustroj, naslijeđen iz godina kad je Turska carevina vladala njome, spriječio je pravovremeno uključivanje Bosne u svjetske ekonomske i političke tokove, ali je baš zato sačuvao njezino tijelo i dušu, gotovo netaknutim i još poželjnijim. Valjda je, upravo zahvaljujući tom paradoksu, uspavana ljepotica još više dražila one, koji su došli obeščastiti je. I sama velika Carevina, ma kako se to nekome izvana činilo i nije bila tako skladna i kompaktna. Naime, centrifugalne sile, koje su njezinim ustrojem dominirale zbog okolnosti da je, kako nominalno, tako i praktično, bila složena iz dva carstva: austrijskog i ugarskog, a i iz niza manjih entiteta, koji su u njega bili ugrađeni i rastaljeni, nisu jamčile neku dugoročnu sreću toj tvorevini. No, zahvaljujući upravo činjenici da se manji narodi pod Krunom, još nisu bili emancipirali, unutrašnje silnice su se rasipale uglavnom u dva nasuprotna pravca, onom bečkom i onom peštanskom. Taj tinjajući sukob, koji se permanentno odvijao u tijelu dvoglavog carstva, prenio se, dakako, i na tijelo Bosne.

Povjesničari  su revno zabilježili da je  Pešta preferirala cestovne i pružne pravce, koji su njoj gravitirali, pa se u  Bosnu spustila preko Osijeka i Broda, prateći u gotovo pravoj liniji dolinu rijeke Bosne , dok se austrijski dio carevine, koji je logistički, a i na svaki drugi način, bio neusporedivo jači i prodorniji, odlučio za onaj sjevernozapadni ulaz, koji se protezao dolinama rijeka Une i Sane i povezivao Beč sa Sarajevom, prolazeći kroz Kostajnicu, Prijedor, Kozarac, Banjaluku, pa na jugoistok slijedeći tok rijeke Vrbasa. Promatrač, kojemu bi Allah, nekim čudom, podario neko povišeno i vanvremensko mjesto, na nekoj sećiji, “ni na nebu, a ni na zemlji”, vjerojatno bi i sam zaključio da je Bosna tog doba zakoračila u svoju predindustrijsku eru i da će se na ekonomskom, kulturnom, pa i političkom  planu, dogoditi velike promjene i da Bosna nikada više neće biti ista…

Na ovome ću mjestu prekinuti svoje quasihistorijsko obrazlaganje ove materije, koji su dijelom jedne malo veće cjeline, koju ću ako Bog da jednom zaokružiti, a fokusirat ću se na jednu zraku koja je osvijetlila tadašnju stvarnost svjetlošću koja bi mogla biti dijelom tog spektra, ali  i ne mora to nužno biti, jer svaka stvarnost postaje fikcijom čim se mi odmaknemo od nje, pa i za jednu sekundu.

Prošlost je nespojiva s bilo kakvim racionalnim poimanjem i za mene može biti replicirana samo u vidu duhovnih energetskih izboja, čije parametre određuje pojedinac, sam, rukovođen natuknicama do kojih je došao i nošen nadahnućem koje je kadro osjetiti to pozadinsko zračenje, koje ga veže sa njegovim precima i njihovim poimanjem svijeta. Mi ne možemo znati kakvi su oni zapravo bili, ali pošto smo nasljednici njihovog gena imamo pravo naslućivati da su se iz njihovih strahova razvili naši strahoviali, pa  i utvarati si, da smo upravo ovakvi “mi”, produkt onog najboljeg što su naši preci htjeli ostaviti svijetu…

Joseph Stentzl je brzo spoznao da se nigdje nije moglo naći bolje šumske radnike od kozarčana. Vođen svojom urođenom germanskom efikasnošću nije puno dvojio kad je od svojih predradnika zahtijevao da u najvećem broju zapošljavaju, upravo domaće ljude. Početno nepovjerenje je vrlo brzo prevladano kad su ljudi mudro zaključili da bogatog Švabu ne zanimaju njihove duše, već samo njihov rad i da nakon što pokupe svoje nadnice, opet mogu biti što žele i kakvi žele.  Zahvaljujući upravo toj novoj mogućnosti zaposlenja, u Čaršiji je zavladalo relativno blagostanje. Odjednom su svi su bili zaposleni, a procvali su i obrti, mehane i trgovina. Moralo se omogućiti da se zarađeno brzo troši i obrće. Sam Joseph se pokazao za razumnog gazdu, koji je u svemu uvažavo domaći puk i njegove potrebe, od vjerskih do kulturnih. Pričalo se da je čak davao i redovit prilog za džamiju. Joseph je imao poslove i po Slavoniji, tako da je veći dio godine provodio u našim krajevima, dok mu je supruga Gordana (Šokica iz Slavonije), boravila u Beču i brinula o posjedu i kćerki Mariji koja je studirala.

Već u prvim dodirima s kulturom na koju je naišao, oduševio se nekim, koliko običnim, toliko i neočekivanim navadama svojih novih sugrađana, kao što je, na primjer, higijena, koju je preporučivala islamska vjera njegovih uposlenika. Bio je naprosto fasciniran činjenicom, da kuća šumskog konjevoca izgleda tako čisto, da bi s poda med mogao lizati, a kad ga je Huso, lugar, uljudno zamolio da se izuje kad mu je ulazio u kuću, samo je ponavljao:”Fantastisch! Fantastisch ! Das ist unmoeglich! Europe, Bosnie kommt!!!”

Neznano je, sve do dana današnjeg, je li folirao ili nije, ali sasvim je moguće zamisliti da je poštovanje i uspostavljeno povjerenje bilo uzajamno. Tim više što u to vrijeme i nije bilo baš previše filantropa, mogao si nastradati radeći za nekog bega, a ne kamo li za Švabu, iz tamo nekog Beča.

Obitelj Huse, lugara, živjela je visoko u planini, nedaleko od Vučjeg kamena. Rijetko su silazili u čaršiju, iz jednostavnog razloga što to baš i nije bilo fizički lako, zbog prevelike udaljenosti i gotovo neprohodnih puteva, a imali su i drugi razlog. Taj razlog je bio njihov sin, Almaz, poznatiji  kao, Pjesnik.

Pošto je Huso oduvijek bio svjetski čovjek, o čemu svjedoči i to da se mogao sporazumijevati na njemačkom, mađarskom i ruskom, od malih nogu je svog sina jedinca snabdijevao s knjigama, a kasnije ga je dao sestri u Banjaluku, gdje je završio gimnaziju. Poslije je otišao u Zagreb, studirati  šumarstvo, ali je od nečeg obolio i vratio se kući. Govorili su da nije bio ni sav svoj.  Kako bilo da bilo, po povratku ga se rijetko moglo vidjetii da silazi u Čaršiju, a ako se i pojavio s materom ili ocem, uglavnom četvrtkom, na placu, nije ni sa kime komunicirao, nego je gledao negdje u prazno, a kažu da su ga čuli nešto mrmljati, poput stihova ili molitve.  Otuda mu je  i ostao nadimak: Pjesnik.

Pričalo se da je mogao ptice dozvati da mu pjevaju na ramenu i da su mu srne jele iz ruke. Pjesnik je svoje duge dane slobode, koje mu je dala njegova iskopčanost iz svagdašnjice, trošio na skupljanje šumskog bilja, koje je nepogrešivo poznavao, na branje vrganja, bijelih pečuraka i rudnjača, jagoda, šipka i borovnice. Najboljeg i nerazdvojnog prijatelja i pratioca imao je u psu Gari, koji ga je, uvijek i u svemu slušao.

To što kažu, da je od onog ko ostane bez pameti, džennet i na ovome i na onome  svijetu, potvrđivao je i njegov slučaj. Naime, Pjesnik i nije bio blesav, u klasičnom smislu te riječi, prije bi se reklo da je na izvjestan način odmaknut od stvarnosti, kako je ona doživljavana u to, relativno surovo vrijeme i na tom surovom prostoru. On je obavljao sve poslove oko domaćih životinja, pomagao je materi i sestrama u bašći, donosio je drva iz šume i cijepao ih i radio sve ostalo, što bi i svaki drugi odrasli muškarac obavljao, da je na njegovom mjestu, ali se znalo dogoditi da se najednom isključi i da preseli u neki, samo njemu poznat svijet. U takvim trenucima ga se moglo vidjeti kako, potpuno gol, šeta šumom ili se kupa u kanjonu Rike u po zime. Nekad su ga drvosječe i lovci sretali kako prolazi šumskim stazama deklamirajući neke nepoznate stihove. Svi su znali da je Pjesnik katkad šašav, ali uvijek bezazlen, tako da ga niko nije dirao, a i znalo se da bi Huso, lugar, ubio, bez Bismilleta, svakoga ko bi pokušao, na bilo koji način, nauditi njegovom sinu.

Imao je Pjesnik još četiri sestre, ali su njegov otac, pa i mater Nura, živjeli samo za njega, a njegov hendikep nikako nije umanjivao njihovu ljubav i brigu, već, naprotiv, još ih je i pojačavao. Huso je poslije Almazove nesreće postao još udaljeniji od svojih kćeri, ali se prema sinu i dalje ponašao nježno i pokroviteljski. Ni jedan trenutak ga nije doživljavao kao bolesnu ili, ne do’ Bog, retardiranu osobu, već je, naprotiv, uvijek razgovarao s njim kao sa sebi ravnim i skretao je razgovor u onom smjeru, koji je Almaz odabrao i razumjevao je, ili se samo gradio da razumije, i najnesuvislije fraze, koje su izlazile iz njegovih usta.

Ispunjavao je svaku njegovu želju, a one su znale biti, uistinu čudne; od toga da proba okus nepoznate šumske biljke, pa do toga da uzvrati na fićuk neke ptice. Ozbiljni Huso djelovao je pomalo groteskno, dok je ispunjavao takve želje svog sina, ali ih je stoički i uvijek, kad bi ovaj to tražio, ispunjavao. Huso je u sebi nosio veliku bol, ali se ona mogla uočiti samo jednom na godinu, i to posredno.

Naime,nailaskom tog perioda, Huso je otpuštao kočnice i davao si oduška. Odlazio je u svijet alkoholnih para na, samo njemu znanu, rehabilitaciju. Kad bi čaršijom zabrujalo da je Huso, opet “počeo” piti, to nije značilo da i ranije nije pio, nego da se isključio iz svakodnevice i preselio u svoj paralelni svijet, u koji tih dana nije bilo pristupa za druge smrtnike.

Husino opijanje je obično trajalo petnaestak dana i manifestiralo se dobro poznatim znacima. Te dane je Huso vožen iznajmljenim čezama, od mehane do mehane. Neki put se pokraj njega mogla vidjeti neka čaršijska animirhanuma ili pijanac. Šargije su svirale samo za njega, tamo gdje bi se pojavio, bio je odmah posluživan i fildžani iz kojih je, naizmjenice, pio kahvu i rakiju, ni jedan čas, nisu smjeli biti prazni.

Nekad, kad bi ga tekst neke pjesme osobito dirnuo, iz oka mu je kretala suza, a on je, da to pokrije, drobio fildžan u ruci i lomio sve što se na stolu ili sofri zateklo. Niko mu se nije suprostavljao i svi su se samo trudili da stvari, što prije vrate u red.

Znali su da će za nekoliko dana sve prestati i Huso će se sa svima, a i oni s njim, ophoditi kao da se ništa i nije dogodilo. U te dane su ga izbjegavali i najbolji prijatelji. Samo se profesor Talić nije, ni tad, ustručavao prići mu, i mještani su ga  koristili kao posrednika, ako je trebalo iz Huse izvući kakvu informaciju. Vjerojatno, zahvaljujući starom profesoru, i Joseph je, za te dane, nalazio zamjenu za Husu, a kažu kako je i sam znao obavljati podosta njegovih poslova. Naravno da je, zahvaljujući takvom Josephovom stavu, raslo njihovo prijateljstvo, a Husina lojalnost postajala neupitnijom.

Kako je naglo započinjalo, tako je naglo i završavalo vrijeme njegovog ludovanja. Završetak se odigravao tako, da su ga ćeze odvozile kući, nad Vučijom stijenom. Tamo ga je sačekivala cijela obitelj i on je prvo poljubio svaku kćer u čelo predajući joj zamotuljak s darom, a zatim bi kleknuo i, bez riječi, poljubio obe noge svoje supruge Nure. Onda bi se okrenuo prema Almazu i blagim glasom rekao:”Sine, donio sam ti knjige!”

Iako to čovjek ne bi očekivao od osobe, kojoj, prema mišljenju susjeda “nisu svi kod kuće”, Almaz je puno, puno, zapravo fanatično, čitao. Čitao je toliko, da je profesor Talić tvrdio, da u cijelom kotaru, teško da ima osobe, koja se s Almazom može mjeriti po pročitanom štivu. Profesor je to mogao znati, jer je predavao Almazu književnost, u gimnaziji, a kad je ovaj, zbog nesreće svoje, prekinuo studij i vratio se kući u planinu, on mu je nastavio slati svu literaturu, do koje je uspio doći.

Neke knjige mu je poklanjao, a neke samo posuđivao. Kad je Huso vraćao posuđene knjige profesoru Taliću, uz njih je nerijetko bila i Pjesnikova kritika pročitanog. Priča se da je profesor znao gimnazijalcima čitati te kritike, kad bi razmatrali pomenute knjige, napominjući da su to “mudra zapažanja, mojeg ponajboljeg đaka”.

Profesor je, uz ta “mudra zapažanja”, znao naći i potpuno nesuvisle rečenice, koje, niti uz najbolju volju, nije mogao uklopiti uz preostali tekst. Bile su to poruke, koje je valjda samo Pjesnik mogao razumjeti i bilo je očito da dolaze iz njegovog novog, neprozirnog svijeta.

O tim dijelovima teksta profesor nije govorio svojim đacima, a ni bilo kome drugome, ali je često i uglavnom bezuspješno, pokušavao prodrijeti u njih. Ta okolnost ga je činila osobito nesretnim, jer je, u nemogućnosti da dešifrira zamagljeni svijet svoga đaka, sagledavao svu nemoć ljudsku, naspram tajni Univerzuma.

Što reći na okolnost da se taj mladić iz šume obarao na poimanje Boga samog u tekstu nekog ruskog klasika, pozivajući se na Kierkegraada i njegovog Engleza, koji pokazuje put za London. (Ljudi počesto znaju uzdizati svoju predanost vjeri, izjednačavajući upornost njezina prakticiranja, sa njezinim sadržajem. Profesora Talića je moralo koštati puno truda i pronicavosti das bi shvatio da se njegov negdašnji đak, dokazujući tu tvrdnju, zapravo poziva na jednu sekvencu iz  Kierkegraadovog ”  Filozofijskog trunja”, gdje je neki putnik upitao Engleza na cesti: ” Je li ovo put za London, gospodine?!, a ovaj mu je mirno rekao da jest. Putnik se zahvalio i nastavio kretanje, udaljavajući se svakim svojim korakom od Londona, jer put za bilo kamo, nužno ima dva smjera, što je nesretni putnik smetnuo s uma, baš kao i mnogi ubogi vjernici, kojima komocija i površnost, počesto priječe dobijanje ispravnih i primjenjivih odgovora, pa se oni udaljuju od Boga, a sve jednako ushićeni uvjerenjem da su mu sve bliže!)

Ne, njegovi učenici to jednostavno ne bi mogli shvatiti, a i sam je dugo, dugo istraživao, dok nije uspio nabasati na Pjesnikov tijek misli o toj stvari. Bilo mu je jasno da mladić na neki čudan, samo njemu znan način, uspijeva preći na više razine poimanja, no bili su to samo misteriozni fleševi i iskrenja uma, koja su se jednako brzo gasila, kako  su se i pojavljivala.

Znao se primiti nekog detalja i uporno inzistirati na njemu, a onda bi se izgubio i ostajao je samo eho, da bi poslije, u nekoj sasvim drugačijoj prigodi nastavio lamentirati o istom tom detalju, potpuno zanemarujući okolnost da rečeno i nema nekih poveznica s njegovi idejama o prethodnoj temi, koje su sad dozrele i morale biti izbačene.

Profesor je uporno slagao kockice u toj slagalici, ne bi li dešifrirao zagonetni kod Pjesnikova uma, ali je labirint počesto postajao presložen i on ga nije mogao slijediti, te je rezignirano odustajao, osjećajući ogromno razočaranje.

Katkad je pomišljao da bi, možda, bolje bilo da je Bog Almazu uzeo razum, onako kako je to učinio čaršijskoj ludi, Meši. Meša je, naime, bio lud na način, koji nije ostavljao nikakve sumnje u njegovo stanje. Nikada i ničim nije pokazivao da je pripadao nekom drugom svijetu i moglo ga se, u potpunosti, staviti na razinu billjke. Almazov pogled, pak,  bio je uperen u nešto, što je možda, u nekom drugom vremenu i bilo na tom mjestu, a sva koncentracija utrošena u neki događaj, koji njegova okolina nije mogla podijeliti s njim. Iz takvog stanja se znao nenadano, iznova uključiti u stvarnost, ali se nikada nije moglo znati, do kada će u njoj i ostati.

Pjesnik je , naizgled, s jednakim zanimanjem čitao sve, od “Lovačkog glasnika”, pa do klasika književnosti i filozofije. Također je, uz svoga oca Husu, bio jedina pismena osoba na južnoj strani planine, izuzimajući, naravno, mještane Čaršije, tako da je čitao i pisao sva pisma, koje su dolazila ili odašiljana iz šume, koja je okruživala Vučju stijenu.

Čim se Huso pojavio na vratima, Almaz bi zgrabio zavežljaj s knjigama i otrčao u svoju sobicu u potkrovlju. Samo je brzi ritam škripe drvenih stepenika svjedočio o nestrpljenju koje ga je gonilo da što prije upozna sadržaj svog poklona. Kad god je bio u svojoj sobici Almaz je čitao ili pisao, a nerijetko je bio zagledan u pravcu šume, ili je stavljao hranu i vodu u kućicu za ptice, koja je bila pričvršćena na zid, pokraj prozora.

Njegove mlađe sestre, Hajra i Zilha, često su dolazile u njegovu sobu i on im je znao čitati ili recitirati, pogađajući nepogrešivo, njihovu razinu poimanja, tako da im pročitano nikada nije bilo nezanimljivo iako je njihova izobrazba bila neusporedivo slabija od njegove. One su, zapravo, znale tek čitati i pisati, a i to ih je on naučio, kradom od oca.

“Sine, Almaze, mani se ćorava posla! Pa, ko bi još htio oženiti pismenu curu!?”

” Babo, nisu one cure, zar ne vidiš!?” začuđeno ga je ispravljao Almaz.

” Neg’ šta su, jadni moj sine!?”

” One su ti šumske vile”, snižavajući glas prošaputao bi Pjesnik ” one su slavuji, zar nikad ne slušaš njihovu pjesmu!?”

” Eh, jadni moj sine!” s uzdahom se lomio Huso…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.