Kozarac.ba

Dio slagalice XXIII

 

nido2 piše:

Smajići su oduvijek bili zaljepljeni na tijelo tog potkozarskog proplanka, baš poput bujadi, mahovine i lišaja. Bili su tu, prosuti i ostavljeni, ničim ne oponirajući toj višoj odluci, o čijem porijeklu i nakani nikad nisu ni promišljali, donešeni istim pravjetrom, poput ostalog sjemenja,  iz kojeg je po brinama i jarugama nicalo drugo bilje.

Posvuda se  materija, gonjena svojim nerazlučivim ustrojem i naravi, valjala dunjalukom uzrokujući rastresanje, rasijavanje, nastiranje i ogoljavanje, eroziju i stalno jaruženje, rasijecanje, obrastanje, srastanje, nasumično gomilanje, rekonfiguriranje, plašetenje, uvlačenje i cijepljenje, prodiranje i plođenje u spazmu…

Taljenje i simbioza, krv i rađanje drugačijeg dijela istog, puzanje, veranje, laktanje, poginjanje, ispravljanje, stenjanje, ustajanje, uspravljanje, osvješćivanje, te, uvijek iznova, sve od iskona, pokušaj odupiranja neumitnosti (prilagodbe da se izbjegne odmazda, samosavlađivanje, popuštanje, poginjanje, zavaravanje i opet nove metamorfoze, što daju na vremenu da se prođe još malo, mukotrpni i rizični obilasci, grabova keva, šuplji priglavci, kosti koje se krive i isušuju, postaju porozne i šupljikave, kratak dah, neprišiveno dugme na starom, prašnjavom kaputu, blijeđenje boja, utapanje pojedinačnih zvukova u jedan jedini, onaj pozadinski, koji se gasi već 14 milijardi godina, a neugasiv je, jer je put do bezvučja put u beskonačnost samu, izvjetravanje svih mirisa, osim mirisa zemlje, pogled koji se koči i zaustavlja, prazan pogled u ništa ili pogled – uputa živima, zadnji gasul, za kojeg sevap ne putuje s umrlim, trljanje vodom začinjenom karanfilićem, zamatanje, nalik mumificiranju, mokra ilovača poprskana pokojom kapi žute mličike, koju je napravila lopata ukopnika, crvi uvučeni u svoje žlibe, u očekivanju da prestane trešnja, koju stvaraju stanovnici dunjaluka, prebacujući težinu s noge na nogu, čineći dovu Allahu da se smiluje duši preminulog tijela, strpljivi crvi, ružne bube smrdulje, larve iz kojih će nastati novi čistači zemlje, debeli kožojedi i kostojedi, odurni sisači gnoja, minijaturni podzemni krmci, odvajači tijela od trulećih kostiju već mile niz otesane bukove daske, skošenih krajeva, kojima  je  meit natkriven zadnji put, stvarajući kod živih iluziju postupnosti, u toj neumitnosti prelaska i vraćanja zemlje zemlji, primajući na sebe ritmične i sve ubrzanije udarce tvrdog busenja, čiji su  naleti  stvarali zadnje štropotave zvukove, koji će ga ispratiti i koji će se tek posredno moći dovesti u vezu s njim, jer on o njima, tim zvucima, neće moći svjedočiti, poravnavanje i tabananje, humka, prišt na ružnom licu matere zemlje, glasovi koji se udaljavaju, kiša dolazi od Pridora i prouzročit’ će prvo u nizu slijeganja, i još žilavim  daskama ispod zemlje nakvasiti godove, te raširiti njihovo tkivo, isprat će ta kiša i spore s busenja i posaditi novi pokrov na tijelu mezara, bit’ će to jednom trava zelenika, prošarana žutim cvjetićima i tratinčicama, nišan će se za početak tek malo nakriviti, a lišaj na njemu, rođen iz kapljice vode, najmisterioznije tvari u svemiru, stapat će se s njegovim kamenim tijelom, uzimajući mu, kako to i doliči parazitima, i kisik i svjetlo, dok ga skroz ne saživi s okolišem, vraćajući ga prvotnosti njegovoj: kamen kamenu, tumačeći poruku o prolaznosti i vraćanja svega zemlji  roditeljici , konačna realizacija zapisanog i određenog, svrhe koja jest ili nije ispunjena, novo energetsko stanje, pripadnost drugom polju i drugim silama, čije je samo ishodište isto, s onim dunjalučkim, odlazak bez pratitelja i osvrtanja, odlazak neizgovorenog pozdrava, potonuće bez plutanja, mrak koji svjetlo nikad neće pomutiti, neznan paralelni svemir ili tek put ka zvijezdama u vremenskoj kapsuli, Allah zna najbolje …)…

Svemirska abeceda je bremenita znakovljem, a ljudima je dat tek jedan znak, jedno slovo da ga nauče za cijeli život, no za čovjeka je i to previše, pa mnogi umiru posve nepismeni i nerealizirani u svojoj ljudskosti. Tješe se  proglašavajući prekratkim ono, čija je dužina oduvijek bila goli misterij, dakle, život sam. Prozirnog li paradoksa, ako se samozavaravanje  može i tako nazvati!

Oni, koji su svoj život potrošili prije nas, dobra su pouka i upozorenje, no čovjek je u svojoj silnoj oholosti kadar zaboraviti i ambijent, a o akterima da se i ne govori, a samo mu duhovno okružje u kojem je jednom bio usađen može kazati što još treba naučiti i kud treba ići.

Smajići nisu nikakvi Budenbrockovi, Glembajevi, ni Forsaiti, ni Karamazovi, ni Aškenaziji, nikakva slavna loza, ni zaboravljeno plemstvo, već, kako to i samo prezime njihovo govori, mali, dobri Bošnjani, neugledni i neuki, potpuno zauzeti golim preživljavanjem, ni za šta predisponirani, vječito umorni, nalik onom ubogom bosanskom kljusetu , kojemu je umjesto odmora od izvlačenja klada, ponuđen samar natovaren cjepanicama ili prikvačen plug na kamenitoj uzvisini.

Dugo sam čekao da i njih neko neznan, ali pismen i napredan, stavi u taj Registar, u koji se pojavnosti zemaljske stavljaju, no, da parafraziram nešto poteklo iz jednog drugog ambijenta i duhovnog miljea: “ O Smajićima nema ko da piše!”, pa  sam se ovakav, drzak i prepotentan, usamljen i dezorijentiran, zaletio da opišem i rekonstruiram, tek prema duhovnim kvantima, paketićima prasvjetla, gotovo posve nerazgovijetnog,  i tu zbilju, koja je isto zbiljom bila, zapravo našu zbilju, odricanu i prešućivanu. Jer, teško da ikog znam, tko nije od Smajića. Lozalo se to i ukorijenjivalo u ljutu bosansku zemlju. Nemam nikakav kliše, tražim nestali duh, reanimaciju tek, i neka mi bude oprošteno, i ne znam što ću naći, ali to što vidim, izlažem. To je tek jedno viđenje, taman koliko nam je i dano. Pa, i sljepoća je samo još jedno viđenje! Molim, dakle, da se to uvaži, pa ne bacajte ono biblijsko kamenje po meni …..

Okružene prorijeđenom šumom i grmljem trnjina, šipka i niskih kupina, jedva su se nazirale niske kuće i gospodarske zgrade, napravljene većma od pruća premazanog blatom u kojeg je pomiješana  isušena trina, sa slamnatim krovovima nabačenim na  neravne zidove kojima su se vukle šumske poludivlje  puzavice.

Rasklimane ograde i zapuštene , neravne grabe za odvod kišnice, odvajali su kuće od puta. Čuprije su bile nasute kamenom škriljevcem i zelencem , što ih je valjda trebalo očuvati od prebrzog urušavanja, u vrijeme proljetnog otapanja snijega s Kozare i velikih kišnih nehora.

Smajići nisu znali gotovo ništa o svojoj daljoj prošlosti  i njihova sjećanja su bila obrasla i nezamjetna, baš poput tih kućeraka, nalik nekim neuglednim i buđavim, nejestivim pečurkama. Nisu znali, a teško da je ikoga među njima to i zanimalo, ni ko su, ni odakle  su, a niti što će s njima biti, nekog dana, udaljenijeg od onog, kojeg su upravo preživljavali, radeći ono, što su oduvijek i radili i nemajući vremena, a niti interesa, za išta drugo.

No, kako Allahovom voljom vrijeme neprekidno protječe, baš poput vode ispod, naoko uvijek iste i mirne površine i svaka pojedina kap mijenja svoj prostorni , ali i vremenski položaj, tako je i naizgled mrtvi zaselak imao svoju povijest, jer su se događaji, nužno i kauzalno, morali  naslanjati na one ranije i istezati  prema onim, nadolazećim.

Na tijelu te zbilje su, baš kao i u onim debelim evolucionističkim knjižurinama iz hafizove sehare, nastajale ( istina rijetke) mutacije, koje su se uklapale u neki viši poredak stvari, koji je jamčio da je tek promjena stalna i sveprisutna i da se krug nikad ne zatvara, već sve zadobija onu spiralnu i serpentinastu formu, pa se uspinjemo, čak i kad nam se čini da se samo vrtimo u krug. No, mogao je to biti tek  dojam vanjskih promatrača, a nikako i aktera samih.

Na izbrazdanom lica Smaje  Smajića se dalo nazrijeti da na sebi ima sve pečate predaka i da je i on dio sage koja seže daleko dalje od njegovog, a i pamćenja najstarijih mještana. Sve je bilo mirno na tom smežuranom pročelju, pa čak i sivoplave oči, zakopane u usahlim dupljama, no dao se nazrijeti nekakav sputani oprez i nepovjerenje koji su odašiljale te oči, dok su razgrtale pužiće lelujavog etera u kojeg je sve živo potopljeno.

Stajao je na avliji, sam poput hrasta u živici. Sahranio je mrtvog oca, tog mrtvog dana, kakvih je u Boga uvijek više, no što ih možemo vidjeti, i jedva da je bio svjestan ženskog plača, koji je dopirao iza zidova. Činilo mu se da je, unatoč tom plaču, kojim je bila prošarana pozadina, sve bilo i previše, čak neubičajeno mirno.

Gledao je u prazninu kojom je dunjaluk oduvijek bio zamotan, samo što se ona i ne čini uvijek tako praznom i beznadnom, kao tog sivog, sivljeg nego li inače, dana, pokušavajući uspostaviti vezu s precima i pokušavajući se prisjetiti bilo kakve informacije o svom ocu, koji mu to sam više neće moći reći. Sve slike, koje su mu dolazile u misli, unatoč svojoj običnosti,  stiskale su mu  grudi i tjerale suze, koje je morao zaustavljati, onako gole i još nerođene. Smajići nikad ne plaču i svakom se vjetru pogibaju tek onoliko, koliko je nužno da on prođe, a oni, ionako moraju ostati i čekati sljedećeg…

Davno je bilo kad je preuzeo sve očeve obaveze i otad, skoro pa nikad, nije imao vremena razgovarati s njim, a činilo se da bi, samo kad bi opet nekim čudom dobio tu priliku, našao i više vremena, nego što mu je trebalo za to. No, nepovratnost je konstanta, a nikako tek slučaj, i tom pravilu nema izuzetaka.

Stari Salko ili dido, kako su merhuma svi zvali za života, već godinama je rukovođenje i zapovijedanje imanjem prepustio njemu, i  ničim ne ometajući njihovu svakodnevicu, obavljao svoj dio posla, hraneći životinje, tešući na panju igračke za djecu i popravljajući alatke ili dijelove zaprežnih kola.

Svako jutro, još prije Sabaha, i prije nego što su se oglasili prvi horozi, tiho bi se izvlačio iz kuće i uzimao sepet rudnjak, obješen na drveni klin zataknut u jednu štalsku gredu, sjekiru kratkog drška, te se  zapućivao u smjeru Malog kamena, u potrazi za panjevima. Znao je dido za sva posječena stabla na tom dijelu potkozarske šume i nikad nije išao naslijepo. Ogrijevna drva su bila jedino u čemu se nije oskudijevalo, no dido bi se sigurno osjećao beskorisnim, kad ne bi na bilo koji način doprinosio kući, pa ga se ničim nije moglo spriječiti u tim njegovim jutarnjim šetnjama, a pravo rečeno, niko to nije ni probao. Insan je starošću sticao taj vid pijeteta, tu mentalnu zaštitnu skramu, koja ga je pošteđivala od bilo kakvog propuha, kakav bi mogao nastati propitivanjem i racionaliziranjem. Tek poštovanje, kakvo si ti starci priskrbe, u toj jeseni života, u toj polutami prigušenih svjetala, zasluživalo je da se poštovanjem zove, jer ništa se zauzvrat nije tražilo. Takvog si mira želimo cijelog života, a dobijamo ga tek na odlasku.

Smajo je tog jutra našao oca  kako sjedi na skemliji, leđima naslonjen na stup kuruzane. Činilo se da je  tek zadrijemao pokraj spuštenog sepeta, punog vlažnih panjeva. Prodrmao ga je, govoreći mu na uho:

“ Babo, haj'mo u kuću! Svi su ustali!”, no odgovorilo mu je samo nešto nalik na prigušeni hropac.

“ Osmo!” poviknuo  je, ispunjen neodređenom slutnjom.

Dječak je dotrčao, kao da je negdje iza ćoška samo čekao na taj poziv.

“ Pomozimi da didu uvedemo u kuću! Izgleda da mu nije dobro!”

Zavukli su se pod starčeve isušene i mlohave ruke i malo povukli, a malo ponijeli njegovo lahko tijelo. Kad su prešli prag i pošli prema sećiji, Smajo je osjetio da se starčevo tijelo izvija i opušta i morali su ga čvršće primiti da im ne isklizne na pod. Pomože im i Arif i položli su tijelo na sećiju, uz prozor.

Nane podbaci slamnati jastuk pod starčevu glavu, no ona samo kliznu, a Osmo je primi s obje ruke i nespretno pokuša vratiti u uzvišeni položaj, no brzo mu postade jasno da će glava opet pasti samo ako je pusti. Zato je nastavi držati, ispunjen nekim novim strahom i beznađem. Osjećao je jednak tertet kakav  bi čovjek morao osjetiti kad bi pokušao zadržati vrijeme.

“ Kako je lagahno ispustio dušu, k'o tica! Umro vam je na rukama!”, reče nane, šamijom brišući suhu suzu i spuštajući mu ruku po kojoj je bezuspješno pokušavala napipati bilo. Smajo ni časa nije posumnjao u materinu izjavu, no svejedno prinese komad otkrhnutog stakla očevim usnama, želeći uloviti tragove daha, ali bilo je posve očito da je to tijelo potrošilo i svoj zadnji dah…

Izišao je na avliju i zaputio se ka sepetu s panjevima, zgrabio ga je jednim odlučnim pokretom i istresao pod kurzanu.

“ Evo, babo, maknuo sam ih s puta!”, govorio je u sebi, dižući sjekiru sa zemlje i zadijevajući je za gredu.

“ More li to biti ona ista sjekira!?”, pitao se, no nije mogao biti siguran u to.

Imao je, valjda 12 godina, baš poput Osme, sad, kad ga je babo poslao u Čaršiju da proda sušene vrganje i da donese soli i samljeveno brašno iz kalatskih  vodenica. Smajo je uživao u tim rijetkim prilikama da vidi čaršiju i svu tu raskoš, u kojoj su ljudi živjeli, a da pritom nisu morali ni prstom mrdnuti. Činilo se da su tamo svi dobre volje i da nema ni traga nekom srkletu, svi su nastojali biti dobrohotni i od pomoći, no Smajo je izbjegavao bilo što od njih tražiti, jer se sramio svog silnog neznanja i svojih šupljih opanaka, a bojao se i da  će biti ismijan. Kontao je da on i njegovi i nisu bogzna kako pametni, jer bi, inače, i sami živjeli u čaršiji, a ne u onoj zabiti pod Kozarom.

Kad je prekoračio  prag prve od tri vodenice, koje su nadsvađale jaz, koji je zapravo bio rukavac Starenice, a visinska razlika otoke i matice, omogućila je vodi brži protok, a time i bržu vrtnju mlinskih točkova, našao se u drmavom i bučnom prostoru. Kroz nepravilne šupljine podnih dasaka nazirala se osovina i lopatice mlinskog točka, od kojeg se odbijala huktava, s visoka bačena voda.

Vriće su bile razbacane bez nekog prepoznatljivog reda, neke otvorene, a neke svezane likom i špagom. Bijela skrama je prevukla sve stvari u prostoriji. Hrustu, mlinara je prepoznao odmah, no pogled mu brzo preleti na visokog brkajliju, zavaljenog na komad hasure u sjenovitom, od vrata udaljenijem ćošku prostorije. Brkajlija je imao dugu, neurednu, kao ćumur crnu kosu.

“ Pa, to je Griva!!!” prođe mu strašna misao glavom.

Grivom su u to vrijeme matere plašile djecu. Niko nije znao ni ko je ni odakle je. Pričalo se da je karavlaški Cigan, neki su tvrdili da je Čerkez, ali su ga se i jedni i drugi klonili na svakom koraku. Pričalo se da je mnoge osakatio, a da je neke i došao glave. Pričalo se i da ga žandari traže, al’ boga mole da ne nabasaju na njega. Svašta se pričalo o njemu i teško je bilo razlučiti istinu od neistine, ali je bilo izvjesno da niko normalan nije želio imati posla s njim.

Dok mu je sve to prolazilo glavom, stajao je neodlučno na pragu, a brkajlija podiže pogled s rakijskog ćokana.

“ Hajde, mali, uđi! Šta si se zasr'o!?”, reče mu , kroz nekakav smijeh, nalik režanju.

Bez brašna se nije  smio vratiti kući , i to prevagnu da nevoljko kroči u prostoriju.

“ Mog'o bi popiti ćokan rakije sa mnom, ha!?”

“ Jok! Ne pijem ja rakiju! To je haram!”

“ Hoćeš reći da je to grijeh, ha!? Znači ja griješim, to si rekao!?”

“ A, ne nisam! Meni  je grijeh, a za tebe ne znam! Babo kaže da svak’ za sebe odgovara!”

Griva iskapi rakiju iz ćokana i raspali s njim o suprotni zid.

“ Hruste, dajder drugi! Čiji si, mali, ha!”

“ Ja sam od Smajića, Salkin sin, Smajo mi je ime!”

“ A, tako! Ha, ha, ha, ha,…Mora da  je ćaća puno mozgao smišljajući ti ime, ha, ha, ha…Bog sigurno ima neke razloge da drži i Smajiće na zemlji, al’ ja se nikako ne mogu dosjetiti, koji bi to bili! Ha, ha, ha, zar nije tako Hruste!?”, prezadovoljan tim svojim zapažanjem, grohotom se smijao Griva.

“ Bit’ će da je tako!” nevoljko potvrdi prestrašeni mlinar.

“ Trebala bi ti biti čast nazdraviti sa mnom, mali! Inače ne pijem sa svakim, al’ danas sam dobre volje, a Grivi niko ne odbija piće!”

“ Ma, pusti dijete Griva!”, javi se Hruste.

U istom času se Grivi u ruci nađe ogromni nož i on ga prisloni Hrusti na vrat.

“ Jesam li tebe šta pit'o, mlinski mišu, ha!?

“ Neću piti rakiju!”, reče Smajo još jednom, želeći skrenuti  Grivinu pažnju na sebe, ne bi li pomogao preplašenom mlinaru. Griva se iznenađeno okrenu prema njemu i pusti Hrustu:

“ Pa, ako nećeš piti, idi kući u te tvoje Smajiće, bogu iza nogu!”, reče gotovo mirno.

“ I hoću, samo da uzmem brašno!”

“ E, nema brašna! Nek’ ti babo dođe po njega!”

“ Ali, babo će se naljutiti, ako dođem bez brašna!”

“ Evo, gaće mi se tresu! A, sad marš van! I pravac- Smajići! Sa Grivom se niko ne poigrava!”

Ispunjen strahom i beznađem Smajo iskorači na kalatsku kaldrmu. Grozne su mu misli, sve strašnija od strašnije, stiskale srce i dah. Gušio se.

“Kako li će babi reći za brašno!? Šta ako babo dođe sam po njega!? “

Ogromni nož, prislonjen na Hrustin vrat nije mogao maknuti ispred očiju.

“ Ubi’ će babu taj hajduk…”

Svaki korak je povećavao njegov strah. Želio je da nikad ne stigne do kuće, no noge su ga same nosile, a on ih, svejedno, nije osjećao…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.