Kozarac.ba

Dio slagalice XXI

 

nido2 piše:

Ramazanska priča II

Osmo  začu udaljeni glas stare Hatidže kako zaziva njegovo ime, ali ga nešto nagovori da se ne odazove i on se još više zavuče pod debeli pokrivač, upirući glavom  u pernati jastuk.

“ Osmo, dijete, hajd’ ustani,valja sehuriti!” približio se glas i on i sam izroni u stvarnosti iz koje je dolazio glas stare hafizove domaćice.

“ Ne da mi se ustati! Neću sehuriti, nisam gladan! Postit’ ću bez sehura!” bunio se sneno, i ne gledajući u pravcu starice.

“ Ah,  tobe jarabi, kako ćeš postiti bez sehura!? Pa, to je velika grihota! “ uzruja se Hatidža.

“ Ne mogu sad ustati! Sutra ću sehuriti sigurno! Samo me sad pusti spavati!”

“ Nek’ ti bude, al’ hafiz će se ljutiti, Allaha mi!” reče žena, izlazeći iz prostorije.

Iako tek djelimično razbuđen, dječak je osjetio slutnju da će se starica vratiti, jer hafiz nikad ne odustaje u svojim nakanama, a često mu se činilo da je više inzistirao na ispunjenju nekih nevažnih, nego li onih važnijih obaveza.

Tek što mu je to prošlo glavom, opet se začuše koraci pred vratima njegovog sobička i on se promeškolji na svom šiltetu i prijeđe rukom preko krmeljavih očiju.

“ Hafiz ti je poručio da je sevap sehuriti, a kaže i da je  sanjao neki čudan san, pa  bi ti ga ispričao, ako te zanima!”

Osmi je ubod radoznalosti najviše nalikovao ubodu komarca. Koliko god ga nastojao ignorirati i zanemariti, ipak se morao počešati.

“ Koliko li je samo priča u toj hafizovoj glavi! I sve su nekako drugačije jedna od druge, a opet, vidi se da su iz istog izvora!” prođe dječakovom glavom, još i prije spoznaje da će se ipak morati podići na sehur.

“ Evo, sad ću! “ viknu u želji da barem još na kratko zadrži staricu podalje.

Nekoliko trenutaka kasnije, taman koliko je trebalo da odijeli nerazumljive i snene misli, od onih, gotovo bolnih, okrenutih prema stvarnosti novog dunjalučkog dana, dječak se izvuče iz topline svoje postelje i kroči u susjednu sobu, ispunjenu svjetlom nisko obješene lampe, na friško okrečenom duvaru.

“ Previše svjetla, svjetlo grize, svjetlo iritira, dosadno svjetlo,…!” kolalo mu je glavom dok se primicao sivom kalajisanom legenju u ćošku prostorije i ne gledajući u pravcu hafiza na sećiji.

Hatidža mu priđe s velikim bardakom iz čijeg dugog, zmijski izvinutog vrata, izmigolji tanki mlaz ledene bunarske vode.

“ Je si li proučio “Bismillah”!?”, začu hafizov glas, dok je iznenađeno lice potirao dlanovima .

“Jesam, jašta sam!”, slaga, i odmah krenu učiti u sebi, a voda postade manje ledenom,  otvarajući mu  srce i oči.

Peškir, koji mu je Hatidža dodala, mirisao je po jorgovanu i dječak ga zadrža na licu trenutak dulje nego što je trebalo, spremajući se duboko udahnuti i druge mirise novog dana.

Iz mangale na sećiji širio se miris velike trave, pomiješan s mirisima duhana iz hafizovog ćibuka, mirisom kahve iz ibrika, mirisom gaza iz lampoša i mirisom poležaka, koji se hladio u saću ispod šparheta.

“ Kad li je samo Hatidža morala ustati!” osjeti blagi ubod grižnje savjesti.

“ Selam, hafize! Jesi l’ se naspav'o!?”

“ Eselamu alejkum, junače! Jašta sam se neg’ naspav'o! Kol'ko god da spavamo to nam je previše!”

“ Kako previše!?”, iskreno se začudi dječak,” Pa, ja bih mogao spavati sve do Zuhr-namaza, i još mi ne bi bilo dosta!”

“ Pa, da, nezahvalan si Allahu na vremenu što si ga dobio! Ne bih to nikad pomislio za tebe!?”

“ Šta sad fali spavanju!?” poluglasno se iščuđavao Osmo.

“ A, šta fali praznim stranicama u knjizi!?” reče potpuno razgovjetno hafiz.

“ Ali, čak i ti  spavaš hafize! Vidio sam te kako dijemaš u avliji pod brajdom, u pola bijelog dana…!”

“ Ma, jok, to ti se samo pričinilo! Ne spavam ja pod brajdom!”

“ A, šta onda radiš!? Pa, nekad te ne mogu ni dozvati!” uvjeravao ga je Osmo, dok su mu se, negdje u pozadini, misli kovitlale zbog pitanja: “Kako li će se hafiz sad izvući!?”

“ Gledam slike!”

“ Mooooolim, kakve sad slike!?”

“ Velim ti da rijetko spavam! Prije bih rekao da ponekad odlutam za slikama iz podsvijesti i kontam, kakva li su poruke od naseg Gospodara, u njima sakrivene! Samo tako, prijeđem, k'o preko pomosnice, i razgledavam!”

“ Ma, mo”š misliti! A, meni, bogme, izgleda da spavaš, k'o i sav ostali ummet!?” nije se mirio dječak, makar je osjećao da se kantar opet spušta na hafizovu stranu.

“ Ma, znam ja da se tebi čini, no stvari stoje upravo onako, kako sam ti opisao i nikako drugačije! Velim ti, odem i vratim se, k'o u čaršiju, i tako po vazdan!”

“ Aha!”, zbunjeno će dječak, sjedajući  za sofru, uz sećiju.

“ Hatidža mi je rekla da si neki čudan san usnio…”

“ Ah, u nje je djetinja pamet, k'o i u tebe!” mirno će hafiz, otpuhujući dim iznad žara u mangali.

“ No, dobro, jesi l’ barem gledao te svoje slike iz podsvijesti!” ljutio se dječak na ovu neočekivanu igru riječi.

“ Ah, to! Jašta sam neg’ gled'o, što odmah ne kažeš!? Imao sam, bogme, šta i vidjeti! Još mi se srce lupa k'o mlinski točak!”

“ Ma, nemoj! Ne mogu dočekati da čujem šta si vidio, tamo preko pomosnice!” uzbudio se Osmo.

“ Dobro, ti jedi, a ja ću pričati!”

Osmo zagrabi iz ćase, pune trahane, i podignu glavu u pravcu starca na sećiji.

“ E, ‘vako: Sjećam se da sam razmišljao o neznanom šehidu, pokopanom gore u Turbetu, kod Softića kuća, kad su mi meleci zatvorili oči. Ono, što sam ugledao nije bilo ni nalik našoj stvarnosti, a opet, toliko me se dojmilo, da nisam nimalo posumnjao da su i te slike njezinim dijelom, samo što ih ne možemo vidjeti otvorenih očiju i ne znamo im pravog značenja. Meleci su me prenijeli do neke uzvisine, s koje sam mogao vidjeti to što sam vidio ili su, pak, samo tu sliku donijeli pred moje oči, u to baš i nisam siguran,  no znam da s nje nisam mogao odvojiti oči! Ono, što sam tad ugledao, toliko me obuzelo, da bi me teško dozvao i da si, kojim  slučajem pokušao!”

“Šta li si to ugledao, hafize!!!” raširenih očiju je dječak požurivao ukazanje hafizovih slika.

“ Ma, teško mi je i govoriti o tome! Još me nekakva jeza svega obuzima, a opet, obeć'o sam, pa ću ti morati ispričati!”

“ Mora da je baš strašan bio taj san!” poticao ga je Osmo.

“ I jest, bogme, al’ sam se više čudio, neg’ što sam strahov'o!”

“ A čemu si se toliko čudio, hafize!”

“ Stan’ dok ti Hatidža zadrobi kuruzu u mliko, necemo je valjda ometati!”

“ Dobro, dobro, nek’ zadrobi! Al’, samo pola sahana, Hatidža, nisam gladan!”

“ Kako, bolan, nisi gladan! A treba postiti od jutra do mraka! če li je samo dragi Akšam, a djeci je teže  bez hrane, neg’ odraslima!” nabrajala je Hatidža, drobeći kuruzu nad sahanom.

Starac, koji se  zabavljao gašenjem opuška metalnim vrhom cigaršpica o rub mangale,  uzdišući i potirući bradu slobodnom rukom, snebivajući se, kao da nije mogao naći prave riječi, podiže pogled,  i kao da se obraća nekom, samo njemu  vidljivom insanu u drugom dijelu prostorije, poluglasno, zaogrnuvši glas nekom dodatnom povjerljivošću, gotovo šaptom progovori:

“ Dvojica jahača, obasuti brašnjavom mjesečinom,  sa neke su uzvisine promatrali krajolik u dolini. Nema nikakve sumnje da im je pred očima bio upravo ovaj potkozarski predio, koji mi sada nastanjavamo, no na toj slici je nešto gadno falilo i ona je ostala potpuno zamrznuta i nepokretna, sve dok mi u pamet nije došla spoznaja o tome, što joj nedostaje…!”

“ A, što je to nedostajalo slici  koju si vidio!?” nestrpljivo će Osmo.

“ Na toj slici nije bilo ljudi u dolini, nije bilo svjetala, osim mjesečine, nije bilo kuća ni džamija, nije bilo ničeg, osim prekrasnog, ali potpuno mrtvog i bezglasnog krajolika!”

“ I što si zaključio, hafize!? I je li se slika ipak pokrenula!?”

Hafiz otvori  tabakeru , izvuče iz nje jednu , već ranije smotanu cigaretu, pomirisa je po dužini, te je prinese  ustima. Dječak, koji je na svaki način htio ubrzati tok priče, zgrabi mašicama  komadić žara iz mangale i ispruži ga prema starčevom licu.

“ Zaključio sam jedino što sam mogao, a to je da se radi o slici koja potječe iz nekog drugog vakta, kad se naši preci još nisu bili vezali za ovo stanište, i nisu ga doživljavali svojim, pa ih je bilo posvuda!”

“ Ali, što je to presudno da ljudi ipak nastane neko mjesto! Što je to, što  je  zaustavilo njihova prvobitna lutanja i nagnalo ih da se vežu za neko određeno mjesto i da u njemu  ostanu!?” uzbuđeno je pitao Osmo.

“ Puno je to pitanja, pa postoji i puno odgovora na njih, no jedan od njih mi se posebno urezao u glavu i mislim da govori puno o ljudskoj prirodi…”

“ Dobro, hoćeš li konačno reći nešto o jahačima, koje si vidio na toj uzvisini!?” već se ljutio Osmo.

“ Evo, baš sam o tome kontao, no teško ću ti to prenijeti, nećeš moći vidjeti sliku, kakvu sam ja vidio, pa mi nećeš ni riječ povjerovati! Hatidža, dodajder mu sutlijaš!”

“ Ajme, sad i sutlijaš u ovo doba, puknut’ ću!”

Praveći se da nije ni čuo zadnju Osminu primjedbu, starac nastavi s pričom:

“ Jedan jahač bio je obučen u teški metalni oklop, a iza pasa mu je visio dugački mač, s drškom omotanom jelenskom kožom, sve do  vrha, na kojemu se unutar smaragda, ne većeg od koštice šljive, odslikavala Andromeda! Tek kad mi se pogled, uz ogroman napor, uspio odlijepiti od te čarobne slike, prebacio sam ga na drugog jahača! Nisam mogao povjerovati u ono što sam ugledao!!!”

“ Što si to ugledao, hafize!?” izleti opet dječaku.

“Drugi jahač je pod rukama oslonjenim na sedlo, držao svoju, svježe odsječenu glavu! U tom času se slika pokrenula i ja sam mogao razumjeti što se zbiva! Odmakli su svojim progoniteljima dovoljno, a da bi bezglavi jahač, mogao na miru ispustiti dušu i skliznuti s krvlju natopljenog sedla. No, zapamtio sam, da su u jednom beskrajno kratkom odsječku vremena, obojica izgledali kao uklesani u taj ambijent, a mogao sam osjetiti i  njihov zanos onim što su oči barem jednog od njih mogle vidjeti u podnožju brda. Izgledalo je da iz usta prvog jahača, čije je lice omeđavala dugačka crna kosa i debeli, spušteni  brci, izlaze riječi i morao sam se dobro napregnuti da bih ih razumio!”

Zanesen pričom, pokušavajući pred oči dozvati nestvarne hafizove slike, Osmo je sve brže grabio sutlijaš iz tanjura.

“ E, baš me zanima što li je to izgovorio jahač u toj drevnoj i sablasnoj noći!?”, gotovo bojažljivo je zapitao između dva zalogaja.

“ Na ovom mjestu, vrućom krvlju natopljenom, na ovome mjestu, podalje od progonitelja naših, na ovom mjestu, na kojemu će, za vijeke vjekova, mrtav ostati ležati jedan od nas, ima biti Grad! Ovdje, u ovoj srebrenoj udolini, ovdje, gdje se potok nadsvođen vrbama, lijeskom i jošićima, poput srebrenosive taline, izvijajući se, udaljava  prema dalekom jugu, u krilu ove veličanstvene planine, ovdje ima biti Grad!!!”, dignutim glasom, koji kao da i nije pripadao njemu, već onom neznanom junaku iz njegovog sna, u jednom dahu izgovori hafiz.

“Uuuh!” ote se dječaku, no čim se malo pribrao, izletje mu novo, očekivano, pitanje:

“ I, šta je dalje bilo!?”

Hafiz srknu gutljaj kahve iz fildžana, prinese ćibuk  ustima, pa kad otpuhnu još jedan dim, koji razmekša napetost u prostoriji, nastavi:

“ Normalno je da mi je izgledalo da će se toj, gotovo besmislenoj tlapnji, u toj bezvremenoj noći, odazvati samo huk  sova i zavijanje planinskih vukova. No, slike pred mojim očima postajale su sve stvarnije, tako stvarne da sam se pobojao da brkati jahač ne osjeti moje prisustvo na tom mjestu. No, on je, ne obazirući se ni lijevo  ni desno, sjahao i odvukao tijelo svog  bezglavog pratitelja u okrilje bujadi i trnja kupine. Stisnute šake, prijeteći uzdignute prema planini, izgovori riječi neke neznane formule, kriknu jezovito, baci se na leđa, još znojnog konja, i nestade u okrilju šume.”

“ I, šta je onda bilo!?” poluglasno zapita Osmo.

“Sutradan, kad se prvi zraci sunca zaustaviše na truplu, kozari su obilazili oko njega, ne usuđujući se dodirnuti ga, čak ni svojim grabovim štapovima.Tek kasnije, mnogo kasnije, pokriše ga bijelim kamenjem, ogradiše grob prućem iz šikare, zalijepiše ga blatom i tako staviše znamen u prostor i vrijeme. Grob postade orijentir i vidikovac, s kojeg su se kućerci, iznikli u dolini, najbolje vidjeli, a bezimena žrtva, pokopana na uzvisini iznad Grada postade neodvojivim njegovim dijelom!  Čiča Miča, gotova je priča! A, sad se primi hošefa, k'o duša je, rekla mi je Hatidža!”

Dječak nevoljko primače sahan u kojem su se u smećkastoj tekućini nazirale suhe šljive, kruške davilice i jabuke petrovke.

“ Al’, hafize, je si li razumio poruku tog sna, meni baš i nije jasna!?”

“ A, šta ti to nije jasno, jadan ne bio?!”

“ Pa, to, kako nastaju gradovi!? Ima još, rijeka, ima još planina….Grad može nastati bilo gdje! Što je to, što prevagne!”

“ Ah, to! Pa to bi razumjela i zadnja čaršijska luda!”

“ ????!” tek se na to začudio dječak.

“ Mezarja, moj Osmo! To je ono, što  ljude veže za neko mjesto! Nema Grada bez mezarja, bez turbeta Il’ mauzoleja! Ljudi su opsjednuti svojim mrtvima i to je ono što ih drži na jednom mjestu, a može ih natjerati i da se vrate na njega, i nakon godina progonstva! Mrtvi drže korijenje svakog mjesta i određuju ga, ne samo prostorno, već i vremenski. Mrtve je nemoguće poreći, ma koliko duboko bili zakopani! I oni su znak za one, razumom obdarene…!”

“ Baš čudne slike ti dolaze u glavu, hafize!”

“ Sad su to i tvoje slike, moj Osmo!” odgovori mu  starac.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.