Dio slagalice XXII

 

nido2 piše:

I dan kasnije, nakon  što je provaljeno u ZEMU, gotovo da nije bilo nikakvih materijalnih tragova. Tek crveni omot i “srebro” s čokolade, nađeni u rupi nastaloj od vađenja zaostale avionske bombe iz Drugog svjetskog rata, u Ademovom šljivaru, nekih stotinjak metara južnije od avlijske ograde i gospodarskih zgrada. To je, naravno, pomoglo miliciji da približno odredi trasu kojom se   pljačkaš udaljio od mjesta zločina, no ako predstojeće analize ne pokažu otiske prstiju na dijelovima čokoladnog omota, teško da će se moći sa sigurnošću uprijeti prstom u pravcu počinitelja, no bio je to dobar osnov za početak rekonstrukcije tog događaja, koji  je  svojom potpunom neočekivanošću uspio zatalasati ustajalu čaršijsku zbilju tih dana.

Milicija je mogla jasno utvrditi da se nepoznati počinitelj, po izvršenju kaznenog djela, udaljavao smjerom istok-zapad, dakle, prešao je cestu na dijelu ispod Božine kuće, pa preko igrališta, Kulenovića bašća, nastavio preko imanja Hase, mesara, ispod  Ključanina kuća, produžio prema voćnjaku Adema Mujagića, pa dalje prema kuruzištu Selima Balića, očito želeći se dokopati korita Starenice, s jasnom namjerom da oteža potragu milicijskim psima. Ne kaže se džaba: ” Preko vode, do slobode!!!”

U Starenicu je ušao na mjestu gdje je Selim napravio mazgal da bi mogao izvaditi vodu  za zalijevanje bašće,  a neposredno prije Mustine brane. Razmjerno lako se dalo zaključiti da je počinitelj  na drugu obalu prešao najkraćim mogućim pravcem i psi su mogli nanjušiti i njegov novi trag  čim ih je vodič preveo preko plitke vode.

Trag je dalje vodio stazicom  kojom se išlo na Suhi Brod, no opet se gubio ispod Mustine brane i bilo je skoro očito da se prijestupnik nastavio kretati gazeći po vodi, najvjerojatnije i dalje u smjeru juga, podalje od kuća, iz kojih bi ga  mogli vidjeti.

Uz mnoga svojstva, koja krase kozarčane, jedno od ekskluzivnijih je i to, da oni, za razliku od ostatka umeta, i nisu neki plivači, ali u svom mjestu, barem, svi mogu po vodi hodati! Provalničkom geniju nije trebalo puno mašte da se dosjeti te zgodne mogućnosti i iskoristi je za prikrivanje tragova i tako omete potragu, već na samom njezinom početku.

No, trebalo bi i na ovome mjestu reći da milicija i lopovi i ne vode baš fair borbu, pa je ishod gotovo uvijek jednak. Znam da je uvriježena predrasuda da su lopovi stalno u prednosti za taj jedan korak i bla, bla, bla,…, no možemo skromno primijetiti da murja ima sve vrijeme ovoga svijeta da se dočepa jadnog miša u  mišolovci, dok je lopovima prilično reducirano vrijeme za njihovu izvedbu, a da i ne pominjemo kojekakve kolaterarne i nepredvidive pojave do kojih može doći, baš ko u onoj novokomponiranoj fizikalnoj teoriji kaosa, đe onaj leptir samo mahne krilima, tamo u Texasu, a japanci imaju Tsunami.

U brijačnici kod, Mustafe i Refke, tog jutra se naširoko raspravljalo o toj temi i kad je neki neupućeni insan ispod sloja sapunice kategorički ustvrdio:

” To mora da je onaj mali iz Jakupovića!”,

Šetač, koji je, čekajući da dođe na red, načuljenih ušiju ispunjavao križaljku u sarajevskom “Svijetu”, osjeti lagani dodir straha kako ga reže malo poviše pupka. Makar je znao sve priče koje su pratile Reponjine česte avanture s druge strane zakona, za njega nikad nije osjećao ništa osim gole simpatije i , ne znajući ni sam razloge tome, uvijek je navijao za Reponju, a protiv narodne vlasti. Dakako, nije bio siguran u razloge takvog svog stava, no, ma koliko  se trudio nije mogao prizvati u misli nikakvu negativnu konotaciju povezanu s Reponjom. Naprotiv, vidio je samo  njegov široki osmijeh, njegov malo šlampavi hod, spremnost da počasti sa stranim mirišljivim cigarama, ispruženu ruku, koja žicaru daje banku ili dvije…

Skoro se podigao iz stolice, kad je podviknuo:

” Ma, što pričate, nema teorije! Takva je i milicija, što god se dogodi, njemu prikvače! Ako je Reponja opljačk'o ZEMU, ja sam Napoleon!”

Refko mu se blago nasmija preko neznančevih ramena i gurnu  dlan ruke pod bijelu radnu bluzu, namigujući:

” Ma, ni ja ne vjerujem! Pitanje je, je li uopće u Čaršiji! Priča se da su ga vidjeli dole u Splitu! Bari strankinje, ko’ bog!?”

” Eto, rekao sam vam!” s vidnim olakšanjem potvrdi Šetač.

” Ja vam rekoh što se priča, a vi kako hoćete!”, branio se neupućeni, i još k tome, nasapunjani stranac, na što mu je Refko uputio blago upozorenje, prepuno diplomatske finoće i obzira:

” A, sad moja britvica, moli za malo pažnje! Idemo lagano, pa ćemo poslije pričati, ako ne zaboravimo temu!”

Poslije kratke stanke, koja je uslijedila, nakon što je energično povukao britvom od vrha lijevog zulfa, pa skoro do samog podbratka, brišući pjenu s britve između kažiprsta i palca slobodne ruke, šeretski se nasmija u pravcu Šetača:

” Jesi l’ vidio onaj gol iz slobodnjaka!?”

Šetač je dobro znao na koji gol misli najveći kozarački  dinamovac, no prihvatio je igru:

” Ma, koji sad gol!?”

” Hajd’, šta se praviš mutav! Pa onaj, koji  je Belin zabio “Saraj'vu”, neki dan! Delić kaže da je bilo preko trideset metara, a pod samu prečku! Da su im četvrtaste prečke,  k'o kod nas, možda ne bi ni ušla!?”

” Ah, to! Pa i ćorava koka zrno nađe! Naš Abdulah je za njega Pele! Kažu da je u nekom selu sarušio stativu, kad je opalio špicoke, a taj tvoj purger je samo imao sreću!”

” U sreću se uzda lud, a pametan u svoj trud! I, ko je osvojio Kup velesajamskih gradova, ha frajeru!?”

” Vidit’ ćemo, kad Saraj'vo dobije Velesajam, čija maca crnu vunu prede!”, ne osta mu Šetač dužan.

Vrata brijačnice se otvoriše i podbuhlo lice milicajca Markiča, na kojemu su dominirali hitlerovski brčići i hladne neprijateljske oči, naginjući se nadvi nad njima. Nakon što mu je pogled napravio krug po prostoriji, izvuče se van i poče udaljavati prema apoteci i Mustafinoj knjižari nametljivo lupajući čizmama, k'o da je neki maršal, a ne polupismeni čaršijski drot.

I dok se Markič poput izgladnjele hijene koja je nanjušila plijen, nervozno trzao lijevo-desno, režući pogledom sve što mu se našlo u vidokrugu i sam je bio promatran. Mogli su ga vidjeti barem dvije osobe: Trivin sklerotični sin Zoran, vječito vezan za sjedalo uz prozor, tačno iznad brijačnice, a i Vedo Hadžiabdić, apotekarov sin, koji je na akustičnoj gitari uvježbavao neki solo, koji će poput neke vremenske ponornice, godinama kasnije izroniti u Lenđelovoj pjesmi “Ho-ruk”, baš u dijelu kad Vajta zgrabi ono stablo, napravljeno od pakpapira i baci ga na publiku, na Yu pop  festivalu u Zagrebu, u Domu sportova…

No, pomenute osobe su bile samo dijelom tog prizorišta, a nikako sudionici. I Šetač bi dobio takvu ulogu, samo da ju je tražio, no kako smo već ranije konstatirali, taj se nikad nije mirio s nesudjelovanjem, a bogme niti s onim alibi pozicijama, tako cijenjenim na čaršijskoj burzi.

“Pozdravljanje i  slične stvari nisu bile u njegovom opisu radnog mjesta, pa bi čovjek, vezano za nekakvu komunikaciju s tom greškom prirode, najviše mogao uživati kad mu vidi leđa, a i to, po mogućnosti, na suprotnoj strani čaršije. če je god  ” Bratstvo” igralo tukli su naše navijače, na pravdi boga, no kad smo igrali na domaćem terenu, onda nas je tukao Markič! Nema do svoje policije! ” prolazilo mu je mislima, dok su katilovi koraci odzvanjali, melodijom srdžbe, u nakanio da izvrše još jedno, samo njegovoj podsvijesti znano, proročanstvo zla.

” Drug Marko je opet u akciji! Uš'o medo u du-ćan, nije rek'o: Dobar dan!”, promrmljao je, spuštajući pogled prema troslovnoj kraljici papiga pod 5 vodoravno.

” A, neko mora i to raditi…”, više za sebe reče Refko.

” Nekako mi je teško to i nazvati radom! Radi se na Pilani i u Obućarskoj, ti i Muta radite, a taj plavac nije nikakav radnik! On je samo dio represivnog aparata! Šaraf! On je mentalni bolesnik i nakaza! Ne sjećam se da je ikad ikog pozdravio, ako se ne računa ono: ” Propjeva’ ćeš ti meni!!!””

Kad je trenutak kasnije opet podigao glavu, Šetač krajičkom oka spazi Reponju naslonjenog na Abin kiosk zagledanog u neku naslovnicu.

” Vratit ću se ja!” dobaci Refki i izleti van.

U jednom dahu je preletio cestu i naslonio se na pult kioska.

” Bježi, Markič te traži po čaršiji!!!”

” Al’, nisam ja, matere mi! Imam alibi ko’ Kozarački kamen!”

” Misliš da će te pitati za alibi! Skloni se dok se situacija malo ne smiri! Požuri, sigurno je otišao do čevahirove slastičarnice, svaki čas se može vratiti!”

Izgleda da je Reponji tek taj čas došlo do mozga da bi se stvari mogle odvijati upravo u tom smjeru, pa je zgrabio jedan ilustrirani časopis i ubrzao prema restoranu.
I samo što je nestao iza vrata, Šetač krenu natrag i skoro udari u Markičevu  trbušinu.

” Da si stao odma’, sunce ti kalajisano!!!” izdera se na njega šireći i istežući noge i  izbacujući trbuh, poput pauna.

” Stao sam, druže Marko!”, odgovori Šetač, u najboljoj vojničkoj maniri, ne bi li udobrovoljio tu  ružnu personifikaciju vlasti.

” Viđe li Reponju, ha?!”

” Jok, tražio sam Remzu u restoranu!”

” Remzu, veliš!? Marš s puta!!!”

” Doviđenja, druže Marko!”

” M'rš!!!”

Šetač salutira, okrenu se naljijevokrug na izlizanim potplatima svojih pilanskih cokula i oponašajući hod Jona Waynea, nadajući da će i tako barem nakratko zadržati žbirov pogled na sebi, poče se udaljavati natrag, prema brijačnici.

Reponja pomisli kako je sretniji neg’ pametniji, kad je skužio da je prvi zahod do šank sale slobodan, i poput sjene se uvuče u njegovu unutrašnjost.

” Ma, vidi ti to, ima i toalet papira! A, da mi treba…”, proleti mu misao, koja teško da se ičim mogla povezati s njegovim teškim položajem.

Čim je uspio malo smiriti uznemireni dah, začu glas progonitelja:

” če je, sunce vam kalajisano!!!?”

Ispunjen strahom, koji ga je gušio, Reponja čučnu na čučavac, kao da ga Markič može vidjeti…

Koraci se primakoše:

” Unutra si, ha brajko!?” začuo je Markičev glas, gotovo ugodne intonacije, kakav je mogao imati, recimo stari lav, trenutak prije nego što će preklati antilopu.

Paraliziran od straha zagledao se u keramičke pločice na podu ispred sebe. Pločice su bile prljavomokre, a fuge na njima suveć odavno posmeđile i ta očekivana slika ne bi ga uspjela ni na tren zadržati , no  pažnju mu privuče polumrtva glista, koja se pokušala pomaknuti i udaljiti s tog, za nju opasnog i izloženog mjesta. Mora da ju je on negdje nagazio i unijeo na cipelama, a možda je i već dulje tu, ko bi znao. Usmjerio je svu svoju pažnju na malo, puzavo stvorenje želeći nekom telekinezom pomoći njezino pokretanje i udaljavanje s tog opasnog mjesta.

Na trenutak se učini da će i uspjeti u tome. Njezino izvijanje joj pomože da se dočepa prve fuge i učini se da će joj njezina hrapavost pomoći da se odmakne još koji milimetar, prema zaklonjenijem dijelu prostorije, no čim je opet došla do glatke plohe pločice, ova je počela vraćati njezino nagaženo tijelo natrag, prema otvoru školjke.

” Izlazi van, da ti ja ne ulazim tamo!!!” odjeknu iza vrata.

Reponja je bio toliko zaokupiran glistinom akcijom, da ga taj poziv gotovo iznenadi. Morat’ će izaći, dakako. U klopci je i tu se neda ništa napraviti. No, sad se pojavio razlog, koji će ga barem još na kratko odvojiti od neumitnosti, i on, začudo, osjeti nešto nalik olakšanju.

Učini mu se da je njegova propast sad imala stanoviti smisao i dignitet, i da ima tajnu,  o kojoj ni Markiču neće propjevati. Za njega je ionako gotova ta epizoda, no mogao bi sačekati da se barem glista izvuče.

” Dobro joj ide, evo ga uhvatila je i malo ritma, u toj svojoj vrtnji! Super! Mala je dobila vjetar u leđa! E, pa da krenem!”, gotovo sretno zaključi i povuče lanac vodokotliča.

Mlaz vode sjuri se niz cijev, koja je imala rupu na dnu, a voda se razli skoro do vrata, no zbog dobro odrađenog pada, brzo se povuče prema otvoru septičke jame, odvlačeći jadnog kolutićavca, koji je, ljudskim rječnikom rečeno, taman bio stao na svoje noge.

Reponji više ništa nije bilo važno i on, potpuno ispražnjen od bilo kakve misli ili emocije otvori vrata, a pendrek nošen stokilaškom snagom i poremećenim umom, sruči se preko cijelog njegovog lica i uz stravičnu bol, baci ga u unutrašnjost male prostorije, no kad je glavom udario u cijev iza svojih leđa, svi vanjski zvukovi se isključiše.

Činilo mu se kao da odnekud, iz velike daljine, čuje kapanje vode, no, dakako, nije mogao biti siguran u to…

Add comment

BLISTAVI DOM – Vaša sigurnost i povjerenje su naš emanet!

Highlight option

Turn on the "highlight" option for any widget, to get an alternative styling like this. You can change the colors for highlighted widgets in the theme options. See more examples below.

Advertisement

Small ads

Flickr

  • Jessy #
  • Tüllin #
  • Monopoly experience
  • Richard
  • Nicola
  • le bouquet aux luettes
  • Tüllin
  • Jessy
  • l'échelle de la fable

Social Widget

Collaboratively harness market-driven processes whereas resource-leveling internal or "organic" sources.

ThemeForest

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.