Kozarac.ba

Dio slagalice XXII

 

nido2 piše:

I dan kasnije, nakon  što je provaljeno u ZEMU, gotovo da nije bilo nikakvih materijalnih tragova. Tek crveni omot i “srebro” s čokolade, nađeni u rupi nastaloj od vađenja zaostale avionske bombe iz Drugog svjetskog rata, u Ademovom šljivaru, nekih stotinjak metara južnije od avlijske ograde i gospodarskih zgrada. To je, naravno, pomoglo miliciji da približno odredi trasu kojom se   pljačkaš udaljio od mjesta zločina, no ako predstojeće analize ne pokažu otiske prstiju na dijelovima čokoladnog omota, teško da će se moći sa sigurnošću uprijeti prstom u pravcu počinitelja, no bio je to dobar osnov za početak rekonstrukcije tog događaja, koji  je  svojom potpunom neočekivanošću uspio zatalasati ustajalu čaršijsku zbilju tih dana.

Milicija je mogla jasno utvrditi da se nepoznati počinitelj, po izvršenju kaznenog djela, udaljavao smjerom istok-zapad, dakle, prešao je cestu na dijelu ispod Božine kuće, pa preko igrališta, Kulenovića bašća, nastavio preko imanja Hase, mesara, ispod  Ključanina kuća, produžio prema voćnjaku Adema Mujagića, pa dalje prema kuruzištu Selima Balića, očito želeći se dokopati korita Starenice, s jasnom namjerom da oteža potragu milicijskim psima. Ne kaže se džaba: ” Preko vode, do slobode!!!”

U Starenicu je ušao na mjestu gdje je Selim napravio mazgal da bi mogao izvaditi vodu  za zalijevanje bašće,  a neposredno prije Mustine brane. Razmjerno lako se dalo zaključiti da je počinitelj  na drugu obalu prešao najkraćim mogućim pravcem i psi su mogli nanjušiti i njegov novi trag  čim ih je vodič preveo preko plitke vode.

Trag je dalje vodio stazicom  kojom se išlo na Suhi Brod, no opet se gubio ispod Mustine brane i bilo je skoro očito da se prijestupnik nastavio kretati gazeći po vodi, najvjerojatnije i dalje u smjeru juga, podalje od kuća, iz kojih bi ga  mogli vidjeti.

Uz mnoga svojstva, koja krase kozarčane, jedno od ekskluzivnijih je i to, da oni, za razliku od ostatka umeta, i nisu neki plivači, ali u svom mjestu, barem, svi mogu po vodi hodati! Provalničkom geniju nije trebalo puno mašte da se dosjeti te zgodne mogućnosti i iskoristi je za prikrivanje tragova i tako omete potragu, već na samom njezinom početku.

No, trebalo bi i na ovome mjestu reći da milicija i lopovi i ne vode baš fair borbu, pa je ishod gotovo uvijek jednak. Znam da je uvriježena predrasuda da su lopovi stalno u prednosti za taj jedan korak i bla, bla, bla,…, no možemo skromno primijetiti da murja ima sve vrijeme ovoga svijeta da se dočepa jadnog miša u  mišolovci, dok je lopovima prilično reducirano vrijeme za njihovu izvedbu, a da i ne pominjemo kojekakve kolaterarne i nepredvidive pojave do kojih može doći, baš ko u onoj novokomponiranoj fizikalnoj teoriji kaosa, đe onaj leptir samo mahne krilima, tamo u Texasu, a japanci imaju Tsunami.

U brijačnici kod, Mustafe i Refke, tog jutra se naširoko raspravljalo o toj temi i kad je neki neupućeni insan ispod sloja sapunice kategorički ustvrdio:

” To mora da je onaj mali iz Jakupovića!”,

Šetač, koji je, čekajući da dođe na red, načuljenih ušiju ispunjavao križaljku u sarajevskom “Svijetu”, osjeti lagani dodir straha kako ga reže malo poviše pupka. Makar je znao sve priče koje su pratile Reponjine česte avanture s druge strane zakona, za njega nikad nije osjećao ništa osim gole simpatije i , ne znajući ni sam razloge tome, uvijek je navijao za Reponju, a protiv narodne vlasti. Dakako, nije bio siguran u razloge takvog svog stava, no, ma koliko  se trudio nije mogao prizvati u misli nikakvu negativnu konotaciju povezanu s Reponjom. Naprotiv, vidio je samo  njegov široki osmijeh, njegov malo šlampavi hod, spremnost da počasti sa stranim mirišljivim cigarama, ispruženu ruku, koja žicaru daje banku ili dvije…

Skoro se podigao iz stolice, kad je podviknuo:

” Ma, što pričate, nema teorije! Takva je i milicija, što god se dogodi, njemu prikvače! Ako je Reponja opljačk'o ZEMU, ja sam Napoleon!”

Refko mu se blago nasmija preko neznančevih ramena i gurnu  dlan ruke pod bijelu radnu bluzu, namigujući:

” Ma, ni ja ne vjerujem! Pitanje je, je li uopće u Čaršiji! Priča se da su ga vidjeli dole u Splitu! Bari strankinje, ko’ bog!?”

” Eto, rekao sam vam!” s vidnim olakšanjem potvrdi Šetač.

” Ja vam rekoh što se priča, a vi kako hoćete!”, branio se neupućeni, i još k tome, nasapunjani stranac, na što mu je Refko uputio blago upozorenje, prepuno diplomatske finoće i obzira:

” A, sad moja britvica, moli za malo pažnje! Idemo lagano, pa ćemo poslije pričati, ako ne zaboravimo temu!”

Poslije kratke stanke, koja je uslijedila, nakon što je energično povukao britvom od vrha lijevog zulfa, pa skoro do samog podbratka, brišući pjenu s britve između kažiprsta i palca slobodne ruke, šeretski se nasmija u pravcu Šetača:

” Jesi l’ vidio onaj gol iz slobodnjaka!?”

Šetač je dobro znao na koji gol misli najveći kozarački  dinamovac, no prihvatio je igru:

” Ma, koji sad gol!?”

” Hajd’, šta se praviš mutav! Pa onaj, koji  je Belin zabio “Saraj'vu”, neki dan! Delić kaže da je bilo preko trideset metara, a pod samu prečku! Da su im četvrtaste prečke,  k'o kod nas, možda ne bi ni ušla!?”

” Ah, to! Pa i ćorava koka zrno nađe! Naš Abdulah je za njega Pele! Kažu da je u nekom selu sarušio stativu, kad je opalio špicoke, a taj tvoj purger je samo imao sreću!”

” U sreću se uzda lud, a pametan u svoj trud! I, ko je osvojio Kup velesajamskih gradova, ha frajeru!?”

” Vidit’ ćemo, kad Saraj'vo dobije Velesajam, čija maca crnu vunu prede!”, ne osta mu Šetač dužan.

Vrata brijačnice se otvoriše i podbuhlo lice milicajca Markiča, na kojemu su dominirali hitlerovski brčići i hladne neprijateljske oči, naginjući se nadvi nad njima. Nakon što mu je pogled napravio krug po prostoriji, izvuče se van i poče udaljavati prema apoteci i Mustafinoj knjižari nametljivo lupajući čizmama, k'o da je neki maršal, a ne polupismeni čaršijski drot.

I dok se Markič poput izgladnjele hijene koja je nanjušila plijen, nervozno trzao lijevo-desno, režući pogledom sve što mu se našlo u vidokrugu i sam je bio promatran. Mogli su ga vidjeti barem dvije osobe: Trivin sklerotični sin Zoran, vječito vezan za sjedalo uz prozor, tačno iznad brijačnice, a i Vedo Hadžiabdić, apotekarov sin, koji je na akustičnoj gitari uvježbavao neki solo, koji će poput neke vremenske ponornice, godinama kasnije izroniti u Lenđelovoj pjesmi “Ho-ruk”, baš u dijelu kad Vajta zgrabi ono stablo, napravljeno od pakpapira i baci ga na publiku, na Yu pop  festivalu u Zagrebu, u Domu sportova…

No, pomenute osobe su bile samo dijelom tog prizorišta, a nikako sudionici. I Šetač bi dobio takvu ulogu, samo da ju je tražio, no kako smo već ranije konstatirali, taj se nikad nije mirio s nesudjelovanjem, a bogme niti s onim alibi pozicijama, tako cijenjenim na čaršijskoj burzi.

“Pozdravljanje i  slične stvari nisu bile u njegovom opisu radnog mjesta, pa bi čovjek, vezano za nekakvu komunikaciju s tom greškom prirode, najviše mogao uživati kad mu vidi leđa, a i to, po mogućnosti, na suprotnoj strani čaršije. če je god  ” Bratstvo” igralo tukli su naše navijače, na pravdi boga, no kad smo igrali na domaćem terenu, onda nas je tukao Markič! Nema do svoje policije! ” prolazilo mu je mislima, dok su katilovi koraci odzvanjali, melodijom srdžbe, u nakanio da izvrše još jedno, samo njegovoj podsvijesti znano, proročanstvo zla.

” Drug Marko je opet u akciji! Uš'o medo u du-ćan, nije rek'o: Dobar dan!”, promrmljao je, spuštajući pogled prema troslovnoj kraljici papiga pod 5 vodoravno.

” A, neko mora i to raditi…”, više za sebe reče Refko.

” Nekako mi je teško to i nazvati radom! Radi se na Pilani i u Obućarskoj, ti i Muta radite, a taj plavac nije nikakav radnik! On je samo dio represivnog aparata! Šaraf! On je mentalni bolesnik i nakaza! Ne sjećam se da je ikad ikog pozdravio, ako se ne računa ono: ” Propjeva’ ćeš ti meni!!!””

Kad je trenutak kasnije opet podigao glavu, Šetač krajičkom oka spazi Reponju naslonjenog na Abin kiosk zagledanog u neku naslovnicu.

” Vratit ću se ja!” dobaci Refki i izleti van.

U jednom dahu je preletio cestu i naslonio se na pult kioska.

” Bježi, Markič te traži po čaršiji!!!”

” Al’, nisam ja, matere mi! Imam alibi ko’ Kozarački kamen!”

” Misliš da će te pitati za alibi! Skloni se dok se situacija malo ne smiri! Požuri, sigurno je otišao do čevahirove slastičarnice, svaki čas se može vratiti!”

Izgleda da je Reponji tek taj čas došlo do mozga da bi se stvari mogle odvijati upravo u tom smjeru, pa je zgrabio jedan ilustrirani časopis i ubrzao prema restoranu.
I samo što je nestao iza vrata, Šetač krenu natrag i skoro udari u Markičevu  trbušinu.

” Da si stao odma’, sunce ti kalajisano!!!” izdera se na njega šireći i istežući noge i  izbacujući trbuh, poput pauna.

” Stao sam, druže Marko!”, odgovori Šetač, u najboljoj vojničkoj maniri, ne bi li udobrovoljio tu  ružnu personifikaciju vlasti.

” Viđe li Reponju, ha?!”

” Jok, tražio sam Remzu u restoranu!”

” Remzu, veliš!? Marš s puta!!!”

” Doviđenja, druže Marko!”

” M'rš!!!”

Šetač salutira, okrenu se naljijevokrug na izlizanim potplatima svojih pilanskih cokula i oponašajući hod Jona Waynea, nadajući da će i tako barem nakratko zadržati žbirov pogled na sebi, poče se udaljavati natrag, prema brijačnici.

Reponja pomisli kako je sretniji neg’ pametniji, kad je skužio da je prvi zahod do šank sale slobodan, i poput sjene se uvuče u njegovu unutrašnjost.

” Ma, vidi ti to, ima i toalet papira! A, da mi treba…”, proleti mu misao, koja teško da se ičim mogla povezati s njegovim teškim položajem.

Čim je uspio malo smiriti uznemireni dah, začu glas progonitelja:

” če je, sunce vam kalajisano!!!?”

Ispunjen strahom, koji ga je gušio, Reponja čučnu na čučavac, kao da ga Markič može vidjeti…

Koraci se primakoše:

” Unutra si, ha brajko!?” začuo je Markičev glas, gotovo ugodne intonacije, kakav je mogao imati, recimo stari lav, trenutak prije nego što će preklati antilopu.

Paraliziran od straha zagledao se u keramičke pločice na podu ispred sebe. Pločice su bile prljavomokre, a fuge na njima suveć odavno posmeđile i ta očekivana slika ne bi ga uspjela ni na tren zadržati , no  pažnju mu privuče polumrtva glista, koja se pokušala pomaknuti i udaljiti s tog, za nju opasnog i izloženog mjesta. Mora da ju je on negdje nagazio i unijeo na cipelama, a možda je i već dulje tu, ko bi znao. Usmjerio je svu svoju pažnju na malo, puzavo stvorenje želeći nekom telekinezom pomoći njezino pokretanje i udaljavanje s tog opasnog mjesta.

Na trenutak se učini da će i uspjeti u tome. Njezino izvijanje joj pomože da se dočepa prve fuge i učini se da će joj njezina hrapavost pomoći da se odmakne još koji milimetar, prema zaklonjenijem dijelu prostorije, no čim je opet došla do glatke plohe pločice, ova je počela vraćati njezino nagaženo tijelo natrag, prema otvoru školjke.

” Izlazi van, da ti ja ne ulazim tamo!!!” odjeknu iza vrata.

Reponja je bio toliko zaokupiran glistinom akcijom, da ga taj poziv gotovo iznenadi. Morat’ će izaći, dakako. U klopci je i tu se neda ništa napraviti. No, sad se pojavio razlog, koji će ga barem još na kratko odvojiti od neumitnosti, i on, začudo, osjeti nešto nalik olakšanju.

Učini mu se da je njegova propast sad imala stanoviti smisao i dignitet, i da ima tajnu,  o kojoj ni Markiču neće propjevati. Za njega je ionako gotova ta epizoda, no mogao bi sačekati da se barem glista izvuče.

” Dobro joj ide, evo ga uhvatila je i malo ritma, u toj svojoj vrtnji! Super! Mala je dobila vjetar u leđa! E, pa da krenem!”, gotovo sretno zaključi i povuče lanac vodokotliča.

Mlaz vode sjuri se niz cijev, koja je imala rupu na dnu, a voda se razli skoro do vrata, no zbog dobro odrađenog pada, brzo se povuče prema otvoru septičke jame, odvlačeći jadnog kolutićavca, koji je, ljudskim rječnikom rečeno, taman bio stao na svoje noge.

Reponji više ništa nije bilo važno i on, potpuno ispražnjen od bilo kakve misli ili emocije otvori vrata, a pendrek nošen stokilaškom snagom i poremećenim umom, sruči se preko cijelog njegovog lica i uz stravičnu bol, baci ga u unutrašnjost male prostorije, no kad je glavom udario u cijev iza svojih leđa, svi vanjski zvukovi se isključiše.

Činilo mu se kao da odnekud, iz velike daljine, čuje kapanje vode, no, dakako, nije mogao biti siguran u to…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.