Kozarac.ba

Dio slagalice XX

 

nido2 piše:

Ramazanska priča

“…Mi smo nebo najbliže vama sjajnim zvijezdama okitili…” (37/ 6)

“ Hoćeš li da stanemo, hafize!?” upita mali Osmo i okrenu se prema svojem pratitelju, a svjetlost fenjera izgura fleke mraka i razli se po grmlju kupine, puzavo prosutom uz brinu naslonjenu na puteljak.

“ Jašta, moj Osmo, vidim da si se zadih'o, a i daleko je još do Mahmuljina! Rek'o bih da se i moj šćap umorio, a kako ne bi insan! Je l’ ti otež'o fenjer!? Deder, spusti ga malo i predahni!”

Osmo spusti fenjer i zagleda se u izbrazdano starčevo lice, kojeg su sijeda brada i brci, prevučeni srebrenom skramom mubarek noći, činili još smirenijim i ležernijim, nego li inače.

Ako je na tom licu ikada i bilo grča i nesigurnosti, to se sada nije moglo vidjeti. No, starčevo tijelo je  ostavljalo gotovo suprotan dojam. Klimavo i nagnuto nad krivim nogama u prevelikim ćakširama. Činilo se da ga  još samo šćap zadržava u kakvoj takvoj ravnoteži.

Čim je ustanovio da je hafiz prihvatio njegov prijedlog, dječak prostru serdžadu na  kamenu gromadu pokraj puta i ispruži ruke da mu pomogne  sjesti. Osmi je ovo bio već drugi Ramazan, koji je po očevom nalogu provodio kod hafiza, pomažući mu u svakodnevnim poslovima, a ovu kasnovečernju obavezu, koju je starac, nekada davno, zadao samome sebi, nisu još ni jednom zanemarili.

Hafiz si je, naime,  utuvio u glavu da predvodi Teravih namaz u Mesdžidu svog rodnog sela i tom nijjetu, kao uostalom i u bilo kojem drugom, nije ga se moglo pokolebati, usprkos očitoj slabosti njegovog tijela.

Svaka od tih kasnovečernjih ramazanskih šetnji dječaku je ličila na hodočašća i on ih je uvijek radosno i nestrpljivo iščekivao, poput paljenja kandilja. Njegov zanos Allahovom vjerom činio je da hafizovo društvo osjeća kao osobitu nagradu i nevjerojatan privilegij, jer tek uz njega je mogao osjećati da ispunjava još onaj prvi nalog, kojeg je Gospodar svih svjetova dao svome robu Muhamedu a.s. : “ Uči!!!”

U ta, svime oskudna vremena, svjetla znanja je bilo još i manje, nego li svjetovnih stvari. Zbog toga je dječak  druženje sa  umnim starcem, nekadašnjim stambolskim studentom, doživljavao kao rijetku priliku da udovolji svojoj radoznalosti i neodoljivoj gladi za novim spoznajama.

Ma, koliko ga malo bilo, kruh je, skoro pa svima, bio podjednako dostupan, ali znanje, sve znanje njegovog malog svijeta, nalazilo se kod ovog starca i u njegovim premudrim knjigama poredanim na policama i  seharama. Pitanja koja  su njih dvojica naširoko razmatrali, babi se ne bi usudio ni postaviti, a na stranu činjenica da on ne bi znao  odgovore na mnoga od njih . A, babo je redovito bio u srkletu, ako ne bi vladao situacijom, pa je Osmo dobro pazio da ga ničim ne uznemiri. No, hafizova blizina mu je mogla  raširiti srce do te mjere da se bojao da će mu iskočiti iz grudi.

Nije on samo Kur'an Časni znao napamet, od prve, pa sve  do zadnje strane, već je vladao  i znanjima iz puno onih drugih, svjetovnih knjiga, ispunjenih promišljanjima znamenitih mudraca sa Istoka i sa Zapada, urešenih ilustracijama najvećih iluminatora, koje su i  Onu, Najveću od svih, mogle još više približiti srcu. A Osmo je zarana shvatio, valjda i zbog hafizove blizine, da je srce mirno, tek kad je ispunjeno vjerom i da je borba sa samim sobom, a na Božjem putu, najbolja zaštita od svih životnih nedaća. Taj, tako jednostavan recept, na njegovo veliko čuđenje, mnogi ljudi nisu prepoznavali, pa su uvijek bili  sami sa svojim tegobama i brigama.

“ A, da  samo znaju kako je utočište blizu!” prođe mu mislima.

Hafizov glas ga povrati u zbilju, a ono što je rekao, samo mu još jednom potvrdi da starac, na neki misteriozan način, može naslutiti i njegove najskrivenije misli.

“ Vjera je oslonac, moj Osmo! Ne drži me šćap da ne padnem, to se tebi samo čini! Drži me nijjet i osjećaj da čineći dobro, činimo to na zadovoljstvo Gospodara našeg!”

“ Kako li samo zna o čemu razmišljam!?” začuđeno se zapita dječak, a odgovor mu stiže isti čas:

“ Iman, moj Osmo, iman otvara sva čula i čini da osjećamo bliskost sa svojom okolinom, bistri nam pogled i pere dušu. Iman daje dubinu našim slikama i odvaja vrijedno od nevrijednog, pa se osjećamo lakšima, jer ne moramo nositi ono nepotrebno!”

Osmin pogled je bludio blistavim nebom okićenim stotinama zvijezda, od kojih su se neke činile puno bližim od škiljavih svjetala u dolini.

“ Vidi ove, kolika je, k'o jabuka!” uzviknu, pružajući ruku prema najuočljivijem nebeskom lampošu, jugoistočno, u pravcu Čaršije.

Hafiz s naporom okrenu glavu i podiže pogled u pravcu velike crvenkaste kugle na nebu:

“ A, jok, nije ti to zvijezda!” mirno će.

“ Kako nije!? A što bi drugo moglo biti!?” začudi se Osmo.

“ Subhanallah! Što ti je mladost! Dovoljan je  i samo jedan pogled u zvjezdano nebo, pa da kod mladog insana otvori znatiželju, koje neće nestati dok je živ! I sam bih volio postavljati slična pitanja, samo da imam kome! No, uvijek mogu tražiti odgovore u svojim knjigama, a traženje je počesto  zanimljivije i od samih odgovora!

Čini mi se da znam puno toga, što  drugi ne znaju, a pod nosom im je! Ipak, najveća mi je spoznaja baš to da, dok god učiš, dok god si radoznao, poput malog Osme, vrijeme stoji, ne stariš! Možeš umrijeti učeći, al’ ne možeš ostariti, dok god imaš želju spoznati!

Jok! Vazda si dijete, sve dok  ima još toga za naučiti! A  to nebo, ispunjeno zvijezdama, najbolji je medij da se mladima poture kojekakva znanja, za koja nisu ni pitali! I sam veliki Kant je doveo u svezu moralni zakon u nama i zvjezdano nebo nad iznad nas!” prolazilo mu je glavom.

“ E, ‘vako, Osmo moj, na nebu je više zvijezda, no što bi ih mogao izbrojiti da samo to radiš cijelog života, naravno pod uvjetom da ih možeš sve vidjeti. Zbog limitiranosti našeg vida možemo ih uočiti tek oko 2000, makar ih na tom groždacu ima na milijarde. Ipak, nisu one jedine na nebu, iako ih najlakše uočavamo i rado gledamo zbog varave privlačnosti njihovog svjetla. Nebo je ispunjeno i drugim objektima, kao što su planeti i njihovi sateliti, kometi, asteroidi i raznorazno drugo kamenje i nakupine plina i prašine. Prostor i vrijeme su u stalnoj simbiozi i putuju skupa.

Vakat i dunjaluk, dio su iste štruce! Puno toga ne vidimo u toj slitini, a puno  viđenog subjektivno opisujemo, nošeni našim predrasudama i već pomenutom limitiranošću naših čula i predznanja. Tako  ti  sada jedan planet izgleda poput zvijezde, a kad  jednom skineš koprenu s očiju, nikad ga više takvim nećeš gledati! Neznanje sigurno ima bezbroj imena, al’ meni najbolje zvuči ono: Predrasuda! Svjetli, pa mora bit’ zvijezda!? E, pa, ne mora! Koješta svijetli tuđim svjetlom!”

Osmina radoznalost je dosegla svoju najvišu razinu i nikako nije mogao zaustaviti silna pitanja koja su mu navirala u misli.

“ Pa, po čemu se onda razlikuju planeti od zvijezda!? Meni izgledaju potpuno isto, a tamo, ionako nikad niko nije bio, pa ne znam otkud si tako siguran da su to različita nebeska tijela!?” čudio se Osmo.

“ E, pa, nije nužno da vidimo sve o čemu sudimo. Neke stvari i događaje možemo spoznati i  posredno, analogijom, kako bi rekli alimi, no neke planete sam vidio vlastitim očima, dole u Stambolu, kroz spravu koja povećava viđeno, a zovu je teleskop. Ova tvoja “zvijezda” je zapravo planet Mars, koji gledan kroz teleskop izgleda poput smećkaste pogače. A, kako već rekosmo, za razliku od zvijezda, planeti ne sjaje vlastitim sjajem.Napomeni mi kasnije, pa ću ti ispričati  o jednoj blijedoj poveznici izmedju Marsa i naše Čaršije…!”

Osmo se, naravno, odmah zalijepio na hafizov mamac, pa je spremno izbacio sljedeće pitanje:

“ Znači li to da na nebu možemo vidjeti još koji planet, hafize!?”

“ Nego šta! Ima ih barem 3-4, koji se daju opaziti golim okom, ali se neka njihova svojstva mogu dobro uočiti tek kad ih se, s neke kule, pogleda teleskopom! Eno, ono tamo, iznad Prijedora, narančaste boje, ono ti je Jupiter, najveći planet u Sunčevom sistemu, a na njemu je uočljiva i velika mrlja, mjesto najvećih oluja  u ovom dijelu svemira.

A, ako pogled usmjeriš istočno, u pravcu Banjaluke, vidjet’ ćeš Saturn, okružen prekrasnim prstenom, sačinjenim od lutajućeg kamenja i leda, vječno zarobljenih njegovom gravitacijom. Ovisno o njihovoj putanji, na noćnom nebu možemo raspoznati i Veneru i Merkura, našem Suncu najbliže planete.”

“ Al’ kako ih razlikovati od zvijezda, kad su skoro pa isti!?” nije još bio uvjeren Osmo.

“ Lahko! Uočljiviji su, a i brzo mijenjaju položaj na nebu, za što je zvijezdama potrebno puno više našeg vremena!”

“ A zašto si rekao: “ našeg vremena”!? Zar postoji i nekakvo drugo vrijeme!?” čudio se Osmo.

“ Jašta, vremena je bezbroj i ne postoje dva ista. Od mjesta promatrača ovisno je i ono što vidi! Naime, u cijelom svemiru se najbrže kreće baš svjetlo, s preko milijardu kilometara na sat! Ogromna je to brzina i upravo toj okolnosti možemo zahvaliti naš subjektivni osjećaj da smo nešto vidjeli upravo kad se i dogodilo. No, to je samo iluzija. Svaki naš pogled je zapravo pogled u prošlost, jer slici je potrebno vrijeme da bi stigla do našeg oka…”

“ E, taj dio mi i nije baš najjasniji!” nestrpljivo ga prekinu Osmo.

“ Dobro, i ne čudim se. Puno je odraslih kojima to ne bi bilo jasno, pa ćemo stvar malko pojednostaviti.

Jesi li pročitao onu knjižicu, što sam ti je dao prošle hefte, u kojoj se pominje samostan Svetog Martina i ostaci gradine koja je, očito, činila isti kompleks s njim, a koji su se nalazile upravo na području koje ćemo sad pohoditi. Doskora su na imanju braće Mahmuljina bili ostaci kule koja je nekad, u davnom srednjem vijeku, vjerojatno dominirala našim krajem…”

“ Da, znam o čemu govoriš! Rekao si mi da je važno da zapamtimo prvo pominjanje našeg mjesta u novijoj povijesti! Bilo je to oko 1360. i Kozarac je tad bio centrom Sanske župe, a uz samostan Sv. Martina se čak veže još ranija, 1334. godina!” recitirao je dječak.

“  Mashallah, Osmo! Eto, sad smo stigli kud smo naumili!” slavodobitno će hafiz.

“ A, kud smo to naumili, hafize!?”  nikako nije mogao uloviti nit zbunjeni Osmo.

Hafiz provuče rukom po svojoj mekoj bradi, iz očiju mu bljesnu, pa nastavi, i  ne obazirući se na Osmino pitanje:

“ Kad ste pronašli one školjke na Kozaračkom kamenu, što smo zaključili, ha!?”

“ Zaključili smo da su stijene Kamena, nekada davno, još u prahistoriji, bile hridi Panonskog mora!” slavodobitno će Osmo, a onda kao da se malo ohladio, zbunjeno zapita:

“ Ali, kakve to veze ima sa zvijezdama, planetima i …!?”

Hafiz se od srca nasmijao na ovu primjedbu:

“ Na, prvi pogled imaš pravo, ali katkad je moguće povezati naoko posve različite stvari, a ja to često radim da bih lakše zapamtio neke važne životne  ili povijesne činjenice…”

“ Ali, hafize, kakve veze imaju Panonsko more, Mars, Sveti Martin,…” nestrpljivo je navaljivao dječak, kao da se bojao da će hafiz izgubiti nit priče i da neće čuti najzanimljivije. Uvijek kad se rastajao s njim na pamet su mu dolazile stotine pitanja, koja mu nije stigao postaviti i činilo mu se da se ta brojka stalno uvećava, a da hafiz svakom svojom opaskom otvara jos nova i nova, a da mnoga stara ostaju neodgovorena.

“ U vrijeme Rimskog carstva su se područja sjevernije od nas , a iz razloga kojih smo se već dotakli, nazivala Panonskom provincijom , čijim je središnjim dijelom bila današnja Mađarska!”

“ I!!!?”, požurivao je dječak odmatanje tog klupka.

“ Učinila mi se zgodnom okolnost da je baš tamo, u današnjoj Mađarskoj, u mjestu Szombathely, prije nekih 1600 godina, kao sin legionarskog zapovjednika, rođen Martin, po kojemu je crkva u Mahmuljinima dobila ime. Iako je pomenuti kršćanski svetac dobar dio svog života proveo na području današnje Italije i Francuske, vjerojatno je i mjesto njegovog rođenja imalo utjecaj da su ga mnoge srednjovjekovne župe iz ovog kraja uzimale za zaštitnika. Tim više zbog značaja ugarskih kraljeva, koji su i naše krajeve uzimali svojom zonom utjecaja sve do dolaska Turaka, pa i poslije. Obližnji lokalitet, koji narod i dan danas zove Mađarska kosa, mogao bi biti dijelom te iste priče. Sad kad sam ti ovo rekao, znam da ćeš, kad god ugledaš Mahmuljina kuće, zamišljati svjetlo lojanica i svečeničke habite, kako se španciraju tim usamljenim mjestom pod kapom nebeskom!”

“ Malo mi je bistrije, hafize! Hoćeš me podučiti o prvom tragu pisane povijesti ovog područja, no još ne vidim kako je to povezano sa svemirom i kako su prostor i vrijeme dvije strane jedne iste stvari i kakve veze Mars i Sv. Martin imaju…!?” nije odustajao dječak.

“ Mars i Sv. Martin, veliš!? Pa, ništa  prostije, oni su ti imenjaci! Mars je ime za rimskog boga rata, a Martin nije ništa drugo, neg’ umanjenica tog imena, a rimski vojni časnik je valjda i imenom htio implicirati buduće vojničko zanimanje svoga sina, al’ kako smo upravo saznali, ona latinska:“ Omen est nomen”, ima i svoje izuzetke! Hajde, sad, dug je put do Mahmuljina!”

Dječak smota serdžadu i pomože hafizu napraviti prvi korak…

“ A, to s vremenima, hafize, kako to da nisu ista!?” nije mogao zatomiti radoznalost.

Hafiz zastade, bolje se osloni na šćap i pokaza na roj zvijezda iznad Grmeča:

“ Vidiš li onu skupinu zvijezda, Osmo!?”

“ Vidim, kako ih ne bih vidio!” uzbuđeno i ispunjen iščekivanjem potvrdi dječak.

“ E, pa, to ti je zviježđe, zvano Škorpion, a ona najsvjetlija zvijezda u toj konstelaciji, zove se Antares!  Udaljena od nas između 600 i 700 godina svjetlosti. Ako je doista tako i ako bi zamišljeni stanovnici  nekog njezinog planeta, uz pomoć kakve nevjerojatne tehnike, mogli  vidjeti predio po kojim hodimo ja i ti, jedino svjetlo, koje bi mogli vidjeti bilo bi ono od lojanica iz crkve Svetog Martina!

Naime, zbog prevelike udaljenosti, teško pojmljive zdravom razumu, i svjetlosti bi trebalo toliko vremena da savlada taj razmak. Najstarija prošlost naše Čaršije za njih bi bila sadašnjost! Od njih smo dakle, udaljeni prostorno, ali i vremenski , pa je očito da , iako smo dijelom istog, ogromnog  prostora, s njima ne dijelimo  isto vrijeme!”

“ Uh, sad mi tek ništa nije jasno!” uzdahnu dječak.

“ A, tako je prosto! Slike su i prostorno i vremenski ovisne o mjestu promatrača, no nužno se nalaze u prošlosti. Budućnost ne može opstati u našem poimanju, ma što mi činili, ne možemo je sustići, jer je brža i od svjetla…”

“ Hm, pa šta misliš hafize, ima li gore, oko tog Antaresa, insana nalik nama!” zapita dječak.

“ A, kako bih ja to znao, dječače! Allah zna najbolje! Teško da ćemo ikada priviriti tamo. Samo naša misao može savladavati takve udaljenosti, a nju moramo dobro naoružati da bi išta vidjela!?”

“ A, čime to možemo “naoružavati” misli, hafize!” iščuđavao se dječak.

“ Znanjem, naravno! Ko više zna, više i vidi! Hajde sad, dug je put pred nama, insallah!”

“Jes’, bo'me!”, potvrdi dječak, a relativnost te misli, po prvi put nastani njegovo poimanje…

P.S. Kad sam ljetos bio na jednoj od točaka, s koje su moj hafiz i mali Osmo mogli gledati meni najljepši krajolik pod kapom nebeskom, rekli su mi da se u Mahmuljinima obnavlja Mesdžid to je konačno presudilo da između mnogih puzzli iz “ Kozaračkog Ulixa”, odaberem upravo ovu, kao “ Ramazansku priču”. Koristim privilegij koji imam da svim vjernicima poželim berićetne ramazanske dane i da se Allahovo svjetlo i mir useli u njihove duše.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.