svabo
nido2 piše:
Garincha je pripadao onoj, vrlo rijetkoj skupini insana, kojima alkohol nije mogao ništa. Za njega su: rakije, konjaci, vinjaci i likeri, bili tek oruđem za svladavanje sve novih i viših levela svijesti, mediji, kojima je, poput kuglice na fliperu, uz zveket i vibracije, ulijetao u nove putanje, katkad očekivane i predvidive, a katkad ubrzane i dezorijentirajuće, ali redovito suprostavljene onom čuvenom fizikalnom zakonu, po kojemu potencijal pada s utroškom energije. Alkohol je bio pravi mentalni “peripetum mobile” , a s većom njegovom potrošnjom, naboj nije padao, već naprotiv, nezustavljivo narastao!
Bio je to za njega misteriozni exskluzivitet, kamen mudrosti, kondenzator i stabilizator, podizač i motivator, eskalator i hipermoderator. Alkohol ga je uzdizao nad drugima, činio ga sigurnijim i nedodirljivijim, bio je njegov avatar i njegova tajna, bio je eliksir vječne mladosti, supstrat i katalizator želja, modelirao ga je i činio da granice njegovog unutrašnjeg i vanjskog bića budu gotovo izbrisane.
Ne postoji još jedna takva stvar na dunjaluku, ništa drugo nije se moglo mjeriti s njegovim okusom: gorak, a opet sladak, mogao je raspaliti, ali i razgaliti, mogao je natjerati suze u oči, ali je mogao i pojačati sigurnost i suzbiti strah.
Garinchu je već i sama činjenica, da je tek blagim iskorakom s čaršijske promenade, mogao ući u doseg tog kraljevstva nadmoći, indolencije, mudrosti i samodovoljnosti, činila samopouzdanim i lucidnim.
Njegovi strahovi, čežnje i nadanja, svaka udubina na tijelu njegove psihe, znala je, još i prije nego što se pojavila, da će sadržaj staklene čaše, koja je u ritmičnim putanjama, gdje je lakat, naslonjen na rostfrajni šank, bio mjerom, koja pomnožena s 2 π(pi)daje opseg, prekriti i iznivelirati i da crne rupe, koje su kadre usaugati i dušu i tijelo, nikada neće nastaniti njegovo biće.
Alkoholni grafovi su u njegovoj svijesti bili gusto ispresijecani, baš poput crta na rebusim, pa je i ta umreženost jamčila barem ono, što, na kraju krajeva, paučina jamči muhi, dakle: da neće propasti u prazninu, a i da će ostati u fokusu. Naravno, iznimno za ovaj put, morat’ ćemo zanemariti posljedice takvoga muhinog stanja, tek da bi u ovome, ionako nestabilnom svemiru, barem za tren zadržali privid neupitnosti gornje metafore.
Dok je hodao između ostalih šetača tog blagosovljenog predvečerja činilo mu se da svi oni negdje žure. Nije vjerovao toj njihovoj žurbi, činila mu se hinjenom, jer su im smjer određivali posve slučajni događaji. Ne, on nije robovao takvoj neizvjesnosti.
Za razliku od njih, Garincha je znao da će njegova predvečernja šetnja završiti u jednom od mnogih rukavaca te zbilje, na slobodnoj barskoj stolici uz šank, ili pak, za nekim udaljenim stolom u dnu sale.
Mirno povuče još jedan duboki dim iz svoje “ pedesetisedmice” (“Cela Slovenija uz kafu puši filter sedam in pedeset!!!” ), dok su se pogledi prolaznika taložili na njemu. Povremeni pozdravi i vesele dosjetke, s kojima su ga častili, činili su da svoj hod prema jednoj od mnogobrojnih čaršijskih birtija, osjeća gotovo kao misiju.
Nosila ga je ta važnost, imao je cilj, pa je druge ljude na cesti doživljavao, više kao špalir, a manje kao jednakovrijedne saputnike.
Dogorjeli pikavac zakvači između palca i srednjaka, te žmirnuvši na prednje oko, nanišani na kanticu, obješenu na stup ulične rasvjete. Sinkronizirani trzaj lakta i ručnog zgloba katapultira opušak prema kanti.
Pratio ga je u blagom raskoraku, umirenog pogleda, baš poput Clinta Eastwooda, u onom zadnjem “špageti westernu” , što ga je Adil, uz stotinu prekida, isprojecirao u kinu “Potkozarje”.
Otpor zraka ili tek blagi dašak vjetra s Kozare ili, pak, oboje zajedno, povečaše,u jednom, iznimno kratkom vremenskom intervalu, ukupnu količinu svjetla u našem svemiru. BINGO!!!
Ako će koji časak kasnije i početi odgarati celofan s neke cigarske kutije u kanti ili slina s netom bačene papirne maramice, Garincha neće biti svjestan toga, jer je on već otvarao vrata kafane i sva njegova čula su bila repozicionirana na njezinu unutrašnjost. Kad god je otškrinuo ta vrata osjećao je pojačanu jednosmjernost i nepovratnost, baš kao kod “ strijele vremena” , skoro pa nemogućim je bilo i zamisliti bilo kakvu vožnju unatrag.
Teško da su ljudi igdje tako usredotočeni i koncentrirani na svoj cilj kao što su u kafani. Znali su da su tamo gdje trebaju biti i nestala je s njihovih lica svaka neodlučnost i svako kolebanje, nitko od njih nije želio biti nigdje drugdje.
Sva kolebanja i sve nestabilnosti ostale su u onom vanjskom svijetu, koji je napustio kročivši s ulice, kroz zastor od duhanskog dima, praćen elegičnim tonovima s jukeboxa: “ Čergeeee, pokraj njega idu…!”
Preletio je pogledom duž prostorije.
“Tako opušteni, tako predani, a istovremeno čvrsto fiksirani na grafu prostorvremena!” prođe mu usamljena misao pustom neuronskom stazom.
Kročio je između njih, razmjenjujući u hodu:” GIVE ME FIVE!”, osmjehe koji govore, palac gore, palac dolje, spojeni palac i kažiprst za nekog (k'o onaj lik na “Vegeti”), pucketanje prstima na mjestu gdje pjesma o starom Ciganu doseže svoju najvišu ekstatičnu razinu, nišanjenje kažiprstom u leđa murijaka za šankom, okidanje i otpuhivanje dima s cijevi, crtanje kruškolikog ženskog tijela, harmoničnim pomjeranjem otvorenih dlanova po zraku, kao pitanje upućeno nekome: “ Zar nisi večeras s njom!?”, namigivanje, mimoilaženje praćeno blagim uvlačenjem trbuha, i konačno: NJ. V. ŠANK!!!
Kad se rukama primio za nj, uspinjući se na slobodnu stolicu, sjeti se one Njonjine legendarne nominacije te stvari: ŠANK S HVATALJKAMA!
Ova izvedenica imena znamenite Cerarove sprave, puno je brže stvarala sliku u glavi od njezinog standardnog naziva.
Malko se promeškolji na stolici, odupre se nogama od okrugli obruč u njezinom podnožju, osloni lijevi lakat na blistavu ploču šanka, a desni profil svog sanjarskog lica, uokvirenog srednjedugom kosom, koja je blago padala na izlizanu kragnu traper jakne, okrenu prema uličnoj strani i završi u zjenici oka neke djevojke koja je prolazila korzom, i osta tamo zaleđen za cijelu vječnost, predstavljajući uzor muške ljepote, za kojim će ona tragati ostatak svog života, i ne sluteći gdje ga je pokupila.
No, nedostižnost i jest ono što definira svaki ideal.
Konobar je mogao, već na početku večeri, svojim pogledom i pristupom, dati blagonaklonosti, koliko čovjek od od vlastite familije ne dobije cijelog života, pa Garincha taj dar uze sa zahvalnošću.
“ Po starom!?”, upita ga preko posloženih čaša i netom odloženog vadičepa, brišući neku zaostalu kapljicu kariranom krpom.
“ Po starom!”, spremno odgovori, uživajući u tom razmjenjivanju i prepoznavanju svoje želje, kakvu nigdje drugdje nije mogao naći.
Slutio je da će ga konobar do kraja večeri još stići ozlijediti i da će njihov sraz postajati sve napetiji, svakom novom čašom, no prepustio se užitku tog prvog trenutka.
Podsjećalo ga je to na prvi dribling na utakmici, kad je protivničkom braniču uspio prodati tunel ili rolanje, poput svog brazilskog imenjaka. I tamo, na zelenom travnjaku, znao je da će se krkan uzrujavati sve više, kako utakmica bude odmicala i da će mu na kraju, nakon svih onih pljuvanja, štipanja, laktova u želudac i povlačenja za dres, uletjeti s obje noge, ali svejedno, ako užitak bude znalački razvlačio, za nelagodu i bol će ostati gotovo pa zanemarivo malo mjesta.
“ Razvucimo to!”, činilo mu se da čuje od nekud, duboko iz nadolazećeg, nezaobilaznog mraka…
Add comment