Kozarac.ba

Dio slagalice XIX

 

nido2 piše:

Garincha je pripadao  onoj, vrlo rijetkoj skupini insana, kojima alkohol nije mogao ništa. Za njega su: rakije, konjaci, vinjaci i likeri, bili tek oruđem za svladavanje sve novih i viših levela svijesti, mediji, kojima je, poput kuglice na fliperu, uz zveket i vibracije, ulijetao u nove putanje, katkad očekivane i predvidive, a katkad ubrzane i dezorijentirajuće, ali redovito suprostavljene onom čuvenom fizikalnom zakonu, po kojemu potencijal pada s utroškom energije. Alkohol je bio pravi mentalni “peripetum mobile” , a s većom njegovom potrošnjom, naboj nije padao, već naprotiv, nezustavljivo narastao!

Bio je to za njega misteriozni exskluzivitet, kamen mudrosti, kondenzator i stabilizator, podizač i motivator, eskalator i hipermoderator. Alkohol ga je uzdizao nad drugima, činio ga sigurnijim i nedodirljivijim, bio je njegov avatar i njegova tajna, bio je eliksir vječne mladosti, supstrat i katalizator želja, modelirao ga je i činio da granice njegovog unutrašnjeg i vanjskog bića budu gotovo izbrisane.

Ne postoji još jedna takva stvar na dunjaluku, ništa drugo nije  se moglo mjeriti s njegovim okusom: gorak, a opet sladak, mogao je raspaliti, ali i razgaliti, mogao je natjerati suze u oči, ali je mogao i pojačati sigurnost i suzbiti strah.

Garinchu je već i sama činjenica, da je tek blagim iskorakom s čaršijske promenade, mogao ući u doseg tog kraljevstva nadmoći, indolencije, mudrosti i samodovoljnosti, činila samopouzdanim i lucidnim.

Njegovi strahovi, čežnje i nadanja, svaka udubina na tijelu njegove psihe, znala je, još i prije nego što se pojavila, da će sadržaj staklene čaše, koja je u ritmičnim putanjama, gdje je lakat, naslonjen na rostfrajni šank, bio mjerom, koja pomnožena s 2 π(pi)daje opseg, prekriti i iznivelirati i da crne rupe, koje su kadre usaugati i dušu i tijelo, nikada neće nastaniti njegovo biće.

Alkoholni grafovi su u njegovoj svijesti bili gusto ispresijecani, baš poput crta na rebusim, pa je i ta umreženost jamčila barem ono, što, na kraju krajeva, paučina jamči muhi, dakle: da neće propasti u prazninu, a i da će ostati u fokusu. Naravno, iznimno za ovaj put, morat’ ćemo zanemariti posljedice takvoga muhinog stanja, tek da bi u ovome, ionako nestabilnom svemiru, barem za tren zadržali privid neupitnosti gornje metafore.
Dok je hodao između ostalih šetača tog blagosovljenog predvečerja činilo mu se da svi oni negdje žure. Nije vjerovao toj njihovoj žurbi, činila mu se hinjenom, jer su im smjer određivali posve slučajni događaji. Ne, on nije robovao takvoj neizvjesnosti.

Za razliku od njih, Garincha je znao da će njegova predvečernja šetnja završiti u jednom od mnogih rukavaca te zbilje, na slobodnoj barskoj stolici uz šank, ili pak, za nekim udaljenim stolom u dnu sale.

Mirno povuče još jedan duboki dim iz svoje “ pedesetisedmice” (“Cela Slovenija uz kafu puši filter sedam in pedeset!!!” ), dok su se pogledi prolaznika taložili na njemu. Povremeni pozdravi i vesele dosjetke, s kojima su ga častili, činili su da svoj hod prema jednoj od mnogobrojnih čaršijskih birtija, osjeća gotovo kao misiju.

Nosila ga je ta  važnost, imao je cilj, pa je druge ljude na cesti doživljavao, više kao špalir, a manje kao jednakovrijedne saputnike.

Dogorjeli pikavac zakvači između palca i srednjaka, te žmirnuvši na prednje oko, nanišani na kanticu, obješenu na stup ulične rasvjete. Sinkronizirani trzaj lakta i ručnog zgloba katapultira opušak prema kanti.

Pratio ga je u blagom raskoraku, umirenog pogleda, baš poput Clinta Eastwooda, u onom zadnjem “špageti westernu” , što ga je Adil, uz stotinu prekida, isprojecirao u kinu “Potkozarje”.

Otpor zraka ili tek blagi dašak vjetra s Kozare ili, pak, oboje zajedno, povečaše,u jednom, iznimno kratkom vremenskom intervalu, ukupnu količinu svjetla u našem svemiru. BINGO!!!

Ako će koji časak kasnije i početi odgarati celofan s neke cigarske kutije u kanti ili  slina s netom bačene papirne maramice, Garincha neće biti svjestan toga, jer je on već otvarao vrata kafane i sva njegova čula su bila repozicionirana na njezinu unutrašnjost. Kad god je otškrinuo ta vrata osjećao je pojačanu jednosmjernost i nepovratnost, baš kao kod “ strijele vremena” , skoro pa nemogućim je bilo i zamisliti bilo kakvu vožnju unatrag.

Teško da su ljudi igdje tako usredotočeni i koncentrirani na svoj cilj kao što su u kafani. Znali su da su tamo gdje trebaju biti i nestala je s njihovih lica svaka neodlučnost i svako kolebanje, nitko od njih nije želio biti nigdje drugdje.

Sva kolebanja i sve nestabilnosti ostale su u onom vanjskom svijetu, koji je napustio kročivši s ulice, kroz zastor od duhanskog dima, praćen elegičnim tonovima s jukeboxa: “ Čergeeee, pokraj njega idu…!”

Preletio je pogledom duž prostorije.

“Tako opušteni, tako predani, a istovremeno čvrsto fiksirani na grafu prostorvremena!” prođe mu usamljena misao pustom neuronskom stazom.

Kročio je između njih, razmjenjujući u hodu:” GIVE ME FIVE!”, osmjehe koji govore, palac gore, palac dolje, spojeni palac i kažiprst za nekog (k'o onaj lik na “Vegeti”), pucketanje prstima na mjestu gdje pjesma o starom Ciganu doseže svoju najvišu ekstatičnu razinu, nišanjenje kažiprstom u leđa murijaka za šankom, okidanje i otpuhivanje dima s cijevi, crtanje kruškolikog ženskog tijela, harmoničnim pomjeranjem otvorenih dlanova po zraku, kao pitanje upućeno nekome: “ Zar nisi večeras s njom!?”, namigivanje, mimoilaženje praćeno blagim uvlačenjem trbuha, i konačno: NJ. V. ŠANK!!!

Kad se rukama primio za nj, uspinjući se na slobodnu stolicu, sjeti se one Njonjine legendarne nominacije te stvari: ŠANK S HVATALJKAMA!

Ova izvedenica imena znamenite Cerarove sprave, puno je brže stvarala sliku u glavi od njezinog standardnog naziva.

Malko se promeškolji na stolici, odupre se nogama od okrugli obruč u njezinom podnožju, osloni lijevi lakat na blistavu ploču šanka, a desni profil svog sanjarskog lica, uokvirenog srednjedugom kosom, koja je blago padala na izlizanu kragnu traper jakne, okrenu prema uličnoj strani i završi u zjenici oka neke djevojke koja je prolazila korzom, i osta tamo zaleđen za cijelu vječnost, predstavljajući uzor muške ljepote, za kojim će ona tragati ostatak svog života, i ne sluteći gdje ga je pokupila.

No, nedostižnost i jest ono što definira svaki ideal.

Konobar je mogao, već na početku večeri, svojim pogledom i pristupom, dati blagonaklonosti, koliko čovjek od od vlastite familije ne dobije cijelog života, pa Garincha taj dar uze sa zahvalnošću.

“ Po starom!?”, upita ga preko posloženih čaša i netom odloženog vadičepa, brišući neku zaostalu kapljicu kariranom krpom.

“ Po starom!”, spremno odgovori, uživajući u tom razmjenjivanju i prepoznavanju svoje želje, kakvu nigdje drugdje nije mogao naći.

Slutio je da će ga konobar do kraja večeri još stići ozlijediti i da će njihov sraz postajati sve napetiji, svakom novom čašom, no prepustio se užitku  tog prvog trenutka.

Podsjećalo ga je to na prvi dribling na utakmici, kad je protivničkom braniču uspio prodati tunel ili rolanje, poput svog brazilskog imenjaka. I tamo, na zelenom travnjaku, znao je da će se krkan uzrujavati sve više, kako utakmica bude odmicala i da će mu na kraju, nakon svih onih pljuvanja, štipanja, laktova u želudac i povlačenja za dres, uletjeti s obje noge, ali svejedno, ako užitak bude znalački razvlačio, za nelagodu i bol će ostati gotovo pa zanemarivo malo mjesta.

“ Razvucimo to!”, činilo mu se da čuje od nekud, duboko iz nadolazećeg, nezaobilaznog mraka…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.