svabo
Vecina ljudi rodi se neznano. Prozivi jedan miran, tih zivot i onda nestanu u trenu kao da nikada nisu ni postojali. Samo oni najblizi sjecaju se i prepricavaju uspomene. Vremenom izblijede i ta sjecanja, pozute fotografije i nestane i onih koji su pamtili.
Ali ima i takvih ljudi na koje kao da sjecanje vremenom raste, postaje vece. Istine, dozivljaji, razgovori prepricavaju se i vremenom se gube nijanse izmedju stvarnosti i maste. Ljudi postaju legende.
Autor priče: Senada Bešić
Opojni miris procvjetalih lipa nadvio se kao paucina nad Stari grad i u svoju mrezu zavio basce, avlije i sokake kojima je prolazio ko zna koliko puta. Teski miris se uvlacio kroz navucene store koje su vise sluzile kao zastita od komaraca nego kao pregrada izmedju privatnog zivota i okoline. U Starom gradu nisu postojale tajne. Zene su znale sta koja sprema za rucak, ko se s kim poceo zabavljati, kada ce ko doktoru i zbog cega, kada je ciji muz dosao pijan i legao da spava ili napravio galamu i svadju. Znalo se sve i nicega se nije stitilo. Sve je to bilo sastavni dio zivota.
Iz baste Lovca dopirali su priguseni glasovi i smijeh. Kao eko moglo se raspoznati zadirkivanje i sala nekoliko preostalih gostiju kojima se nije zurilo kucama. Neka ceznja se mogla naslutiti u pocinjanju pjesama koje drugi nisu prihvatali niti nastavljali.
Ni njemu se nije zurilo kuci. Polako, korak po korak, ocrtavao je trag koji ga je vodio putem nostalgije. Na tren ga prenu lepet ptica koje su kao u nekom strahu preletjele sa lipa u parku na dudove pred Ademovu kafanu. Ispred kafane, oko goruce sijalice na banderi, skupio se roj nocnih leprira i komaraca i moglo se cuti kako su se oni, koji su se previse priblizili, sprzili i nestali. Nekad sam i ja letio, leptir bio, pomisli na tren sjecajuci se pjesme koju su toliko puta pjevali u starom drustvu sjedeci na stepenicama kraj Sane, ogrnuti istim ovakvim mrakom, istim mirisom.
Svjetla po kucama bila su ugasena. Noc je bila previse sparna da bi se moglo upaliti ista drugo osim televizora ciji je odsjaj treperio i davao neki tajanstven izgled. Ako bi se malo priblizilo prozorima mogle su se vidjeti siluete ljudi koji sjedeci na kaucima ili stolicama pazljivo prate kasni dnevnik. Sutradan ce se ove vijesti muskarci diskutovati u Dzavidovoj kafani na jutarnjoj kafi na putu na posao, davati svoje komentare kako treba uraditi, psovati i osudjivati ili hvaliti ako treba. Zene ce kod svojih komsinica pricati kako su zabrinute i cemu ovo vodi.
Sve mu je to ispunjavalo dusu. Znao je napamet ssvaki kutak kojim je prolazio, svaku avliju, svako drvo na koje se penjao i krao voce zajedno sa svojim drustvom. Znao je dokle idu granice bilo cega. Ovdje se rodio , rastao, igraoo, svadjao i mirio, smijao i plak`o kad drugi nisu vidjeli, ovdje se prvi put zaljubio. Upijao je dusom ovu noc u sebe, upijao je glasove, mirise; sve sto se moglo osjetiti dusom i tijelom osjecao je.
Odjednom ga prenu nesto. Zacu kako neko pljusnu vodu po avliji i prepozna dragi glas.
– Ulazi u kucu vidis kolko je sati. E nek znas da cu te reci caci kad dodje. Velkog mi Boga nista ti ne slusas. Bices bjen, ulazi kad ti kazem. ja te necu braniti.
– Slusal unuk majka? nije mogao odoliti da ne zastane, ne upita, ne zadirne malo.
– Slusa motka ko sto ste i vi slusali. Jes to doso kuci? Nastavi nana lica umotanog u samiju.
On pridje nekoliko koraka tarabama, pridje i ona.
– Jesam, doso na nekolko dana, dobio malo slobodnog. Jes ti dobro?
– Jesam, fala dragom Bogu, samo ne mogu spavati. Ne da omora i komarci, pas im mater. Asim mi radi drugu a ovog glavonju ne mogu utjerati u kucu.
– Pusti djecu nek se igraju. Raspust je
– Njemu je stalno raspust. Da mu je vjesticiti po svu noc a onda drinjati do podne. Ulazi u kucu grom te ne zgromio, vidis koja su doba. Ne da mu to caca. A kad ga probudim ujutro onda bude nervozan ko pasce.
On se osmjehnu. Sjeti se koliko ga je puta ova nana zastitila od surovosti njegovog oca kad je bio dijete. Znala se postaviti izmedju njega i oca i svojim tijelom stitila ga govoreci ne diraj maksuma, pusti ga proce ga to. Koliko mu je puta iznijela namazane snite kruha dok bi on , zaigran i zanesen u djetinjstvo, zaboravljao na vrijeme i glad. Niko nije znao vise galamiti od nje i niko nije volio svu djecu istom ljubavlju kao ona.
Na putu kuci ostavi iza sebe Ljetnu bastu obavijenu mrakom kao cipkom, utihnutu u noc kao u besiku. S druge strane se pruzio kej, samo zar upaljenih cigareta pokazivao je da tu ima parova, koji su sklonjeni u tisinu i mrak iz daljine izgledali kao jedno tijelo. Sve je Stari grad pruzao. Mjesto za zaljubljene, za ceznju i ljubav, za aksamluk, za samocu i drustvo. Kej. Srce mu je ostalo na keju jednoga ljeta. Kada bi se njeno tijelo priblizilo njegovom i kada bi ona naslonila svoju glavu na njegovo rame, nije osjecao nista drugo nego miris njene kose. Kose koja je sobom nosila miris kupanja na Sani, boze i sampite kod Rame, njene nevinosti i snova. Osjeti kako ga presjece preko prsa. Prosle su godine, puno godina. A opet kao da je sve bilo juce. Naucio se zivjeti da ne misli na nju, naucio se zivjeti bez snova, naucio se zivjeti bez nade da se nesto moze promjeniti. Sta bi od zivota? A opet i kada bi mogao nista ne bi promjenio. Sve bi opet isto. I pijane noci, i suze, i ceznju, i oprostaj, i jednu zenu koja mu je rodila djecu i koja osjeti svaki treptaj u njemu. Ona se ni na sto zali, sretna je samo da je s njim.
U susret mu naidjose dvije figure. Lagano mu se priblizavase, s noge na nogu sto bi se reklo. Nije mogao raspoznati o cemu pricaju ali prepozna likove.
– Kako je.? Jeste l to izisle uzeti cistog zraka?
– A vidi njega kad s ti doso? Sta ima?
Na pitanje se nadovezase pitanja. Malo poprica sa svojim starim komsinicama. Upitase za zdravlje, progovorise o vremenu, vrucinama, skupoci.
– Poselami svojima. Bas mi je zao tvoje matere. Jos sebi ne mogu doci da je nema. Ode, ko bi reko. Ona bila najzdravija medju nama a ode prva. Eh sto ti je zivot…
– Sta se moze, tako je moralo biti, odgovori osjecajuci kako ga pocinje gusiti i nastavi svoj put.
Ne moze se sjetiti dana, sata, trena a da nije osjetio ceznju za materinim glasom i pogledom. Od usta svojih je odvajala da bi on mogao ici u skole, Nista joj nije bilo tesko uraditi za njega.
– Samo ti sine uci, ja mogu sve ostalo. Ne brini se za mene, govorila mu je unoseci naramke drva i lozeci vatru da soba bude vruca i da on moze sjediti sate nadvijen nad svojim knjigama.
– Ja nisam mogla ici u skole, takva su vremena bila, nije babo dao. Ti sad imas priliku. Uci, samo uci, sad je tesko al poslije ce biti lakse u zivotu.
Materine rijeci su se uklesale u njegovo srce i samo sjecanje na nju pomoglo mu je da izdrzi onda kada nista nije imalo smisla. Morao je ispuniti amanet koji mu je ostavila i prvi put je osjetio u dusi olaksanje kada je dobio diplomu. Znao je da je ona to znala i bila s njim tada.
Ugleda Capajeva. Osmjeh mu ozari lica. Dragi Suljo, plane ko grom, izgalami se i ispsuje sto nikom ne bi palo na pamet, a onda se stisa i umira pa bi ga covjek ko mehlem na ranu mogo priviti.
– Gdje si covjece? Jes to doso na odmor? Upita Capajev i pruzi mu ruku da se pozdravi sa njim.
– Jesam, kako si ti. Nije pravi odmor, malo naradjenih dana. Sta ima?
– Bio malo s kumom mojim, Dzavidom, zasjeli malo kod Zike. Devla osla do Mine A ti?
– Ja poso kuci pa polako, ne zuri mi se. Navraticu ja do kafane sutra da vidim sta ima u carsiji. Kako ti i zdravlje? Kako poslije infarka?
– Znas kako. Prosetam do Kotlovacem, popijem vina, pa nek bude sta hoce. Ako cu zivti nek zivim ako cu umarti umarcu i tako i tako. Imas vatre?
Nije Suljo presto pusiti ni poslije infarka. Tako je narod mislio u Starom gradu. Jel vrijeme za umirati ne moze tu covjek nista promjeniti.
– Sibica mi ostala za sankom il je Dzavid uzeo sa sobom. Fakin. Napascu ga sutra., nastavi smijuci se.
Izvadi upaljac iz dzepa. Suljo se nagnu sa cigarom u ustima. On kresnu i plamen obasja na trenutak usjecene bore na licu; usta povukose nekoliko dimova koje poslije nekoliko sekundi otpuhnuse u zrak.
– Moram ti ovo ispricati , nastavi Suljo. Sto mi je Dzavid isprico kako su zezali i naljutili Ibru nimca. Puna kafana bila a ti znas kad se Nimac naljuti. Zaganjo Nimac Seada Krastavca i pljuno za njim. Kako je on pljuno tako mu ispade proteza na cestu. Naidje kamio i predje preko proteze. Veli Dzavid koda je neko pravjo film.
– Sta ce Nimac bez proteze?
– Sakupce oni u kafani pare pa da mu se napravi nova. E jesam se ismijo Kolko ostajes?
– Nekolko dana. valjda cemo se vidjeti.
– Doci malo pa da razigramo bele.
– Uh nisam igro bele od proslog godisnjeg. Hocu ako nece Ale biti, ti znas da on ne moze podnijeti da izgubi.
– Nece, sta te briga za njim. Ma goni ga. Ode ja stari polako. Vidcemo se.
Kakvi su se nadimci ovdje davali ljudima. Niko nije bio bez nadimka, ni staro ni mlado.Razdvojise se. Svako na svoju svoju stranu. Priblizi se visecem mostu. Jos desetak metara pa je pred kucom. Nekada je bio bijesan na sebe sto ne otputuje negdje drugo kada ima slobodnih dana, Sto se stalno vraca ovamo gdje se nista ne mijenja. Probo je i to. Fine zemlje, fine kuce. Svega ima. A dusa opet ostane prazna. Fali nesto sto samo ovdje nadje, sto ga ispuni i da snage da nastavi dalje. Priblizi se kapiji. Kao i u svim kucama i u njegovoj je svijetlio samo televisor. Kroz navucene store na prozore mogao je vidjeti oca kako u potkosulji i gacama od pidzame lezi na kaucu i gleda dnevnik. Pokuca na prozor. Otac se prenu, ustade, razmaknu storu. Osmjeh mu obasja lice . Koda mu suze zamaglise oci.. Il mu se to ucini samo na tren.
– Jes to sine doso kuci. Haj ulazi, ima leden bostan. Jes gladan? Jes jeo ista? Ulazi, sta cekas?
On otvori vrata i malo sagnu glavu da bi mogao preci preko praga. Udje i osjeti kako ga ispuni mir u dusi i da nista sto se desava vani nije vazno za njega. On je doso svojoj kuci.
Add comment