Kozarac.ba

Prvonagrađena priča: KROV

 

Autor priče: Fuad Hrustić

              Možda ste vi već čuli priču o gradnji krova kod našeg skromnog komšije Ramiza,u Pustom Lugu,u selu koje je daleko od širokih puteva i velikih gradova i koje svi zaborave, osim u vrijeme izbora.Dođu tada političari i u našu pustahiju i obećaju narodu da će mu pomoći da poprave put,da će mu dovesti vodu,dati kredit za kupnju stoke ili napraviti školu u selu,da djeca ne pješače po kiši i snijegu.Naravno,ništa od toga se poslije izbora ne ostvari,pa se narod i dalje pati i snalazi kako zna i umije.Možda bi i naš Ramiz bio sretniji da je mogao dobiti neku paru na zajam,posao od kojeg bi mogao pristojno živjeti,pomoć od države,da ga zli i pokvareni ljudi koji žive među nama ne upropaste i ne dovedu na vrata duševne bolnice.Siromah čovjek mora sve u životu dobro platiti ljutim znojem i vrelim suzama,jer ako se ne napati od brojnih prepreka i ne isplače od nerješivih problema,neće ni znati da je nešto ostvario.Ta priča o Ramizovom krovu se dugo prepričavala i svako joj je ponešto dodavao ili oduzimao,tako da se vremenom promijenila i više ne liči na ono što se stvarno desilo.A ja sam jedini očevidac cijele te dogodovštine,i sve sam potanko zapisao,da se ne zaboravi i da se ljudska muka ne umanji.Dragi moji,bilo je to ovako! 

              Ramiz i njegova žena Murisa su živjeli u prizemlju nezavršene kuće,pod betonskom pločom.O krovu nisu ni sanjali.Na ploči se vremenom pojaviše pukotine od sunca i mraza kroz koje je prokišnjavalo.U gluho doba noći počne da pada kiša a Ramiz probudi Murisu,poredaju tepsije i lavore po podu i love kišne kapi.Plafone u sobama su šarale vlažne mrlje,tepisi na podu su bili  uvijek mokri.Činilo im se da žive pod vedrim nebom,u  vrbiku kraj blatne bare.Kada počnu duge jesenje kiše i niz zidove sobe poteku potočići,Ramiz i Murisa iznad svog kreveta razapnu plastičnu foliju a iznad dječijih krevetića kišobrane.Često se dešavalo da im kiša zalije pitu ili rashladi vrelu kafu.Zimi su prvo čistili snijeg s betonske ploče pa onda išli na spavanje.Na radiju su samo slušali vremensku prognozu.Umjesto kaputa su nosili kišne mantile a umjesto kožnih cipela gumene čizme.

              Ramiz se jednog dana zainati da napravi krov,kakav-takav,samo da ne prokišnjava.Na jednoj strani betonske ploče,iznad ulaznih vrata,sagradio je visok zid.Zidao je bez maltera,zid je bio klimav,ljuljao se kao zub kakvog starca.Na zid je podigao neobrađene drvene grede i pustio ih da se na drugoj strani oslone na betonsku ploču.Na grede je pokovao letve,poredao stari crijep i  krov,koji je ličio na otkinuto krilo velike ptice, je bio gotov.Ramiz i njegova žena Murisa nisu skrivali zadovoljstvo,bilo im je suho i toplo pod novim krovom.I nikome nije bio neobičan krov niz koji se kiša slijevala samo na jednu stranu.Bilo je tegobno vrijeme,gradilo se teško,u cijelom selu je bilo još puno takvih krovova.Improvizirani krovovi imali su višestruku korist,nisu bili samo zaštita od kiše i snijega;ispod krovnih greda,koje su na jednoj strani bile odignute na visinu ljudskog tijela,mogao se sušiti veš,mogle su se ostaviti dječije sanke preko ljeta a bicikla u toku zime,mogle su se čuvati pletare s rakijom,plastična burad s brašnom,pokvarena veš-mašina i starinski kredenac.Na gredama su često visili vijenci bijelog i crvenog luka,pocijepana odjeća,trule ponjave,izlizani tepisi,rezervne gume za auto,papirne vreće s kamilicom i hajdučkom travom

              Prošle su godine i Ramiz i Murisa su uštedjeli nešto novaca.Štedjeli su uporno,nisu rasipali pare na putovanja,na izlaske u restorane,na skupu odjeću,na nepotrebne dječije igračke.Ispod debelih džempera,u hrastovom ormaru,čuvali su pozamašnu svotu novaca.Došlo je vrijeme da završe svoju kuće,da sazidaju potkrovlje i postave novi krov,da klimavu rugobu s betonske ploče zamijene čvrstom građevinom.I broj crjepova na ružnom krovu se vremenom smanjio:desetine je odnijela oluja,nekoliko je zdrobio snijeg a nešto kamenjem razbila komšijska djeca.Počelo je opet prokišnjavati,na plafonu su se ocrtavale vlažne mrlje iz kojih je kapalo svake noći.Jedno veče je Murisa uspavala djecu,jednogodišnju Selmu i četverogodišnjeg Eldara,navukla zavjese na prozore,otvorila ormar,izvukla smotuljak ispod debelog džempera i sjela kod Ramiza.

              ,,Hajde,broji!“,rekla je Murisa i tutnula mu smotuljak u ruke.

              ,,Broji ti“,rekao je Ramiz.

              ,,Broji ti,ti si ih zaradio“,rekla je Murisa.

              ,,Broji ti,ti si ih čuvala!“,povikao je Ramiz.Bio je ponosan na svoju ženu,bila je sigurnija od švicarske banke.Elem,nekako su izbrojali novac.Lica im se ozariše.U smotuljku je bilo više od tri hiljade konvertibilnih maraka.Dovoljno da sazidaju potkrovlje i postave novi krov.Odlučiše da nađu najboljeg zidara u selu i da što prije počnu gradnju.To veče su bili najsretniji ljudi na svijetu.

              Već sutradan je Ramiz bio pred kućom majstora Čazima.Bilo je toplo majsko jutro.Majstor je sjedio u bijeloj potkošulji,pod razgranatom kruškom,za stolom od jelovih dasaka.Bio je to krupan čovjek,širokih ramena,mišićavih ruku,dlakavih prsa.Imao je grubo lice,kao da je klesano od kamena.Oči su mu bile žućkaste a obrve guste i sastavljene iznad orlovskog nosa.Doručkovao je.Pred njim su bila pržena jaja,glavica luka,komad pogače i čašica rakije.Kada je ugledao Ramiza,majstoru se lice razvuklo u širok osmijeh,znao je da ga muči ljuta nevolja.Godilo mu je da ga mole za uslugu,da se snebivaju pred njim i da mu laskaju.Za njega nije bilo ništa ljepše nego kada ljudi pred njim rasprostru svoju nevolju i kada mu kažu da je on jedini koji im može pomoći.Ponudio je Ramiza da sjede na tvrdu klupu,nasuprot njega.

              ,,Majstore,mi odlučili zidati potkrovlje i podići krov“,tiho je počeo Ramiz.

              ,,Neka,neka,i vrijeme je“,rekao je Čazim punim ustima.

              ,,Od tebe nema boljeg zidara u selu.Murisa veli,pitaj Čazima i nikog drugog“,govorio je Ramiz.Činilo mu se da smanjuje,da mu se ruke skraćuju i da nogama ne može dodirnuti tlo.

              ,,Pravo veliš zemljače“,rekao je Čazim i gurnuo čašicu rakije pred Ramiza.On je pomirisao čašicu,prislonio je na donju usnu i potegao.

              ,,Dobra!“,rekao je Ramiz.

              ,,Dobra ali skupa,rospija.Plaćao sam je deset maraka“

              ,,Ih deset!“,čudio se Ramiz.

              ,,Šta se čudiš,sve što je dobro to je i skupo“,rekao je majstor Čazim i tako nagovijestio da će za svoj posao na gradnji kuće,za svoj nadaleko poznati majstorluk,tražiti puno novaca.

              Ipak,nekako su se dogovorili.Razimova i Murisina ušteđevina skoro da je u potpunosti pokrivala troškove gradnje.Ne smeta ako se malo i zaduže kod prijatelja i rođaka.Samo neka se gradi.

              ,,Samo zemljače,moraš me čekati do jeseni“,rekao je na kraju majstor Čazim, ,,cijelo ljeto sam zauzet.Ne mogu disati od posla,kao da cijeli svijet gradi kuće.“
              Protiv majstorove odluke se nije moglo ništa.Ubjeđivanje nije dolazilo u obzir.Majstorska se ne poriče.

              Ramiz je bio šokiran,nije mu bilo do čekanja.Pomislio je kako će pred Murisu s takvom viješću.Zaljuljao se od bola,kao da ga je konj kopitom udario u glavu.Želio je da gradnja počne već sutra i nije znao kako će izdržati do jeseni.U trenutku mu se srušio svijet,potamnila je njegova sreća.Ustao je i pokunjeno se odvukao kući.Hodao je bez snage,kao prebijeno pseto.

              Cijelo ljeto su Ramiz i Murisa iščekivali jutro u kojem će ih probuditi zveckanje zidarskog alata,okretanje mješalice za beton i glasno dozivanje radnika.Nadali su se da će nekim slučajem majstor Čazim  odgoditi ostale poslove i doći prije dogovorenog roka.Ramiz je često odlazio do majstorove kuće na dugom kraju sela i uvijek se čudio kako ovaj cijele dane spava u hladu velike kruške,na mekim šiljtetima,s flašom šljivovice.Kao da nije imao drugog posla osim brojanja oblaka na modrom ljetnom nebu i ispijanja ljute rakije.Kao da je noću gradio kuće a danju spavao.Ramiz se nije usuđivao da ga probudi i upita za svoj krov,bojao se da bi se majstor mogao naljutiti i raskinuti ugovor.Čekao je strpljivo.Strpljen,spašen,govorio je Murisi.

                 S prvim žutim jesenjim lišćem stigoše radnici u Ramizovu avliju.Predvodio ih je majstor Čazim,sjedio je na traktorskoj prikolici i glasno izdavao uputstva za istovaranje alata,za spuštanje mješalice za beton,za slaganje vreća s cementom.Uskoro su zabrujali kamioni na uskoj seoskoj cesti:vozili su  duge jelove grede za novi krov,daske,eksere,žicu,letve,crijep,željezo,šljunak.U avliji je postalo živo,Čazimovi šegrti nisu štedjeli snagu,nosili su lopate,čekiće,vreće s cementom,gurali ručna kolica.Čulo se dozivanje,galama,padale su šale,zvonio je smijeh razigranih mladića.Iznad svih,strog i ozbiljan,stajao je majstor Čazim i budno pratio svakog radnika.Nije štedio ni sebe ni njih.Ramiz i Derviša su gledali u njega kao u neko božanstvo,od sreće su lomili prste na rukama.Stidjeli su se za svaku ružnu riječ koja im se otela dok su ga čekali.

              Radnici su imali pune ruke posla.Morali su s prizemlja kuće skinuti stari krov,otkovati letve s neobrađenih greda koje već bijaše načela crvotočina,otkriti stari crijep koji se kršio u rukama,spustiti grede na tlo i odnijeti na kraj avlije,očistiti betonsku ploču,rastopiti katran,napraviti skelu za podizanje materijala i učvrstiti je drvenim podupiračima.Ramiz je bez daha trčao s radnicima,nosio crijep,vukao grede,dodavao letve.Murisa je u jednoj ruci nosila jednogodišnju Selmu,drugom mijesila kolače za radnike.Selma je satima neumorno plakala a Eldar joj se čvrsto držao za haljinu kao da će ga neko oteti.Čazim nije štedio nikoga,svi su morali na vrijeme stići,ponijeti,podići,pogurati,pridržati,dodati,zamahnuti,udariti.Igrali su mišići na rukama i nogama radnika,curio je znoj s čela majstora Čazima.Radilo se bez odmora cijeli dan.

              Sutradan je majstor Čazim naredio zidanje potkrovlja.U lijevu ruku je uzeo mistriju a u desnu čekić.Raskoračio se na betonskoj ploči,kao hajdučki harambaša koji će svakog zabušanta ubiti bez milosti.Šegrti su vukli ciglu,nosili vreće cementa,sipali vodu,miješali malter.Ljuljala se skela pod njihovim koracima,škripala su kolica na usponu.U avliji je lebdio oblak cementne prašine.Majstor Čazim je redao teške cigle s lakoćom,kao da se igra s plastičnim kockicama.Zatezao je špagu,brisao znoj s čela,mahao vaser-vagom,škiljio na jedno oko.Zid je brzo rastao.Uskoro su šegrti sjekli željezne šipke za betonske  stubove,za nadvratnike i nadprozornike.Savijali metalne vilice,naticali ih na šipke i vezali žicom.Ramiz i Murisa su stajali bez riječi i gledali kako njihova kuća mijenja izgled.
              Trećeg dana,sasvim neočekivano,radnici ne dođoše na gradilište.Nastupilo je iznenadno zatišje.Ramiz i Murisa su uzaludno čekali majstora Čazima i njegove šegrte.Cijelo jutro su stajali na kapiji i osluškivali.Čudili su se i pitali,zašto radnika odjednom nema,zašto se ne nastavlja gradnja krova na njihovoj kući.Niko se ne pojavi cijeli dan,niko ne dođe da objasni razlog zbog kojeg su odgođeni radovi.Bilo je tužno pogledati započeti zid,razbacane cigle,kolica u kojima se skorio beton.U avliji je vladala neuobičajena tišina,kao na ratnom polju,poslije strašne bitke.Ramiz je nervozno pušio cigaru za cigarom,Murisa je plakala.Nedostajala im je buka mješalice,dozivanje radnika,kucanje čekića,škripanje kolica.Izlazili su na cestu i pogledali.Tražili su broj telefona majstora Čazima.Neumorno zvali.Niko se nije javljao.U tužnom iščekivanju dočekali su veče.

              Četvrtog dana na gradilište dođoše dva šegrta.Ušli su u avliju bez pozdrava,kao da su poreznici.Prvo su prezrivim  pogledom ošinuli ushićenog Ramiza a onda nasmijanu Murisu,šutnuli nekoliko cigli koje su im stajale na putu,sjeli u hlad najbliže voćke i podnimili glavu rukama.Bili su neispavani i mahmurni.Morali su popiti crnu kafu da se razbude i pojesti pola tepsije Murisinih hurmašice da lakše dočekaju doručak.Ona je stajala pred njima kao đak pred nastavničkom komisijom na popravnom ispitu.Tek poslije cijele kutije ispušenih cigareta i punog ibrika vrele kafe,odlučili su da krenu na posao.Kuckali su čekićem po drvenoj oplati,mjerili zid,prenosili cigle,popravljali skelu.Bez volje,kao da su na robiji.Kada ih je Ramiz tiho upitao za majstora Čazima,oni mu drsko odrezaše da kosi otavu u njivama iznad sela.I da se ne čudi toliko,šta on misli,da je njegov krov važniji od Čazimove otave!Petljali su još nešto pola sata oko cementa i armature za betonske stubove a onda bacili čekiće u travu i uvrijeđeno otišli.Ramiz je bez riječi gledao u njihova pognuta leđa,u svoje cipele zamazane betonom,u nebo na kojem su se gomilali oblaci.Hladan vjetar je raznosio pijesak za malterisanje,zasipao njegove zakrvavljene oči,pomodrjelo lice,drhtavu bradu  i ukočene vilice.Ceptio je od bijesa.Osjećao je Murisin pogled na sebi i zamišljao suze u njenim očima.

              Petog dana se prosu kiša.Nebo se otvorilo,crni oblaci se spustiše nisko,skoro do vrhova usamljenih jablanova na kraju sela.Kod Ramiza i Murise je lilo,betonska ploča nije mogla zaustaviti kišu.Bistre kišne kapi su pupile na mokrim plafonima,rasle,jedrale i padale na pod.Na tepihe i ponjave,na kauče i krevete.Murisa je trčala po kući,tražila tepsije,lavore i šerpe,i redala ih po podu.Ramiz je skupljao odbačene komade najlona i nosio ih na betonsku ploču.U sobi je tutnjalo od topota njegovih teških koraka.Djeca su histerično plakala.Sve je ličilo na vrijeme kada su spavali s kišobranima i sanjali da imaju svoj krov.

              Šestog dana se razvedrilo.Mokra betonska ploča se isparavala na vrelom suncu.Golubovi su se kupali u blatnim barama na tlu.Trava se uspravljala pod teretom žutog lišća koje je vjetar s kišom nosio cijelu noć.U ručnim kolicima ostavljenim uz zid kuće grijala se kišnica.Drveni rukohvati lopata i čekića bijahu pocrnjeli od vlage.Na avliji su ležale zrele jabuke i meke kruške,mokre cigle,gomilice pijeska i crijep.Ramiz je podizao oborene letve,otkinute grane s drveća,skupljao rasut šljunak.Rastužio se gledajući započeti zid potkrovlja,ostavljeni alat,napuštenu mješalicu za beton.Murisa je sjedila na klupi i grijala se na toplim sunčevim zracima.Bilo joj je hladno,drhtala je.Ruke je bezvoljno spustila u krilo i gledala u svoje hrapave šake.Čekala je i nadala se.Uzalud.Ni šestog dana ne dođoše radnici!

              Sedmog dana,negdje oko podneva,stigoše dobro raspoloženi radnici.Smijali su se i šalili.Majstor Čazim je prvi skočio s traktorske prikolice,zasukao rukave,prišao Ramizu i nježno ga zagrlio.Počeo mu je šaptati na uho,kao da je ono što će reći tajna za ostale radnike.

              ,,Moj jarane,sigurno si se nasekirao“,rekao je Čazim tiho.

              ,,Ma,ja šta sam“,rekao je Ramiz blago.Gledao je kako radnici srčano guraju kolica i  sipaju malter u plastične kante.Tupila se oštrica njegove srdžbe.Gasio se njegov bijes.

              ,, Kosio sam otavu.Tri njive sam pokosio.I taman kada se osušila,pade kiša.Jedva sam je sakupio“,vajkao se majstor Čazim.
              ,,Ma u redu je,sve je u redu“,rekao je Ramiz potpuno sretan.Radnici su se penjali na ploču.Razvlačili su kanap,uzimali malter,redali cigle.Zidovi potkrovlja su počeli opet rasti.Murisa nije znala šta će od radosti.Kada je vidio kako stoji na vratima ukočena,Ramiz je povikao:

              ,,Murisa,brzo u kuću i razvij burek radnicima!“

Majstor Čazim se opet igrao s ciglama.Grabio ih je s hrpe i okretao širokim šakama kao da su loptice za tenis.Nišanio je niz zid.Škiljio u vaser-vagu.Sijevao pogledom po gradilištu.Šepurio se kao car.Radnici su trčali kao robovi,da mu se dodvore,da zasluže njegovu milost.Zapeli su muški,nosili su cigle i vukli malter do posljednjeg atoma snage.Kapao je znoj.Ljuljala se skela.Orila se pjesma.Zidalo se do mrkle noći.
              Osmog dana su završili zidanje potkrovlja.I pripremili građu za krov.

              Devetog dana na gradilište ne dođe niko.Ni desetog,ni jedanaestog,ni dvanaestog,ni trinaestog,ni četrnaestog.

              Petnaestog dana majstor Čazim je opet zagrlio Ramiza.I šaptao mu na uho kao da mu izgovara tajnu šifru švicarskog bankovnog sefa.Ovaj je stajao snužden,bez krvi na licu,bez snage u nogama.Tlo se pod njim ljuljalo.

              ,,Znaš jarane,iskrsnuo mi dobar posao“,bajao je majstor Čazim.

              ,,Znam,znam“,jedva je izgovorio Ramiz.Vilica mu se kočila.

              ,,Dnevnica dvaput veća nego kod tebe.“

              ,,Znam,znam“,govorio je Ramiz.

              ,,I  gajbe piva,i kanistar rakije,i pečeno jare!“

              ,,Znam,znam“,rekao je Ramiz.

              ,,I kako pošten čovjek da odoli?“

              ,,Znam,znam“,ponavljao je Ramiz kao papagaj.

Radnici su opet svojski prionuli na posao.Podigli su teške vjenčanice i oslonili na zidove.Dugo ih mjerili i bilježili crvenim zidarskim olovkama.Tesali su građu,pravili duboke žljebove.Podizali i spuštali duge rogove,namiještali na vjenčanice.Zakivali ekserima.Šesnaestkama i osamnaestkama.Pokivali letvu.Zakivali čeone daske.Zidali dimnjak.I primali darove.Bio je običaj:kada majstori počnu graditi krov,cijelo ih selo daruje.Ramiz je majstoru Čazimu oprostio dugo čekanje i ponosno obilazi kuću.Činilo mu se da s krovom raste i on.Poželio je da je ptica,da prhne na najvišu gredu,da stane na sljeme kuće i odozgo posmatra svijet.Da veselo mahne rukom svojoj Murisi i da mu ona uzvrati ozarena.

              Šesnaestog dana pade kiša i ne dođoše radnici.Opustje gradilište cijeli naredni mjesec.Okiša se.

              Padala je danima hladna jesenja kiša.Tmurni oblaci su se gurali nebom kao upregnuti volovi seoskom kaldrmom.Žuto i crveno lišće na granama voćaka dobi boju rđe,pocrnje i opade svo.Trava posivje u vlazi.U seoskim potocima i šumskim jarugama poteče mutna voda.Blatne bare na cesti pretvoriše se u jezera.Škropila ih je dosadna kiša i mreškao oštar vjetar.Šume ogoliše.Bilo je sve hladnije i hladnije.Početkom novembra pade prvi snijeg.

              U nedovršenoj kući nastade potop.Teške kišne kapi,pune cementa i pijeska,padale su s plafona.Niz bijele zidove tekli su mutni potoci.U sobama se isparavala voda.Iz vlažnih tepiha,kao iz nabujalih rijeka,podizala se treperava magla.Na podu su rasle mlake bare u kojima su djeca puštala plastične brodiće.

              Ramiz i Murisa su izuvali čizme tek kada idu u krevet.Skidali su kišne kabanice samo prije spavanja.Kišobrane nisu sklapali nikad.Jedino je u krevetima bilo suho,bili su odignuti na drvene noge kao sojenice.Jorgane i jastuke su čuvali u najlonskim vrećama.Nisu morali ići u kupatilo da operu noge.Djeci su kupovali gumena odijela.Od silne vlage,kosa i nokti su im rasli brže nego kod drugih ljudi.Zvali su ih ,,dlakava čudovišta“.Niko ih nije posjećivao.Živjeli su kao pustinjaci.

              Ramiz je nekoliko puta pokušao pronaći majstora Čazima.Ali ovaj,kao da je u zemlju propao.Nije bio kod kuće,nije bio u selu,nije se javljao iz grada.Pričalo se da je u inostranstvu,da zida stambene zgrade po Sarajevu,da je otputovao na Havaje.Njegova žena je bila šutljivija od kamena,na svako pitanje odgovarala je režanjem.Sinovi su se pravili ludi,naglo izgubiše zdrav razum.Ni pas čuvar nije mahao repom na pomen njegova imena.Niko nije znao gdje se nalazi.

              Majstor Čazim se iznenada pojavio u selu tek sredinom decembra.I odmah prionuo na posao.Nisu mu smetali studen i mraz.Sve mu je bilo oprošteno,samo da završi krov.Njegovi radnici ometoše snijeg s betonske ploče,sa zidova potkrovlja i zaleđenih greda.Ledio im se vreli dah na usnama,hvatalo im se inje na obrvama i brkovima.Izvlačili su letve iz dubokog snijega,čvrsto ih zakivali,ravnali,podešavali i nizali na rogove,od strehe do oštrog sljemena.Pričvrstili su oluke.Završili odžak.I odlučili poredati crijep.

              Ali avaj,crijep je bio zameten snijegom.Okovan ledom.Te zime su puhali studeni vjetrovi.Sniježne oluje su pravile visoke smetove.Snijeg se zavlačio u šupljine između crjepova i pretvarao u led.Malo po malo,crijep ostade u zagrljaju leda,nije bilo ruku koje su ih mogle razdvojiti.Nisu pomagali ni ašov ni kramp.Ni čelični prsti majstora Čazima.Ni vrelom vodom nisu mogli iščupati crijep iz smrtonosnih kandži leda.Radovi se opet zaustaviše.Morali su čekati proljeće.

              Tek sredinom marta,kada su prestale oštre studeni i sunce počelo stidljivo grijati, vesela Čazimova družina opet se nađe na novom krovu Ramizove kuće.Bilo je toplo,puhao je blag vjetrić,u avliji su cvjetali jagorčevina i kukurijek.Redao se crijep do crijepa,orila se pjesma.Skupilo se cijelo selo da proslavi završetak radova.Odnekle se stvori harmonikaš Meho i zasvira,po izričitoj naredbi majstora Čazima,s vrha krova.Stajao je Meho uz odžak kuće i razvlačilo mijeh harmonike,majstor Čazim se klatio kraj njega i posipao ga metalnim novčićima.Bio je potpuno pijan.Zvečale su kovanice po novom crijepu i padale u travu,na veliku radost razigrane djece.

              Obučeni u nepromočive kišne kabanice i duboke gumene čizme,Ramiz i Murisa su stajali u bučnoj gomili i gledali kako majstor Čazim s krova njihove kuće maše rukama.Bili su opijeni glasovima gomile,umorni i malaksali.Tlo im se ljuljalo pod nogama.Neko je vikao:,,Ako padnu s krova biće zemljotres!“Odjednom,sunce zađe za crn oblak i na zemlju se spusti gusta magla.Ramizu i Murisi se učinilo da pada kiša ali nisu mogli vidjeti kišne kapi.Ljudi kraj njih su gubili uobičajen izgled,ruke i noge su im se rastezale kao žvakaća guma,trbusi nadimali kao baloni a glave rasle kao gljive.Ispuštali su glasove kao ptice,kreštali i zviždali,cijukali i cvrkutali.Nisu mogli vjerovati svojim očima.Slediše se od straha.Velika siva orlušina sjedila je na krovu kuće,mahala krilima i pokušavala da sruši krov.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.