Kozarac.ba

Sva sreca pa nisam zaplakala…

 

Konacno je suncano. Cijeli dan je padalo i kroz zrake jos mirise na kisu. Przim danas lice na suncu i citam Velickovica, kontroverzni ‘Sahib’, konfrontirajuci. Okrenuo je nasu bosansku narav i (ruzne) obicaje naopacke, k’o ishabanu postavu od kaputa.

Volim ovaj mir nedjelje kad sve suti, sve naizgled zamre. Nemam volje da se veceras brijem. A ako se ne obrijem, sutra ce se na poslu neko opet sjetiti da garant imam krizu identiteta… Ili najmanje ‘midlajf krajzis’.

Jedva cekam godisnji. Nocas opet odlomih 11 sati. To sve govori… Ovako mirna nedjelja najvise podsjeti na nedjelje u Bosni i iscekivanje prenosa fudbalskih utakmica na radiju. Ispruzen na podu uz flasu Cockte.

26. oktobra 1986. godine bila je tako jedna nedjelja. Kako znam? Sjecam se 🙂 Na malom bloku sive boje na cijim koricama je pisalo SEDEF (marka cigareta), upisah taj dan, samo 10 minuta prije radio prenosa ‘Nedjelja, 26. oktobar 1986.’ I upamtih…Sljedece godine pocinjao je ozbiljan zivot u srednjoj skoli.

Blok je na kraju sezone bio pun rezultata fudbalskih utakmica Prve lige Jugoslavije, a na zadnjoj strani je bila lista najboljih strijelaca. Mozda se tog datuma ne bih ni sjecao da se godinu kasnije ne zaljubih u jednu Tanju ciji rodjendan pade na 27. oktobar… A mozda sam se bas zbog Sedefa nastavio sjecati njenog rodjendana? 😉

Bilo je to onih godina kad je fudbal predstavljao vazan dio skoro svacijeg zivota, kad se danima zalilo (bar ja) zbog smrti fudnalera Dragana Mancea, 3. septembra 1985. U srijedu, par dana kasnije, na casu matematike (ili bi izborna nastava..?)kod stroge Bose samo se citao Tempo. Kazem skoro svacijeg zivota jer je moj amidza Suljo, po vlastitim rijecima, navijao samo za svoj stomak. I to se i vidjelo iz prilozenog..;)

Onih godina kad se nedjeljom ustajalo ranije nego radnim danima u skolu jer su kosarkasi kozarackog “Bratstva”, pa i juniori za koje sam i sam igrao, gostovali negdje s druge strane Kozare u (tada jos Bosanskom) Aleksandrovcu, Novoj Topoli ili (tada jos Bosanskoj) Dubici.

Najzanimljivije je bilo kad smo kasnili, a cesto smo kasnili jer uvijek neko prespava, pa se presvlacimo u Omerovom kombiju, onako dok on przi 90 na sat, pa se sve drmusa. I poispadali bi, onako mrsuljavi, bijelih nogu u crvenim dresovima, k’o padobranci iz kombija direktno na teren u 5  do 9…

Ko smisli da se utakmice igraju u 9 sati nedjeljom??

I nikad mi ne bi jasno sto nas u Aleksandrovcu tokom utakmica onoliko psuju i haman mrze, pa i kad gubimo sa dvadeset koseva razlike… (sjecam se da im nikako nije bilo jasno da u Kozarcu igraju i Mirko i Goran…) no pojasnili su (drugi) i docharali par godina kasnije. Ne mrznju, vec ‘da mogu i bolje’, kako jednom rece moja skolska Jelena nakon Yutelovih slika uredno zaklanih 12 hrvatskih mladica, MUP-ovaca u slavosnkim Mirkovcima s jeseni 1990.

Sve se hoce, kad se moze…

Onih godina kad su Rusmir Agacevic Rus i Vajta od pola 10 ujutru prezentovali ‘Nedjeljni Zabavnik’. Iz mrtvih je dizalo (nije bilo bitno do kad se tu noc slusao zagrebacki Top 20), kao i partizanski film nedjeljom ujutru… ‘Da ne bi nedjelje dosadne bile, dan za spavace tuznoga lika, u pomoc evo TV-sile i NEDJELJNOG…ZABAVNIKA!!’

Vajta… Seid Memic Vajta je, unazad gledano, moja prva prava veza s Bosnom kao mojom zemljom. Ni carsija, ni kozaracke dzamije u koje tek par puta udjoh, ni Bajrami (u stvari, mozda malo Bajrami, halva i kandiliji…)  ni roditelji, pa ni moji stari, ni Sarajevo, ni Himzo Polovina i njegova Emina ili Mak Dizdar, nisu udahnuli toliko bosanskog u onih par godina ranih osamdesetih kao Vajtin travnicki akcenat, spontanost, neka prikrivena bosanska snaga i vidljiva ljubav u ocima prema zemlji i ljudima.

Plocu ‘Zlatna ribica’ donio nam je kuci jedne vrele nedjelje rahmetli Mirsad Prusac, Pinjo, mozda najveca legenda kozaracke kosarke. Pinjo se upravo bio zaposlio u tek otvorenoj robnoj kuci Patrija u Prijedoru, a moj stari begenis'o ovu pjesmu. Svi su u kuci spavali to nedjeljno popodne, a ja po obicaju citao Kapetana Mikija i Komandanta Marka. Pinjo pozvoni, upita ‘gdje ti je tata?’, reko’ ‘spavaju’. ‘Dobro, daj mu onda ovo.’

Ploca je bila umotana u papir, tako da ni ne vidjeh sta je donio, a nisam mislio da je u redu da sam otvaram… Oko pet probudila me ova muzika s gramofona i docekao siroki osmijeh mog babe.

http://www.youtube.com/watch?v=FlcJPkNAjrY

Omot ploce sam kasnije dugo gledao i imao neki cudan ‘prvi erotski momenat’ jer se u samom dnu nazirao pocetak guze ove plavokose tete. Znam da sam, sa napunjenih, ‘velikih’ 8 godina ponekad kontao da bi, kad narastem, ovako k'o Vajta, bilo fino imati tako jednu zgodnu i lijepu, mada tad nisam znao, sta bih tacno s njom…

Nedugo zatim, Pinjo je stekao sina i sutradan ujutru poginuo, samo stotinjak metara od nase kuce. Vozio je u sabah, pijan nakon slavlja povodom tek rodjenog prvenca i udario crvenom ladom u ogradu mosta na Starenici, onom ispod Paskanove brane. Kasnije sam dugo buljio u iskrivljeni metal i smrskano auto… Starenica je od tog dana jace hucala…
(…)

Nekad mi se, kao danas, cini da sam na raskrscu, a da je svaki put slijep. Kud god da krenem, nece mi se svidjeti, pa tapkam u mjestu na sred rasksrca. I samo se okrecem prema svim tputevima, kao suncokret.

Nekad mi se cini da sam na raskrscu, a svaki put je drugaciji, tezak, poneki trnovit, ali pun izazova i lijepih iskustava. Samo meni se ne da izabrati, pa tapkam u mjestu, na sred rasksrca…

Nekad mi se cini da je sve, bas sve vec davno zapisano. Da ja samo glumim svoju ulogu po tom drevnom scenariju. I umisljam sebi da tapkam u mjestu, na sred nekog rasksrca…

I da sve kao vidim neke puteve…i kao tapkam. I okrecem se, kao suncokret suncu

ps. Mila se danas razbi s bicikla i ovlas oguli oba clanka s unutrasne strane. Protrlja ih malo, ustade i nastavi voziti.

Pogleda me zatim i uz onaj njen blagi, djeciji osmijeh rece: ” Sva sreca, pa nisam zaplakala” (umjesto valjda, ‘sva sreca pa nije boljelo…’)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.