Kozarac.ba

Prijedorski noj i Instruktori pozitivne historije

 

“1. april, magarac nosi papir!”

Čitam broj Oslobođenja od 1. aprila, pa se, i uprkos i unatoč i u hator tome ‘što nas ništa više ne sme iznenaditi’, a pogotovo ne iz rodnog mi Prijedora, ne mogu načuditi velikom članku o Prijedoru ‘ano domini’ 2009. Na dvije stranice u sredini lista, (valjda) novinarka Božica Radić prenosi nam opširnu priču o ovom bosanskom gradu: “Grad opjevane ljepote”, glasi joj neoriginalno nadahnuti naslov. Tako na brzinu, neupućeni čitalac iz, recimo Trebinja, Mostara ili Prozora, uz jutarnju kaficu i asocijaciju na nekadašnji ‘Prijedor, punog mi… sevdaha’ sazna da Prijedor već od 1873. godine ima prugu, da je 1882. pretrpio veliki požar, a da je samo godinu kasnije, osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo. Pa i to da su prvi evropski obrazovani bh. slikari bili iz Prijedora, da je u Prijedoru rođeno čak 50 akademskih umjetnika, pa je tako, kaže autorica, Prijedor i ‘grad umjetnika’.

Saznajemo dalje i da se u Prijedoru od ratne 1915. godine igra tenis, kao i da današnji ‘turizam ima šta ponuditi’. “U Prijedoru”, piše “smatraju da su dosadašnja iskustva pokazala da je na privlačenju većeg broja turista potrebno više raditi na izradi kvalitetno osmišljenog marketinga i prezentaciji turističkih potencijala. “Procjene su”, veli potom “da bi Prijedor s bližom i daljom okolinom mogao razvijati ekološki, banjsko-seoski, lovni i ribolovni, sportsko-rekreativni, te manifestni turizam, kao i turizam zasnovan na kulturno-historijskom nasljeđu”. Viđu vraga …

Naposljetku, tu je i slika (kiselo) nasmijanog gradonačelnika Pavića i kraći tekst s njegovim najvažnijim citatima. I Marko Pavić je, onako u duhu članka, sav pun optimizma i ponosan (valjda) što je Prijedor ‘u protekle četiri godine, kako je rekao jedan ambasador, od crne rupe postao sredina u koju valja ulagati’.

Zainteresovani i neupućeni čitalac oštrog oka ovdje bi se haman zapitao: “O kakvoj se crnoj rupi radi? Valjda je grad nakon požara iz 1882. godine dosad obnovljen? I zašto bi neki ambasador (znači stranac) tako nazivao jedan gradić na samom sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, daleko od Sarajeva u kojem inače obitava ?” Međutim, mnogi čitaoci po Bosni i Hercegovini, zabavljeni svakodnevnim ekonomskim problemima i, svako svojim, ovdašnjim političarima, odavno i nisu nešto zainteresovani. Ne žele ljudi plaho ni da budu upućeni, pa haman nikako i ne oštre, ratom i letargijom postdejtonske Bosne, otupljene poglede. Tako, ovakvi i slični novinarski ‘radovi’ besramno pune i puniće stranice časopisa i novina diljem naše nam, ničije, a ‘jopet’ haman svačije (kako ono novembra 1943. reče Moša Pijade?), Bosne i Hercegovine.

Do sada se naša sramna ratna prošlost i loša situacija povratnika uglavnom zamagljivala i cenzurisala po medijima manjeg, onog nazovi ‘srpskog’ entiteta, no eto baš 1. aprila 2009., valjda na dan (crnog) humora iz (k’o veli, bivše) crne rupetine, dođe red i na legendarno sarajevsko Oslobođenje. Tako, nasmijani i veseli čitaoci po Sarajevu, Banja Luci, pa i samom Prijedoru i obližnjem Kozarcu iz članka o ovom gradu nisu mogli saznati da je naš Prijedor van granica zemlje, pored Sarajeva, Mostara i Srebrenice, baš najpoznatiji grad jedne nam i jedine, Bosne i Hercegovine.

Jer za Prijedor još od 1992. znaju i u Hagu i Vašingtonu, Londonu, Ženevi i Parizu.

‘Neopevana’ historija

Znaju, naime da je opština Prijedor one 1992. godine začela, mjesecima brižno krila i naposljetku na vidjelo (po)bacila 3 koncentraciona logora, od kojih je jedan, onaj u Keratermu, postojao u okviru granica samog grada. Iznjedrila onako ‘na plahu’ čak troje zakržljalih, nedohranjenih blizanaca, svoju vanbračnu djecu, od oca Radovana s Durmitora i majke Prijedorke, djevojačkog imena ‘Krizni štab Srpske Opštine Prijedor’.

Prijedor je opština sa 3254 civilnih žrtava iz prošlog rata i 63 do sad otkrivene masovne grobnice. Ona u Starim Kevljanima, odmah pored logora Omarska, otkrivena augusta 2004. godine, do tad brižno je čuvala od dnevnog svjetla ostatke 456 njegovih stanovnika, Bošnjaka, Hrvata i pripadnika ostalih naroda. Mnogi Prijedorčani, među kojima i Pavićev ratni kolega gradonačelnik Milomir Stakić, danas izdržavaju zaslužene kazne izrečene u Den Hagu, Sarajevu i Banja Luci za zločine na Korićanskim stijenama, po logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, za masovna ubistva po Starom Gradu, po Kozarcu, Hambarinama, Briševu, Čarakovu… za sistematski, isplaniran i proveden progon i pokolj nesrpskog življa.

Eto kako je Prijedor na brzinu postao bosanski ‘vele grad’. Ne kao grad opjevane ljepote kako ga na 1. april 2009. godine šaljivo predstavi Oslobođenje mnogom i šarolikom bosanskom čitaocu, već kao prva bosanska Srebrenica. I samo po toj i samo u Prijedoru još ‘neopevanoj’ historiji, ga na žalost danas ljudi znaju, od Finske do Brazila. Ni po kakvom tenisu iz 1915. godine niti po turizmu, a sigurno ne onom ‘manifestnom’. Osim ako se u, gore spomenuti, lovni turizam ne ubroji i lov na ljude 1992. godine.

Prijedor je po broju do sad osuđenih i optuženih (njih preko 30), ako samo pratimo logiku Božice Radić, pored toga što je grad umjetnika i grad zločinaca.

Danas, brojni spomenici u ovom gradu, kako onaj ispred zgrade Skupštine opštine – veliki crni krst – tako i svi ostali, do onog palim srpskim borcima, bestidno postavljen u krugu bivšeg logora Trnopolje, pričaju prošireno prostu priču jednog naroda koji je od Prijedora 1992. napravio tu crnu rupu koju Pavić spominje. Izmijenjena imena ulica, kao i ime čuvene Gimnazije Prijedor, nekad “Esad Midžić”, po čovjeku koji je tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa doktorom Mladenom Stojanovićem, zadužio ovaj grad, a danas “Sveti Sava”, po čovjeku koji u svom (dalekom Srednjem) vijeku u Bosnu i Hercegovinu, a kamoli Prijedor nikad nije kročio, nevješto maskiraju činjenicu da je u Prijedoru do 1991. živjelo 44% Bošnjaka (muslimana s malim slovom m – znači vjernika – kako ih, naizgled nemušto, nazva gđa. Radić).

Ti, (često) crni spomenici, ove (još uvijek) crne rupe, kriju još samo od samih Prijedorčana ovu sramnu istinu nekad lijepog i multietničkog grada na zelenoj Sani. Kriju da su sinovi i kćeri Prijedora, cijenjeni profesori te Gimnazije, ljekari specijalisti prijedorske bolnice časnog imena “Dr. Mladen Stojanović”, poduzetnici, inspektori, policajci, radnici, rudari, seljaci, pa i žene i djeca, jedni po jedni onog kišovitog ljeta 1992. godine po logorima do smrti mučeni.
U grupama da su izvođeni, a zatim kukavički s leđa strijeljani i razbacivani po jamama svud oko – nekad opjevanog – Prijedora. I pobi tako Prijedor svoje studente, silova Prijedor svoje djevojčice, protjera Prijedor svoje žitelje, opljačka i popali Prijedor svoje kuće, sam sebi iskopa Prijedor mašinama rudnika Ljubija te silne, šezdeset i tri crne rupe …

Ali ne pada ove 2009. godine izgleda još nikom na pamet da to crnilo danas bar malo osvijetli, pa na primjer podrži inicijativu za gradnju Memorijalnog centra u bivšem logoru Omarska. Logor Omarska je, kako reče Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegom Penny Marshall otkrio prijedorske logore) ‘nakon Srebrenice, najplodonosnije polje smrti bosanskog rata’.

Prijedor je znači, pored toga što je nekad davno opjevan, od 1992. i grad genocida, odrađenog profesionalno, smišljeno i s hirurškom preciznošću.  Ne preciznošću velikog Prijedorčanina i Sarajlije, Bošnjaka, Srbina i Hrvata, Jugoslovena, a ponajviše Bosanca, rahmetli doktora Esada Sadikovića. Onog doktora Esada kojeg, kao ni Pašića, Sikore ni Rešića, više nema da uz Cocktu po Prijedoru liječi ‘i vašu i našu’ djecu. Izveden je iz Omarske, a zatim, pomno praćen uvijek budnim okom sokolovim silnih, ali ćutljivih američkih satelita, vožen satima zajedno sa 122 po logorima mjesecima izmrcvarenih nesretnika. I mučki su strijeljani sparne augustovske noći 1992. godine, pa k’o vreće pobacani u još jednu pridorsku crnu rupu, samo 12 sati prije dolaska britanskih novinara i konačnog otkrića troje prijedorskih kopiladi.

Kazah genocid, jer je juna 2004. godine događaje u ‘opevanom’ Prijedoru, gradu u kojem je 1992. nakon pogroma ‘namah’ uvedena i ekavica (k’o veli, kad je bal, nek’ je maskenbal), u odluci protiv Slobodana Miloševića, Tribunal u Hagu okarakterisao kao genocid. Kazah preciznost, misleći i na, u haškoj ćeliji preminulog, kolegu Esadovog, jednog od onih 30 ‘umetnika’ iz devedesetih, doktora Milana Kovačevića. Po njemu se, bar tako sam Milan jednom pijan lupnu nekim novinarima, ‘ovaj rat vodi još od vremena Barbarosse…’.  Da, k’o što kaže Roćko iz ‘Pozorišta u kući’, ali ne u mojoj kući.

A tu preciznost i profesionalnost s par riječi, sada već davne 1996. godine možda najbolje dočara još jedan nekadašnji Pavićev i Kovačevićev kolega iz prijedorskog pipka bosanske hobotnice ‘Demo Srbokratske Stranke’, član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Haškog Tribunala, pokojni Simo Drljača: “Kod nji’ovi’ džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.” Citat je moj slobodni prevod s engleskog.

Eto šta je Prijedor od 1992., svakoga dana, svake godine, osim 1. aprila. 2009.

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.