Kozarac.ba

Prijedorski noj i Instruktori pozitivne historije

 

“1. april, magarac nosi papir!”

Čitam broj Oslobođenja od 1. aprila, pa se, i uprkos i unatoč i u hator tome ‘što nas ništa više ne sme iznenaditi’, a pogotovo ne iz rodnog mi Prijedora, ne mogu načuditi velikom članku o Prijedoru ‘ano domini’ 2009. Na dvije stranice u sredini lista, (valjda) novinarka Božica Radić prenosi nam opširnu priču o ovom bosanskom gradu: “Grad opjevane ljepote”, glasi joj neoriginalno nadahnuti naslov. Tako na brzinu, neupućeni čitalac iz, recimo Trebinja, Mostara ili Prozora, uz jutarnju kaficu i asocijaciju na nekadašnji ‘Prijedor, punog mi… sevdaha’ sazna da Prijedor već od 1873. godine ima prugu, da je 1882. pretrpio veliki požar, a da je samo godinu kasnije, osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo. Pa i to da su prvi evropski obrazovani bh. slikari bili iz Prijedora, da je u Prijedoru rođeno čak 50 akademskih umjetnika, pa je tako, kaže autorica, Prijedor i ‘grad umjetnika’.

Saznajemo dalje i da se u Prijedoru od ratne 1915. godine igra tenis, kao i da današnji ‘turizam ima šta ponuditi’. “U Prijedoru”, piše “smatraju da su dosadašnja iskustva pokazala da je na privlačenju većeg broja turista potrebno više raditi na izradi kvalitetno osmišljenog marketinga i prezentaciji turističkih potencijala. “Procjene su”, veli potom “da bi Prijedor s bližom i daljom okolinom mogao razvijati ekološki, banjsko-seoski, lovni i ribolovni, sportsko-rekreativni, te manifestni turizam, kao i turizam zasnovan na kulturno-historijskom nasljeđu”. Viđu vraga …

Naposljetku, tu je i slika (kiselo) nasmijanog gradonačelnika Pavića i kraći tekst s njegovim najvažnijim citatima. I Marko Pavić je, onako u duhu članka, sav pun optimizma i ponosan (valjda) što je Prijedor ‘u protekle četiri godine, kako je rekao jedan ambasador, od crne rupe postao sredina u koju valja ulagati’.

Zainteresovani i neupućeni čitalac oštrog oka ovdje bi se haman zapitao: “O kakvoj se crnoj rupi radi? Valjda je grad nakon požara iz 1882. godine dosad obnovljen? I zašto bi neki ambasador (znači stranac) tako nazivao jedan gradić na samom sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, daleko od Sarajeva u kojem inače obitava ?” Međutim, mnogi čitaoci po Bosni i Hercegovini, zabavljeni svakodnevnim ekonomskim problemima i, svako svojim, ovdašnjim političarima, odavno i nisu nešto zainteresovani. Ne žele ljudi plaho ni da budu upućeni, pa haman nikako i ne oštre, ratom i letargijom postdejtonske Bosne, otupljene poglede. Tako, ovakvi i slični novinarski ‘radovi’ besramno pune i puniće stranice časopisa i novina diljem naše nam, ničije, a ‘jopet’ haman svačije (kako ono novembra 1943. reče Moša Pijade?), Bosne i Hercegovine.

Do sada se naša sramna ratna prošlost i loša situacija povratnika uglavnom zamagljivala i cenzurisala po medijima manjeg, onog nazovi ‘srpskog’ entiteta, no eto baš 1. aprila 2009., valjda na dan (crnog) humora iz (k’o veli, bivše) crne rupetine, dođe red i na legendarno sarajevsko Oslobođenje. Tako, nasmijani i veseli čitaoci po Sarajevu, Banja Luci, pa i samom Prijedoru i obližnjem Kozarcu iz članka o ovom gradu nisu mogli saznati da je naš Prijedor van granica zemlje, pored Sarajeva, Mostara i Srebrenice, baš najpoznatiji grad jedne nam i jedine, Bosne i Hercegovine.

Jer za Prijedor još od 1992. znaju i u Hagu i Vašingtonu, Londonu, Ženevi i Parizu.

‘Neopevana’ historija

Znaju, naime da je opština Prijedor one 1992. godine začela, mjesecima brižno krila i naposljetku na vidjelo (po)bacila 3 koncentraciona logora, od kojih je jedan, onaj u Keratermu, postojao u okviru granica samog grada. Iznjedrila onako ‘na plahu’ čak troje zakržljalih, nedohranjenih blizanaca, svoju vanbračnu djecu, od oca Radovana s Durmitora i majke Prijedorke, djevojačkog imena ‘Krizni štab Srpske Opštine Prijedor’.

Prijedor je opština sa 3254 civilnih žrtava iz prošlog rata i 63 do sad otkrivene masovne grobnice. Ona u Starim Kevljanima, odmah pored logora Omarska, otkrivena augusta 2004. godine, do tad brižno je čuvala od dnevnog svjetla ostatke 456 njegovih stanovnika, Bošnjaka, Hrvata i pripadnika ostalih naroda. Mnogi Prijedorčani, među kojima i Pavićev ratni kolega gradonačelnik Milomir Stakić, danas izdržavaju zaslužene kazne izrečene u Den Hagu, Sarajevu i Banja Luci za zločine na Korićanskim stijenama, po logorima Omarska, Trnopolje i Keraterm, za masovna ubistva po Starom Gradu, po Kozarcu, Hambarinama, Briševu, Čarakovu… za sistematski, isplaniran i proveden progon i pokolj nesrpskog življa.

Eto kako je Prijedor na brzinu postao bosanski ‘vele grad’. Ne kao grad opjevane ljepote kako ga na 1. april 2009. godine šaljivo predstavi Oslobođenje mnogom i šarolikom bosanskom čitaocu, već kao prva bosanska Srebrenica. I samo po toj i samo u Prijedoru još ‘neopevanoj’ historiji, ga na žalost danas ljudi znaju, od Finske do Brazila. Ni po kakvom tenisu iz 1915. godine niti po turizmu, a sigurno ne onom ‘manifestnom’. Osim ako se u, gore spomenuti, lovni turizam ne ubroji i lov na ljude 1992. godine.

Prijedor je po broju do sad osuđenih i optuženih (njih preko 30), ako samo pratimo logiku Božice Radić, pored toga što je grad umjetnika i grad zločinaca.

Danas, brojni spomenici u ovom gradu, kako onaj ispred zgrade Skupštine opštine – veliki crni krst – tako i svi ostali, do onog palim srpskim borcima, bestidno postavljen u krugu bivšeg logora Trnopolje, pričaju prošireno prostu priču jednog naroda koji je od Prijedora 1992. napravio tu crnu rupu koju Pavić spominje. Izmijenjena imena ulica, kao i ime čuvene Gimnazije Prijedor, nekad “Esad Midžić”, po čovjeku koji je tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka, zajedno sa doktorom Mladenom Stojanovićem, zadužio ovaj grad, a danas “Sveti Sava”, po čovjeku koji u svom (dalekom Srednjem) vijeku u Bosnu i Hercegovinu, a kamoli Prijedor nikad nije kročio, nevješto maskiraju činjenicu da je u Prijedoru do 1991. živjelo 44% Bošnjaka (muslimana s malim slovom m – znači vjernika – kako ih, naizgled nemušto, nazva gđa. Radić).

Ti, (često) crni spomenici, ove (još uvijek) crne rupe, kriju još samo od samih Prijedorčana ovu sramnu istinu nekad lijepog i multietničkog grada na zelenoj Sani. Kriju da su sinovi i kćeri Prijedora, cijenjeni profesori te Gimnazije, ljekari specijalisti prijedorske bolnice časnog imena “Dr. Mladen Stojanović”, poduzetnici, inspektori, policajci, radnici, rudari, seljaci, pa i žene i djeca, jedni po jedni onog kišovitog ljeta 1992. godine po logorima do smrti mučeni.
U grupama da su izvođeni, a zatim kukavički s leđa strijeljani i razbacivani po jamama svud oko – nekad opjevanog – Prijedora. I pobi tako Prijedor svoje studente, silova Prijedor svoje djevojčice, protjera Prijedor svoje žitelje, opljačka i popali Prijedor svoje kuće, sam sebi iskopa Prijedor mašinama rudnika Ljubija te silne, šezdeset i tri crne rupe …

Ali ne pada ove 2009. godine izgleda još nikom na pamet da to crnilo danas bar malo osvijetli, pa na primjer podrži inicijativu za gradnju Memorijalnog centra u bivšem logoru Omarska. Logor Omarska je, kako reče Ed Vulliamy (britanski novinar koji je 5. augusta 1992. sa kolegom Penny Marshall otkrio prijedorske logore) ‘nakon Srebrenice, najplodonosnije polje smrti bosanskog rata’.

Prijedor je znači, pored toga što je nekad davno opjevan, od 1992. i grad genocida, odrađenog profesionalno, smišljeno i s hirurškom preciznošću.  Ne preciznošću velikog Prijedorčanina i Sarajlije, Bošnjaka, Srbina i Hrvata, Jugoslovena, a ponajviše Bosanca, rahmetli doktora Esada Sadikovića. Onog doktora Esada kojeg, kao ni Pašića, Sikore ni Rešića, više nema da uz Cocktu po Prijedoru liječi ‘i vašu i našu’ djecu. Izveden je iz Omarske, a zatim, pomno praćen uvijek budnim okom sokolovim silnih, ali ćutljivih američkih satelita, vožen satima zajedno sa 122 po logorima mjesecima izmrcvarenih nesretnika. I mučki su strijeljani sparne augustovske noći 1992. godine, pa k’o vreće pobacani u još jednu pridorsku crnu rupu, samo 12 sati prije dolaska britanskih novinara i konačnog otkrića troje prijedorskih kopiladi.

Kazah genocid, jer je juna 2004. godine događaje u ‘opevanom’ Prijedoru, gradu u kojem je 1992. nakon pogroma ‘namah’ uvedena i ekavica (k’o veli, kad je bal, nek’ je maskenbal), u odluci protiv Slobodana Miloševića, Tribunal u Hagu okarakterisao kao genocid. Kazah preciznost, misleći i na, u haškoj ćeliji preminulog, kolegu Esadovog, jednog od onih 30 ‘umetnika’ iz devedesetih, doktora Milana Kovačevića. Po njemu se, bar tako sam Milan jednom pijan lupnu nekim novinarima, ‘ovaj rat vodi još od vremena Barbarosse…’.  Da, k’o što kaže Roćko iz ‘Pozorišta u kući’, ali ne u mojoj kući.

A tu preciznost i profesionalnost s par riječi, sada već davne 1996. godine možda najbolje dočara još jedan nekadašnji Pavićev i Kovačevićev kolega iz prijedorskog pipka bosanske hobotnice ‘Demo Srbokratske Stranke’, član opštinskog Kriznog štaba, optuženik Haškog Tribunala, pokojni Simo Drljača: “Kod nji’ovi’ džamija, ne možete samo uništiti minarete. Morate uzdrmati i fundamente jer će to da znači da ne mogu napraviti novu. Ako to učinite, sami će željeti ići. Otići će sami.” Citat je moj slobodni prevod s engleskog.

Eto šta je Prijedor od 1992., svakoga dana, svake godine, osim 1. aprila. 2009.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.