Kozarac.ba

Haslame i bostan

 

Redžić piše:

Znam definitivno da su to bile i ostale dvije vrste  plodova koji su mi bili drazi od svih ostalih, a definitivno nikad nisam znao  sta mi je od ovo dvoje draze. Haslame su bile puno zastupljenije i imala ih je gotovo svaka kuca, a broj onih koji su od toga ostvarivali znacajne prihode nije bio zanemarljiv.

Moj stric Muharem, koji je dugo zivio sa nama u zajednickom kucanstvu imao je  dva velika i fino odrzavana stabla koja su redovito i dobro radjala. Nije imao svoje djece pa je svu svoju ljubav prenosio na nas. Njegovao je i odrzavao te vocke najvise zbog nas, da bi nas kad dospiju  i potpuno  sazriju  cascavao sa vrlo ukusnim zrelim plodovima. Nikad ih nije prodavao i nalazio je uzitak u nasem zadovoljstvu. Kao i svi ostali i on bi kad haslame zarude nasjekao  najcesce trnicevih, vrlo bodljikavih grana i od njih  napravio   prepreke da se bilo gotovo nemoguce popeti na stablo.

Znali smo mi da on to sve radi za nas , ali djecja radoznalost i nestrpljivost bila je jaca od naseg  razuma. Preko dana bismo uvijek nasli razlog da prosetamo oko stabala i ako bi slucajno spazili makar jednu koja je bila dovoljno crvena nija bilo te prepreke koja bi nas zaustavila da se nocu  dosunjamo i kakva god  bila ta trniceva zastita ne bi nas sprijecila, a nacina je bilo haman onoliko koliko i haslama.

Znali smo i to da strikan dobar dio svojih noci provodi u obliznjoj Mahali  i da mu ne pada na pamet da cuci pod haslamom i ceka “lopove”. A nije ni on bas bio naivan jer bi nas znao upitati kako to da nema jos zrelih ili ne cini li nam se da je na granama manje haslama nego prethodni dan i kao priprijetio da ce on narednih noci pripaziti i koga uhvati da ce ga oderati, a vec nakon prvog aksama bi se zaputio put  Mahale, gdje je najcesce vec cekala ekipa  bilo za barbut, “ajnc” ili tablu. Bilo je nekako normalno da se haslame kradu i manje vise sva su djeca to prakticirala.

Kad vec nismo bili djeca, a jos uvijek ni blizu momci, najveci dio svojih veceri provodili smo u  i oko zadruznog doma u kome su stariji stalno nesto uvjezbavali i najcesce nas tjerali da im ne smetamo.

A onda bi, ako bi bilo vrijeme haslama, neko se sjetio gdje ih ima kvalitetnih i mi bismo se otisnuli. Najvise informacija i nekako najaktivniji u tome bio je Hukin, pa smo slijedeci ga znali otici  skoro do pod Kozaracki kamen. Njegov daidza Asim imao je u Besicima nekoliko stabala vrlo kvalitetnih haslama i redovno nas zvao da dodjemo, ali mi smo radije isli nocu, prolazeci pored njegovih stabala  i zavrsavajuci gotovo pod samom Kamenom.

Jednom prilikom Hukin nam je ispricao bajke o haslami u Musicima, unikatu kakvog nigdje nema, naglasivsi da je stablo u avliji odmah pored kuce i da je  vlasnik  zaprijetio da ce srpom razderati kradljivce. Mozda je bas ta prijetnja uticala da mi ipak odlucimo da oprobamo te  slasnice i jednom smo se dosunjali pod krosnju. Hukin se nekako uspentrao preko ogranaka, a mi ostali, punih gaca zadovoljili smo se da pokusamo dohvatiti grane sa zemlje. Strah od srpa bio je toliki da bas i nismo vidjeli neku razliku u odnosu na druge plodove.

Moj otac je jedno vrijeme uzgajao lubenice i dinje i tako namicao nesto sredstava za domacinstvo. Nekad je to radio na nasoj zemlji, a cesce tako sto bi zakupio od nekog parcelu. U to doba jos nije bilo bostandzija iz Vojvodine, Makedonije ili Crne Gore.

On je bio jedan od rijetkih koji se time bavio u to vrijeme i imao je dosta dobre prinose. Lubenica je vrlo njezna i zahtjevna kultura i trazi puno posla i zahmeta pa je babo ukljucio u to cijelo domacinstvo.

Prvo bi se iskopale rupe  dimenzija otprilike tridesetak centimetara, cijela rupa bi se napunila kvlitetnom zemljom, humusom izmijesanim sa stajnjakom, poredalo nekoliko sjemenki, koje bi se prekrile sa tankim slojem najfinijeg humusa i  u pocetku  pokrivanjem  stitile od mrazeva.

Da bi se dobili podovi pocetkom ljeta sve je to trebalo raditi u rano proljece. Mlade stabljike ove biljke su osjetljive na sve i svasta i potrebna je svakodnevna  njega i upornost, stalno okopavanje i navodnjavanje ako se zeli postici efekat. A kad se pojave plodovi onda ih treba cuvati, slicno kao i haslame. Babo bi napravio improviziranu kolibu u kojoj smo obicno preko dana strazarili mi djeca, a on bi provodio noci.

Jednom je mom rodjaku Serifu dosao njegov tetic iz Bihaca i nakon sto smo  iscrpili sve vidove zabave, jedne veceri nakon sto smo se naslusali muzike u Mahali, upitam ja njih jesu li za friski bostan.

Toga dana “cuvajuci” bostan, primjenivsi vizuelne babine metode skontam ja da bi jedna lubenica mogla biti zrela ili bar blizu toga i to mi je bilo u mislima kad sam ih “pozvao” na  bostan.

Dodjemo mi blizu njive i  cuvsi babino duboko hrkanje  iz kojeg ga ne bi ni top probudio, kazem ja njima da sacekaju, a ja po osjecaju napipam lubenicu. Razbijemo mi nju i tek tad vidimo da je moja procjena bila losa; lubenica je tek pocela ruditi.

Vjerovatno to moj otac ne bi ni primjetio da, vracajuci se kuci u jutro nije, naisao na kore, koje smo mi razbacali. Vrativsi se kuci ispricao nam je kako su mu sinoc lopovi ukrali najvecu lubenicu. Nikako mu nije jasno kako su mogli neopazeno prici kad cijelu noc “nije oka sklopio”.

Po nacinu na koji sam se ja nasmijao upitao me da je ne znam ko bi mogli biti ti lopovi, a ja sam mu rekao da se radi o jednom lopovu i da mu je taj pod krovom. Ispricao sam mu sve i rekao da smo to uradili da razbijemo dosadu.

Moj babo koji je, kao malo ko u njegovo doba, znao razlikovati djecje nestasluke od  potencijalnog kriminala, prvo je napravio strogu facu. A onda sam primjetio da mu se desna gornja usna gotovo neprimjetno pomjerila prema uhu  i znao sam da kazne nece biti…

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.