.jpg)
svabo
Sudsko vijeće je odbilo prihvatiti sporazum o priznanju krivice koji je Gordan čurić sklopio s Tužilaštvom BiH.
čurić je – sa Zoranom Babićem, Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem – optužen za učešće u strijeljanju oko 200 muškaraca koji su u konvoju 21. augusta 1992. godine prebačeni iz Prijedora na Korićanske stijene kod Travnika. Optuženi su, smatra Tužilaštvo, u to vrijeme bili pripadnici Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.
Minka Kreho, predsjedavajuća Sudskog vijeća, pojasnila je da sporazum nije prihvaćen jer optuženi nije priznao krivnju “po svim činjeničnim navodima optužnice”.
Prije nego je sporazum odbijen, čurić je svjedočio kako se on, nakon što je kolona došla na Korićanske stijene, udaljio od autobusa u kojem su bili muškarci, jer je naslutio da će se nešto loše desiti. U optužnici se, pak, navodi da su čuriću “naredili da se udalji s tog mjesta u pravcu Travnika radi čuvanja straže”.
“Meni niko nije naredio, ja sam se samoinicijativno odmakao kad sam naslutio šta će biti”, kazao je čurić.
“Razmatrali smo sporazum nakon što je optuženi rekao da priznaje sve činjenice navedene u optužnici. Imajući u vidu da u optužnici jasno stoji da su mu naredili da se odmakne radi čuvanja straže, a danas je to negirao, samim tim on negira činjenice iz optužnice i Vijeće ne može prihvatiti ovaj sporazum”, kazala je Kreho, te dodala da čurićevo priznanje “neće, niti smije” utjecati na Vijeće u daljnjem postupku.
Gordan čurić je na ovom ročištu opisao 21. august 1992. godine, dan kada je, zajedno s drugim pripadnicima Prvog interventnog voda, bio u pratnji konvoja koji je iz Prijedora odlazio prema Travniku.
“Prenesena nam je naredba Miroslava Paraša, komandira interventne čete, da se prebacimo u Tukove radi obezbjeđenja konvoja za Travnik. Mislim da je cijeli vod bio tu – Babić, Škrbić, Stojnić, Četić, Saša Zečević… Svi smo bili u plavim maskirnim uniformama i sa automatskim puškama”, ispričao je čurić, te dodao da je u Tukovima vidio “desetak vozila – autobusa i šlepera” – te preko 1.000 civila.
Saša Zečević je, po nalogu Državnog tužilaštva, uhapšen 1. jula 2009. godine zbog sumnje da je učestvovao u zločinima na Korićanskim stijenama. U trenutku hapšenja je bio aktivni policajac u Prijedoru.
Prema čurićevom svjedočenju, pripadnici interventnog voda su “zadužili vozila koja će pratiti”, a on je bio u autobusu trećem po redu.
“Sastav putnika je bio raznolik – muškarci, žene, djeca, stari – i bilo ih je 50-ak”, opisao je svjedok.
čurić tvrdi da je tokom vožnje bilo nekoliko kraćih zaustavljanja, te da je posljednje bilo “kada su prošli Kneževo”.
“Otišao sam do svog rođaka Marinka Ljepoje, koji je bio u sredini konvoja. Dok smo stajali, primijetio sam neko komešanje. Bilo je više putnika vani, većinom muškaraca, i s njima Darko Mrđa, Paraš, Željko Bulić, Željko Zec, Babić, Škrbić, Četić, Stojnić… Grupa izdvojenih muškaraca trpala se u autobuse. Vidim, neko odvajanje…”, prisjetio se čurić.
Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora.
Kolona je krenula bez dva autobusa, uključujući i onaj u kojem je bio čurić te “Zec, Stojnić, Draško Krndija i Radoslav Knežević”.
“Dala se primijetiti izmjena u strukturi i broju putnika. Puno više ih je bilo nagurano, do 80, i svi su bili muškarci od 20 do 40-45 godina”, prisjetio se svjedok.
Idući u pravcu Vlašića, autobusi su se zaustavili na “blagom usponu” gdje je s jedne strane bila “ogromna litica, a s druge provalija”.
“Provalija je bila okomita i duboka. Sama njena konfiguracija je strašna, a još je strašnije što smo mi tu stali. Po glavi su se motale svakakve misli. Dolazi muka… Rekao sam da to neće valjati. Izašao sam iz autobusa i krenuo naprijed, do neke okuke. Tada su se obistinila najcrnja razmišljanja. Počela je žestoka pucnjava – procjenjujem, negdje kod drugog autobusa – ali fizički to nisam mogao vidjeti”, kazao je čurić.
čurić tvrdi da je pucnjava trajala oko pola sata, a po zvuku mu se činilo da puca “desetak osoba”.
“Iz autobusa se čula jeka, galama, vriska, kuknjava… Haotično je, strahovito. Pucnjava, vrisci, jauci… sve u isto vrijeme. Strahota je to, muka…”, rekao je svjedok.
Kada se pucnjava završila, čurić se, tvrdi, vratio u prazan autobus i s vozačem krenuo da se okrene. U povratku je primijetio pokraj ivice padine “jedan leš, zakačen za granu drveta”. Također je kazao da su prošli pored Mrđe, Damira Ivankovića, Babića, Zeca i Zečevića.
Narednog dana svjedok je sa četvoricom pripadnika interventnog voda ponovo otišao na “mjesto strijeljanja”, gdje su trebali “izvidjeti kako će se vršiti asanacija”.
“Zadržali smo se 10 do 15 minuta i vidio sam u provaliji hrpu leševa. Zaključak je bio da treba izvršiti asanaciju terena, i ja sam im rekao da neću da učestvujem u tome“”, završio je čurić.
Suđenje čuriću bit će nastavljeno 10. augusta 2009. godine, zajedno sa ostalim optuženima za zločin na Korićanskim stijenama.
(BIRN)
Add comment