Korićanske stijene: Odbijen sporazum o priznanju krivice

Sudsko vijeće je odbilo prihvatiti sporazum o priznanju krivice koji je Gordan čurić sklopio s Tužilaštvom BiH.

čurić je – sa Zoranom Babićem, Miloradom Radakovićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem, Dušanom Jankovićem i Željkom Stojnićem – optužen za učešće u strijeljanju oko 200 muškaraca koji su u konvoju 21. augusta 1992. godine prebačeni iz Prijedora na Korićanske stijene kod Travnika. Optuženi su, smatra Tužilaštvo, u to vrijeme bili pripadnici Stanice javne bezbjednosti Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.

Minka Kreho, predsjedavajuća Sudskog vijeća, pojasnila je da sporazum nije prihvaćen jer optuženi nije priznao krivnju “po svim činjeničnim navodima optužnice”.

Prije nego je sporazum odbijen, čurić je svjedočio kako se on, nakon što je kolona došla na Korićanske stijene, udaljio od autobusa u kojem su bili muškarci, jer je naslutio da će se nešto loše desiti. U optužnici se, pak, navodi da su čuriću “naredili da se udalji s tog mjesta u pravcu Travnika radi čuvanja straže”.

“Meni niko nije naredio, ja sam se samoinicijativno odmakao kad sam naslutio šta će biti”, kazao je čurić.

“Razmatrali smo sporazum nakon što je optuženi rekao da priznaje sve činjenice navedene u optužnici. Imajući u vidu da u optužnici jasno stoji da su mu naredili da se odmakne radi čuvanja straže, a danas je to negirao, samim tim on negira činjenice iz optužnice i Vijeće ne može prihvatiti ovaj sporazum”, kazala je Kreho, te dodala da čurićevo priznanje “neće, niti smije” utjecati na Vijeće u daljnjem postupku.

Gordan čurić je na ovom ročištu opisao 21. august 1992. godine, dan kada je, zajedno s drugim pripadnicima Prvog interventnog voda, bio u pratnji konvoja koji je iz Prijedora odlazio prema Travniku.

“Prenesena nam je naredba Miroslava Paraša, komandira interventne čete, da se prebacimo u Tukove radi obezbjeđenja konvoja za Travnik. Mislim da je cijeli vod bio tu – Babić, Škrbić, Stojnić, Četić, Saša Zečević… Svi smo bili u plavim maskirnim uniformama i sa automatskim puškama”, ispričao je čurić, te dodao da je u Tukovima vidio “desetak vozila – autobusa i šlepera” – te preko 1.000 civila.

Saša Zečević je, po nalogu Državnog tužilaštva, uhapšen 1. jula 2009. godine zbog sumnje da je učestvovao u zločinima na Korićanskim stijenama. U trenutku hapšenja je bio aktivni policajac u Prijedoru.

Prema čurićevom svjedočenju, pripadnici interventnog voda su “zadužili vozila koja će pratiti”, a on je bio u autobusu trećem po redu.

“Sastav putnika je bio raznolik – muškarci, žene, djeca, stari – i bilo ih je 50-ak”, opisao je svjedok.

čurić tvrdi da je tokom vožnje bilo nekoliko kraćih zaustavljanja, te da je posljednje bilo “kada su prošli Kneževo”.

“Otišao sam do svog rođaka Marinka Ljepoje, koji je bio u sredini konvoja. Dok smo stajali, primijetio sam neko komešanje. Bilo je više putnika vani, većinom muškaraca, i s njima Darko Mrđa, Paraš, Željko Bulić, Željko Zec, Babić, Škrbić, Četić, Stojnić… Grupa izdvojenih muškaraca trpala se u autobuse. Vidim, neko odvajanje…”, prisjetio se čurić.

Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora.

Kolona je krenula bez dva autobusa, uključujući i onaj u kojem je bio čurić te “Zec, Stojnić, Draško Krndija i Radoslav Knežević”.

“Dala se primijetiti izmjena u strukturi i broju putnika. Puno više ih je bilo nagurano, do 80, i svi su bili muškarci od 20 do 40-45 godina”, prisjetio se svjedok.

Idući u pravcu Vlašića, autobusi su se zaustavili na “blagom usponu” gdje je s jedne strane bila “ogromna litica, a s druge provalija”.

“Provalija je bila okomita i duboka. Sama njena konfiguracija je strašna, a još je strašnije što smo mi tu stali. Po glavi su se motale svakakve misli. Dolazi muka… Rekao sam da to neće valjati. Izašao sam iz autobusa i krenuo naprijed, do neke okuke. Tada su se obistinila najcrnja razmišljanja. Počela je žestoka pucnjava – procjenjujem, negdje kod drugog autobusa – ali fizički to nisam mogao vidjeti”, kazao je čurić.

čurić tvrdi da je pucnjava trajala oko pola sata, a po zvuku mu se činilo da puca “desetak osoba”.

“Iz autobusa se čula jeka, galama, vriska, kuknjava… Haotično je, strahovito. Pucnjava, vrisci, jauci… sve u isto vrijeme. Strahota je to, muka…”, rekao je svjedok.

Kada se pucnjava završila, čurić se, tvrdi, vratio u prazan autobus i s vozačem krenuo da se okrene. U povratku je primijetio pokraj ivice padine “jedan leš, zakačen za granu drveta”. Također je kazao da su prošli pored Mrđe, Damira Ivankovića, Babića, Zeca i Zečevića.

Narednog dana svjedok je sa četvoricom pripadnika interventnog voda ponovo otišao na “mjesto strijeljanja”, gdje su trebali “izvidjeti kako će se vršiti asanacija”.

“Zadržali smo se 10 do 15 minuta i vidio sam u provaliji hrpu leševa. Zaključak je bio da treba izvršiti asanaciju terena, i ja sam im rekao da neću da učestvujem u tome“”, završio je čurić.

Suđenje čuriću bit će nastavljeno 10. augusta 2009. godine, zajedno sa ostalim optuženima za zločin na Korićanskim stijenama.

(BIRN)