Kozarac.ba

Dobro došli u ministarstvo istine u Jerusalemu

Snažne slike sadašnjosti i prošlosti obilježavaju politički diskurs u Izraelu. Zvanična svijest se ne može zamisliti bez mitova, jer zavisno od situacije koriste se konstrukti ili opravdanja..  To kod Palestinaca nije potrebno – uprkos dobronamjernoj usporedbi. U principu, njihov diskurs reflektira njihova iskustva. Potlačenim je važnija istina više nego tlačitelju. Izraelski diskurs slijedi drugi princip: „optužiti žrtvu.˝

Ovo stanje ima utemeljenja u samoj višeslojnoj slici cionizma. On je evropskim Jevrejima  oslobađajući pokret, a Arapi ga doživljavaju kao kolonijalni projekat.. Ovaj diskurs nastaje iz oba iskustva. U Izraelu za to postoji „Hasbarah“ (Prosvjetiteljstvo) – On proizvodi jezik, pojmove, argumente – koji sa stvarnošću ne moraju imati ništa zajedničko, jer se njihova funkcija ne sastoji u istini, nego samo (željenom) učinku. Pošto je imuna nasuprot kritike (nebulozna optužba za antisemitizam), to pranje mozga ima snažno djelovanje i preko granica Izraela. Za to postoji bezbroj dokaza od Balfurske deklaracije (1917.) preko podjele od strane UN-a (1947.) pa sve do Gaze danas.

To ne znači da mnogi političari, novinari, itd., nisu svjesni tužne istine, jer prije sa  izraelske strane na vidjelo izađe gola istina nego iz drugih izvora. Ali protiv moći Orvelovih "radnika u odnosima s javnošću" ona ne može izaći na vidjelo.

Pod ovim pretpostavkama proturiječnosti su neizbježne. To je čak i savjetnik Sharonov, Dov Veisglas, razjasnio u vrijednom intervjuu sa Avijem Shavitom u 2005.godini u novinama Ha'aretz, da povlačenje iz Gaze nema nikakve veze s mirovnim procesom niti s pravima Palestinaca.

Štaviše: U području gdje vladaju Izraelci trebali bi se Arapi u što većoj mjeri smanjiti, a Palestincima se ne bi trebao dati glas prilikom krojenja njihove budućnosti. Čak ni „poslušni“ Abu Mazen (Mahmud Abas) ne bi smio da pregovara o Gazi, jer bi to bio slučaj za mirovni proces, kojeg je Weisglas doslovice htio ostaviti u „u formalaledhidu". Palestincima je najavio „dijetu“, koja  je ostvarena na taj način da je Gaza pretvorena u najveći zatvor pod vedrim nebom.

Verzija odnosa s javnošću glasi: Velikodušno smo vam dali Pojas Gaze, a vi ste se zahvalili „Kassam“ raketama. Dalje se nastavlja da nijedna suverena država ne može dopustiti da se sa  susjednih područja gađaju njeni civili.

S ovim u vezu se dovodi i hipotetski primjer Kanade ili Meksika sa SAD. Samo jedna „nebitnost“ izostaje: SAD u posljednjih nekoliko desetljeća nije kolonizirala niti terorizirala Kanadu ili Meksiko. Princip bi se prije svega mogao koristiti suprotno: Ako je 2005. Gaza postala suverena kada se Izrael povukao, tek onda bi trebala da ima pravo da se bori protiv opsade i izgladnjivanja

Ali u izraelskom diskursu nema legitimnog otpora Palestinaca. Ovu logiku slijedi  (i Bushovoj vladi nametnuta) tvrdnja, da je Hamas oštrica mača islamske svjetske zavjere, koju predvodi Iran. U svojoj historiji Palestinci su prikazivani kao nacistički agenti ili agenti Sovjetskog saveza, samo da ne bismo morali analizirati prave razloge njihovog  otpora.

Ispunjenje ovog zahtjeva je nemoguće bez primjene sile naspram domaćeg stanovništva (domorodaca). Otuda i upitna tvrdnja (kao, naprimjer, ambasadora Ahbela u jučerašnjem izdanju novina Standard) da Izrael ne napada civile za razliku od „terorista“. Šta bi o tome mislilo 800.000 izbjeglica 1948.godine, ili protjeranih iz 1967.godine kao i žrtve okupacije i rata?

Tvrdnja da Hamas iskorištava civile kao „ljudske štitove“, podmetana je i Hezbolahu 2006.godine, da bi se odbacile krivica i odgovornost za smrt hiljade nedužnih ljudi. Dokazi za ove tvrdnje su sumnjive. I da li bismo se trebali zapitati, zašto se izraelsko ministarstvo odbrane nalazi u središtvu Tel  Aviva…?

Najapsurdnije je to što Izrael sebe prikazuje kao jedinu demokratiju na Bliskom istoku. Ako izuzmemo ovo što smo malo prije naveli, Izrael vodi rat protiv posljedica jednih od rijetkih demokratičnijih izbora u arapskom svijetu. Izrael tvrdi da je Hamas prekinuo primirje sa svojim  „oružjem za masovno uništenje“ (primitivnim Kassam raketama). Izraelske štampa izvještava da je vojska početkom novembra digla u zrak jedan tunel (kada je poginulo 6 ljudi) i da je u isto vrijeme tražila od Egipta da upozori vođstvo Hamasa da se držu primirja. Također se izvještava da je rat Ehuda Baraka bio planiran prije 6 mjeseci itd. itd….

Da, gosp. Ambasadore, „kvartet“ je pod izraelskim pritiskom Hamasu dao „tri jednostavna uvjeta“, ali ne da bi pregovarali, već suprotno: da bi organizovali internacionalni bojkot.  Zahtjev da se prizna „pravo Izraela na postojanje“ zvuči dobro, ali tu se nigdje ne objašnjava u kojim granicama, i da se pri tom nikada ne nudi priznanje palestinske države. Prilikom prosuđivanja izraelske politike nikako se ne smije ograničiti samo na popularna mišljenja. Uvijek se mora imati u vidu strukturalna povezanost cionističkog projekta.

(Der Standard-John Bunzel, historičar na austrijskom Institutu za internacionalnu politiku)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.