svabo
Miroslav Lajčak tvrdi kako njegovom odlasku sa dužnosti visokog predstavnika nije prethodila njegova izjava “Svega mi je dosta“, te da je ona izmišljena. Ali, ko ovih dana na njegovom mjestu ne bi bio sretan što odlazi iz Bosne i Hercegovine, pa još nagrađen foteljom ministra inostranih poslova.
Prema zvaničnoj verziji, operaciju spašavanja vojnika Lajčaka iz “crne rupe“ Evrope izveo je njegov premijer, samo koji dan prije nego što je banjalučki pakt trojice nacionalnih lidera proizveo šizofrenu političku situaciju u kojoj je teško ostati mentalno čitav. Prosječan konzument medijskih informacija sluđen je i ne zna na koju bi stranu. TV ankete pokazuju da građani ispaljuju odgovore koji su mahom rezultat njihovog “pasjeg raspoloženja“, ne shvatajući o čemu se zapravo radi.
Ako Haris Silajdžić naziva Tihića izdajnikom, ako se u Republici Srpskoj otrovne strelice odapinju prema neprikosnovenom Dodiku, ako HDZ 1990 upozorava Čovića da pravi račun bez krčmara, te ako ih njihovi ideološki međusobno nepomirljivi ali u ovom trenutku ujedinjeni oponenti svu trojicu nazivaju “koalicijom lažova“ – šta je to ako ne šizofreno stanje?
Nije li se obrušavanje na banjalučki sporazum pretvorilo u osporavanje svakog vaninstitucionalnog dogovora?
Kao da stvari sa našim institucijama stoje išta bolje. S druge strane, neshvatljivo je da se Tihić, Dodik i Čović tako olako kockaju sa vlastitim autoritetom i obmanjuju javnost svojom “mesijanskom ulogom“. U ponedjeljak su potpisali neke papire, a sutradan demantovali jedan drugog.
Glupo je i pomisliti da se oni međusobno slabo poznaju – ta proveli su zajedno stotine sati, često uz bogatu trpezu. Čak ni Tihić nije toliko naivan da ne zna ko je Dodik. Nešto je drugo u pitanju: upravo zato što su vični ovakvim političkim igrama, oni se, poput profesionalnih pokeraša, gledaju u oči. I blefiraju.
Bilo kako bilo, nakon ove blamaže stvari će se, po svemu sudeći, vratiti na početne pozicije beskrajnog “tapkanja u mjestu“, i osnažiti uvjerenje da u ovoj zemlji nikakav strateški dogovor nije moguć. Sa Lajčakom ili bez njega, sa Amerikom ili bez nje. Niti su dakle potpisnici trojnog pakta učinili stvarnost išta boljom, niti su njihovi napaljeni oponenti u stanju napraviti išta korisno.
Uzgred rečeno, Lajčakov prijevremeni odlazak svjedoči da je strategija zapadnih diplomata zapala u duboku krizu: ovdašnje su vlastodršce lišili stvarne odgovornosti, a sami nisu željeli da promjenu stanja preuzmu na sebe. Život se odvija u znaku permanentne krize, što se uzima kao dokaz da je nadzor međunarodne zajednice neophodan. Začarani krug iz kojeg se ne nazire izlaz!
Hitler je frustriranu njemačku naciju mobilisao parolom “Bolje užasan kraj, nego užas bez kraja“. Obje ove krajnosti bile su proizvod nacističke propagande, a Firerov izbor skončao je u najvećoj ljudskoj tragediji 20. stoljeća.
Stanje u Bosni i Hercegovini nije daleko od užasnog. Ali njoj nije potreban “užas bez kraja“, još manje “užasan kraj“. Bosna je preživjela smrtnu opasnost koja joj je zaprijetila 90-ih godina prošlog vijeka i nisu joj potrebni nikakvi novi sukobi. Ali, oni koji tobože brinu o njenoj nedjeljivosti, prikupljajući jeftine populističke poene, prave se da ne vide stvarnost. Kao da ne znaju da je podjela obavljena u Dejtonu, uz potpise tadašnjih vladara rata i mira.
Republika Srpska je u etničkom smislu baš onakva kako joj ime govori, dok je Federacija sastavljena od monoetničkih oblasti kojima upravljaju nacionalističke stranke. Zemljom vladaju male nacionalne oligarhije, koje su se poslije rata uzdigle i koje se protive svakoj perspektivi koja bi dovela u pitanje njihovo bogatstvo, moć i vlast.
One ne žele istinske promjene, a oni koji žele da promijene sadašnje stanje beznađa – čine građansku manjinu koja živi u znaku bijesa i očajanja. Za razliku od vojnika Lajčaka, njih nema ko spašavati.
(Oslobodjenje)
Add comment