Kozarac.ba

Dio slagalice V

 

nido2 piše:

Gužva, koja je pratila ukrcavanje u taj  bus,  bila je skoro pa neizdržljiva. Dok ga je struja ljudskih tjelesa uvlačila u unutrašnjost autobusa, Šetač je razmišljao, o onim asocijacijama kijametskog dana, u kojima nikome neće biti ni do koga drugoga. Kad je konačno osjetio tvrdu platformu pod nogama, stisak je malo popustio i zrak mu se vratio u pluća.

Nekako se dovukao do jedne štange u blizini srednjih vrata. Čvrsto ju je zgrabio i uklonio se struji tjelesa. Duboko je udahnuo. Ono malo zraka, kojim je bio okružen, bilo je prezasićeno  intenzivnom mješavinom cijele palete mirisa, koje je mozak prihvatao tek nasumično i bez ikakvog razložnog poretka.

Kiša mirisnih asteroida, zasipala ga je odasvud: benzin, izgorena guma, znoj, naftalin, rakija, vino, pivo, konjak, pelinkovac, češnjak, crveni luk , karijes i želučana kiselina, prljave čarape, burek, sirnica, maslenica, užegle krafne iz staničnog kioska, kifla, mak s “pletenice”, senf, karfiol, kupus i poriluk s placa, kozji sir, loj, aceton, karmin, lak za kosu, tinta, duhan, fekalije, sapun za brijanje i kolonjska voda, briljantin i vazelin, koža, grafitna mast i mašinsko ulje, boja i razređivač, čađa i pokvarenih jaja…

Mozak ih je sve nepogrešivo detektirao, ali ih nije sortirao, osim ako se koji od njih zakvačio za kakvu misao, koja je kolala neuronskim strujnim krugovima. E, taj bi izbijao u prvi plan i bilo ga se teže riješiti ili barem zatomiti.

“ Možda je i Barabi bilo bolje u onim rimskim rudnicima sumpora!?”, pomisli Šetač, čija su čula ionako bila otvorenija nego što je on to želio, pa je doživljavao  sve te mirise ili samo njihove natruhe, nadasve agresivnima i stalno se dovijao novim idejama kako se riješiti onih nepoželjnijih, a kako zadržati one ugodnije.

Svi njegovi pokušaji urodili su tek spoznajom da ga jedino neki  izrazito jak unutrašnji poriv, neka nenadana preokupacija, obično nevezana za samu unutrašnjost tog groznog prometala, može odvesti u blaženu bezmirisnu izolaciju. Vjerovao je da je i sam smrdio drugima, barem po duhanu i vešnom sapunu, s kojim je prao čak i kosu.

Začudo svoj miris nije mogao osjetiti preveć intezivno, ali ga je mogao promišljati, a to se, zbog neke čudne okolnosti preklapalo sa slikom na kojoj neki nadobudni patolog  čakljom privlači  k sebi neki podbuhli leš, iz bazena ispunjenog formalinom.

Zapah znoja ispod nečijeg pazuha, dovede mu na zaslon Kecićevu ćelu, koju je ovaj povremeno brisao džepnim rupcem. Sljedeći talas struje misli odvede  ga do slike Ahmeda Nurudina, kojemu je redovito davao lice Omara Sharifa, omeđeno prosijedom bradom i brkovima. Kako god da je Meša zamislio svog  nositelja ideje u kojoj gola, gotovo esencijalna duhovnost, hoda svijetom u potrazi za višim smislom, dok mu prizemne čaršijske sile sputavaju noge i ruke nevidljivim konopcima, kao što su oni mali, skoro nevidljivi Liliputanci, sputavali Gulivera, tako da je on te konopce ugledao tek kad se nemoćan strovalio na zemlju, Šetač mu je uvijek davao  Sharifovo lice, samo što oči na tom licu i nisu bile tako prodorne, kao kod egipatskog glumca, već su bile prije zagledane u vlastitu unutrašnjost, nego li prema van.

“Taj Mešin šejh je bio slika i prilika duhovnjaka, koji je prema svemu izvanjskom osjećao goli, gotovo kafkijanski strah, pa su ga vrtlozi njegovog promišljanja gurali, uvijek iznova, prema vlastitoj unutrašnjosti, sve dalje od merituma izvora tog istoga straha. Tjeskoba je nepodnošljivo pritiskala i samu jezgru njegovog integriteta, a svaki iskorak prema van, bio on verbalni ili tek fizički, prijetio je srušiti i tu tako slabu branu. Gledao je derviša kako bojažljivo postavlja pitanja kadiji, Ajni efendiji.

Mogao se posve identificirati sa njegovim stanjem i znao je da je Meša opisivao neku zbiljsku situaciju koju je negdje preživio. Mogao je to ocijeniti poput onih rijetkih pojedinaca, koji su imali tzv.”savršeni sluh”, pa su po nekom  unutrašnjem automatizmu  mogli detektirati svaku falš notu koja bi gdje izronila. Kur'an može biti poticajan, može biti inspirativan, može tješiti, može liječiti, može i zastrašiti onoga koji je zastranio, Kur'an odvaja istinu od laži, dobro od zla, vjeru od nevjere, plemenitost od niskosti, strpljenje od srkleta, Kur'an može popuniti praznine i dati smisao, može razjasniti prošlost, pravilno sagledati sadašnjost i nagovijestiti budućnost, onima, razumom obdarenima, Kur'an potiče i inspirira, okrepljuje, razbistrava, produbljuje i proširuje, sažima i komprimira spoznaju, daje joj dubinu i širinu, Kur'an je poezija modrog zvjezdanog neba nad pustinjom, Kur'an je ljubav koja uvijek nudi još, Kur'an je Onaj koji stavlja osmijeh na lica staraca na pragu smrti i Onaj koji rasplače one koji, probijajući ljusku koja dijeli dva svijeta, tek proviruju u ovaj  život.

No, može li On biti u službi cinizma i nepravde, mogu li pravovjernog pogoditi njegovi citati, može li poslužiti kao oružje zla, kad je u zlim rukama, a Meša je citate iz Knjige stavio u usta Ajni efendije.

Prije toga se potrudio da šejha Ahmeda doživimo besprijekornim i predanim vjeri. U njegovom susretu s lijepom kadinicom, kojoj, unatoč bespogovornoj njezinoj važnosti za sam tekst, nije  dao ni ime ( da li slučajno), te aluzijama na djevojačku putenost u Jujevskoj noći, krije se jedina poveznica šejha sa svojim svjetovnim egom i vidi se njegova jasna nakana da čak i tu, jedva uočljivu povezanost, otkloni i tako završi proces pročišćenja, započet već dolaskom u tekiju.

Dakle, Ahmed Nurudin se odredio, osjeća izazov svjetovnog, ali se ne koleba. Ako je tomu tako, a nepobitno jest, zašto su onda baš Kur'anski citati iz kadijinih usta, odabrani od strane pisca da ga pokolebaju  i da povećaju njegovu sumnju. Implicira li se time sumnja u Knjigu samu ili tek mogućnost čak i Njezine zloupotrebe, u rukama nevjernih i onih, kojima je Allah srca zapečatio… 

Tu bih ga mogao navući na tanak led!”, pomisli, a licem mu prođe grimasa nalik osmijehu. Zbog vanjskog svjetla, nije mogao svoj izraz lica vidjeti na prozorskom staklu, ali ga je ugledao u začuđenim očima neke starice u šamiji, koja je sjedila na udaljenijem sjedalu od njega. Blagi ubod  nelagode, natjerao ga je da spusti pogled.

“ Kladim se da Kecić nije razumio sav cinizam sadržan u “Kur'anskom govoru” Ajni efendije, a još manje je mogao  razumjeti piščev motiv da kadiji da baš taj, a ne neki profani tekst sličnog smisla.

Možda je tek došao do prve razine, koja razotkriva cinizam suca, ojačan nemoću tuženog. Ali, tu, na tom mjestu, leži podvodna mina, koju stara konzerva sigurno ne uočava, a njome je miniran, zapravo, čitav Mešin opus! Kad samo pomislim na Šebin razgovor s onim knjižničarem u “Tvrđavi”…

Tu je duplo dno! Nagovijestit’  ću mu stvarni problem, koji je mogao šejhu tako pomutiti razum i ispuniti ga panikom, ali mu neću razriješiti taj konflikt.

Prvo i prvo: zašto bih, a drugo i drugo, može mi, baš poput Ajni – efendije, odgovoriti nekim citatima iz pedagoške svete knjige i ostaviti na meni težinu izvođenja dokaza. Ako bih, pak, izrazio svoju sumnju da cijela ta stvar ima utemeljenje i u osobnoj tragediji piščeva brata u stvarnom životu, što, na stanovit način nagovještava i profesor Begić u prigodnom govoru na promociji pisca za počasnog doktora Sarajevskog univerziteta, mogao bih ga dovući u ćor-sokak, no onda…

Ne diraj legende, Šetaču, navući ćeš lavinu na sebe, uostalom i ne postoje neki opipljivi dokazi, tek slutnja, pomiješana sa “apsolutnim sluhom”! Hvala ti Bože na mojoj nekompetenciji, akademizam i konvencija bi, ipak, bili preteški za mene. Ovako mogu pretendirati na osjećaj i instikt, a ne samo na činjenice i fakte. Koji to fakti mogu dokazivati stanje nečije intime!? I slutnja je previše…”, mislio je odmičući posramljeno svoj odraz sa staričinog lica.

““ Baby shampoo”, kamilica, nježno, fino i diskretno, malo kreme za lice, duboko utrljano, uopće se ne vidi, tek nanjuši!”, blago mu raširi nosnice, dok je povlačeći pogled prelazio preko lica djevojke, što je sjedila uz staricu, baš na sjedalu ispod njega i emitirala taj nenametljivi koktel mirisa.

“ Koji aristokratski profil, kakvo damsko držanje, usred ovog svinjca. Poput ciganske princeze! Ali ona je tako svijetla, skroz prozračna. Nježna, ali oštrih crta, tako jasna, a tako daleka. Čovjek bi mogao oslijepiti, ako predugo ostane gledati u nju…”

Stotine asocijacija  mu je prošlo mislima u tom kratkom djeliću sekunde, a možda se najduže čuo eho one “ bijela ruža na smetlištu”.

Kad je opet zažmirio i pokušao dozvati sliku gotovo poniznog šejha Ahmeda Nurudina u kadijinoj sobi, nije mu to uspjelo jer je taj , zapravo tako uobičajen djevojački miris, i iza njegovih zatvorenih očiju prenio njezin lik. Počeo je treperiti pred tom neznankom na čudan i dotad neznan način. Odjednom mu je bilo krivo što je on samo on, bilo mu je neugodno zbog njegovih, u pola ljeta dubokih cipela, bilo mu je krivo zbog duhanskog zadaha iz usta, pa je načas prestao disati, a onda je pokušao ispušteni zrak, ugurati sebi u njedra.

Odjednom nikoga više nije bilo u tom busu ili je barem sve bilo svedeno na dekor mjesta, koje okružuje porculansku lutku, na sjedalu ispod njega. Stiskao je štangu sve dok mu se mišić nije ukočio u bolnom spazmu. Htio je da se guranje iz njegove pozadine ničim ne prenese na nju, htio je paziti na nju, htio ju je zaštititi. Imala je nekakav roze fascikl u krilu, palac, kažiprst i srednji prst su bili elegantno ispruženi, po njegovoj dužini, a mali i domali blago i elegantno povijeni prema natrag. Fino njegovani, sasvim malo duži nokti, čisti, prozračni i nelakirani, mala pojanistica. Eh,…

Digla je pogled prema njemu.

“Suzdržanost, blagost, gotovo neutralnost, nema oštrine, makar joj pogled i nije ni u šta određeno fokusiran!”, mislio je i još jednom poželio da nije takav siv, kakav je oduvijek želio biti, odjednom je poželio da ima na sebi jednu od onih havajskih košulja s Ponte Rosa, kakve je nosio čaršijski kicoš, Moke. Možda bi to zadržalo njezin pogled dulje na njemu?”

Kratka kosa baš paše s tim dječačkim licem, otkopčano dugme na nježno bijeloj majici, srebreni lančić,  na privjesku lav, …

“ Hm, lavica! Astrolozi su telad, ali cure vjeruju u te stvari, možda bih mogao nešto improvizirati!? Ma, jok, ako išta valja na meni, onda je to činjenica da se ne uvaljujem nikome, a Cama misli da je i to mahana. Možda je u pravu, kao i u svemu drugom, kad je život naš svagdašnji u pitanju. Ja sam tek katkad u pravu, a i to, tek ako su u pitanju snovi. Stvarno sam ćaknut! Lajem na zvijezde, a sad sam bez teksta! Inferiornosti i ti si Šetačica!”

Pogledala ga je duže i s trunkom zanimanja, učinilo mu se… Kao da mu je čula misli!? Ispuni  ga  novi  nalet panike, i tek da to prikrije, njegov jezik još jednom krenu na put bez povratka:

“ Lijepa si poput Helene!” izletjelo mu je, no nije mogao biti siguran da ga je mogla ćuti, jer se trudio biti tek poluglasan, da ne privuče pažnju ostalih putnika.
 
Osobito se bojao da ga ne čuju školski kolege, jer bi to moglo na raznorazne načine pokvariti njegovu gotovo neupitnu reputaciju osobe koja se kloni djevojaka u svim situacijama, osim onih kad su dotične, literarne heroine ili povijesne osobe.

“ Nadam se da ti nisi slijep poput Homera!?”

Očekivao je: “Koje Helene!?”, očekivao je:” Gledaj svoja posla, rugobo!”, očekivao je: “  Ako samo kažem bratu, napravit’ će od tebe sataraš!”, očekivao je barem ignoranciju i ledene munje iz očiju, zapravo, ni sam nije znao, što je mogao očekivati u onom času, kad su mu riječi pobjegle povučene nekim nedefiniranim magnetizmom, no znao je što nije nikako očekivao.

Nije očekivao blago podizanje obrva i pogled ispunjen blagonaklonošću, takvu modrinu u očima. Neopisivo ga je obradovala činjenica da je tako vješto preskočila zamku sakrivenu u njegovoj letećoj izjavi.

“ Mislio sam da je inteligencija kod cura rjeđa, ma da budem posve iskren, držao sam da je to nekakav oksyimoron, poput drvenog željeza, ili, što ti ja znam, živog mrtvaca, no…”

“ A, ja sam mislila, da ti i ne robuješ takvim jeftinim predrasudama. Nisam te zamišljala baš kao nekog muškog šovinistu!”

“ Čudim se da si me uopće zamišljala, jer lijepe cure se uglavnom ne bave ovakvima, kao šti sam ja!? No, žao mi je da sam prešao ćizu, valjda sam sad u takvoj fazi. Zapravo, to i nisam rekao tebi, no teško mi je sad, vaditi se, pa imaj milosti!”

“ Ha, ha…” kako se samo smijala “ pustimo to, nego mi iskreno  reci, kako možeš tako slijepo vjerovati slijepcu, barem kad je ženska ljepota u pitanju!?” valjda ga je zadirkivala ili je samo htjela produžiti razgovor, kako bi kolegicama mogla prepričati kako se fino zezala s tim klaunom.

“ Ah, to! Ma, ja ti uvijek vjerujem pjesnicima i sanjarima! Samo oni vide prave slike, drugi mogu vidjeti samo one crnobijele!”

“ Baš si ćaknut!”, rekla je, ali se zbog neke čudne okolnosti, taj tekst i nije činio takvim kakvim je trebalo. Želio je biti “ćaknut”, ma što to značilo, jer je to zadržavalo njezinu pažnju na njemu.

“ Ma, nego, ćaknut sam ko’ ćakija, je l’ može tako!?”

“ Baš si čudan! Nisam nikog drugog čula tako govoriti!” poluozbiljno je dodala.

“ Ma, malo si me zbunila, a nisam nikad tako dugo pričao s curom, u tome je štos!”

“ Kako to, nisi pričao, pa tek smo dvije rečenice razmijenili!?” začudila se.

“ Baš tako! Moj dosadašnji rekord je dvije riječi!”

“A, koje to!?” izazivala je.

“ Ja sam Šetač”, reče joj, pružajući ruku “ pa mi najćešče kažu samo: “ prošeći!”, a rekord sam postigao neki dan, kad mi je jedna rekla: “goni se!””

“ Emira,…!”, rekla je “

…i meni si baš zanimljiv!”
 

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.