Dio slagalica IV

nido2 piše:

E, sad dolazimo do dijela gdje piščeva mašta i dokumentarizam pušu u isti rog.

Nekad davno, kad su još išli u peti ce, matematiku im je predavao legendarni Huse Mujagić. Svi koji ga poznaju, a poznatiji je i od “Coca cole”, zapitat će se kakve veze, dobri i pošteni naš Huse, može imati s ovim nebuloznim naklapanjem, čiji cilj ni samom autoru, očito, nije najjasniji. Idem probati barem to razjasniti, jer ja, ipak, nisam poput Šetača.

On bi se, naime, primio za podlakticu i pokazao vam visoko podignut srednji prst. Smio bih se okladiti u to!

Ako bi netko htio imenovati dvije neupitno oprečne stvari, uvjeren sam da bi nogomet i matematika zadobili nepodijeljen primat, dakako, na različitim stranama brojovne crte.

No, naravno, u čaršijskoj “ zoni sumraka” postojala je osoba koja je uspjela spojiti ljubav za te dvije nespojive stvari. Insan, dakle, koji je vrlinu tražio i lijevo i desno od nule na x-osi, koju pomenuh, bio je glavom i bradom: Huse Mujagić, nastavnik matematike u osnovnoj školi, organizator malonogometnih turnira u istoj, stalni kibicer rauba, remija, bele i pacerskih partija šaha u Čitaonici, navijač FK “Partizana” i još puno toga.

Nema nikakve sumnje da su djeca već sa majčinim mlijekom usisala i fanatičnu averziju naspram predmeta, koji je predavao nastavnik Huse.

Pošto legende vremenom ne umiru, već narastaju sve većim i većim, tako je  jadna matematika, i u Šetačevoj generaciji, imala manje izgleda neg’ tele kod mesara. Al’ Huse, koji je u svakom času bio spreman braniti  majstorije Šoškića, Galića i Vasovića, žešće i od najzadrtijeg “grobara” iz naše prijestolnice, odlučio se istom takvom, ako ne i većom, beskompromisnošću obračunati s predrasudama i zaljubiti čaršijsku djecu u tu zlu bakicu, matematiku.

Odabravši nogomet kao jedno od glavnih oruđa, uzdrmao je čak i najveće skeptike, a i nogomet je bio samo vrh ledene sante, s kojom je Huso kanio potopiti “Titanic” nepovjerenja naspram ozloglašene matematike.

No, zavirimo, dakle, u peti ce (druga polovica šezdesetih).

Ušao je, spustio dnevnik na stol, okrenuo se prema ploči i napisao: PARABOLA.

“ Zna li ko šta je to parabola!?, upitao je polako, blago podižući obrve i kružeći pogledom po razredu

“ Neka krivulja!” čulo se iz pozadine.

“ Što god da jest, ne bi je trebali dirati, jer ona i nije po nastavnom planu!” progunđao je Suljo u prvoj klupi.

“ Ma, nemoj, ti ćeš mi pričati što je po Planu! “Da si šutio bio bi filozof!””

I onda je santa krenula, uz svu škripu i odbacivanje valova. Huse je počeo ostvarivati svoj lukavi plan, a taj se, u najkraćem, svodio na to da sat matematike probudi kod djece radoznalost, a ne strah.

“ E, ovako: u staroj Grčkoj su filozofi bili krema društva i o ozbiljnim temama nije mogao raspravljati svaki budalaš (na ovom mjestu je značajno pogledao Sulju). Često su se sastajali i lamentirali o raznim područjima ljudske egzistencije, uglavnom kompetentno i razložno, no, dakako, znali su se tu pojaviti i raznorazni smušenjaci i diletanti s tvrdnjama da je, recimo Zemlja okrugla, poput bubamare ili, neka im veliki Zeus oprosti, s još bogohulnijim tezama da Zemlja i nije baš centar Univerzuma i  da planeta nalik njoj možda ima na milijune. Takvi, neinformirani pojedinci, očito nisu imali pojma o spoznajama samog Aristotela i Talesa koji  su nepobitno utvrdili da je naša majčica Zemlja ravna ploča. Neki su mrtvi ozbiljni ustvrdili da zvijezde i nisu fiksirane na nebeskoj kaloti i da mijenjaju položaj, no takvi su bili prekidani salvama smijeha, tako da su diskusije, koje su imale glavu i rep ipak dominirale takvim skupovima i moglo se reći da znanstvena misao doživljava svoje najblistavije trenutke, uparavo na takvim veleumnim sastancima. No, kako već znamo ljudska sujeta narasta sa znanjem pohranjenim u glavi pojedinca, pa ni naši filozofi nisu bili iznimka od tog pravila. Što god da su govorili, ispod oka su motrili svoje kolege, vapeći za potporom svojemu stavu ili strahujući od oponiranja. Dakle, uglavnom su se jednako ponašali: kad su sami nešto govorili, trebali su podršku, a kad su drugi govorili, tražili su nedostatke u njihovom konceptu. Kako su nam samo stari Grci bili nalik! No, jedan tip, baš poput našeg Sulje, iz prve klupe, htio se, barem u početku, izdvojiti iz mase, na način koji će za Sulju ostati vječni misterij. Naime,iako su diskusije bile  krajnje vehamentne i tako intonirane da je iskrilo na sve strane, on je samo  šutio. Sam se nije javljao za riječ, a nije ni komentirao diskusije drugih. Dosta neuobičajeno među filozofima. Tolika suzdržanost mogla je značiti samo jedno, a to je slutnja da rečeni filozof u sebi nosi neku kolosalnu i posve novu, neoborivu ideju, za koju je sve ostalo s tog skupa bilo prizemno i nedoraslo, pa se taj vrli filozof, nositelj tog ekskluzivnog znanja, jednostavno ne želi  upuštati s njima, galamdžijama. Njegova ideja je morala biti toliko jaka da joj je mogao biti dovoljan i nagovještaj, tako eksponiran u toj šutnji. Mudrost zna biti zatvorena poput bisera u školjci i nekad ju je teško izvući van na svjetlo. Svi su bili svjesni da samozatajni filozof svojom šutnjom zapravo dezavuira njihove diskusije i da polako preuzima primat, a da nije ni prstom mrdnuo.

“ Mora da je veliki filozof!”, sigurno su mnogi od njih pomislili u sebi.

No, u zraku se osjećao prešutni konsenzus da se od tog anonimusa, potencijalnog genija, zatraži da cijenjenom skupu podastre svoje ideje i da i sam bude izložen propitivanju i možebitnom osporavanju. Tako je najstariji filozof zamolio šutljivca da ih upozna sa svojim filozofijskim konceptom, a ovaj je to, na čuđenje svih prisutnih, spremno i bez imalo odlaganja prihvatio. Raspričao se nadugo i naširoko, bez reda i poretka. Nabacivao se mislima, ko’ lopatom, i nije bilo načina da ih se poveže, a i svijećom si mogao tražiti neku originalnu zamisao u toj kaši, ali je nisi mogao naći. Sve u svemu, potpuno promašena diskusija. Čovjek je puno pričao, a ništa nije rekao (kako samo često svjedočimo tome). E, pošto je to bio sabor filozofa, a ne nekih vagabunda i bezveznjaka, čovjek je zapravo unizio i derogirao cijeli taj skup. Zato mu je najstariji filozof, ne bez doze žaljenja i razočarenja u glasu, rekao: “Dragi prijatelju, da si šutio, bio bi filozof!!!” i time koncizno izrekao  ono što su i drugi mislili, pa je rečeni filozof bio obasut salvama podsmijeha, a s obzirom na duh tog vremena, možda su ga i bacili s kakve litice! Btw., Suljo, je l’ imaš padobran!?”

“ Nema boljeg predmeta od matematike!” vjerujem da je rekao ili barem pomislio Suljo iz prve klupe.

“ Dakle, vratimo se našoj paraboli! Sva tijela koja lete zrakom moraju računati na njegov otpor i nužno će, zahvaljujući toj okolnosti, a i sili teže, dobiti zakrivljenu putanju. Dakle, takvu jednu krivulju ćemo nazvati parabolom. Kad je jučer naš brazilac Čisa izvodio onaj slobodni udarac sedmome be, živi zid je bio dobro postavljen i da je Čisa išao raspaliti pravolinijsku bombu, kako to radi Rivelinho, lopta bi završila u Kusurana bašći ili bi neko iz živog zida završio u hitnoj. Ne, Čisa je opalio suhi list i lopta je u blagom luku završila pod prečkom. Sa žaljenjem moram konstatirati da tu prestaje svaka dalja povezanost između Čise i matematike…”

Diskusija se dalje nije razvijala u pravcu parabole, nego u onom očekivanom, o nogometu. Huse je nacrtao golštange i golcrtu, te počeo objašnjavati ono, što niti ostatku globusa nije bilo jasno, jer nisu imali sreću te godine pohađati peti ce. Dakako, radilo se o onom golu, negolu, kojeg su Englezi zabili Švabama u finalu Worldcupa.

Zahvaljujući Husi, nama kozarčanima je ostao sav exkluzivitet odgovora na to hamletovsko pitanje. Dalje se raspravljalo o, otprilike sljedećem, a vezanom za školski nogomet: zašto je isključio Suhonju, te što nije svirao onaj očit penal nad Sabom, te koga očekuje u finalu, a na kraju su se malko ponavljale jednadžbe s jednom nepoznatom.

Kad poslije nogometa i stare Grčke, lizneš malko matematike i nije tako opora okusa.

Eh, stari dobri Huse, neka ga veliki Allah poživi. Mnogi profaći pokušavaju uvući đake u svoje predmete namećući im regule i ograničenja, tražeći striktnost, pateći od definicije i uzusa, a zaboravljajući da je najvažnije dijete namamiti u vodu, već će naučiti plivati, jer more je tako veliko i izazovno.

Neki su, u svojim očima, prepametni za djecu kojoj se obraćaju i među njima ostaje vjekovni jaz, nedodirivanje, two world… No, ako je ljubav prvi korak spoznaje, uvijek ćemo tražiti još. Ako je riječ o nametanju i inzistiranju, maksimalni rezultat će redovito izostati, jer neće biti probuđena sva ona potencijalna energija, koju nose radoznalost i dobra atmosfera. Narodni pjevač je već davno rekao: “…od nameta nema salameta!”.

Kad veliki Kur'an kaže “Uči!” ostavlja sva vrata otvorenim i to je to. Nikako se više ne mogu dosjetiti  da li je parabola, na kraju krajeva, i bila dijelom nastavnog plana ili nam je Huse samo još jednom htio evocirati Čisin slobodnjak, kakav se rijetko viđa.

Nisam čak siguran da li sam pogodio cijeli smisao Husinog angažmana na tom satu, i tu je glavnina belaja s tim “dokumentarizmom u službi fikcije”, no znam zašto sam se sjetio baš te epizode i u ovom času, a ne neke druge. Probat’ ću, dakle,pojasniti kako sam se u sve ovo upetljao i kako  struja misli može odvesti tako daleko od matice.

Godinama kasnije, dole u Prijedoru, Šteka, koji se kretao sa Šetačeve lijeve strane, nije mogao ne poentirati:

“ Da si šutio na Kecićevom satu bio bi filozof!!!”

Pjer ga potapšao po ramenu i suosjećajno progonđao:

“E, ovaj put si jebo’ ježa u leđa! Čovječe koga briga za lektiru, ovo je šup, a ne  nekakav Oxford! Baš si moro vuć’ bika za rep!? Nije da ne guštam, al’ me i strah. Mi nismo ovdje da mijenjamo pravila, već da im se prilagodimo. Kad je Cama ispravljao jedinicu iz općenarodne obrane, kupio je profesoru pivu i ćevape, kod Henje, a da je htio tricu, kupio bi još jednu flašu pive i to je to. Zar nije razvidno da možeš i doktorirati s nešto malo režijskih troškova, ali ne, ti bi se preseravo’! Iskasapi'će te, budalo! Može te pojesti kad hoće, ko’ onaj vuk iz lektire, onu ovčicu!”

“ Ali, dragi Pjer, vuk nije stigao pojesti ovčicu!” nasmijao se Šetač.

“ Ma, da, kako si samo pametan! Pa, to ti je samo u priči, u životu je uvijek pojede, nema plesanja, ni stada u blizini. Uvijek si sam kad te vuk napadne!”

“ Ma, vidi, rekao bih da si ti to procitao! Svaka čast, divim ti se!” nabaci mu Šetač kroz smijeh.

“ Ma, baš, divi mi se kad te oženim u remiju! To sam išao čitat’, ko’ i svi drugi, jer kraće lektire nisam vidio još od drugog osnovne. Bolje i to neg “Na Drini ćuprija”, il’ šta ti ja znam, Branko Čopić!”

“ Ma, dužina nije bitna…” pokušao ga je Šetač privesti biti pisane riječi.

“ Sad si počeo i prostačiti! I bitna je, itekako, na znanje svima vama, “tehničarima” i štreberima!” izbi mu Pjer sve adute za daljnju raspravu.

Svatko, iole realan, shvatit’ će da je Pjer, unatoč svojoj prostodušnosti, bio itekako u pravu i da se Šetaču nije dobro pisalo. Ali Šetač nikako nije bio bilo tko i, dakako, nije bio realan. Njegovi postupci su uvijek bili zamaknuti od očekivanog i svaka misao mu je imala barem duplo dno i baš tome se ogledavala sva osebujnost njegove osobe i interesa, koji nije ostavljao ravnodušnim nikoga iz njegove blizine. Ma koliko Pjer vjerovao realnim činjenicama, slutio je da Šetač ima na pameti neku predstavu, čiji scenarij bi drugima trebao biti poznat tek kad on bude izlazio na “bis”.

Dovoljno je hodati za njim i stvari će se događati same od sebe.

“ Haj’ mi sad lijepo reci šta ti je na pameti i kako namjeravaš srediti Kecića!?”

“ Pa, s lektirom, zar to nije jasno od prve!?” kroz smijeh mu je odgovorio Šetač.

“ S lektirom ga je sredio onaj seljober! Dobio je četvorku nizašta! Šta se, uopće, može napraviti više od toga!?” ljutito je nastavio Pjer.

“ Mogu pomjeriti granice! Natjerat’ ću gada da podigne kriterije! Natjerat ću ga da nas tretira kao srednjoškolce, a ne ko’ marvu!”

“ E, baš ti hvala, nemoj nas više braniti! Koji je tebi vrag, pa čovjek će nam dati onu ćupriju na Drini, umjesto ove bajke o ovci i vuku, a onda smo obrali bostan!”

“ Neće vam on to dati, mogu ti jamčiti!” s punim uvjerenjem reče mu Šetač.

“ A, zašto nam ne bi dao, moliću lijepo!?” posprdno mu uzvrati Pjer.

“ Jer je racionalni gad…”

“ Ne kužim, da me ubiješ!!!???”

“ Trebat’ će saveznike, ako me hoće dobiti!”

“ A, to bi trebalo značiti!?” sarkastično će Pjer.

“ Bavit će se sa mnom ostatak života, a vi će te se i dalje moći švercati! Naravno, ovakvu projekciju ne bi trebali dati na sva zvona, jer ako Kecić to skuži, prije nego doktoriramo podmazivanje gatera na Pilani, bit ćemo u gadnoj nevolji!”

“ Dobro”, pomirljivo će Pjer, “ al’ i dalje mi nije jasno, što će ti sve to!?”

“ A, što će tebi feferoni, kad jedeš grah!?” odgovori mu Šetač, protupitanjem.

Šetač je računao s njihovom radoznalošću,pa ga nije iznenadilo,kad je Pjer rezignirano zaključio taj dio razgovora, parafrazirajući staru izreku:

“Ako ga ne možeš pobijediti, pridruži mu se!”