svabo
nido2 piše:
“ Omen est nomen!” reče joj.
“ Kako to misliš!?” uzvrati, podarivši mu još malo plavetnila iz svojih snenih očiju.
“Pa, Emira je princeza, znaš to i sama, valjda!” spremno joj odgovori.
“ Ali i vladarica! Po arapski, gledao sam u muslimanskom imenaru…Arapska riječ. Lav na privjesku se baš uklapa. U Mailerovim “Drevnim predvečerjima”, faraon ima kućnog ljubimca lava,…” reče joj i zastade, pa se činilo kao da zbog nečega oklijeva i izbjegava nastaviti pričati o toj temi.
“ No, reci samo, što je neprilično napravi taj faraonov lav!” inzistirala je dok ga je razoružavala jamicama na obrazima, koje su je činile umiljatom u tom traženju. Samo umiljatom, nikako ne koketnom.
“ Ma, sad, ne bih rekao da se ti ičime uklapaš u taj film. Tek jedna dodirna točka, poput tangente, a onda svak’ ide u svoju beskonačnost, geometrijskom progresijom…Ma jok, nema teorije …” kolebao se nastaviti.
“ E, sad moraš reći, što to nije u redu s tim faraonovim lavom!? Sva sam se pretvorila u upitnik!”
“ Cama je imao pravo, cure su baš radoznale! Mogao bih je ovako zadržati godinama!” uzbuđeno pomisli.
“ Hej, pa tebe to stvarno zanima!? Ne mogu vjerovati! Obično mi kažu: “Nemoj opet, svega ti…!” il’ nešto slično, samo da me se riješe!” promucao je nekako.
“ Ma, ne znaju što propuštaju! Meni si baš zanimljiv! Evo, već su Sušići, a nisam ni osjetila, izlaziš li kod Pilane, il’ ideš u Čaršiju!?
Kao i obično, kad nije znao, koji odgovor je prelazak na viši level, improvizirao je:
“ Najradije bih izišao, gdje i ti, al’ samo nemoj tražiti da objašnjavam dalje!”
“ Haj'mo se onda riješiti ove gužve, pa me možeš otpratiti do kule, da ne hodam sama kroz čaršiju, uvijek mi dobacuju, a to ne volim…”
Mislio je da će iskočiti iz kože. Može pratiti miss svijeta sve do kule i još ga je pozvala.
“ Hvala, gospodine Mailer! Nešto mi je govorilo da će mi se isplatiti praćenje onog ogavnog mumificiranja na prvih pedeset stranica, ali ovo, ovo je biiiiiingoooooooo….!!!!!!!”, mozak mu je iskrio na sve strane.
Pratila ga je dok se probijao prema vratima. Pratili su ga i povici i podbadanja prijatelja, no on je gazio po nogama suputnika svojim pilanskim cokulama, visoko dignute glave i raširenih grudi, koje su jedva zadržavale snažne otkucaje zarobljenog srca.
Kad je konačno kročio na sveto čaršijsko tlo, po prvi put spozna da se Zemlja doista vrti, kako su ih učili u školi. Valjda se vrtila i ranije, ali on to nije opažao. Nije znao, da li je to samo zbog čaršijskog sunca, blagog povjetarca s Kozare ili iz nekog trećeg razloga, no učinila mu se još ljepšom dok je koračala pokraj njega elegantnim, opuštenim korakom, u kojemu nije bilo baš nimalo nametljivosti, a niti poze. Nije to bio korak manekene, niti kakve vamp žene, ma jok, bio je to lebdeći korak lista koji prelazi svoj put sa krošnje do zemlje, ne pogurujući ni jedan atom zraka više nego što je to potrebno. Prije bi se reklo da se zrak sretno dodiruje s njom , nego da ge ona razmiče. Čista simbioza, pripadnost ambijentu, kojim kroči…
Šetač se još više uvukao u svoja ramena i Che Gueari na njegovoj majici se vidjela još samo petokraka.
“ Mogli bi kod čevahira, na sladoled ili bozu!” uspio je izgovoriti, razmišljajući kako premostiti tužnu činjenicu da u đepu možda i nema dosta para za taj raskošni banket.
“ Naravno! Htjela bih konačno ćuti što je bilo s tim faraonovim lavom!”
“ Ma, da, a kad ti kažem odlepršaćeš iza bedema Starog grada, nisam lud!”
“ Eh, imam ja pun kufer pitanja za tebe, pa me se i nećeš samo tako riješiti!”, čitala mu je misli, bilo je to već preočito.
Čuo se huk Starenice tamo od Mustine brane i starih Fazlića vodenica, pomiješan sa bukom pilanskog gatera i strojeva iz Kartonaže. Ritam su davali zvukovi prevrtanih klada i rolanje čeličnih valjaka, koji su ih uvlačili u unutrašnjost njihovog gubilišta. Mirisala je piljevina, tiskarska boja, papir i ljepenka, prevlažni jošići s Jastrebina, mirisali su ostaci graha i kiselih babura iz radničkog restorana, iza uredno posloženih vitlova izbijala je para od bukovine i dim iz kotlovnice, kora, sastrugana sa jelovih klada, kapitalki, mirisala je smolom i sjevernim vjetrom, a sve te mirise je nadjačavao onaj specifični miris, koji se od Mehanove Veterinarske stanice i igrališta širio nakon štrojenja konja.
Taj miris je i veliki Henri Miller spomenuo u jednoj knjizi iz svoje predpariške faze, no Šetač, čiji pogled je dohvatio tri Kozaračka kamena na sjeveru i vratio se na njegovu lepršavu pratilju, zaboravi sve loše konotacije i shvati, baš tu,u tom trenutku, da će na svemu budućem, što će vidjeti i osjetiti, stajati naljepnica sa imenom “Emira” i da će njezina slika moći nadjačati sve druge slike, kad god je prizove.
Ušli su u čevahirovu slastičarnicu, tog blistavog kozaračkog dana, oko 14 sati, ano domini 1970 i neke, krošnje starih lipa iz Omladinske blago se nakloniše za njima, pilanski “Fap”, natovaren kladama s Mrakovice, već je počeo usporavati prije zaustavljanja, lastavice na žicama između trafostanice kod ambulante i Kulenovića kuća malo, jedva zamjetno, se zaljuljaše, sudac s igrališta ispred škole, zbog nečeg fućnu u svoju pištaljku, a Avdo Majkara odnese oprane dresove “Bratstva”, prema klubani, naslonjenoj na mrtvačnicu…
“ Dakle, kako to da te svi zovu Šetačem, a niko pravim imenom ili prezimenom!?”
“ Duga je to i nevjerojatna priča, pa ću trebati svu silu vremena da ti je primaknem, jer i samome mi je skoro, pa nejasna. Konfuzija se lijepi na mene, ko’ šuga na čaršijsko pašće i ne mogu si niti šnitu pomazati, a da se ne spetljam…”, razvlačio je što je bolje znao.
“ No, no, vidim kud smjeraš”, rekla je kroz smijeh, prinoseći blaženim usnama (pravilnim i blijedorozim, malko drhtavim, ne pretjerano zaobljenim, donja blago izvijena prema van, taman da nagovjesti bisernobijele zube ) žlicu sa komadićem sladoleda od vanilije “ …, no slobodno budi malo konkretniji, neću samo tako otići!”
“ Dakle, Princezo, već pogađaš da mi to ime nisu dali u rodilištu i da su imena samo teret za onog, tko ih nosi, a kad te zovu Šetač, u ovoj preludoj Čaršiji, onda si fizikaner, no ako im pokažeš nelagodu, oni će početi sokake i lipe nazivati po tebi, skup’ s tim nadimkom, pa sam se prividno pomirio i uvijek se sretno kezim, kad me tako oslove, samo “da se vlasi ne dosjete”.
To ti je jedan od postulata čaršijske filozofije opstanka, a mogao bi se ostatku svijeta prevesti, otprilike sa : “ Sretno nosi svoj nadimak, jer oni ti uvijek mogu pronaći još gori!”
Nadimak mi je dao Nido, ludi pjesnik i osobenjak, koji se svijeta boji još više od mene. Konkretan, baš i ne znam biti. Čega se god dotaknem, nošen krilima nekog, samo meni svojstvenog astrovjetra, odjezdim sve do druge galaktike. No, kako sam tvoj magnetizam, već na prvu loptu, procijenio potencijalno opasnim, ako ne i pogubnim za mene, napravit’ ću mali ustupak tvojoj znatiželji!
Dakle, faraon,bar taj o kojemu Mailer piše u pomenutoj knjizi, imao je ružan običaj svim zarobljenicima, pripadnicima vojske, koju je porazio, odsijecati šake. U bici, opisanoj u toj knjizi, do koje kritika baš i ne drži, ali mene je fakat oborila s nogu, gomila odsječenih ljudskih ekstremiteta dosegla je visinu veću od najviše piramide.
Moš’ mislit’ kakvu je gozbu tih dana imao ljubimac egipatskog boga i kralja, koji je bio osobito slab na tu deliciju. Dok sam to čitao, isti čas sam reagirao na strani pravde i rekao sam, možda i na glas:” E, dabogda ti prisjelo!!!”, i nećeš vjerovati, al’ upravo se to desilo, strašni lav se zadavio sićušnim ljudskim kostima i time nam neopozivo dao na znanje barem dvije stvari: prva je da faraon nikako nije mogao biti bog, a druge se više ni ne sjećam, no jednako je važna, u to nema nikakve sumnje…”
“ Hahahaha, pun si nekakvih priča, koje čovjek nikako ne očekuje! Jesi li uvijek s tekstom neke knjige ili nekad i sam sudjeluješ u kojem događaju!?”
“ Mojoj tuzi trebaju te vesele plave oči!” rekoše mu misli.
“ A, sudjelovanje, tu sam ti slab, uglavnom sam promatrač! Na nogometu me uvijek zadnjeg proberu, kažu da predugo piljim u loptu, kad mi je, konačno, netko doda, no Cama, moj najbolji jaran, zna reći da ljudima uglavnom idem na živce, pa mu uz mene nikad nije dosadno. No, Cama i nije baš relevantan, predobar je, preflegma, pretolerantan i sve to, da ti se povraća od njega. Uvijek je na mojoj strani, pa ga i ne mogu svrstati u nekakvu realnu kategoriju, statistički je atipičan i sve to, znam da kužiš, vidim iza sveg tog safirnog plavetnila u tvojim očima…!”
“ Tako si drag! Kad mi daš kompliment, smrznem se, a sav svoj usamljenički šarm pokriješ redovito sa gomilom banalnosti! Jesi li uopće svjestan toga ili me samo hoćeš smotati!?”
“ Eh, kad bih samo znao, koji je odgovor dobar!? Ovo je ko’ u školi, sva moja znanja su potpuno neprimjenjiva…”
Neočekivana okolnost ga spasi odgovaranja, na temu koju i nije bio baš najbolje spremio.
“ Dobra providnosti!” reče poluglasno za sebe, a podižući glas i šireći ruke prema vratima viknu:
“ Ma, vidi ti našeg Reke!” kao da je to nekakav milenijski događaj.
Nije bilo insana koji nije poznavao Reku, čaršijsko dijete, koje nikada neće odrasti. Oficijelno je bio poremećenog razuma, lud prema ustaljenim kriterijima, zaostao u razvoju, mentalno bolestan, budala i sve najgore što se moglo reći o stanju nečijeg duha, no Šetač je i o toj stvari imao svoje, potpuno izdvojeno mišljenje, koje teško da bi našlo uporište i kod koga drugog. Držao je posve neupitnim da je Reko, još nekad davno, kad je imao tek razum djeteta, i sam odlutao u neki san, takorekuć, šetnju, i da je, jednostavno, zaboravio put natrag, pa je duhom, cijelog svog života ostao to dijete, valjda petogodišnjak, a svu krivnju da su ga zbog toga nazivali budalom i luđakom, prebacivao je na čaršiju, ali je taj čudni zaključak srećom čuvao za sebe.
Šepavu nogu, koju je pocupkujući podizao u hodu i lijevu, rahitičnu, u zglobu povinutu ruku, i svoj šiljati nos, gurao je ispred sebe, tako da je izgledalo kao da dolazi na nekom valu. Gumeni opanci, prošarani već izblijeđenim sedimentom blata, flekave hlače neodređene boje, valjda neka izgubljena nijansa smeđeg, košulja perlonka, već posivjelog i nagriženog ovratnika, francuska kapa…
Sat “Darvil” sa samo jednom kazaljkom očito je Reki bio od nekog osobitog značaja, kakvog bi, uostalom, bio i nekom petogodišnjem dječačiću iz tog vremena, pa ga je on vezao preko rukava košulje, da se bolje uočava i počesto je značajno pogledavao u njega, oponašajući one koji su sebe smatrali “normalnim”.
“ Kol'ko je sati, Reko!?” upita Šetač. Vjerovao je Rekinom vremenu, samo što mu je tražio drugačiji, dublji kontekst.
“ Pooooo-la…” reče Reko i prije nego što je pogledao na usamljenu kazaljku, a onda značajno prinese sat škiljavim očima i dovrši, baš onom intonacijom kojom su govorili oni koji su “znali u sat” ”…dvan”es!!!”
“ Tko ti je dao sat, Reko, je l’ Tanija!?”
“ Tanija dobra, dala Reki para! Ago ljut, uh!” reče vadeći iz đepa žutobijele kovanice i gurajući ih Šetaču pod nos.
Šetač iskoristi taj sretni stjecaj okolnosti i izvadi sav sitniš iz đepa, ionako nedostatan da plati račun čevahiru, i pruži ga Reki.
“ čevahire, vama ću platiti sutra, evo sad sam baš okratio…!”
Add comment