Kozarac.ba

Sve teče, samo voda ostaje

Počela jesen. Hladno je, da ne može studenije. Steže se srce jadnom građaninu, kojega se sjete uvijek kad mu treba uzeti novce, pa kažu: smrznut će nam se građani, građani moraju platiti višu cijenu, građani se moraju grijati… i sve tako redom.

Dakle, hladno mu je oko srca, a bit će još i oluje u novčarkama, buđelarima i šlajpecima, jer čuje šefove od domaćega gasa koji prijete da goriva biti neće, ukoliko… Jasno nam je već odavno, ko i pticama na grani: slijedi poskupljenje plina.

A za sve su krivi bezbeli Rusi. I oni što u ratu nisu plaćali. I to sve dok na svjetskom tržištu cijene nafte padoše ohoho… ko i gasa je l‘ tako.

No nije sve u ekonomskoj krizi koja uveliko trese svijet. Naš čestiti građanin, potencijalni birač i glasač, ovih je dana glavni na našim napaćenim, izmorenim i razorenim stranama.

Osobno mu na noge dolaze političari, smješkaju mu se, hvale ga na sva usta, tapšu po ramenu, ostave ceker ili kesu namirnica, pošalju po partijskom ili općinskom povjereniku dvadeset pa i pedeset maraka na penziju, honorar, platicu…

Potom asfaltiraju sto metara lokalnog putića, prošire parking, izmijene koju vodovodnu jal kanalizacionu cijev, oliče vratanca na ulazu u obdanište, greblje, džamiju. Pozovu na džabni iftar. Pošalju hurme i rahatlokum za isti. Darivaju krave, traktore, malo kreditića, obnove već jednom urađen krov, bude čak i cijela kuća, a vikendica uglavnom, farma samo što nije nikla, mlijeko se otkupljuje, rade bazne stanice za mobitel mreže, pojačavaju tv – signali…

Kad sve bude gotovo, eto općinskih budža, dosadašnjih načelnika i onih koji bi da im zasjednu u fotelje, što zbog čovjeka, a i zbog naroda svoga, zajedništva, jedinstva, budućnosti, svoje općine, grada i njegovih vajnih i iznad svega poštovanih građana, koji začas zaborave da su zapravo samo dio nacionalnih stada…

Dođu, dakle, isprse se na caklećem i loše urađenom asfaltu, pa zaviču iz grla bijela. Sve se fale i u zvijezde kuju, obećavajući još i više, samo ako ih umorni građanin ostavi na istome mjestu.

Uza sve te teferičli riječi, počaste u fino odabrano vrijeme da se ne bi ko uvrijeđen našao, jal mu ljudsko pravo kakvo bilo oteto. Smiješak im s lica ne silazi, optimizam resi i mjesnu zajednicu i mahalu i čitavu butum općinu. I nije čudo što zaneseni i razdragani birač, zaboravljajući na golu prozaiku, vapi za ovakvom demokracijom. Koja mu vraća pare, poreze, razreze, pedevee, akcize, takse… koja mu dovodi njegovog izabranika na noge, pred kuću, u avliju, za sofru ako treba, pa s njim raspreda o domaćoj i svjetskoj politici, bivajući tako na tren dva, važan i sebi i drugome.

Zato je on za izbore makar svake godine. Kad bi češće viđao izabrane načelnike, njihove mnogobrojne sekretare, pomoćnike, savjetnike, partijce svih fela, vozače, tajnice, gomilu ministara… dobivao pakete, novce i honorare, farmice, kreditiće po niskim kamatnim stopama, asfalt, obdaništa, parkinge, igrališta, bazene, ovce i koze, krave i besplatne sadnice.

A i izabranici se ne bi bahatili. Jer morao bi svako malo biraču na noge, ne bi li ga kako ubijedio da ga ostavi još godinicu u vrlo privlačnoj fotelji načelnika i svih njegovih debelo potkoženih, neizbrojivih pobočnika. To bi bio put dokidanju nesagledive korupcije. Ne bi se imalo kad, gdje ni s čime plaćati pet do deset hiljada maraka za kupovinu radnog mjesta, pedeset hiljada istih maraka (mogu i euri, dapače) za osiguranje mjesta u federalnom Parlamentu kao zastupnika, a kod svojih vlastitih i rođenih partijskih moćnika.

Ispiti bi bili džabe, a ne po hiljadu do pet kao što su sada po bosanskim, a najviše sarajevskim fakultetima, upis ne bi stajao malo stado janjaca, preračunato oko petaka, liječnici ne bi gledali u ruke, cekere i džepove, no u bolesničke kartone, rendgene i ostalu opremu i bubrege pacijenta, šefovi i direktori, te partijski moćnici, gledali bi šta im ženska čeljad radi, a ne bi ju ocjenjivali po oblinama i radodavanju, mobirajući ih svud i svagda… a oni koji bi to trebali sve spriječiti i kazniti, ne bi pitali siromašne vozače šta imaju za njih, no kažnjavali prekršaje, a tužitelji i suci ne bi pak morali svako malo pušćati uhićene, po diktatu stranačkih baba koji su ih tamo delegirali…

Pa pri takvim izborima, svi bismo morali biti načelnici u neka doba, zajadio bi pesimist (prežderani tajkunski mafiozo). Jašta. To i jest ideal demokracije. Vladavina naroda, u svoje ime i za svoj interes. A ne za nečiji tuđi, pojedinačni, grupaški, partijskonaciokratski, kao što je slučaj na ovijem, već davno preglasanim prostorima. Koji izbora nemaju. Jer vide njihove raskošne palate i svoje prazne žitnice.

Namamljeni ovim providnim poklonima glasači, koje vole zvati prigodno i građanima, izabrat će opet obmane.

Neće se sjetiti one Ničeove: Ne boli me što si me slagao, već što ti više ne vjerujem.

Od Heraklita još, sve teče, samo voda ostaje!

 

Ramo Kolar 
(Oslobodjenje)

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.