Kozarac.ba

Ramazanski ders

 

Koncepcija ljudskog života, kako je islam poima, zasniva se na skladu tijela i duha. Islam nije samo vjerovanje u Allaha ili izvršavanje pobožnih obreda, već je to čvrsto povezani sistem kojim se određuju sve pojedinosti iz našeg individualnog i zajedničkog života. Drugim riječima, islam je i vjerovanje, i etika i savršeni zakon.

Islam predstavlja jasan i savršen put, utemeljen na propisima i uputstvima koja se odnose na životna pitanja, pojedinca, porodice i zajednice na lokalnom i širem planu.

Islam se proteže na sve segmente ljudskog života zbog čega ne prihvata da bude neutjecajan ili da bude sluga drugim filozofijama i ideologijama.

Islam odbija biti bilo što drugo do ono što se slijedi i kome se služi. Ukoliko politiku razumijemo kao nauku o javnom, državnom životu i njegovom upravljanju, onda je sasvim prirodno da se ostvari vrlo uska veza između islama i politike. Svoditi islam samo na obred reduciranje je njegove sveobuhvatnosti i ravno je njegovoj indoktrinaciji i izdaji.

Dekadenca islama otpočela je onda kada je vjera izgubila društvenu dimenziju. Ta vatrena parola; ‘Podaj caru carevo, a Bogu Božije’, pretvorena je u lažni slogan koji odvaja vjeru od zajednice i vjeru pretvara u privatnu stvar i tako omogućuje političkim upravljačima da vladaju bez Boga.

Umjesto religije u jednog transcedentalonog Boga javlja se religija sredstava, koja je, po Garodiju, napravila novi politeizam i nova sujevjerja, pretvarajući nauku u scientizam, tehniku u tehnokratiju, politiku u materijalizam.

Zapad, kao paradigma civiliziranog svijeta približio se tome. Njegova prava religija je slijepa vjera u skrivenog boga: rast, tj. da se proizvodi što više, sve brže, bilo šta; korisno, nekorisno, ili čak ubojito kao što je oružje koje predstavlja najrentabilniju industriju.

Taj skriveni bog je okrutan bog; on zahtijeva ljudske žrtve.

Nazadovanje islamskog svijeta u zadnjih nekoliko stoljeća prouzrokovano je, uz ostalo, povlačenjem i ograđivanjem od društvenih i svjetskih političkih procesa. Svi kasniji napori ka radikalnijem osavremenjivanju pristupa islamskoj ideji tendenciozno je karakterizirano kao politiziranje islama.

Orijentalisti 19. stoljeća učinili su zapadnjačku svijest osjetljivom na ideju o političkoj religiji na strukturu u kojoj se islam i politika udružuju, pretvarajući islam u agresivnu, polemičku, ekspolozivnu silu.

Strah od pokretačke snage koju islam poprima kada, u tragičnim momentima poprima akcenat odbrane, borbe, prepirke, jedan od najsnažnijih akcenata u historiji, uvjetovao je poimanje političkog islama kao povratne prijetnje, a pojam političke religije kao historijske strukture islamskog porijekla.

No, bez obzira na takve konstatacije povlačenje crte između politike i islama nezamislivo je i nedopustivo.

Utoliko prije što je samo ovakav islam produktivan jer tretira pitanja ummeta u najšrem smislu riječi, oslobađa ga od svakog stranog utjecaja i usmjerava ga, na planu duhovnih i materijalnih aktivnosti ka željenom cilju.

Upotrebom sintagme ‘politčki islam’ od strane nekih krugova i na Istoku i Zapadu, na latentan način želi se odvratiti muslimane od pravog sadržaja islama i od iskrenih misionara koji pozivaju potpunom islamu.

Jedan od osnovnih faktora koji čine da musliman bude stalno političan je taj što vjera traži od njega da ne živi samo za sebe, ne vodeći računa o problemima i interesima drugih. U hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s, eksplicite se naređuje zanimanje za stanje drugih muslimana, u protivnom on će biti lišen Allahovog i Vjerovjesnikovog okrilja.

Islam od muslimana, takođe, traži da ne bude nijemi posmatrač pred nepravdom i nepravilnostima bilo koje vrste. On mora raditi na njihovom suzbijanju onako kako je Poslanik, s.a.v.s, naložio, služeći se metodom sile, dijaloga ili intimnim prezirom, što je, kako stoji u hadisu, stepen najslabijeg vjerovanja.

Imam Ibn Kajjim prenosi da je imam Ebul-Vefa b. Ukajl el-Hanbel rekao: ‘Politika je čin pomoću kojeg su ljudi bliže miru, a dalje od rata, dokle god se ne protivi šerijatu’.

Ibn Kajjim napominje da ‘pravedna politika nije protivna onome o čemu govori šerijat, već je u skladu s njim, štaviše, ona je jedan od njegovih sastavnih dijelova. Mi je nazivamo politikom prema našoj terminologiji, a u stvari to je pravda Allaha, dž.š, i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.’

Bit politike, gledano kroz prizmu islama, je da bude u funkciji velike religiozne potrebe – obezbijediti mir i blagostanje, izvesti čovjeka na pravi put i pomoći da se tim putem širi islam.

Po Ibn Haldunu, nemoguće je ostvariti političko-religioznu povezanost ukoliko se religiozna propaganda ne oslanja na političku vlast. Er-Razi, takođe, insistira na socijalno-političkom aspektu Allahovog zakona kao uvjetu za ostvaranje ljudskog poziva i sreće.

Imam Gazali rekao je: ‘Ovaj svijet je njiva budućeg svijeta, te vjera nije potpuna bez ovog svijeta. Vlast i vjera su harmonični, vjera je temelj, a vlast je čuvar; ono što nema temelja sruši se, a ono što nema čuvara biva protraćeno’.

Pogledamo li život Poslanika, s.a.v.s, kroz 23 godine poslaničke misije vidjećemo da on obuhvata sve njegove vidove. Pored poslaničke zadaće i privatnih obaveza, bio je i politički vođa, utemeljitelj islamske države, njen diplomata, međunarodni pregovarač…

Bio je angažiran u svim sferama ovozemnog života. Poslanika, s.a.v.s, su na ovom putu slijedili hulefair-rašidin, a kasnije i mnogi iz generacije zdrave tradicije (selefus-salihin) vodeći ummet na osnovama pravde i dobročinstva.

Međutim, ljudi naših krajeva, pa i u islamskom svijetu, krajem prošlog i tokom ovog stoljeća osjećaju odbojnost prema politici i svemu što je vezano za nju, posebno nakon što je makijavelistička filozofija postala model u politici i političkom nadmetanju.

Ovakva apolitičnost rezultat je dugogodišnje trpnje zbog nedolične politike i političara, bilo da se radi o kolonijalističkoj ili politici vladara izdajnika, nasilnika i svih onih koji su ih služili i pomagali na tom putu.

Protivnici islamske misli i islamskih pokreta iskoristili su odbojnost narodnih masa prema politici okarakteriziravši kasnije svaku težnju i nastojanje na planu afirmacije univerzalnog islama, ‘političkim islamom’.

Na tom putu izdašno ih je, vjerovatno nesvjesno, pomagala retrogradna svijest i stavovi jednog dijela uleme, koji su govorili da je demokratija, kao preduslov valjane politike, kufr (bezvjerstvo), nalazeći za to podlogu u značenju demokratije kao vladavine naroda nad narodom, čime se navodno potiskuje vladavina Allahovih, dž.š, zakona.

Sa stanovišta islama pozivi u demokratiju ne znače odbacivanje Allahovog, dž.š, vođstva. To je odbacivanje neograničene diktature, odbacivanje samovoljnog upravljanja narodom, vladara tiranina i silnika.

Pojam demokratije, takođe, podrazumijeva pravo naroda da bira svoje vladare na način koji je prihvatljiv za njih, da traži od njih odgovornost za postupke, da odbija njihova naređenja ukoliko su u koliziji sa univerzalnim načelima islama, zatim, da narod ima pravo da ih ukloni kada zastrane ili se osile ili ako ignorišu savjete i upozorenja, a da ne budu zbog toga pozivani na odgovornost ili kaznu.

Musliman koji propagira demokratiju, propagira je isključivo kao oblik vladavine koji otjelovljuje islamske političke principe – u izboru vladara, određivanju savjetodavnog tijela (šure), opominjanju (nasiha), naređivanju dobra i odvraćanju od zla, zatim, borbi protiv tiranije, odbijanju onog što je grijeh, a naročito ako vodi ‘otvorenom nevjerstvu…’

Takođe, ne stoji argument da demokratija uvijek počiva na vladavini većine.

Glasanju nema mjesta kada su u pitanju šerijatom jasno precizirane odredbe i temeljne stvari vjere, te ono što je na osnovu vjere poznato kao nužno. Glasati se može u stvarima idžtihada koje dopuštaju mogućnost više mišljenja.

U prirodi ljudi je da se razilaze, kao kada je u pitanju izbor jednog od kandidata na bilo koji položaj, ili donošenje zakona koji reguliše djelatnost prometa i komunikacija, ili sistem gradnje trgovačkih, zanatskih radnji ili bolnice, ili nešto osim toga što ulazi u područje koje učenjaci fikha nazivaju maslehatul mursele.

Glasati se može i kada se radi o donošenju odluke o objavi ili prestanku rata, te o obaveznosti ili dokidanju određenih poreza, proglašavanju vanrednog stanja, ograničavanju mandata predsjednika države, dozvoljavanju ili nedozvoljavanju njegovog ponovnog izbora i do kada, itd, itd…

Po logici stvari, u slučaju dilema i glasanja o navedenim stvarima i islam daje prednost većini. Za ovaj stav nalazimo potkrepu u hadisu Allahova poslanika, s.a.v.s, kada je rekao Ebu Bekru i Omeru, r.a: ‘Kada biste se vas dvojica složili u nekom stavu, ja vam se ne bih protivio.’

Islam se ne solidariše sa kršćanskom teorijom da je svaka vlast od boga. Vrhovna vlast u pravilu pripada Allahu, a on je dodjeljuje kome hoće. ‘Reci: O Allahu koji svu vlast imaš, Ti vlast kome hoćeš daješ, a od koga hoćeš oduzimaš je; Ti koga hoćeš uzvisuješ, a koga hoćeš ponizuješ; u Tvojoj ruci je svako dobro, Ti uistinu sve možeš’. ‘On čini da jedni druge smjenjujete i On vas po položajima jedne iznad drugih uzdiže da bi vas iskušao u onome što vam daje’.

Znači, vlast nije data čovjeku u posjed, on je koristi samo kao Allahov, dž.š, zastupnik (halifa), koji bi morao uskladiti svoje ponašanje u skladu sa voljom svoga Gospodara.

Oblik vladavine ovisi o okolnostima i volji naroda. Allahu je svejedno da li je to monarhija ili oligarhija, udružena vladavina ili neki drugi oblik državnog uređenja.

Ono što je primarno, sa stanovišta islama, je da se provodi pravda i da postoji istinska briga za dobrobit naroda. Osnovna zadaća vlasti sastoji se u zalogu povjerenja. Njena dužnost je da služi narodu, njeni funkcioneri treba da budu sluge naroda.

Nije dovoljno svim sredstvima proklamovati demokratiju dok ona izdiše, razvija se u zatvorima i raspiruje batinama, te dok se čudnim propisima sputavaju intelektualci i svi koji slobodno misle. Vladaru se ne smije reći ‘zašto’, a kamo li ‘ne’.

Neki islamisti će prigovoriti kako je demokratija produkt kršćanskog civilizacijskog povijesng kruga.

Ako pratimo ekspanzionistički razvoj islama iz prvog stoljeća njegova postojanja, vidjećemo da se rezultati takvog fascinantnog razvoja kriju u integrirajućoj spremnosti islama sa ranijim kulturama čime je izgrađena izvanredna stvaralačka sinteza zbog čega su se milioni ljudi različitih religija prepoznali u islamu.

Želi li se kozmopolitska ideja islama ponovo vratiti u život i postati respektabilnim faktorom na svjetskom planu, to ne može uspjeti idući natraške, oslanjajući se i gledajući samo u prošlost. Iz položaja inferiornost izbaviće je kreativni duh novih generacija, koje će pravilnom razradom životnih pitanja ponuditi nova rješenja.

Na tom putu ne treba se stidjeti pozajmljivati korisne ideje od drugih, metode i organizaciju, dokle god se to ne suprotstavlja jasnom tekstu i postojanim šerijatskim propisima.

Preuzeto pozitivno iskustvo, dužni smo modifikovati, dopunjavati i usavršavati na matrici islama, dati mu našeg duha i osloboditi ga prvobitne osobenosti.

Ako pogledamo, primjerice, izborni sistem nekih zapadnih zemalja, nećemo u zlatnom dobu islama naći sličnu praksu. Ali, ako se pozabavimo suštinom ovog sistema glasanja, to je, sa stanovišta islama, svjedočenje (šehada) o valjanosti kandidata.

Glasač je poput svjedoka dužan ispunjavati propisane uvjete od kojih je na posebnom mjestu pravednost. Onaj ko posvjedoči za nekog ko nije dobar, da je dobar, učinio je veliki grijeh svjedočenja neistine, koji Kur'an uspoređuje sa mnogoboštvom (širk), rekavši: ‘Pa budite što dalje od kumira poganih, izbjegavajte što više govor neistine.’

Ukoliko neko svjedoči o valjanosti nekog kandidata samo zbog toga što je on njegov bližnji, ili iz njegovog mjesta, ili zbog lične koristi koju očekuje od njega, taj je postupio suprotno imperativu Uzvišenog Allaha, dž.š. ‘I svjedočenje Allaha radi obavite.’

Ko izostane od obaveze glasanja, tako da neko ko je dostojan i povjerljiv izgubi, a većinom glasova pobijedi onaj koji to ne zaslužuje, koji nije od čvrstih i pouzdanih, uskratio je ummetu toliko potrebno svjedočenje.

Uzvišeni je rekao: ‘Svjedoci treba na svaki poziv da se odazovu.’ ‘I ne uskratite svjedočenje, ko ga uskrati, srce njegovo će biti griješno.’

U tom smislu o svojstvima kandidata govori se sa opravdanim razlogom. Dodajući ove novine i smjernice izbornom sistemu, mi činimo na kraju taj sistem islamskim, iako je u osnovi preuzet od drugih.

U cilju postizanja što pravednije ili današnjim žargonom kazano, što demokratskije vlasti, bitno je spomenuti još dvije odrednice koje čine da vlast u savremenim uslovima bude pravedna, a to su savjetovanje (šura) i politički pluralizam. Predstavnici muslimana, a posebno politički, dužni su poštovati princip konsultativnog vijeća (šure), kako bi se u što manjoj mjeri griješilo u rukovođenju i kako bi greške muslimanskih čelnika imale što manje posljedice za narod.

Komentarišući 50. ajet sure Alu Imran, u kojem se ističe obaveznost šure, Ali ibn ebi Talib, r.a, rekao je: ‘Dogovarati se sa ‘ljudima mišljenja’, a zatim ih slijediti’.

Dakle, i zvršna i zakonodavna islamska vlast mora se zasnivati na temelju dogovaranja i savjetovanja. Oni, čiji savjet, iz bilo kojeg razloga, nije mogao biti usvojen, treba da se slože sa ostalima.

Odluka većine, pa čak i jednoglasne, nema nikakve vrijednosti ukoliko je u suprotnosti s propisima Kur'ana. Takvu odluku vladar mora odbaciti.

Poslanik, s.a.v.s, često se savjetovao. Jedan njegov prisni prijatelj pripovijeda: ‘Nikada nisam vidio da neko tako često pita za savjet kao što je to on (Poslanik, s.a.v.s,) radio.’

Muhammed, s.a.v.s, je, takođe, jednom prilikom rekao: ‘Da sam mogao nekoga imenovati poglavarom, a da ne pitam muslimane za savjet, izabrao bih Abdulllaha b. Mes'uda’. Respektovanje drugog mišljenja eliminiše samovolju koja se u većini slučajeva pretvara u diktaturu i tiraniju.

Efektna barijera diktaturi je politički pluralizam. Iako neki islamski teoretičari osporavaju postojanje višestranačja u islamskoj državi, renomirani vjerski autoritet današnjice dr. Jusuf Kardavi zastupa suprotan stav: ‘Nema šerijatske zapreke za postojanje više od jedne političke partije.

Štaviše, pluralizam je u današnje vrijeme nužnost, jer predstavlja sigurnosni ventil koji osigurava od apsolutističke vladavine neke osobe ili određene grupe, od njene dominacije nad ostalim ljudima, samovoljnog postupanja sa drugima, te nepostojanja bilo koje snage koja može da joj kaže: NE ili ZAŠTO’

U jednom hadisu stoji: ‘Kada vidiš moj ummet kako se boji silniku reći: Silniče! Udalji se od njih.’

U drugom hadisu se kaže: ‘Kada ljudi vide silnika, pa mu se ne suprotstave, ubrzo će ih sve zadesiti kazna od Allaha.’

Politički pluralizam ne smije biti prožet samo borbom za vlast, on je radi političkog nadmetanja kako bi se u mnoštvu ideja i programa došlo do najboljih rješenja. Višestranačje u islamu treba razumjeti kao pluralizam mezheba u fikhu. Oni su poput partije koja slijedi određene ideje za koje su njeni članovi ubijeđeni da su najbolje. To ne znači nipodaštavanje drugih, kao što ni pripadnost pojedinca ili skupine nekom savezu ili partiji ne anulira njegovu pripadnost i odanost vjeri i državi.

Ali b. Ebi Talib tolerisao je postojanje stranke koja je imala suprotan stav u odnosu na njegovu politiku. U svojim kritikama išli su do te mjere da su ga optuživali za otpadništvo od vjere iako je bio među prvima koji su primili islam. To su bile haridžije koje su predstavljale čak i naoružanu opoziciju.

Nerealno je kada neke partije nastoje zadržati odnosno ostvariti ekskluzivno pravo na predstavljanje naroda i istine, a svakoj, kasnije nastaloj partiji se osporava pravo postojanja. U islamskom političkom promišljanju cilj ne opravdava sredstvo.

Politička borba mora biti moralna i humana s krajnjim ciljem dobra za narod i državu. Nažalost, mnogi pokreti i partije u svijetu i kod nas ne posjeduju tu ideološku dimenziju koja ih štiti od iskrivljenosti i licemjerstva i svega što je prisutno na današnjoj političkoj sceni.

Interesi naroda zamjenjuju se interesima same partije, da bi se, na kraju, sve svelo na borbu za lične interese partijskih lidera. Tako, problemi nacije postaju dobitne karte na tržištu, a jučerašnji neprijatelji postaju današnji prijatelji, i obratno. I sve tako ide dok ne ostane ništa od ideologija tih pokreta osim lažnih i falsifikovanih naziva i parola.

To je ono što se odigrava na terenu ljudskim umovima postavljenih zakona i sistema, i to otkriva tajnu njihovog brzog ‘uspjeha’ da se domognu vlasti.

Cijela kur'anska objava je integristička na način da gleda muslimana kao moralnu osobu koja sve vrijeme treba misliti i djelovati u neograničenom teocentričnom maniru, a po svom karakteru i kao građanin države. Islam posjeduje čovjeka u njegovoj kompletnosti.

Na kraju, možemo reći da je osnovna zadaća demokratije, omogućiti ljudima da slobodno izaberu one koji će ih voditi i zastupati u oblasti politike, te da im se ne nametne vladar ili sistem koji oni ne žele.

Demokratija je ta koja omogućuje ljudima odgovornosti od vladara kada pogriješe, kao i potpunu izjednačenost vladara i podanika pred zakonom. Istinska demokratija omogućuje narodu da se opredjeli za kulturne, ekonomske, političke i druge programe koji odražavaju njihove stvarne interese, a ne za one koji im se nametnu i zbog kojih, ukoliko ih ne prihvate, bivaju proganjani kao primjer drugima.

Za ostvarenje ovih ciljeva čovječanstvo je našlo prave forme: izbori, referendum, pravo većine, partijski pluralizam, opoziciono djelovanje, sloboda štampe, neovisnost sudova i sl.

Poslanik, s.a.v.s, rekao je: ‘Vaše najbolje vođe su oni koje vi volite i koji vas vole, koje vi blagosiljate i koji blagosiljaju vas. A vaše najgore vođe su oni koje vi mrzite i koji vas mrze, koje proklinjete i koji vas proklinju’.

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.