svabo
Protekla sedmica vrvjela je od događaja koji se ne mogu svesti samo pod predizbornu aktivnost.
Dapače, konkretni potezi političkih lidera iz Republike Srpske, predstavljaju novi, jasni i vrlo jaki udar na temelje Bosne i Hercegovine, u smislu jednakopravnosti i ispunjenja obaveza iz Dejtonskog mirovnog ugovora, a sve u cilju dokazivanja nemogućnosti postojanja zajedničke države.
Na udaru su se, gotovo unisono, našli Eletroprenos BiH i Javni servis BHRT. Nešto ranije Centralna izborna komisija BiH donijela je odluku da se posavskim biračima, njima preko dvije hiljade, ne dopusti glasovanje u Derventi i Bosanskom Brodu. Također, u Akademiju nauka i umjetnosti Republike Srpske učlanjen je Peter Handke, zakleti poklonik Miloševićeve politike, danas rado viđen gost akademika i entitetskog predsjednika Rajka Kuzmanovića.
Tu nije kraj. Milorad Dodik kazao je zamjeniku visokog predstavnika Raffiju Gregorianu kako „patološki mrzi Republiku Srpsku“, jer je tražio (Gregorian, ne Dodik) odgovornost zbog činjenice da se upravnik fočanskog zatvora Aleksandar Cicmil vratio na radno mjesto s kojeg je smijenjen nakon bijega osuđenog ratnog zločinca Radovana Stankovića.
Dodik bezobrazluk i nekulturu, kakvim se dosad obračunavao uglavnom sa političarima iz Federacije i novinarima koji su se trudili postavljati pitanja, sada otvoreno pokazuje i prema međunarodnim zvaničnicima. To, naravno, znači i njegovu sve veću nervozu zbog mogućih sankcija kojima će biti podvrgunt, najvjerovatnije zbog besramnog bogaćenja na račun građana entiteta, o čemu su mediji, kako elektronski, tako i printani, ispisali nebrojeno istraživačkih tekstova.
No, Dodikov nestanak sa političke scene ne možemo očekivati uskoro. Ne samo zbog toga što iza sebe ima glasačko tijelo – imao ga je i Radovan Karadžić, pa je završio, doduše tek ove godine – u Hagu. Međunarodni faktor nije zainteresiran za talasanje masa, potraga za alternativom „otetom“ voždu bit će to dugotrajan, višegodišnji proces, u skladu sa dosadašnjom političkom međunarodne zajednice – korak po korak. Možemo li proces normalizacije ubrzati?
Jedna od inicijativa u tom smjeru dolazi od Sulejmana Tihića, predsjednika Stranke demokratske akcije. On je pred ambaradorima zemalja članica Evropske unije izrekao čvrst stav kako će najjača bošnjačka stranka inzistirati na povratku na Ustav Republike BiH – ukoliko Dejtonski sporazum ne bude sproveden u svim njegovim tačkama. Entiteti nisu uskladili svoje ustave sa državnim, sporazum o ljudskim pravima nije implementiran, izbjeglice nisu dobili odštetu za u ratu (sistematski!) uništavanu imovinu, javne korporacije nisu uspostavljene…
Bit će zanimljivo vidjeti odjeke ovakvog Tihićevog pozicioniranja. Iz RS-a će sigurno krenuti drvlje i kamenje zbog zahtjeva za „unitarizacijom“ države, iako Tihić traži samo da se provede ono što je dogovoreno u Dejtonu – ni manje ni više.
Stranke sa hrvatskim predznakom, prije svega HDZ i HDZ 1990, najvjerovatnije se neće previše uplitati u političku dilemu – Dejton ili RBiH. Pozicija i Dragana Čovića i Bože Ljubića je takva da se neće upuštati u otvoreni sukob sa Dodikom, a to se ne bi moglo izbjeći pridruživanjem Tihiću u zahtjevima za provođenje Dejtona.
Najveća nepoznanica ostaje kako će reagovati lideri SBiH i SDP-a, Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija. Principijelno, i jedan i drugi mogli bi stati iza Tihićevog zahtjeva, i na taj način postignuti jedinstvo u ključnim pitanjima budućnosti BiH, kakvo u RS-u postoji još iz vremena pregovora o ustavnim promjenama iz 2006, između Dodika, Mladena Ivanića i, tada, Dragana Čavića. I koja, više-manje, egzistira i danas.
No, predizborna kampanja je u jeku, a i teško se može očekivati da će međusobne liderske nesuglasice biti zatomljene. Možda bi, za početak, svoj glas o pitanju puna provedba Dejtona ili odustajanje od njega, trebala dati akademska i svakolika javnost. To može voditi ka svojevrsnom referendumu za republiku.
Piše: Faruk Borić
(Oslobodjenje)
Add comment