Intervju: Muhidin Å arić ”“ DIREKTOR OÅ  KOZARAC, PJESNIK (1. DIO)

Piše: Sade Alić, gost-urednik kozarac.ba,
sadealic@gmail.com

Od rođenja pa sve do groba – najljepše je đačko doba!

Divna rečenica. Godinama svi zaboravljamo to đačko doba a vrijedi se podsjetiti. Blago onima koji svoju djecu školuju u školama koje su i oni sami pohađali.

Te uspomene na najljepše đačko doba vrate vas u mladost pogotovo ako ste van domovine i niste stalno u svom kraju i još ako mahsuz posjetite svoju nekadašnju školu. Imao sam čast da pored posjete svojoj osnovnoj školi razgovaram i sa njenim današnjim direktorom. Kozarčani i po pitanju svoje škole imaju se čime pohvaliti i biti ponosni. Imati jednog Muhidina Šarića nema baš svatko. Pisac, direktor škole, intelektualac, ljudina.

Pisac ne bi bio pisac kada se pored njega ne bi osjećali prijatno a razgovor s njim vraća vas u prošlost, u djetinjstvo kada ste hodnicima osnovne škole trčkarali, ulazili i izlazili iz učionica, smijali se i strepili i što je najvažnije voljeli i poštovali svoje nastavnike i danas znate da su i oni vas itekako voljeli i sve učinili da bi od vas napravili poštenog čovjeka.

Pa da kažemo koju riječ o direktoru OŠ „Kozarac“.

Muhidin Šarić (rodom iz Prijedora, rođen 1944. godine) pjesnik je i dramski pisac. Školovao se u rodnom mjestu, gdje je završio osnovnu i ekonomsku školu, a više obrazovanje – Pedagošku akademiju, završio je u Banjaluci. Radio je kao prosvjetni radnik u Kozarcu, bio organizator “Književnih susreta na Kozari”.

Objavio je knjige pjesama: Spava li dan u mraku (1976), Na krilima neba (1981), Kada plava ptica sanja (1983), Kolo kozaračko (1984), Plava ptica (1985) – na turskom jeziku, Cvrkutanka (1988), Zaljubljena baka (1989, 1994), Dvorište sa cvijetom za uvetom (1990), Tespih (1994), Crna dvorišta – Schwratze HÅ‘fe (1999), Pođi kući (2004), drame: Recept za ludilo (1985), Blago u kovčegu (1986), Vuk dobrica (1988), te prozu Keraterm – sjećanje na srpski logor (1993) i druga djela.

Razgovor sa gosp. Muhidinom Šarićem započinjemo o osnovnoj školi „Kozarac“.

— Poštovani Muhidine, prvo da Vas pitamo kako ste?

„Dobro, hvala na pitanju. Kada je proljeće čovjek se mora fino osjećati a pogotovo kad se nalaziš među 366-tero mladih, budućih ljudi, među đacima, moraš se lijepo osjećati.“

— To bi bilo kao nastavnik i direktor škole, a kako ste nam kao pjesnik?

„Kao pjesnik osjećam da je ovo vrijeme kao izazov za neke nove stihove, nove pjesme, nove knjige. Iskreno rečeno ima ih iz godine u godinu sve više. Ponešto se napiše, ponešto se objavi tako da, eto, istrajava se nekako.“

— Recite nam nešto o osnovnoj školi „Kozarac“?

„Ja ću reći nešto kao ličnu kartu OŠ „Kozarac“. Ova je škola nova, odnosno novo-osnovana, novo registrovana ali nastavlja tradiciju nekadašnje koja se zvala osnovna škola „Rade Kondić“ koja je bila poznata po velikom broju učenika i koja je u svojim najboljim vremenima brojala i do 3.750 učenika, radila u tri smjene i imala negdje oko 150 prosvjetnih radnika. Dakle čitava jedna prosvjetna vojska.

1992 godine dogodilo se to što nam se dogodilo. Kozarac je spaljen, stanovništvo je protjerano i nastalo je jedno zatišje na ovom području, dakle jedna praznina koja traje sve do prvih povrataka ‘98, ‘99 godine a glavni val povratka se odigrao od 2000 do 2002 godine. U tom periodu vračaju se i prvi Kozarčani i prva djeca koja su našla utočište u školi u Trnopolju. Ta škola je radila i tamo su se djeca okupljala da bi se 2002 god. stekli uslovi i bio dovoljan broj učenika da bi smo se mogli registrovati ovdje. To se i dogodilo, 2002 god. škola je renovirana jer je bila devastirana prije, a potom su došli i prvi đaci i krenulo se. Znači registrovani smo pod nazivom OŠ „Kozarac“ iz Kozarca i imala je tada 13 odjeljenja da bi već sljedeće godine imala 17. Danas imamo 20 odjeljenja i 366 učenika što nije ni punih 10% od nekadašnjeg broja đaka.“

— Da li su to učenici samo iz Kozarca ili iz čitavog Kozaračkog područja?

„Sa čitavog područja. Dakle u školi pohađaju djeca od Kevljana, zatim Jakupovići, Kamičani, Kozaruša, i negdje do pola Hrnića. U svim mjestima oko Kozarca djeluju i druge škole, recimo škola u Trnopolju, Kamičanima, Lamovitoj. Znači jedna dosta gusta mreža škola. U ovu školu dolaze i odazivaju se Bošnjačka djeca, mada smo mi od prvog dana pokušali, željeli i uspjeli smo da ostanemo multietnička škola. Danas u školi imamo 12-tero djece druge nacioanolnosti s čim smo ponosni zato što smo uspjeli da otvorimo vrata, da imamo razumjevanja za svu dječicu. Znaći škola je otvorena svoj djeci, svim ljudima dobrih namjera.“

— Nova škola, novi planovi. Od kojeg do kojeg razreda djeca pohađaju školu ovdje?

„Od prvog do devetog razreda. Škola je već od 2003 god. ušla i uključila se u reformu školstva i počeli smo sa 9-to godišnjim školovanjem učenika“

— Zbog mogućih povratnika, pojasnite nam šta to znači 9-to godišnje školovanje. Znamo da se ovdje pohađala osnovna škola od 8 razreda, da li je prvi razred odmah ili je prvi razred nešto kao predškolski razred?

„Prvi razred je odmah ali se pomjera granica starosti polaska u školu. Učenici se upisuju u prvi razred sa šest godina i zadatak tog prvog razreda, drugog i trećeg su opisne ocjene, znači skoro sva ta tri razreda su opisne ocjene a zadatak u prvom razredu je da se dijete prilagodi školi, da zavoli školu, da se upozna sa knjigom, sa okolinom, sa osnovnim školskim pojmom, itd. Tako da već u drugom razredu, onda kad je normalno da krene u školu, može da se rastereti svih nekih drugih briga, da uči i da stiče neka svoja znanja.“

— Kakvi su uslovi u učionicama, da li su razredi dovoljno opremljeni?

„Pa jesu, dosta. Mada onaj ko radi u prosveti razumjeće me da nikada nije dosta zato što se svakodnevno nešto u svijetu mijenja. Mijenjaju se pojmovi, zastarjevaju tehnologije u kratkom roku, itd. Naravno da mi to sve nemožemo pratiti ali i pored toga, mogu iskreno reći, da se pomalo osjećamo ovdje napuštenima.

Sve što moramo odraditi to je dva puta teže nama ovdje, ja sad govorim u svoje ime a mislim da je tako i drugima jer 5 godina sam na čelu ove škole. Još nemamo očiglednih sredstava koje bismo morali i trebali imati a sve što smo odradili, veći dio stvari, učila i drugog morali smo naći od sponzora i ljudi dobre volje, a takvih ljudi je mnogo. Dobili smo i napravili biblioteku, sad se radi sportska dvorana, kupili pumpe za bunareve jer je kod nas problem sa pitkom vodom, uspjeli smo nabaviti putem sponzorstva i klavir jer je oduvjek u OŠ u Kozarcu bio klavir, itd, itd. Tako da ono što smo mi od ministarsva dobili, bilo je na početku nekih 10 kompjutera i s tim je bila priča završena. Vrlo teško bila šta dobijemo, nije to slučaj sa drugim školama. Dakle, evo sad malo se i žalim.“

— U razgovoru sa mnogima u inostranstvu svi su željni pomoći školi. Da li su Vam potrebni kompjuteri, mnogi bi htjeli donirati ili pokloniti svoje kompjutere?

„Da vam iskreno kažem, svaka dobra volja i želja za pomoć je dobra i draga i svakako dobro došla. Ja sam za dogovaranje kad se želi nešto donirati. Imamo različitu praksu da nam ljudi donesu nešto što nam uopšte ne treba, odnosno pojam kompjuter je veoma relativan i imali smo ljudi, hvala im u svakom slučaju, koji donesu kompjutere koji su zastarjeli i koji više nisu u službi a on smatra da je donio kompjuter. Dakle mi ovdje smo sada dosta dobro opremljeni što se tiče kompjutera. Imamo ih sada 25 novih – pentijum 4 i imamo jako dobro opremljen kabinet informatike. Imali smo nedavno takmičenje u polju informatike gdje smo mi bili domaćini baš zahvaljujući tome što smo imali uslove. Ali mi nemamo mnogo drugih stvari, recimo dođu ljudi i donesu stotinu knjiga. Kako ih ne uzeti, kako se ne zahvaliti jer knjiga je knjiga ali te knjige nisu nam u funkciji jer mi ovdje trebamo da imamo lektirske knjige i da imamo najmanje 20 komada istih knjiga da bi se u razredu lektira mogla izučavati, itd. Teško je to objasniti, najbolje je ako neko već želi da donira onda se u dogovoru sa školom to odradi pa se onda ode, recimo, u neku izdavačku kuću pa se naruče knjige. Nek’ je to 20 knjiga ali neka je komplet jedan. Možemo dobiti 100 knjiga različitih koje će otići u neke fioke i neće biti čitane niti će biti funkcionalne.
Mi ovdje nemamo kabinet FIZIKE, MATEMATIKE, HEMIJE, BIOLOGIJE i niz drugih stvari koje su neophodne isto kao kompjuteri. Ali eto ta hajka na kompjutere dovela nas je u jedan fin položaj da mi danas imamo, hvala Bogu, kompjutera mada se nikada nemože reći za kompjuter da je u redu jer on je danas nov a sutra već zastarjeo.“

— Znači uz dogovor sa školom da stupimo u projekte vezane za donacije i pomoć školi?

„Danas je protok informacija i komunikacije na vrhuncu i nije problem doći ovdje, pogledati i vidjeti šta nam je zaista potrebno.“

— Da li želite još nešto reći da smatrate da je potrebno istaći?

„Želio bih još samo odgovoriti na pitanje koje ste mi ranije postavili a to je plan i program rada škole. Ova škola u Kozarcu je specifična. Mi smo sa 2002 na 2003 godinu iskoristili sporazum između ministara RS i F BiH koji su se dogovorili i potpisali takav sporazum da tamo gdje je većinsko Bošnjačko ili gdje je većinsko Srpsko stanovništvo u oba entiteta ti učenici i te škole mogu koristiti nacionalnu grupu predmeta. Dakle mi ovdje koristimo tu nacionalnu grupu predmeta, što znači da mi izučavamo ovdje Bosanski jezik, izučavamo historiju, geografiju i poznavanje prirode i društva po programu Federacije a ostali predmeti koji su skoro isti u oba entiteta koristimo po programu RS-a.“

Tako je protekao razgovor sa gosp. Muhidinom Šarićem kao direktoru OŠ „Kozarac“. U sljedećem javljanju razgovaramo sa gosp. Šarićem kao pjesnikom.

Razgovarali smo i o tome da bih se ime škole trebalao promjeniti i zvati po našim dragim nastavnicima koje su zvjerski ubili tokom agresije. Sadeta i Bečir Medunjanin to sigurno zaslužuju a to se može izvesti samo ako pokažemo koliko smo jaki, jedinstveni i uporni u borbi za svoj Kozarac. Stoga još jednom napominjemo i apeliramo da je potrebno i poželjno da se širom kugle zemaljske gdje gud ima Kozarčana organizujemo u Udruženja ili Klubove, ili u ogranke stranke NGI – Kozarac, jer samo tako možemo pomoći kako sebi tako i svom Kozarcu i svojoj Bosni i Hercegovini.

NASTAVIČE SE …

___________________

Kozarac i Kozarac.ba :

— Do sada trebao sam objaviti snimljene intervjue i reportaže, te stoga tražim od Vas halal što isto nisam do sada učinio a razlog je sljedeći: po povratku sređivao sam svoj leptap pošto sam u Bosni koristio wairless konekciju tamo gdje sam mogao i bio totalno ne zaštičen te pokušao prebaciti 4 GB na drive C koji su bili ne iskorišteni, tako da sam izgubio sve dokumente, slike, programe, totalno mi je leptap krahirao. Već 10 dana pokušavam sa nekim programima povratiti izgubljeno ali teško ide ili je oštečeno te je to razlog mog kašnjenja. Još jednom izvinite. Aaly potrebna nam je još jedna lekcija iz informatike i to o Windows Visti kako je pravilno koristiti.

— U međuvremenu dogovorio sam intervju i sa našim Teufikom Kulašićem – Arčijem koji će uskoro ići i biti veoma interesantan sa dosta novih informacija i projekata.

— Kevljani su pokrenuli akciju koju bih trebali svi podržati tako da napokon krenemo sa planovima i napravimo neko dostojno spomen obilježje. Više informacija na stranici www.kevljani.eu .

Iz Čikaga:

— Nedavno je u Čikagu održana Skupština Udruženja Kozarčana koja je trebala da bude i Izborna Skupština  po Pravilniku koji je usvojen prošle godine. Podneseni su izvještaji te dopunjen Odbor od 9 članova na 15. Ovako sa strane gledajući Skupština je održana u jednoj lijepoj i prijatnoj atmosferi ali bez većine svojih Kozarčana jer na Skupštini i nije bilo više od 15 članova i njihovih članova familija ijako je Udruženje javno, putem radija pozivalo sviju na Skupštinu. Lično nisam mogao ostati u takvom Odboru jer ne dijelimo isto mišljenje, niti imamo iste ideje o raznim projektima kako u Kozarcu tako i u Čikagu, te sam se povukao za ovu godinu. Mišljenja sam da nakon četiri godine postojanja Udruženje treba da pristupi radu sa puno više ozbiljnosti i odgovornosti posebno vodećih osoba u Odboru. Vidjećemo šta će Odbor u ovom sastavu odraditi i nadamo se da će se neko udostojiti i javiti ispred Udruženja o budućim projektima (koje, ako su dobri moramo svi podržati) jer su meni odavno htjeli cenzurisati svako moje javljanje. Moja jedina zamjerka i pitanje je: gdje su Kozarčani pa i Prijedorčani Čikaga i zašto ih Odbor u ovom istom, nepromjenjenom sastavu (a sada i dopunjenom) i sa istim funkcijama ne okupe da budemo svi zajedno. Sve u svemu poželimo im sve najbolje – SVOJI SMO – tu je uvijek sljedeća godina ili Vanredna Skupština. U projektima Udruženja uvijek je i bit će i moja podrška kao individualca.

— Po drugi put radio Naša Riječ iz Čikaga (poslušajte emisije na www.radionasarijec.com) je objavila informacije o Novoj Građanskoj Inicijativi – Kozarac. Ovaj put komentar o Skupštini i osnivanju NGI – Kozarac dala je naša pjesnikinja Suada Bahonjić koja je pozvala sve Kozarčane, kako u Čikagu tako i širom svijeta da daju podršku ovoj stranci te izađu na glasanje i glasaju za ovu našu stranku.