Kozarac.ba

Zadnji susret

Satko piše:

Kozarac, Dera, 25. maj 1992. 9 sati ujutru, suncano je i toplo

– Komso, gdje su moji?

– Ne znam, Dado, ne znam…Mi smo krenuli. Sipa na sve strane, nisam smio stajati.

Mujo je jos uvijek prtio dvije torbe, vec potpuno mokar od znoja. Odozdo, iz Kozarca eksplozije granata presijecale su im rijeci i misli. Nisu bili sigurni ni tu gdje stoje, ali nema se kud ni skloniti.

Dado je, u uniformi rezervne policije, drzeci u ruci puskomitraljez, M72, poceo harlati po dzepovima. Na brzinu izvadi nekoliko nozica u kartonskom pakovanju i pruzi jedan Muji.

– Uzmi, mozda ti zatreba. Uzmi.

Mujini roditelji i komsije vec su zamicali iza okuke, ali njemu se jos nije islo.

 

– Otkud ti te cakije?

– Provalili smo u prodavnicu na vrhu carsije. Rat je Mujo, gotovo je. Linija na Kozarusi je pukla.

– Kud ces sad?

– Idem po svoje. Vi idite u Huremovac, tamo je dobro zaklonjeno, vec sam vidio dosta naroda.

– Cuvaj se buraz. I idi kroz Kalatu, sto brze mozes. Carsiju non-stop gadjaju. I trci kad si kod dzamija, to su im orijentiri.

Dadine plave oci se suzise a usne razvukose u kratki osmijeh (do prije par mjeseci Mujo je sa JNA ratovao po Hrvatskoj…)

– Iskusni minobacaclija, ha? Hvala.

– Gdje ces kasnije?

– Ne znam. Ne znam,ali ziv se ne dam

– Idi, cuvaj se

– I ti

Po nekoj logici, ovdje su se trebali zagrliti, medjutim u Mujinom sjecanju to se nije desilo. Dado je odlucnim koracima krenuo niz cestu ne okrecuci se.

Mujo je nekoliko momenata stajao prateci ga pogledom. Udar granate, negdje pored dzamije u Deri, vrati ga u stvarnost. Jos jedan, kratki momenat, misao se osvijetli u mladoj glavi. Kratka, nejaka, nedovoljno odlucna, a  previse uplasena…”Da li da krenem za njim?”.

Na okuci, Mujo se okrenu jos jednom, Dado je vec bio zamakao, na onom mjestu gdje cesta malo ide uzbrdo. Jedinom mjestu na putu za Mrakovicu na kojem su ponekad morali okrenuti pedale, spustajuci se biciklima s Kozare.

U Huremovcu, tog popodneva, Mujo je, rezuci sudzuk, istim nozem zasjekao lijevi palac i gledajuci u kapi svjeze krvi naivno pomislio: “Boze, daj da ovo bude jedina prosuta krv”

Desetak dana kasnije, u WC-u pogona Omarska, pretvorenog u logor, komsija Saud ga je pocastio keksom. Slatke napolitanke topile su se u vec gladnim ustima…

–    Mujo, Dado je poginuo 

Nozic je ostavio u autobusu kojim su deportovani u Omarsku. Tih dana dugo je posmatrao oziljak na palcu. Dugo nije htio da zaraste. Pa i danas,… i danas se vidi, tanka, bolna linija posred prsta … i duse

http://www.youtube.com/watch?v=E0aabqDizHM

Na slici, Dado, oktobar 1989

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.