Kozarac.ba

Božji anagram

nido2 piše:

Zvuci su dolazili iz daleka, iz nekog drugog Univerzuma,činilo joj se. Obavijali su je i zavlačili se u njeno biće, poput ljubičastosive izmaglice. Nije im mogla odoljeti.

Poželjela je da nikad ne prestanu. Bojala  se da će joj se razbiti o kalotu lubanje i pretvoriti u kakvu besmislenu kakofoniju, no oni su se pri nailasku na unutrašnje zidove glave samo povijali i praveći spirale, skupljali, dajući toj formi fantastični kolorit i potrebnu kompleksnost.

 

Mozak je prenosio u srce naredbu za čežnju i srce je širilo grudi i oduzimalo tijelu težinu. Na trenutak joj se pričinilo da postaje laganom i bestjelesnom. Sačinjavala ju je sama duhovnost. Osjećala je pjenu vodopada, osjećala je da može hodati po vodi i putovati kroz vrijeme.

Ugledala je prekrasne slike, za koje nije znala da postoje  u ovoj zbilji i nije mogla odrediti od kud dolaze. Zadovoljavala se već i činjenicom što ih je mogla promatrati i što joj nije sasvim onemogućeno i opisati ih. Žensko lice, omotano u tamni čipkasti  veo, koji je ostavljao vidljivima samo crne krupne oči , zagledane u nju, dominiralo je slikom.

Zeleni smaragd, privezan srebrnom kopčom za prednju stranu koprene, u visini čela, izgledao je poput  trećeg oka. Žensko lice se, na pojačeni zvuk nebeske pjesme u njezinim ušima, počelo udaljavati, a kadar pozadine povećavati. Na vitkom ženskom liku, koji se, poput holografske slike odmicaao, k neznanoj planini, čiji vrhovi su bili zabijeljeni snijegom , sad je mogla vidjeti crne, svilene dimije i zlatnim nitima opšiveni ogrtač, koji je lepršao na toj lelujavoj slici udaljavanja.

Željela je  da žena ne ode, ali je ostala  bezglasna i njihovi svemiri nisu bili isti, a interakcija je, očito, izostala ili bolje rečeno, Anita je intezivno doživljavala njezinu sliku, ali je osjećala da žena nije svjesna njezine. Po tome je znala da je ona, ipak, samo fleš  nastao u njezinoj podsvijesti, ali ništa manje stvarna zbog toga. Dapače, bila je stvarnija od bilo čega što je ikada ranije doživjela i osjetila.

Mogla je  živjeti s tom slikom, ali je nije mogla mijenjati, niti bilo kako utjecati na nju. Osjećala je intezivan strah da će slika nestati i da je neće moći vratiti u punoj njezinoj konfiguraciji i bliskosti. Bojala se da će izgubiti priliku proučiti tu viziju i približiti je sebi. Htjela je razotkriti prostor, vrijeme, iz kojeg je prekrasna žena dospjela u zakutke njezinog razuma i htjela ju je razlučiti od maglice kojom je bila obavijena, htjela ju je slijediti prema njezinoj planini, htjela joj je ćuti glas, htjela joj je biti blizu, htjela ju je barem gledati u tom njezinom udaljavanju, koje je osjećala konačnim, makar se odvijalo tako usporeno. Bilo je sigurno da ona odlazi, ali je zbog vremenske konfuzije, bilo posve nemoguće utvrditi, hoće li to udaljavanje trajati kratko ili će se protegnuti na cijeli njezin život.

Milioni zvijezda svjetlucali su s nebeske kupole ukrašavajući tamnomodru dubinu ljetnog neba. Anita  se zakloni dublje u sjenu drveta u parku, nasloni vrećicu sa stvarima uz njegovu hrapavu koru, prošapta :” Bismillahirahmanirahim!” i poče sa sebe svlačiti dijelove odjeće. Meleci su joj pravili sjenu da odsjaj njezine nagosti ne bi ničim uznemirio nekog slučajnog prolaznika. “On zna što je u srcima našim!”, prolazilo joj je mislima, dok je oblačila hidzab na sebe.

Kad se utegla i ispravila, tijelo joj zahvali na toj dugo priželjkivanoj zaštiti, a nova, dotad nepoznata toplina, obuze je cijelu. Dah joj se skrati, a uzbuđenje  je preplavi poput plime, a suze, posve nepozvane, zališe njezine radosne oči. Nije ih mogla zaustaviti, a nije to ni željela. Nije vladala tim trenutkom, već je on vladao njome.

Izlazila je iz sjene na svjetlo, kao što se srebrenasta magla izvija iz zemlje i kad je sasvim napustila tamu izgledala je jednako nedohvatljivo poput najudaljenijih zvijezda. Srebreni put Mliječne staze  učinio je i nju dijelom neba i ono ju je povuklo da je još jednom upita o njezinim željama. Duh joj se neslućenom brzinom udaljio od tijela , oči su se zagledale u neku dubinu, koja je i Svjedocima bila neprozirna. Odgovarala je na nepostavljeno pitanje, a njih dvojica su je drzali za ruke, da se ne odlijepi od zemlje.

“Vjerujem da je Allah jedan i da je Muhamed Njegov rob i Njegov Poslanik!!! Nema drugog, osim Allaha i Njemu niko nije ravan!”

“ Dobro došla sestro! Sad si Muslimanka i Allah je tvoj Zaštitnik!” reče joj prvi Svjedok.

“ I ja svjedočim o tvojoj volji i neka te veliki Allah  čuva, sestro! Je li sve u redu s tobom!?” upita dodajući joj papirni rupčić da si obriše lice.

“ Sve je dobro, najbolje, nedoživljeno, samo što ne mogu zaustaviti suze! Ne vladam njima! Ali dobre su, olakšavaju mi…” prošaptala je uzbuđeno.

“ To te meleci umivaju, peru tvoje strepnje i gase tvoje strahove!” mirno joj reče prvi Svjedok.

“ Elhamdulillah!” uzvrati ona.
“ Toliko bogatstvo, takvo nadahnuće, a ja sam mogla umrijeti bez te spoznaje! Hvala Ti, o hvala, Gospodaru naš, da si mi na pravi put ukazao i da nisam ostala na putu onih, kojima si zapečatio oči i uši!”, šaputalo je njezino srce.

Godinama je živjela među muslimanima i nije ni pomislila da će se ikada zaimteresirati za stvarni sadržaj duhovne tvari koja je ispunjavala njihovu svakodnevicu i koja je bila pripadajući dio nekakvog njihovog historijskog koda.

Sve je kod njih bilo zbunjujuće, od činjenice da su rijetko prakticirali svoju vjeru, do čudne okolnosti da je nikome nisu nametali, pa do toga da je se, unatoč naoko površnom konzumiranju njezinih sadržaja, nisu htjeli odreći. Iako je pripadnost Islamu poprilično komplicirala njihov život, bio je srazmjerno mali broj onih, koji su ga se odricali.

Iz Sarajeva je otisla jednim od prvih konvoja bez voznog reda. Zbunjenost, kojom je od tog dana bila ispunjena, tumačila je grižnjom savjesti, što niko iz njezinog okružja nije predavao potrebni značaj činjenici da su morali otići iz Grada, a da su oni koji ostaše, prešućivani, a da tome nisu dali nikakvog povoda.

Izostajao je čak I formalni pijetet, kakav se daje žrtvama neke elementarne nepogode na suprotnoj hemisferi. Njezin razum se bunio I ispunjavala ga je tamna tvar, na svaki pokušaj tumačenja onoga, što joj se događalo. Kad je avion sletio u Parizu, prisjetila se Remarqueovog “ Puta u Lisabon” I poput njegove heroine, poručila calvados u aerodromskom restoranu. U toj su knjizi Židovi bježali od nacističke pošasti iz svoje zemlje Njemačke, a ukrcaj na neki brod u Lisabonu, značio je nadu da će ugledati Ameriku I da će dobiti još jednu priliku, koja će mnogima drugima ostati nedohvatljiva.

Remarquea je dobijala od Izudina, ali on nije dobio priliku, poput njezine, da izidje iz Grada i da preko sanjanog Pariza dođe do svog Lisabona ili neke druge metropole. U zadnjem razgovoru, dok su granate zlokobno zujale, i uz ružni metalni zvuk, zastrašujuće visine, razbijale nečiju sadašnjost, nečiju prošlost, a i nečiju budućnost, rekao joj je da on i ne želi ići i da on ne bi mogao gledati patnje Sarajeva na TV i da će radije umrijeti sa svojim gradom, jer da nijedan drugi grad ne može biti njegov.

“ Izo moj, ali Sarajevo već umire, zar si slijep!” govorila mu je, osjećajući I sama svu ispraznost svojih riječi.

“ Ako umire, barem ću ga moći držati za ruku! Ali, ako ti iziđeš, bit će mi puno lakše I  moraš mi to napraviti!”

Izišla je, ali joj se činilo da su “Židovi”, ovaj put, ostali…

Dokopala se svog “american dream”, ali je njezin duh posvuda i u svemu tražio slike ostavljenog grada. Sve materijalno, čega je iz dana u dan bivalo sve više, bilo je u službi samo jedne ideje, a ta je bila: “…još Bosne, još Sarajeva, još sevdaha, još raje, još…” 

Osjećala se prljavom, dok se vraćala s Merlinovog koncerta, nekoliko godina kasnije…

“ Je l’ Saraj’vo, gdje je nekad bilo, il’ se mome srcu učinilo…”. odjekivalo joj je u ušima dok je otključavala stan, skidajući rupčićem razmrljanu šminku, bojeći se da će je neko takvu vidjeti u hodniku.

Uklučila je računalo i otišla u kupaonicu. Voda je tako površna i nikad ne prodire dovoljno duboko. Otvorila je pretinac s mailovima. Pod rubrikom “today” bilo je samo jedno pismo:

“ Mala, kad ćeš vamo!? Sarajvo je, fakat, drukčije bez tebe! Potrošio sam sve dolare, koje si poslala, al još imam kredit na nekim starim mjestima, pa bujrum! Izo”

Odjednom je shvatila da je to prilika, kojoj se nije nadala i da su njezini najskriveniji snovi, nekim velikim čudom, utjecali na stvarnost i savinuli je, tako da je ona opet može dohvatiti i to upravo na mjestu, koje ju je jedino i zanimalo.

Pustila je “Kashmir”, od Zeppelina i njezin duh je poletio iznad Atlantika, prema gradu, čija su svjetla nalik ramazanskim kandiljima i najednom je znala, koga je predstavljala žena iz njezinih snova. Kad je sletjela u svoj grad, jedini koji je tako smjela zvati, sad je to znala, shvatila je da je on, Taj Grad, jedino mjesto u kojemu zbilja može nadmašiti čak i snove. 

Panično se bojala  dana kad će morati po drugi put otići. Znala je da je to ovaj put samo privremeno, no cigla u želucu je svejedno rasla, sve više i više, što se bližio dan povratka.

Na avion se trebala ukrcati u Zagrebu. Izudin ju je pratio, pokušavajući pošalicama razbiti pritisak tog neželjenog putovanja.

“ Jesi li sigurna da to želiš!? Za mene ćeš ostati ista, ma kako se uticala Gospodaru našem! Znam da ti je srce čisto i da si samim time muslimanka. Ne moraš to nužno formalizirati. Tamo, gdje ideš, to bi ti moglo stvoriti gomilu problema! Malo se I bojim za tebe, da znaš!” govorio joj je, nakon što mu je rekla ono, što je morala reći.

“ E, sad se ja ne bojim! Došlo je i moje vrijeme, da se riješim straha!” rekla mu je, milujući ga po mršavoj ruci i stiskajući uz grudi vrećicu s odorom prave muslimanke!”

Hamza ih je dočekao na parkingu, ispred zagrebačke džamije. Nakon što su se ispozdravljali, gotovo ljutito im je rekao:

“Ma, kakvi su sad to štosovi!? Od stotinu sarajevskih džamija, došli ste u ovu zagrebačku, a i onako smo u zeitnotu..”

“ Sačekaj tu i nemoj zbrisati, mi se odmah vraćamo!” reče mu Izudin i nestade u grmlju sa zbunjenom Anitom. U ruci je nosio kanister s vodom. Čuo je polijevanje vode iz grmlja i nije ništa shvatao.

Kad se Anita pojavila iz mraka samo ju je zabezeknuto gledao. Bila je u smeđem hidzabu, nalik onome, kakvog je vidio na “ Arabeskama”, a niz njezin blistavi osmjeh slijevala se srebrena svjetlost mjesečevog srpa.

“Ovo će, za sada, ostati, njezina mala tajna, a ja I ti smo svjedoci.” Reče mu Izudin, spremajući kanister u gepek.

“ Uzimala je abdest!” reče, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Držali su je za ruke, dok je izgovarala uzvišene riječi “Šehadeta”.

Potom je zakoračila između njih, prema džamijskom stepeništu i svojoj prvoj “Jaciji”.

“Samo izgovaraj “ Bismillahir-rahmanir-rahim”, naučit ćeš i ostalo, ima vremena,” uzbuđeno ju je upućivao Izudin.

Kad su ušli u polumrak ogromne molitvene dvorane, zatekli su samo nekoliko klanjača. Tu je šejtan napravio svoj zadnji pokušaj i poslao im osobu nalik na starca, koji gotovo ljudskim glasom reče:

“Neka sestra ode gore na galeriju, ovdje dole je samo za muške…!” izgovarao je, našta  mu se svi troje dobrohotno nasmijaše, a neznani insan se poče udaljavati, dok se potpuno ne izgubi u polumraku sobe, a kad efendija izgovori: “Allahu ekber!”, svi drugi zvukovi nestaše.

Preobraćenica u hidzabu klečala je u stražnjem dijelu prostorije, okružena svojom novom braćom, zagledana u kaligrafske znakove po zidovima, razmišljajući o svom prvom abdestu, u grmlju na parkingu.

Ta voda prodirala je mnogo dublje od one na koju je do tada bila navikla i mogla je oprati i dušu, a ne samo tijelo.

Zato je i bila tako lagahna, da mogla bi poletjeti, svaki čas…

Dodaj komentar

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.