Kozarac.ba

SVABO – PART ONE

 

Ovako se, otprilike, vodio prvi nas razgovor negdje u oktobru 1992. godine kada smo se vratili sa odmora iz Zagreba. U polumracnoj spavaoni travnicke kasarne u kojoj nije bilo apsolutno nista do hladnog parketa prisao mi je kratko osisani mindjusar i mrtav hladan zatrazio pare. Zapao mi je za oko dok smo putovali Hercegovinom trazeci prolaz za ”okupatorsku vojsku”, kako su nas u Posusju nazvali, jer je ludovao na zadnjem sjedistu i pravio atmosferu u autobusu u koloni ispred mog. Pare mu nisam dao, bilo mi neshvatljivo da neko zica a upravo dosli iz Zagreba.

            Zvali su ga Svabo i on je kao potvrdu autenticnosti nadimka imao nekoliko filmskih citata na njemackom, kojima su odjekivali hodnici kasarne ili prasnjave zemunice. Otprilike je u sedamnaestoj bilo cetiri stotine ljudi koji su se zvali Svabo ali je samo ovaj jedan bio onaj autenticni – covjek koji je izmislio friz ”Dzennetske hurije”. Kada su iz drugih ceta i bataljona isli kod frizera Fese trazili su da ih osisa k'o Svabu i uvijek se znalo na kojeg misle, nije bilo greske.

            U to praskozorje Sedamnaeste kada su akcijama vladali dobrovoljci a komandiri vodova sluzili za dijeljenje cigara, Svabo je uvijek bio vodja grupe fanatika iz njegovog voda ”Dzennetske hurije”. Postojale su tada linije komandovanja, vodovi, cete, bataljoni… ali kada su bile akcije onda se to prepustalo dobrovoljcima. U te dobrovoljce su se po ustaljenom sablonu javljali uvijek isti ljudi. Nepisano je pravilo bilo da u akcije idu neozenjeni, mada je bila sega sa tim jer bi trebalo biti bas suprotno, posto ozenjeni ipak ostavljaju nekog iza sebe za slucaj pogibije. Bilo kako bilo, isli ozenjeni i razvedeni a predvodili ih Svabo ”Hurije”, Coki ”Sesta flota” i tako redom dok ima dobrovoljaca.

            BINGO

 Svabo nosio RPG. Udar tog rucnog bacaca je obicno oznacavao pocetak akcije. Neke akcije su bile dio velikih operacija koje je pripremala traljava komanda. Po klancima bi se tada izlezavalo nekoliko hiljada ljudi i svaki put je, bez obzira na sirinu operacije i broja angazovanih vojnika, sve zavisilo od male grupice fanatika iz Prve cete i najcesce od Svabinog RPG-a. Oni izvaljeni po klancima bi molili Boga da akcija ne uspije pa da mogu ici kucama, a ona grupica iz Prve cete bi drhteći od zime i jutarnje rose sunjala se kroz bujadaru i procjenjivala hoce li zapucati ili nece. Svabin RPG bi prolomio zoru i razlili bi se tekbiri iz desetak grla, ali se svaki put kroz pucnjavu moglo razaznati i  ”biiiingoooooo”, cime je on potvrdjivao da je pogodio ono sto je ciljao. Jedan ce ostati u narocito tuznom sjecanju, jer nakon jos jednog Svabinog veselog ”biiiingoo!!!” uslijedilo je Jurino ”Ode Teco” … tada je otisao najveci ratnik kojeg su Hurije medju sobom bile proglasile – Fazlic Atif –Teco. Pogodio ga neciji tudji bingo na Kacama, Vitez 1993. godine, dok je preskakao ogradu.

            Gdje god da se išlo na teren, a trpali su ih uglavnom po kucama u selima srednje Bosne i Visokog, prije njih su stizali haberi o ”ljutim” Krajisnicima. U sarenilu Sedamnaeste je zaista bilo i ljutih i blagih, i alkoholicara i izuzetnih vjernika, i zenskarosa i plemenitih dzentlmena. Pretezno su bili ljudi sa sela, radnici ili radnicki sinovi. Nisu se Krajisnici razmetali lijepim manirima ali su mjestani svaki put plakali kad bi ovi odlazili. Prirastali bi srcu veoma lako. Niko kao Svabo nije sa sobom nosio urbanost medju Krajisnicima. Bio je krajiska reklama, uzorak za pokazivanje, hamajlija i maskota. Sve na njemu je bilo moderno i avangardno, od friza i  americkih detalja na maskirnoj uniformi, do cuvene spike. Niko kao Svabo nije u srednjoj Bosni znao zabavljati siroke narodne mase okupljene oko logorske vatre ili u travnickim kaficima.

KALIMERO

 Svabo mi je, kao niko do tada i niko poslije njega, probudio zanimanje i ljubav prema Kozarcu. On je pokazivao najljepse lice Kozarca, carsijsko i fakinsko, plemenito i produhovljeno, jaransko i rockersko. Niko kao on nije sirio image Kozarca u srednjoj Bosni i raspirivao ljubav ostatka Bosne prema tom malom gradicu u Krajini, sravnjenom sa zemljom.

Dzaba sto smo svi gledali u iste bukve i tutnjali istim travnickim sokacima on je o svemu znao sve kao da je upravo dosao medju nas iz Zeneve ili sa zapadne americke obale. Sa Svabom smo bili u toku sa ostatkom naprednog svijeta. Jos tada on je uveo u nase zivote piercing, sto ce u svijetu biti opsta pomama tek deset godina kasnije. Izbusili usi on i Himzo cijelom duzinom. To im bilo malo pa i na bradavice stavili halke i nikom zbog toga nisu dali prici na metar. Kasnije mu se Himzo nesto opako zamjerio pa je na spavaoni Hurija osvanuo natpis: ”Lesi, vrati se”.

Daleko cuveniji Svabin natpis na zidu je bio: ”To je nepravda!” koji je posudio od crtanog Kalimera. Pisanje na zidu spavaone je pored dekorativne i informativne imalo i ulogu testamenta. Cesto su to bili jedini podsjetnici na poginule ratnike, a takvih je u nasoj ceti, gdje se brojno stanje uvijek kretalo oko stotinjak ljudi, bilo 36. Hurije i Flota su medju sobom imali morbidno takmicenje iz cijeg voda ima vise na ahiretu. Mislim da su se brojke zavrsile nerijeseno 13:13.

Jedan od mojih natpisa je glasio: ”Ziveo Staljin i svetska revolucija” tek da se zna koliko smo ideoloski bili raznoliki i koliko nam je tadasnja SDA bila neprimjetna. Politicke stranke su bile toliko neprisutne u nasim vojnickim zivotima da sam ja mislio da su one sve redom zabranjene kada je rat poceo i da ih zbog toga nigdje nema. Politicki komesari sasvim sigurno nisu bili stranacki ljudi jer sam i sam kasnije bio jedan od komesara (organ za moral se to zvalo).

Mozda je ipak najbolji natpis ikada napisan u Sedamnaestoj onaj na ogledalu u zajednickom WC-u: ”Zivot je lijep, kad si lijep – Ramaga” a autor je bio moj ponajbolji prijatelj koji je srocio i onaj cuveni: ”Kruha, pravde i municije”, rahmetli Almo. I onda se neki komandni kreten dosjetio da to sve prekreci dok smo bili na jednom od terena.

Ne znam kako je to prijateljstvo pocelo izmedju Svabe i mene. Sreli bi se slucajno u gradu i zavrsili na kafi lamentirajuci o ko zna cemu. Ili bi me on pronasao negdje pored logorske vatre i ostali bi do zore u prici dok se u satoru pored nas prelijeva kakofonija hrke i povika u snu usnulih ratnika. Bilo je pravo bogatstvo sresti nekog poput Svabe kada danima ne cujes nista osim psovke i necijeg glasnog budalesanja koje je svako malo hvatalo nekoga na terenu.

SEGMEDINA

 Posebna prica u Svabinom zivotu je mala VHS kamera koju je naslijedio od rahmetli Sase Kahrimanovica. Ta amaterska kamera u amaterskim rukama Sase i Svabe pravila je amaterske video zapise, bez ijednog iskoristivog kadra za TV ili dokumentarni film. Haoticni zumovi i svrljanje po predjelima i licima, bili su, ustvari, preteca modernim filmskim zapisima kada se zeli docarati akcija i kada kamera i kadar nikada ne miruju. Ti njihovi video zapisi biljezili su zivot u njegovoj najsnaznijoj poruci. U tom videu su bili i Remark i Hemingvej, rat je i slavljen i osudjivan istovremeno, uniformisani hipiji su sirili svoje filozofije sa posebno upecatljivim kontrastom rata i njegove zavjetrine. Situacije u kojima krenes u grad, sretan i bezbrizan na suncan dan, pretvara se do noci u moru u kojoj se truckas u kamionu da bi te iskrcali do ponoci u kakvoj vukojebini gdje do jutra trazis cebe i pitas se gdje ces leci. Ili kada dva sata pucas i dovikujes se sa ujama na liniji na Puticevu a onda ti dodje smjena pa se hitro preobuces u civilku pa na diskac u Dolac, a tamo sve vrvi od zivota, zena i normale, k'o da nisi u ratu, pa onda opet na Puticevo i rovovska pucnjava.  Ili uobicajen kadar, snima Svabo, policijski sat, gluho doba oko tri, petorica smogovaca tutnje cijelom travnickom glavnom dzadom, nogom pred nogu i provaljuju fore a nigdje nikog da provede naredbu o zabrani kretanja.

            Za razliku od mene koji sam slobodno vrijeme ubijao na udvaranje krsnim seljancicama po srednjobosanskim periferijama, Svabo se uvalio u urbanu travnicku raju. I to najelitniju koja je ostala u ratnom Travniku. Njegova raja su inace imali i pozorisnu trupu ”Bezbrizni Rupert”. U to ratno vrijeme je na TV SA emitovana popularna emisija RAT ART, koju je vodila predivna Segmedina Srna. Rijetke trenutke kada smo je mogli vidjeti na ekranu nosili smo na duuuuge terene i njenu sliku cuvali i svlacili u hladnim nocima zemunica.

            Svi smo mi imali svoje razloge zasto smo isli po ko zna koji put da deblokiramo Sarajevo. Svabin razlog je bila Segmedina Srna, sa njegovim prigusenim R u izgovoru. On je imao kompletno razradjen prikaz spike i susreta sa njom cim uletimo u deblokirano Sarajevo. Posto se to nikako nije desavalo, pred kraj rata Svabo je sa ”Bezbriznim Rupertom” kroz tunel usao u prijestolnicu i ravno u Segmedinin studio. Nije progovorio tada ni rijeci sa njom, niti ga je ona sta pitala u toj masi ucesnika emisije. Ostvareni snovi znaju ponekad i razocarati, ali mu Segmedina barem nije ostala hator.

 

PASTETA

 Svabi dugujem sto sam postao novinar u ratu i miru. On je vec bio stari vuk u informativnoj sluzbi sa Dalenom. Svabo kamera, Dalen foto, trebao im jos samo novinar, da bude jedan kompletan reporter. Predlozio mi da se javim na konkurs i prime me. To su bili dani zezanja i slave. Kada imas u rukama foto ili video kameru onda te svi gotive gdje god se pojavis, svugdje si omiljen, a Svabo je bio omiljen na kvadrat. On se znao i pozdravljao sa dvije trecine brigade a za njega su znali ne samo u brigadi nego do Sarajeva. Nije to bilo niti malo naivno biti u informativnoj sluzbi jer su nas slali da slikamo i snimamo tamo gdje su ocekivali da ce biti najzesce.

Na Vlašiću je noseci kameru Svabo stao na protivpjesadijsku minu zvanu pasteta. Ta mina velicine argete je po pravilu odnosila ljudima stopala i potkoljenicu, a najcesce bi druga noga ostajala potpuno netaknuta. Svabo je stao na tu minu i ne postoji u teoriji nacin da se mina aktivira nogom a da ona nanese toliko malo stete. Svabo je imao suludu srecu da danas ne sepa sa protezom, to su mu rekli i iz lijecnicke komisije pa ga nakon par sedmica vratili ponovo u rat. Dzaba je Svabo poslije galamio da mu trebaju odrediti ratnu invalidnost, njegov povrijedjeni nozni palac nije mu donio niti procenta. Nisu mu priznali ni dusevnu bol, a mogao bih se kladiti da ni danas ne kupuje pastete zbog toga.

 Bili smo na terenima prepusteni sami sebi i rijetko zajedno. Jednom tako smo se sreli podno Treskavice, sve se treslo u gromovima eksplozija, a nas dvojica u jednom rovu hvatamo prvi san u po bijela dana. Budim se i u visini nasih glava vidim zmiju, ispruzila se u zraku bjezeci od granata u nas rov. Svabo se nije toliko prepao zmije koliko ga je prestravio moj urlik kojim sam nadjacao sve eksplozije u krugu deset kilometara i docepao se komada bukve i mlatnuo zmiju, prije nego je lavovska rika iz mog grla prestala.

            Imali smo mi bisera i u pjesadiji. Cuvali liniju na Puticevu, tik uz putnu komunikaciju Travnik Vitez. On sa desne a ja sa lijeve strane puta. Ljetnji dan, tek se smrklo, idu svjetla putem prema nama. Idu i idu, i prodjose mimo nas. Izidjem na put i pitam: ”Sto bolan Svabo nisi puc'o?”, a on ko iz topa, ”A sto ti nisi?”. Poslije nam bilo zao jer nam promakao hekler i pancirka i nema cega nema svakakve opreme i drangulija. Komandir policije u Novom Travniku malo popio pa zaboravio skrenuti na raskrscu za Novi Travnik vec produzio prema nama, zaustavili ga tek na drugom punktu. Unprofor je prolazio tuda ali nikad po mraku, sva sreca da su se dvojica coolera zatekla na pravom mjestu. Uhvatili nasi ”ziv jezik” i zaplijenili dobrog ”golfa” a da smo ga Svabo i ja tretirali sa nasim duplim borbenim kompletima ostalo bi samo fasirano meso.

SVABEK I EDEK

 Dok smo bili u informativnoj sluzbi shvatio sam koliki genij cuci u njemu, ali sam isto tako shvatio da taj genij zbog njegove urodjene lijenosti i potrebe da bude raja nikada nece izaci iz njega u potpunosti. Nas tadasnji sef Bajazit (sada nacelnik Kljuca), magistar politickih nauka, sa tri zavrsena fakulteta, ozbiljno se naljutio na mene kada sam rekao, eh, da mi je tvoje obrazovanje i Svabinu inteligenciju, naramak Nobelovih nagrada bi dobio. Inace od tog finog gospodina Bajazita, koji je u surovi bosanski rat unio kucni ogrtac i bonton, dobili smo nadimke, on Svabek, ja Edek.

 

U ratu je bio nas portparol, advokat, emisar i pregovarac. Kada onomad Vitez nikako nije htio pasti a mi probusili desetu rupu na opasacu kako nam hlace ne bi spadale, dosla nam komanda bataljona i brigade da nas ubijedi kako nismo gladni i kako smo horni za ratovanje samo mi to ne znamo, pa nam oni dosli reci. I tada je u ime cijelog prvog bataljona Svabo odbranio onu nasu cuvenu disertaciju: KRUHA, PRAVDE i MUNICIJE. Svoj neponovljivi govor, pogotovo za ovakvu pisanu interpretaciju, Svabo je zavrsio sa gutanjem u jednom zalogaju cijelog dorucka koji se sastojao od prepolovljenog komadica kruha u kojem je bilo svega osim psenicnog brasna, navodno namazanog pekmezom, uz crvenkasti caj bez secera ali sa bromom da ugusi svaku volju za otporom. Svabina harizma je bila jaca od broma i maestralno je branio dostojanstvo i gole zivote tri stotine izgladnjelih i demoralisanih ljudi.

 

Poslije rata nekako isposlujem da me puste iz Sanice i u jednoj zgradi u Sanskom Mostu zabiljezim dva stana. Za mene i Svabu, da budemo komsije. I kada smo otisli da ih obidjemo, moj otelo a Svabin slobodan. Sreckovic. Ja svoj poslije nekako preotmem a Svabo nadje veci stan i odseli. Sreckovic. Negdje u to vrijeme se pojavio novi lik u nasim zivotima Refik. Ali o svemu tome u sljedecem nastavku.

 

 

Edo S Onog Svijeta

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.