Kozarac.ba

Džuma…

“O vjernici, kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

“Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (Ez-Zarijat: 56).

 

Spoljašnji ibadeti su poput namaza, posta, zekata, hadža, itd., a oni predstavljaju praktične obaveze u islamu. Međutim, postoji i druga dimenzija ibadeta koja ima svoju važnost, obaveznost i bez koje ne mogu biti ispravni spoljašnji ibadeti. To su ibadeti koji su vezani za srce, a srce je čovjekova stvarnost i suština:

“U tijelu postoji jedna gruda mesa. Ako ona bude zdrava bit će zdravo cijelo tijelo, a ako bude bolesna, bit će bolesno cijelo tijelo. To je srce.”

“Allah ne gleda u vaša tijela niti u vašu fizionomiju, već gleda u vaša srca.”

Srce je predmet Božijeg pogleda i ono je dokaz na Sudnjem danu kada čovjek bude želio spas. Ono je najbolji oslonac kojim se zaslužuje pročišćenje i ispravnost svoga vjerovanja.

“Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti” (Eš-Šu'ara: 88-89).

“Ovo je ono što vam je obećano, svakome onome koji se kajao i čuvao, koji se Milostivoga bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio” (Qaf: 32-33).

Zdravo i predano srce je stvarni oslonac u vjeri. Srce je glavni temelj djela. Radi šta god hoćeš od praktičnih bogoslužja, neće ti se prihvatiti ako ti srce nije iskreno i ako ti namjera bude lažna, te ako ne budeš tim djelom želio samo Allahovo zadovoljstvo.

“A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju, i da molitvu obavljaju, i da milostinju udjeljuju; a to je – ispravna vjera” (El-Bejjine: 5).

Trebamo zasebno govoriti o iskrenosti namjere koja je osnov prihvatanja svih djela. Ali danas ćemo govoriti o srčanom ibadetu koji je, također, od izuzetne važnosti.

To je prvi korak na putu ka Allahu. To je tevba, pokajanje.

Moraš se pokajati Allahu, dž.š., jer ne možeš nastaviti put ako su ti leđa natovarena. Ne možeš tako koračati naprijed, već moraš odstraniti teret i otarasiti se grijeha koji ti tište leđa.

Kako ćeš ih se otarasiti? Tako što ćeš učiniti tevbu. Šta je tevba?

Riječ tevba je proizašla od arapske riječi (glagola) tabe, što znači povratiti se (riječi ‘ade i redže'a su njeni sinonimi). To znači da u osnovi trebamo stalno biti mislima sa Allahom i da se nikada od Njega djelima ne odvajamo. Jer kako se možemo odvojiti od Njega kada svoje postojanja crpimo iz Njegovog.

Tvoj život, opstanak, nafaka, uputa i sva dobra koja uživaš, od Njega potiču. “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate, a čim vas nevolja kakva zadesi, opet od njega glasno pomoć tražite” (En-Nahl: 53).

Šta bi ti bio bez Allaha?!

Ti, čovječe gorostasni koji oholo zemljom hodiš! Šta bi bio bez Allaha?!

Šta bi bio da te Allah nije stvorio, oblik ti dao, dušu ti udahnuo, snagu ti podario, univerzum ti potčinio, razum ti dao, govoru te podučio, na put pravi te uputio, šta bi bez Allaha bio?!

Allah je stvarni vlasnik svih blagodati koje uživaš, jer bi bez Allaha niko i ništa bio. Ne bi pomena bio vrijedan, ne bi uopšte ni postojao. Zbog toga čovjek mora stalno biti s Allahom. A kada se grijesima i nemarom od Allaha odvoji, onda se mora ponovo Njemu vratiti.

Mora se vratiti svojoj kući, svojoj pravoj kući, a to postiže upravo tevbom. Tevba je povratak Allahu, povratak osnovi.

Allahova blagodat je mogućnost tevbe i pokajanja, jer svaki sin Ademov je griješnik, a najbolji griješnici su oni koji se kaju i oprost traže.

Nije čudo da čovjek pogriješi i padne u grijeh jer je to priroda njegovog duha. On je stvoren iz dvije komponente: u njemu je parče zemlje i dašak duha. Zemlja ga spušta nadolje, a duh ga vuče nagore.

Nekada popusti pod uticaj zemlje i biva poput stoke ili gori od njih. A ponekad se uzdiže gore i biva poput anđela i više od toga. Nije čudo da komponenta zemlje nadjača komponentu duha, te da ono životinjsko u čovjeku nadvlada komponentu predanosti Bogu, pa da uslijed toga čovjek zapadne u grijeh.

To nije nimalo začuđujuće, jer je i otac ljudskog roda pogriješio. Prvi čovjek je uslijed šejtanove zamke pogriješio. Šejtan je njega i njeovu ženu prevario i lažno im se kleo: “I zaklinjaše im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni!” (El-A'raf: 21).

Ademu je rekao: “O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?” (Ta Ha: 120).

Zvaravao ga je sve dok ga nije ubijedio da treba da pojede plod s toga drveta: “I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta Ha: 121-122).

To upravo razdvaja poglede islama i kršćanstva u vezi prvog grijeha. Kršćani kažu da je Ademov grijeh okačen o vrat cijelog ljudskog roda, tako da svi snose krivicu za nešto što nisu počinili niti tome svjedoci bili. Nisu tamo bili ni oni, ni njihovi očevi, djedovi, para djedovi i čukun djedovi!

Božija pravda je potvrđena u Kur'anu i u Musaovim, a.s., spisima: “Da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi i da je čovjekovo samo ono što sam uradi” (En-Nedžm: 38-39).

Kako čovjek može nositi tuđi grijeh?! Uz to, Ademov grijeh je okončan tevbom. Allah ga je odabrao, pa mu je oprostio i uputio ga. Jer kada je Adem opazio da ga je šejtan prevario i da je u grijeh pao, ubrzo se nakon toga pokajao i pokucao na vrata pokajanja tražeći oprost od Allaha.

On i njegova žena su govorili: “Gospodaru naš”- rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni” (El-A'raf: 23). “I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv” (El-Bekare: 37).

Ademov grijeh je okončan tevbom, pa bi grijehovi svakog Ademovog sina tako trebali skončavati.

Kažem, nije čudo da čovjek pogriješi jer je njegov praotac pogriješio, već je čudo da se grijesi permanentno čine i da se na Boga i povratak Njemu zaboravlja.

Za to se grijesi sakupljaju, a srce crni, neka nas Allah od toga sačuva.

To je problem. Opasnost nastaje kada čovjek ne izbriše grijeh pokajanjem. Poslanik, a.s., kaže: “Kada rob pogriješi na njegovom srcu nastane crna tačka. Kada se čovjek pokaje i prestane sa činjenjem grijeha ta crna tačka nestane. A ako se povrati grijehu ona se opet vrati na njegovo srce i uvijek kada učini grijeh one se pojavljuju sve dok srce potpuno ne pocrni.”

To prekrivanje srca se u Kur'anu spominje u sljedećem ajetu: “A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova” (El-Mutaffifun: 14).

Opasnost je kada čovjek bude nehajan prema pokajanju i kada nastavi hod stazom šejtana ne zapažajući opasnost u kojoj se nalazi. To je prava opasnost koja se javlja iz nade u dugi život. Onaj od 20 godina kaže pokajat ću se kada napunim od 30, a onaj od 30 kaže pokajat ću se kada napunim 40, i sve tako redom, dok ih smrt ne iznenadi.

Na takav način čovjek produžava sebi nadu, a ne zna da je smrt brža od treptaja oka, da svaki čovjek u svojoj familji osvane a smrt mu je bliža od para njegove nanule. Kada se ujutro probudiš ne znaš da li ćeš omrknuti i obrnuto.

U hadisu se kaže: “Kada osvaneš ne očekuj da ćeš omrknuti, a kada omrkneš ne očekuj da češ osvanuti.”

Kada obučeš odjeću ne znaš da li ćeš je ti ili ruka gasila skinuti. Kada izađeš iz kuće, ne znaš gdje će te sljedeći korak povesti. Da li ćeš se zdrav kući vratiti ili će te u kabur ponijeti!?

Svakodnevno čujemo kako ljudi umiru od infarkta i drugih iznenadnih bolesti i nesreća. Puno ljudi strada u nesrećama, čak i oni koji nemaju direktne veze sa učesnicima u njima. Puno je pješaka koji prolaze pa ih auto udari. Ili puno ima aviona koji padnu na sela i ubiju ljude koji u avionu nisu bili nikada. Zar se to nije dešavalo!?

Smrt je sve bliža i bliža. To je pitanje sudbine i časa. To je pitanje dženneta ili džehennema. Sa smrću se ne gubi dinar ili dirhem već džennet ili ulazak u vatru, da nas Allah toga sačuva.

To su ozbiljne stvari pa kako da ih odlažemo za kasnije!?

Rečeno je da će većina stanovnika džehennema biti odlagači. Oni koji govore pokajat ču se, uradit ću, klanjat ću, itd. Vrli prethodnici su govorili: “Odlaganje je vojnik iblisov.” Zato što niko ne garantuje da ćemo do sutra živjeti, čak ni do narednog sahata. A kada dođe melek smrti da nam uzme dušu, onda ćemo poželeti da duže proživimo makar jedno sedmicu, dan, pola dana, sahat, minut , ali sve će uzalud biti, jer Allah, dž.š., kaže: “O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine, biće izgubljeni. I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: “Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!” (El-Munafikun: 9-10).

To znači, da si me ostavio jop samo malo u životu da podijelim malo imetka, da ga poklonim u dobrotvorne svrhe, da nešta dam kao vakuf, da spriječim činjenje zla, da oprostim onome koj mi je zlo nanio, itd. Dakle, čovjek želi da u tom vremeni uradi barem nešto od navedenog.

Pred tobom su bili ti minuti, sati, dani, nedjelje, mjeseci i tolike godine, i nije ti bilo dosta, nego sada govoriš, da mi je još malo da proživim. Na to Kur'an odgovara: “On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi” (Nuh: 4).

Gajenje duge nade i smatranje smrti dalekom su opasnosti po čovjeka koje odlažu njegovo pokajanje, a smrt ga potom nalazi sa svim počinjenim grijesima. Neke bolesti se mogu lahko izliječiti ako se ne zakasni sa liječenjem.

Tako je i sa grijehovima. Odmah nakon počinjenog grijeha mora se pokajati, u protivnom, čovjek će sam sebi postati neprijatelj. Allah, dž.š., veli: “O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu” (El-Hudžurat: 11).

Tevbu svako od nas mora učiniti. Svako: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite” (En-Nur: 31).

“O vi koji vjerujete, učinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao i da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na Dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno sa njim vjerovali; svjetlo njihovo će ići ispred njih i njihove desne strane. “Gospodaru naš,” – govoriće oni – “učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš” (Et-Tahrim: 8).

Vjernici se moraju pokajati za svoje grijehe jer ne postoji niko ko može kazati da nema grijeha i da je čist od poroka. To ne priliči vjerniku. Jer on uvijek smatra da je nedovoljno pobožan, pa i kada čini ibadet, strijepeći da li će mu to biti prihvaćeno kod Allaha. Dok licemjeri čine grijehe, ali vele, oprostit će mi Bog!

Razlika između vjernika i licemjera je ta što vjernik stalno strahuje da je nedovoljno pokoran Allahu, kako Njemu priliči i pristoji, za uzvrat koliko je obasut blagoslovima od Njega. Zato on uvijek traži oprost od grijeha i stalno se pokajanjem vraća Allahu.

U samom pokajanju postoje kategorije ljudi. Postoje oni koji se kaju zbog politeizma (širka), da nas Allah toga sačuva! Allah, dž.š., veli: “Reci onima koji ne vjeruju: ako se okane, biće im oprošteno ono što je prije bilo; a ako se ne okane – pa, zna se šta je s drevnim narodima bilo” (El-Enfal: 38).

Neki se kaju zbog licemjerstva. U vezi grupe licemjera, Allah, dž.š., veli: “Licemjeri se zaklinju Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili nevjerničke riječi i pokazali da su nevjernici, nakon što su javno islam bili primili, i htjeli su učiniti ono što nisu uspjeli. A prigovaraju samo zato što su ih Allah, iz obilja Svoga, i Poslanik Njegov imućnim učinili. Pa ako se pokaju, biće im dobro; a ako glave okrenu, Allah će ih i na ovome i na onome svijetu na muke nesnosne staviti, a na Zemlji ni zaštitnika ni pomagača neće imati” (Et-Tevbe: 74).

A neki zbog počinjenih velikih grijeha, a to su oni grijesi, prema većini islamskih učenjaka, za koje je na dunjaluku propisana kazna, ili za koje se na prijeti žestokim kažnjavanjem na ahiretu. U takve grijehe možemo navesti konzumiranje alkohola i opojnih droga, činjenje bluda, uzimanje i davanje kamate, uzurpiranje imetka siročeta, lažno svjedočenje, neposlušnost prema roditeljima, kidanje rodbinskih veza, i svih grijehova koje je Poslanik, a.s., spomenuio u svojim hadisima, a njih je, doista, mnogo.

Veliki grijesi se brišu samo pokajanjem, dok se mali grijesi brišu činjenjem dobrih djela. Recimo klanjanjem pet dnevnih namaza, naročito džuma do džume, ramazan do ramazana, itd. Sve će to pobrisati manje grijehe, a za veće je potrebno pokajanje. Neki se kaju od velikih a neki od malih grijeha, jer haram je haram, pa iako je grijeh mali.

Ako neku ružnu riječ uputiš svome drugu onda to neće biti puno strašno, ali ako tu istu riječ uputuš svom ocu ili učitelju, onda taj isti grijeh dobija na težini. U tom smislu vrli prethodnici su rekli: “Ne gledaj u malehnost grijeha, vec u veličinu onog prema kome ga činiš.”

Tako se grijeh drugačije računa a sve prema kome se učini. Koliko li tek grijeh dobija na težini kad se učini prema Allahu, dž.š.!

Zato je Buhari prenio hadis od Ibn Mes'uda: “Vjernik smatra svoje grijehe kao veliko brdo i strahuje da se ono svakog časa ne sruči na nejga. Dok griješnik smatra svoje grijehe kao mušicu koja mu je sletjela na nos. Ako bi zamahnuo rukom, mušica bi pobjegla.”

To znači da vjernici ne smatraju grijeh ništavnim, već se paze duhovnog pada. Vrli prethodnici su govorili: “Nije sigurno da će se oprostit grijeh prilikom čijeg činjenja je čovjek govorio: “Eh što mi svaki grijeh nije kao ovaj!” Greška je omalovažavati grijeh. Jedne prilike su dobri ljudi posjetili svoga brata koji je bio blestan. Našli su ga kako plače i upitali ga o razlogu njegove tuge: “Zašto plačeš? Nismo primijetili da si činio velike grijehe, zapostavljao farzove, isl. “Tako mi Allaha, ne plačem zbog toga, već se plašim da nisam uradio koji grijeh smatrajući ga malehnim, a da je on kod Allaha veliki.” Reče dobri čovjek.

Kur'an je tako govorio o onima koji su potvarali h. Aišu, r.a., i o njoj svašta govorili: “Kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno” (En-Nur: 15).

Ponekad zbog jedne riječi o kojoj čovjek ne razmišlja puno može biti uzrok njegovog bacanja u džehennem 70 harifa (godina).Jedne prilike je Aiša, r.a., rekla Poslaniku, a.s., pričajući mu o jednoj ženi koja ju potvarala: “Šta da kažeš o njoj osim, – pa je pokazala rukom da je malog rasta, ne završivši rečenicu. Poslanik, a.s., je za to ukori: “Rekla si riječ, ako bi je pomiješala sa morem, promijenila bi mu sastav vode!”

Opasnost predstavljaju upravo ovakvi grijesi o kojima čovjek ne razmišlja puno i samtra ih ništavnim. Dakle, postoje oni koji se kaju od velikih, malih, pa čak i od sumnjivih grijeha. Jer sumnjive stvari mogu odvesti čovjeka u haram. “Ko upadne u sumnjive stvari, upao je u haram. Kao pastir koji čuva pored zabranjene zone pa je velika vjerovatnoća da tamo i zađe.”

Postoje oni koji se kaju od pokuđenih stvari, ne želeći da ih čini. A neki se kaju i od mubaha! Tako da postoji puno kategorija dobrih ljudi: “Dobra djela dobrih ljudi nekada su loša u poimanju velikih pobožnjaka (sufija).” Neki ljudi se kaju čak i od samog nemara prema Allahu, dž.š., jer su možda cio svoj život proveli ne spomenuvši Allaha. Tako da se kaju i oprost zbog toga traže.

Na to je skrenuo pažnju Poslanik, a.s., rekavši: “O ljudi, pokajte se Allahu, jer se ja i po stotinu puta dnevno Njemu pokajem.”

Muhammed, a.s., koji je bio predan Allahu, dž.š., ujutro i navečer, u pokretu i stanki, danju i noću, u samoći i društvu. Nimalo nije bio nemaran naspram Allaha. Oči su mu spavale, a srce nije, pa i pored toga savjetuje svoje ashabe: “Pokajte se Allahu, jer se ja i po stotinu puta dnevno Njemu pokajem.”

Čak su neki ashabi primijetili: “Brojili smo na jednom sijelu da je Poslanik, a.s., sedamdeset ili stotinu puta izgovarao: “Gospodaru moj, oprosti mi i primi moje pokajanje, jer Ti opraštaš i pokajanje primaš.”

Puno je verzija istigrfara koje je Poslanik, a.s., učio, ali je ovaj istigfar nazvan “vodiljom istigfara” zbog svojeg lijepog sadržaja:

“Allahu moj, Ti si moj Gospodar a ja sam Tvoj rob! Stvorio si me, a ja se držim Tvoga ugovora i Tvoga obećanja u graniciama mogučnosti mojih. tebi se utječem od zlih djela koje sam počinio. Priznajem i pridržavam se Tvoje blagodati koju si mi podario, a i sebi priznajem svoje grijehe. Prema sebi sam nepravdu učinio i priznao sam svoj grijeh, pa oprosti mi grijehe moje, one koje sam uradio i one koje ću uraditi, jer samo Ti praštaš sve grijehe!”

Od istigfara i dova koje je učio, odvajamo sljedeću: “Allahu moj, oprosti mi moj grijeh, neznanje moje, neumjerenost moju, ono što Ti bolje od mene znaš! Allahu moj, oprosti mi neozbiljnost moju, ozbiljnost moju, grešku moju, namjeru moju, a sve to je kod mene! Allahu moj, oprosti mi ono što sam prije uradio, ono šta ću uraditi, ono štu sam skrio, ono što sam obznanio, ono što Ti bolje od mene znaš! Ti unapređuješ, Ti unazađuješ, Ti sve možeš!”

To su osjećanja spoznaje veličine Allaha, dž.š., i dokaz da On zaslužuje puno više od ljudi, a posebno od onih koje je obasuo blagodatima, poput Muhammeda, a.s., koji je uvijek osjećao da je nedovoljno pokoran Uzvišenom.

Postoje ljudi koji se kaju od mogućnosti da im je prošlo vrijeme u kojem nisu pomenuli Allaha, dž.š.

Pokajanje ima svoje nivoe. Kur'an spominje hadžije i one na Arefatu i naređuje im da nakon uzvišenoga stajanja na brdu Arefat, zatraže oprost od Allaha, jer vjernici uvijek nakon činjenja ibadeta i pokornosti, traže oprost.

Obratite pažnju na sljedeći ajet: “A kada pođete sa Arefata, spominjite Allaha kod časnih mjesta; spominjite Njega, jer vam je On ukazao na Pravi put, a prije toga ste bili u zabludi. Zatim krenite odakle kreću ostali ljudi i tražite od Allaha oprosta, jer Allah, uistinu, prašta i samilostan je” (El-Bekare: 198-199).

Nakon arefata traži se od njih da učine istigfar. Allah, dž.š., je opisao prave vjernike i bogobojazne ljude riječima: “Noću su malo spavali i u praskazorje oprost od grijeha molili” (Ez-Zarijat: 17-18).

Hasan el-Basri u vezi njih kaže: “Produžavali su svoj namaz sve do zore, a potom su tražili oprost od Allaha.”

Dakle, traže oprost pored toga što su samo jedan mali dio noći spavali. U zoru su tražili oprost jer su to potpuni vjernici koji osjećaju nepotpunost u ibadetu i misle da nisu u cijelosti ispunili Allahovo pravo.

Povratak Allahu u sebi sadrži nivoe. Svako sa traži oprost u skladu svojeg nivoa i svjesnosti. A mi se kajemo zbog velikih grijeha, malih grijeha i harama. Kajemo se zbog propuštenih ibadeta i neispoštovanih prava prema Allahu i ljudima. A njih je podosta. Nikada ne trebamo odlagati pokajanje jer mi ne znamo šta nam novo sutra donosi: “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u matericama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten” (Lukman: 34).

Požurimo s tevbom i to što prije jer nas može iznenaditi smrt, pa da poslije tražimo još malo vremena i šanse: “On će vam grijehe vaše oprostiti i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kada Allahov određeni čas dođe zaista se neće, neka znate, odgoditi.” (Nuh: 4).

Ovo kažem, moleći Allaha, dž.š., da meni i vama oprosti. Molite Ga za oprost jer On prašta i milostiv je.

Molite Ga, odazvat će vam se.

(Jusuf el-Karadavi)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.