Kozarac.ba

“Efikasni” odgovori


Negdje početkom prve poratne godine za Oslobođenje sam napisao jedan od mojih najsumornijih komentara, u kojem sam ”prognozirao” da će za vraćanje Srba Bosni i Hercegovini trebati isto onoliko vremena koliko je trajalo njihovo odrođavanje od nje. Mnoge kolege tada su mi skrenule pažnju na pretjerani pesimizam, jer bi to značilo da su pred nama dva stoljeća mukotrpne borbe za povratak bh. Srba u matično jato.

Toliko je, naime, upravo dva vijeka, vođena duga, uporna, osmišljena politička bitka da se sve bh. pravoslavce pretvori u Srbe, te da se Srbija uspostavi kao njihova nezamjenjiva matica i majčica. Počelo je s ustaničkim Karađorđevim puškama iz 1804. godine, kad su u BiH odaslani i prvi njegovi emisari, s istim zadatkom koji su kasnije pred srbijanske agitatore postavljali Garašanin, Obrenovići, potom opet Karađorđevići. Ovdašnje pravoslavce sistematski se uvlačilo i uguravalo u srpstvo kao regionalno nacionalno stado na kojem se temeljila ideja stvaranja tzv. velike Srbije. Pa su tako, vremenom, bosanskohercegovački pravoslavci postali Srbi koji se klanjaju beogradskom, a ne sarajevskom oltaru.

Zamjerile su mi, dakle, neke kolege na pesimizmu, ali jedan politički ne osobito potkovan, ali vrlo uman i obrazovan čovjek imao je potpuno drugačiju primjedbu i zaključak. Misleći da sam, ustvari, bezrazložni optimista, kazao mi je: Živiš u iluzijama, to se neće desiti nikad, pa ni za dva stoljeća!

Time je, drugim riječima, želio da naglasi kako je borba za novo pobosančenje ovdašnjih Srba unaprijed izgubljena bitka. Njihova su tijela ovdje, ali su im duše tamo, i te duše neće se smiriti sve dok se njihova ovdašnja staništa opet (kako je bilo u monarhističkoj, a potom i socijalističkoj Jugoslaviji) ne sjedine s onim prijeko, s onu stranu Drine.

Ovih dana bio sam akter slične razmjene mišljenja s nekolicinom političkih znalaca. Povod su, naravno, bile tekuće opstrukcije dodikovske politike, prema kojim niko nije imao nikakve iluzije: ona je izraz dugotrajne, strateške srpske političke i nacionalne vertikale. Znate ono – sin za tatu, tata za babu, baba za dedu, deda za repu… Pa je nekako iščupaše.

Čupaju se tako po istom sistemu, evo već dva stoljeća, i Srbi iz Bosne i Hercegovine: Garašanin za Karađorđa, Obrenović za Garašanina, Radovan za Slobodana, Momčilo za Radovana, Milorad za Momčila… Svi se za ”repu” hvataju s istom idejom, pa će se – logično je očekivati – i Dodikovi nasljednici, ako ga visoki predstavnik ipak odstrani, laćati istog posla, s istim krajnjim ciljem.

Ima li tome kraja i političkog lijeka? Ima li, općenito, spoznaje o kako duboko ukorijenjenom problemu se ovdje radi i kako ga je moguće riješiti?

Mnogi misle da znaju kako se ovo klupko treba raspetljati, ali takvi su daleko od mjesta na kojem se povlače potezi koji mogu dovesti do zrelog epiloga, pa se učinkovitost njihovog lijeka ne da provjeriti. Jedini koji se nalazi na tako važnom mjestu i koji u rukama drži poluge stvarne moći, a koji se često busa da ima ”efikasan odgovor na sve srpske scenarije”, je Miroslav Laj­čak. Čuli smo ga kako to govori na desetine puta otkako se naselio u Sarajevu.

Pa, ima li Lajčak stvarno u glavi sve te efikasne odgovore? Ne Laj­čak personalno, naravno, jer on je ovdje samo isturena figura i metafora međunarodne zajednice, odnosno velikih sila okupljenih oko tektonske raspukline zvane Bosna i Hercegovina. Pitanje je da li upravitelji svijeta, koji i kod nas odavno ureduju, osim pragmatičnih i vatrogasnih odgovora na pragmatične i piromanske poteze današnje dodikovštine, u svojim planovima imaju efikasne strateške odgovore na stratešku srpsku političku vertikalu koja već stoljećima radi o glavi Bosni i Hercegovini.

Trenutna događanja samo su epizodice tog velikog serijala, iverje jedne (velikosrpske) klade. Ali, isti je slučaj i sa ponašanjem međunarodne zajednice. I ona u svom dvostoljetnom djelovanju ima kontinuitet dosljednog i uspješnog političkog otpora ambicijama Beograda da poklopi ”pola Balkana”.

To će reći da je, istorijski gledano, međunarodna zajednica ipak imala one lajčakovske ”efikasne odgovore” na sve dosadašnje srpske megalomanske i hegemonističke regionalne pretenzije. No, ona ih je svaki put samo privremeno obuzdavala; nikad ih nije ni izbliza iskorijenila.

I tu je sva naša nevolja. Ni tamo ni ovamo, ni naprijed ni nazad…

Bosna i Hercegovina očigledno se vrti u paklenom krugu ”efikasnih” odgovora: međunarodnih na srpske povijesne pretenzije, ali i srpskih na kontinuirani međunarodni otpor njihovim ambicijama. Umjesto pravog velikog odgovora, dok nas politička mašina neprestano centrifugira, jedino što imamo je notorna činjenica da još nemamo – ništa!

Svi akteri danas su upravo na tom jalovom saldu: i oni koji ovu zemlju pokušavaju da grade, i oni koji je razgrađuju, i oni koji oko svega toga ureduju i arbitriraju s visine i sa strane. Kao u poučnoj priči o operaciji koja je uspjela, premda je pacijent podlegao…

Piše: Vlastimir Mijović

(Oslobodjenje)

Socijalne mreze

Kozarac.ba se nalazi na raznim socijalnim mrezama, posjeti nasu facebook, twitter ili youtube stranicu.